Autor teksta: Mate Puljak

Autor stihova: Tomislav Pavić

Da li žive ljudi iz prošlosti,

Koji su davno umrli?

Kako da žive kad su umrli,

Kad su dio prošlosti.

Ne žive, al ja mislim da nisu mrtvi.

Oni samo snivaju,

Oni zoru čekaju.

Da nastave gdje su stali,

Da ne umru više nikad,

Ako nisu pali.

( Kratak san )

„Zemlja glinenih vrhova – Zemlja Mu – bila je žrtvovana. Dvaput izdignuta, stalno potresana podzemnom vatrom, ona je nestala u moru za vrijeme noći... sa njenih 64.000 stanovnika, 8060 godina prije nego je napisana ova knjiga...“

Prastara vjerovanja

Kada vam se pruži prilika da istražujete na Uskršnjim otocima izgubljenim u pacifičkim prostranstvima, 3800 kilometara od Chilea i 4000 kilometara od najbižih otoka Polinezije, sasvim sigurno ćete biti ispunjeni uvjerenjem da su džinovski kameni gorostasi - moaji, megalitska naselja i goleme tajanstvene kugle razbacane na morskoj obali, kao uostalom i nedešifrirano pismo „rongo-rongo“, zasigurno pripadali nekoj davno izumrloj ili uništenoj civilizaciji. Ako pri tome, osluhnete i prastare priče i predanja koji se ovdje prenose s oca na sina, saznat ćete ponešto i o bogovima i kraljevima te zaboravljene kulture.
Saznat ćete priču o legendarnoj Zemlji Mu.

SPALJENA POVIJEST: Ali, da bi vam ispričao tu dramatičnu i nikad dovršenu priču, morat ćemo se vratiti u vrijeme kada se najveći španjolski ološ iskrcao u Novi svijet. Mjesto događaja je poluotok Jukatan (Yucatán), u Srednjoj Americi, a vrijeme događaja polovina 16. stoljeća.  U vrijeme kada su, dakle, španjolski konkvistadori u potrazi za zlatom uništili carstvo Maja i Asteka i mačem i lučem porobili carstva koja su ovdje stoljećima blistala – nastupili su španjolski katolički svečenici u nakani – kakvog li apsurda - da uvedu zapadnu kulturu i pokrste „divlje neznabošce“.

Među istaknutim ličnostima ove svećeničke misionarske „elite“ isticao se biskup po imenu Diego de Landa (Diego de Landa Calderón, 1524 – 1579). On se upisao u historiju španjolskih osvajanja po tome što je 1562. godine naredio i potpisao odluku da se spale sve nađene „bezbožničke“ knjige i ljetopisi. To se i dogodilo. Sve sakupljene i zapljenjene knjige, među njima veliki broj historijskih svjedočanstava i hronika (27 takozvanih majanskih kodeksa i više od 5000 kultnih slika), dopremljene su u grad Mani, gdje je 12. jula/srpnja, uz blagoslov svećenika, napravljena velika lomača čiji je plamen progutao neprocjenjive vrijednosti jedne napredne stare kulture i svih kultura koje su joj predhodile.

“Sve ove knjige“ - zapisao je u dnevnik biskup Diego de Landa- „sadržavale su samo puke praznovjerice i đavolje laži, tako da smo ih morali spaliti, a oni su za time lili suze i veoma žalili!...“

Jedan drugi zapisničar, prisustvujući strašnom događaju, zapisao je:

„Spalili su mnogo dragocijene slike i historijskih knjiga starog Jukatana, koje su govorile o njegovom početku i povijesti i koje su bile od velike povijesne vrijednosti!...“

„O STVARIMA NA JUKATANU“: Tako nas je revnosni katolički biskup, za čije su ime vezane mnoge bedastroče, lišio svake mogućnosti da razumjemo reljefno-pojmovno slikovno pismo starih Maja i saznamo detaljnije o historijskom razvoju ove izvanredno napredne civilizacije, koja je iza sebe, sudeći prema dometima astronomskih znanja i veličanstvenim građevinama i hramovima, ostavila nebrojeno tajni koje josš uvijek ne uspjevamo potpuno da odgonetnemo.

