Piše: Mr. Sc. Drago Plečko

Život prije smrti postoji a depresija i anksioznost su samo efekti neprilagođenosti protiv koje se čovjek može boriti

NAJJAČI NAGON U VANJSKOM SVIJETU JE ONAJ ZA PRODULJENJEM VRSTE A UNUTRAŠNJEM ZA SJEDINJENJEM NAŠEG „JA“ I ONOG „VIŠEG JA“, ŠTO SE MOŽE SPOZNATI KOD „KLINIČKE SMRTI“ ILI „IZMIJENJENIH STANJA SVIJESTI“

Program je nesavršen na kraću a savršen na dugu stazu. Naša je dob ograničena, cijeli je život pun izazova, emocionalnih šokova i bolesti kako se bliži kraj. Možemo se zamisliti kao cigle u najnižoj etaži zgrade koja će na kraju biti savršena što je i cilj Programa, ma tko iza njega stajao. Zanimljivo je da je još pisac Emile Zola slutio da stalno postoje razdoblja nakupljanja napetosti koja eksplodiraju u nasilju a krhotine se neko vrijeme raziđu i već je to početak novog novog nakupljanja i putovanja prema novoj napetosti i eksploziji.

Razaranje nikada ne prestaje. To ubrzava nove i nove generacije kombiniranja gena koje bi trebale usavršiti našu vrstu i dovesti je do cilja Programa. Ratovi i uništenje su put do cilja, barem kako to izgleda sada.

Matematičar Frank Tipler je odavno postavio tezu da kada znamo nečiji genom jednom ćemo u dalekoj budućnosti biti u stanju konstruirati to isto tijelo i stvoriti uvjete za povratak iz Oceana svijesti onakvi kakvi smo danas. Zapravo, ne možemo znati nismo li već deseta verzija samih sebe koje je stvorila napredna civilizacija iz naše budućnosti, možda da iz naših života može promatrati koje je greške načinila na putu do vladanja Vremenom i Prostorom!

Da je sve moguće, čak ubrzati razmnožavanje raznih genoma stvaranjem čak 56 novih generacija jedne osobe još za njena života predviđa i harvardski znanstvenik George Church.

Kao i svi drugi programi naš Program/Matrica ima „stražnji ulaz“.

U stanju minimalne podraženosti moždanih neurona kao kod nekih slučajeva „kliničke smrti“ (NDE), „izmijenjenim stanjima svijesti“ i jedne drevne tibetanske tehnike ljudi mogu vidjeti osnovne naznake Programa. Kod NDE je to najbolje opisala Anita Moorjani, kod „izmijenjenih stanja“ neki mistici i šamani a u hramu Lukhang na malom otočiću iza tibetanske palače u Lhasi postoji mural na kojem je prikaz stiskanja vratnih žila, karotida koje izaziva pad krvotoka u mozgu. Radi se o ekstremno po život opasnoj metodi kojom navodno vladaju samo dvojica tibetanskih lama u Nepalu (NI U KOM slučaju nemojte to pokušavati!). Sličnom metodom su u tajlandskom budizmu pokušavali ljude lišavati nekih ovisnosti.

Konačno, je li Program Bog? Nije.

No sada nas čeka bitka s psihičkim poremećajima koje uzrokuje neprilagođenost zahtjevima vremena u kojima živimo pa Nijemci priznaju da čak trećina njihovih stanovnika pati od nekog oblika mentalnog poremećaja. Stvari su otišle tako daleko da se upravo testira brzodjelujući lijek protiv anksioznosti baziran na LSD-u a FDA razmatra da bar na neki način dekriminalizira psilocibin („magična gljiva“). Sjetimo se da se još 1975. u SAD Anslinger u borbi protiv droga proslavio parolom „Marihuana ubija“! Očito postojeće terapije više nisu dovoljne.

Program nas i nagrađuje. Za uspjehe u našim očima a posebno za razmnožavanje. Puno je u životu sretnih trenutaka mladenačke zaljubljenosti, sitnih uspjeha i zadovoljstava, zrele ljubavi pogotovo prema djeci a onda unučićima. Taj je dio ključan čak ako i nemamo djecu. Netko je profesor u srednjoj školi i, mada nema svoje djece, nadahnjuje nekog budućeg nobelovca. Kako borba za opstanak, vlastiti tako i djece, i dalje postaje sve žešća naš je život sve teži i kada se svi stresovi potisnu u podsvijest ponestaje nam mentalne energije.

Izlaz iz toga je prvo anksioznost, strah od nečega što bi se moglo dogoditi ali nikada neće a zatim strah od straha. Neprekidno iscrpljivanje kalkulacijama, u valovima, o svemu što bi nam se moglo dogoditi, pomalo vodi do umora čiji je konačni rezultat depresija. Čega cijelo to vrijeme nismo svjesni. Dok ne postane tako neugodno da moramo potražiti pomoć.

Da bismo se sami izvukli iz te situacije prvo moramo život učiniti podnošljivim, ako je potrebno lijekovima ublažiti simptome a onda, nakon tog kratkog reseta, dobro je pristupiti reprogramiranju i oslobađanju potisnutih trauma prije no što dođe do nepovratne biokemijske promjene u mozgu koju je teško ispraviti. Nažalost, onima kod kojih se depresija javlja kao endogena je to često sudbina. No, predaje ne smije biti!

Vanjski je svijet projekcija unutarnjeg i obratno. S takvom povezanosti se slažu i mnogi fizičari koje smo često spominjali. To otvara jednu novu mogućnost koje su svjesne brojne istočnjačke škole. Stvorimo li unutarnju stvarnost onakovom kakvu je želimo ona će postati takvom! Uvjet za to je složen ali dostižan.

Prvi je korak dva puta dnevno po 10-15 minuta u opuštenom stanju i zatvorenim očima prizivati u sjećanje zrnca sreće, najljepše osjećaje koje smo imali tijekom života, od najranijeg djetinjstva do sadašnjeg trenutka. Prije svega treba uz slike, mirise i okuse tih sjećanja prizvati onaj lijepi OSJEĆAJ. Ne se truditi nego maštati bez napora. Nakon toga ne pokušavati potisnuti negativne osjećaje! Propustiti ih da prolaze kao rijeka ispred nas.

Drugi korak slijedi prvi a sada uzmemo neki neugodan događaj, nešto što u nama budi tugu, bijes, žalost, strah, depresiju. Vizualizirati nenaporno i opušteno cijeli događaj do trenutka prije no što on postaje najneugodniji. Sada treba zamisliti da se njegov nastavak izmijenio na način koji nam je ugodan. Unutarnje „kreativno reprogramiranje“ zahtijeva strpljenje kao i druge duhovne tehnike samo u ovom ih slučaju primjenjujete za svjetovne probleme.

I ako Vam je vjera samo ko zrno gorušice....

Slika: Kamenje u japanskim zen vrtovima je posloženo tako da smiruje strahove