Opterećen saznanjem šta je učinio, pri kraju svog života biskup Dijego de Landa je pokušao koliko-toliko da ispravi štetu koju je nanio čovječanstvu spaljivanjem majanskih pisanih svjedočanstava. On je napisao prvu historija Maja, pod naslovom „O stvarima na Jukatanu“ („Relación de las cosas de Yucatán”).

Razgovarajući sa živim majanskim svećenicima, koji su mu ponekad mudro govorili ono što je želio čuti, a ponekad i ono što odgovara istini, španjolski biskup je uspio sastaviti neku vrstu majanske abecede, koja nikad u stvari nije postojala u takvom obliku.

Bila je to jedna iskonstruirana i maštovita kompilacija koja je doprinijela da se stvori znatna kofuzija među istraživačima 19. stoljeća, koji su  proučacvali stare civilizacije Srednje Amerike, jer su oni biskopovu majansku abecedu koristili kao ključ za deširiranje preostalih zapisa starih Maja što je u najčešćim prilikama bila – nemoguća misija! Postoji naime mišljenja da su se stari svećenici Maja na ovaj način osvetili biskupu dajući mu lažne podatke o njihovom pismu (glifi).

PRIČA BRITANSKOG PUKOVNIKA: Kada su se istraživači pokušali poslužiti Di Landinom iskonstruiranom abecedom da bi preveli jednu od starih preostalih majanskih knjiga – „Kodeks Troano“ (Codex), otkrili su navodno da jedan pasos doslovno glasi:

„Zemlja glinenih vrhova – Zemlja Mu – bila je žrtvovana. Dvaput izdignuta, stalno potresana podzemnom vatrom, ona je nestala u moru za vrijeme noći... sa njenih 64.000 stanovnika, 8060 godina prije nego je napisana ova knjiga...“

Tako je, smatraju danas mnogi istraživači, nastala ideja o velikom, nepoznatom kontinentu, Zemlji Mu, koja je nestala, poput legendarne Atlantide, u stravičnoj katastrofi koja je pogodila pacifičko područje.

U međuvremenu, većina stručnjaka smatra da još uvijek nije otkriven istinski ključ za razumjevanje višesmislenih majanskih glifa i da se pouzdano mogu odgonetnuti samo dokumenti sa datumima i matematičkim znakovima.

Britanski oficir, arheolog-amater i antropolog, Dzems Čerčvord (James Churchward, 1851. – 1936.), kasnije je razradio detaljne argumente u prilog postojanju ovog velikog matičnog kontinenta, navodnog središta prve ljudske prarase i prve razvijene zemljske civilizacije (Naacals), prvotno poznate pod imenom Majka Mu. U nešto drugačijem svjetlu i ovdje glavnu ulogu igra jedan svećenik visokog ranga: tajanstveni i ćutljivi hindu monah koji je svoj život posvetio tišini najstarijih hinduskih hramova i čuvanju prastarih tradicija.

Pukovnik je za vrijeme boravka u Indiji, u drugoj polovini 19. stoljeća, stekao naklonost nekog ćutljivog hindu-mudraca, koji mu je navodno otkrio prastare spise (tablete) ispisane na nepoznatom jeziku. Njegov domaćin pomogao mu je da se upozna s tajnama nepoznatog jezika, za kojeg je ustvrdio da je riječ o ''prvom jeziku našeg čovječanstva''! Jezik su u prastarim vremenima stvorili ''Sveta braća'', odnosno svećeničko bratstvo, koje je iz Majke Mu upućeno svim zemaljskim kolonijama, da podučavaju pučanstvo tajnim pismom, religioznim znanjima i blistavim dometima znanosti.

''On mi je ranije govorio o legendarnoj pradomovini čovjeka, misterioznoj Majci Mu. Pokazao mi je nekoliko ispisanih ploča za koje se pretpostavlja da su ih pisali članovi 'Svete braće' i uputio me u tajnu ovog pisma…''.

To su, tvrdi britanski pukovnik čija istraživanja mnogi znanstvenici stavljaju pod sumnju, bili originalni zapisi o mitološkoj Zemlji Mu.

TAJANSTVENI MISIONARI: Priča se nastavlja tvrdnjuaa da je uz pomoć samozatajnog hindu svećenika, pukovnik Džems Čerčvord uspio prevesti izvjestan broj tajanstvenih tablica, koji su opisivali detalje o stvaranju planete Zemlje, postojanju Rajskog vrta i začeću prvog čovjeka i njegove domovine - Majke Mu!

''Otkrio sam da se nestali kontinent prije 50.000 godina prostirao u trouglu Havaji - otok Fidži (Fiji) - Uskršnji otoci i bio je – bez sumnje – pradovina čovjeka. Saznao sam da je u ovoj prekrasnoj zemlji živio napredan narod Naacals, koji je s vremenom kolonizirao zemaljsku kuglu. Kontinent su uništili razorni zemljotresi. Potopljen je prije više od 12.000 godina. Nestao je u strahotama pobješnjele vatre i vode!...''

Na prakontinentu, Zemlji Mu, postojao je biblijski Rajski vrt. U njemu se začeo prvi čovjek a uskoro su se izrodile i razne ljudske rase, koje su se tokom vremena organizirale u visokorazvijene civilizacijske zajednice. Odatle su se širili i kolonizirali svijet – jedni su se nastanili na indijskom potkontinetu, a odatle su se kretali dalje - u Mezopotamiju i Egipat, a iz Egipta stigli na Sinajsko gorje, gdje je Mojsije naučio mnoge njihove vještine i mudrosti.

Drugi pravac kolonizacije kretao se ka Srednjoj Americi, a odatle preko otoka Atlantide opet su preko Afrike stigli do Egipta, gdje su se srele dvije civilizacije koje su imale zajedničke korijene i poticali sa Zemlje Mu. Za to vrijeme, jedan krak ovog civilizacijskog toka iz Srednje Amarike krenuo je prema Južnoj Americi i na prostorima peruanskih Anda započeo gradnjuh prvih andskih civilizacija.

KAKO JE IZGLEDALA ZEMLJA MU: Naravno, najviše puteva vodilo je u stari Egipat. Predanja kažu, a to potvrđuju i neke egipatske legende o stvaranju svijeta, da su iz drevne Indije donijeta mnoga tajna znanja, kada su u deltu Nila pristigli tajanstveni misionari Naakalsi. Oni su egipatske žreke (čuvare visokih znanja u faraonskom Egiptu) podučavali mnogim korisnim znanjima i religioznim učenjima.

A sad da vidimo kako je, prema Čerčvordovim zapisima, izgledala legendarna Majka Mu ili Zemlja Mu.

Bio je to otok ogromnih prostranstava, ispresjecan plovnim rijekama i nebrojnim kanalima. Na njuemu je vladala tropska klima. Doline i polja su bili prekriveni sočnim zelenilom, a ravnice su obilovale plodnom zemljom, dok su brežuljci bili prekriveni bogatom tropskom vegetacijom. U toj zemlji nije bilo visokih planina, niti visokih planinskih vijenaca, ali su se na mnogim mjestima uzdizala vulkanska grotla koja su povremeno rigala dim i vatru – strah i trepet Zemlje Mu.

Mnogobrojne rijeke i kanali bili su bogari ribom i djelovali su gotovo idilično. Vijugali su između blagih brežuljaka i prolazili kroz plodne doline u kojima su u sreći i blagostanju živjeli žitelji otoka. Bogata vegetacija sa raznolikim voćem i žitaricama se širila ogromnim prostranstvima, dok se zeleni tepih prostirao svuda u nedogled.

Raznobojno mirišljavo cvijeće ukrašavalo je rajske predjele, a krošnje bezbronih voćnjaka nudile su se na svakom koraku ove rajske zemlje. Visoke palme datulja  i beskrajne plantaže banana prostirale su se uz morsku obalu i duž živopisnih rijeka.

Životinje i ptice svih vrsta su bezbrižno živjele u skladu sa stanovnicima ove zemlje. Na mnogim mjestima u prostranim riječnim dolinama formirala su se brojna močvare i jezera, čiji rubovi su bili prekriveni nebrojnim cvjetovima svetog lotosa. Široke ceste su vezivale gradove i naselja. I sve drugo što je potrebno da se stvori slika istinskog raja bilo je prisutno u Zemlji Mu.

CARSTVO SUNCA: Ovaj veliki kontinent na kome su ljudi živjeli u miru i blagostanju imao je 64 miliona stanovnika. Prije užasne katastrofe u zemlji je živjelo deset plemena ili deset različitih rasa, ali pod jednom jedinstvenom upravom. Kralju je bio dodat prefiks RA, a puni naziv nosio je RA MU, dok se u to vr5ijeme zemlja zvanično zvala – Carstvo Sunca!

Svi stanovnicu su propovijedali istu religiju i obožavali jednog boga. Kralj je bio vrhovni svećenik i mudro i pravedno je vladao zemljom. Narod Zemlje Mu je bio visoko civiliziran, sa razvijenom visokom znanošću, tehnikom, tehnologijom, građevinarstvom  i sl, a osobno su se koristili i mnogim parapsihološkim mogućnostima. Gradili su piramidolike građevine u kojima su živjeli i obnavljali vitalnu energiju. Svi kasniji narodi na našoj planeti bili su djeca i potomci Carstva Sunca!

Na rajskom kontinentu, kažu dalje legende koje navodi britanski istraživač, bijela r4asa je bila dominantna, ali bijli ljudi nisu imali nikakve prednosti i privilegije nad žutim, crnim, tamnim, crvenim i drugim rasama. Naprotiv, svi su živjeli u slozi, harmoniji i blagostanju i o svemu su – zahvaljujući mudrom kralju Ra Mu - zajednički odlučivali.

Narodi Zemlje Mu bili su veliki pomorci, a brodograditelji su znali praviti nepotopive brodove. Plovili su po čitavom svijetu, jer su imali razvijenu astronomiju, matematiku i kartografiju što im je omogućavalo da plove bez poteškoća i svoja mudra znanje prenose na druge manje razvijene narode. Sve ostale civiliozacije na našoj planeti na neki način su bile ispostave ili naseobine sinova Carstva Sunca, koje su raselile i naselile pojedine rase iz Zemlje Mu.

I DOĐE DAN KATASTROFE: U naseljenim krajevima izdvajalo se sedam velikih gradova i luka koji su istovremeno bili vjerska središta sa gorostasnim hramovima, palatama, upravnim i poslovnim zgradama. Ti gradovi i luke nalazili su se na ušćima velikih reka, pa su ujedno bili i svojevrsne raskrsnice, ali i veliki trgovački i pomorski centri.

Mnoge generacije su živjele u miru i blagostanju. Život se razvijao obogaćen novim tekovinama i znanjima. I onda se desilo ono što se naziva velikom i neopisivom katastrofom:

„Čitav kontinent se počeo da trese i ljulja, poput morskih valova. Iz dubine zemlje je tutnjalo i sve se treslo. Od te siline rušile su se palate i hramovi, a golemi spomenici i kamene statue padale uz strašnu buku i lomljavu. Gradovi su se pretvarali u hrpe ruševina, a uplašeni stanovnici Zemlje Mu nisu imali kud, niti su mogli da nađu spas...“

Kako se zemlja dizala i spuštala, tresla i pucala – iz podzemlja je izbijala vatra, koja je uz strašnu riku i buku stvarala guste otrovne oblake, koji su se miješali sa munjama i gromovima koji su parali nebo i uništavali sve pred sobom. Debeli gusti crni dim prekrio je rajske predjele i Zemlja Mu je utonula u mrak. Razorni morski talasi visoki nekoliko desetina metara sjurili su se  na priobalje i prodirali sve dublje u kopno. Na svom putu rušili su i uništavali sve pred sobom. Ljudi su pokušavali da se spasu na brdima, panično tražeći spas u hramovama i tvrđavama ali je sve bilo uzalud. Žene i muškarci iz viših društvenih slojeva u svećanim odorama ukrašenim zlatom i dragim kamenjem, zajedno sa visokim svećenicima očajno su sklapali ruke tražeći pomoć od nebeskih sila, ali pomoći nije bilo.

Zemlja Mu, Majka Mu, Carstvo Sunca... tragično je otišlo na dnu okiana. Samo je dio carske porodice uspjelo da se spasi od katastrofe.

Šta se zapravo dogodilo?

*   0   *

Kontinent Mu je bio predodređen da doživi katastrofalna razaranja. Ležao je na lancu podzemnih gasnih komora i vulkanskih sistema, koji su sačinjavali cijelu jednu pacifičku mrežu ili – ako hoćete - gasni i vulkanski pojas koji je u jednom trenutku eksplodirao i pokrenuo stravična razaranja koja su potpuno uništila cjelokupno kopno. Legenda kaže da je na površini mora ostalo jako malo kopna, samo vrhovi nekih viših brda i to su danas otočki lanci Pacifika.

Slijedi: A ŠTA KAŽU VEDE?!… (49)

ESKLUZIVNO: Ekspedicija “Rapa Nui”

http://www.bosnic.com/Pocetna-00010.html

AKCIJA: JEDNA KNJIGA - 3,00 EURA

Kliknite na naslovnu stranu knjige!

Sva znanstvena objašnjenja djeluju naivno kada se nađete ispod gigantskih kamenih stela u Aksumu (Etiopija), isklesanih iz jednog jedinog komada trahitne (magmatske) stijene!

Zbunjenost i čuđenje pratili su me sve vrijeme boravka u Etiopiji (Ethiopia).
Kada sam izašao iz aviona i našao se u aerodromskoj zgradi u Adis Abebi (Addis Ababa), prvo što sam spoznao bilo je – da satovi u Etiopiji idu potpuno drukčije.
Iako sam tog dana 1990. godine, ostavivši egzotičnu Sanu (Sanaa) i Jemen (Yemen), sletio tačno u podne, satovi su pokazivali da je šest sati! Ubrzo sam shvatio da se ne radi o vremenskoj zoni, već da je dan u Etiopiji vremenski drukčije podjeljen. Ovdje, dan započinje rano, sa izlaskom sunca, negdje oko šest sati, a završava se sa 12. satom oko 18 sati popodne!
Ali, tu se ne završava zbunjenost stranaca koji prvi put dolaze u ovu zemlju. Pogledaju li u službeni kalendar, ustanovit će – gle čuda! - da su mlađi za sedam godina! Ispostavit će se da je to razumljivo, jer se Etiopljani služe julijemskim kalendarom, koji nasuprot našem gregorijanskom kalendaru zaostaje oko sedam godina!

OBLACI SU NJEGOV TURBAN: I svi ostali podaci vezani za ovu nemirnu zemlju nisu manje zbunjujući. Riječ je o najstarijoj nezavisnoj državi Afrike i najvećoj kršćanskoj zemlji, koja je prostrana gotovo kao Italija, Njemačka i Francuska zajedno (1,184.000 km2). U njoj se govori čak sedamdeset jezika sa ukupno oko 200 dijalekata. Kao službeni jezik afirmirao se semitski jezik amharik (amaharic), koji se piše posebnim pismom zvanim ‘fidel’ (fidäl), a u javnim komunikacijama najčešće se koristi engleski, a ponegdje i italijanski.
Ipak, moja interesovanja nisu bila vezana za etiopske statističke neobičnosti. Razlog mog dolaska, te 1990. godine, bila je želja da zabilježim zanimljiva prastara predanja o možebitnoj kraljici od Sabe i upoznam daleku prošlost ove zemlje, a krajnji cilj putovanja bio je Aksum (Axum), stari kraljevski grad na sjeveru zemlje o kojem legende kazuju da je u njemu živjela kraljica Makeda, čiji je sin Menelik I, koji je, navodno, bio osnivač etiopske dinastije. Zanimalo me da li je prelijepa Makeda uistinu bila kraljica od Sabe i je li njen sin Menelik I bio plod njene ljubavi sa judejskim kraljem Solomonom i šta o tome kazuju etiopska drevna predanja?!
Ali, više od svega, zanimali su me veličanstveni kameni monumenti u Aksumu, isklesani iz jednog jedinog komada trahitne (magmatske) stijene! Najviši među njima djeluje gotovo kao neboder od trinaest spratova, 33,3 metra se izdizao iznad zemlje, a težak je više od 160 tona!
Ne skrivajući svoje divljenje, o njemu su nadahnuto pisali mnogi putopisci antike ali niko tako slikovito kao što je pisao stari arapski princ i pjesnik El Hamdani (Al-Harith Ibn Abi'l-'Ala' Said ibn al-Hamdan Taghlibi, 932-968), dok je zadivljen stajao ispod jednog drevnog zamka u biblijskoj Sani:
"...Oblaci su njegov turban, a njegov pojas je od živog kamena...’’
Nesumnjivo, riječ je o graditeljskom čudu jednog zauvijek izgubljenog svijeta i vremena. Možda jednako vrijedan kao što su veličanstveni kameni moaji na dalekim Uskršnjim otocima ili zagonetna Kapija sunca u Tiahuanaku (Tahuanaco) u bolivijanskim Andama. Ko su bili njihovi graditelji, čemu su bili namijenjeni i kakve nam poruke prenose?!
To sam želio saznati i o tome pisati u četvrtom izdanju svoje knjige “Tajne isčezlih civilizacija”…

ZANIMLJIVA LEGENDA: Još dok sam boravio u Jemenu, zabilježio sam jednu etiopsku legendu koja se naprosto utkala u zanimljivu povijest ove zemlje. Ni jedno kazivanje o davno prohujalim vremenima ne može bez nje. Legenda kaže da je iz Aksuma tokom dugog perioda, čak dužeg od četiri stoljeća, Etiopijom vladao strašni zmaj, koji je dnevno zahtijevao deset krava i deset bikova, stotinu ovaca i stotinu koza. Osim toga, kao danak, morala mu se uvijek davati i jedna prvorođena kći.
Zmaj je terorisao siroti narod sve dok se nije pojavio mlađahni pustahija po imenu Angabo. On je obznanio da je spreman uništiti strašnu aždahu ukoliko ga nakon toga narod izabere za kralja. Kada je dobio obečanje, Angabo je nahranio jednu kozu zatrovanom hranom i odnio je zmaju koji ju je pohlepno požderao i nakon toga umro u užasnim mukama. Tako je Angabo izabran za novog kralja.
Nedugo nakon tog događaja, Angabo je oženio najljepšu djevojku i ona mu je rodila prelijepu kćerku kojoj je dao ime Makeda.
Angabo se nakon toga gubi iz drevnog kazivanja, a lijepa i mudra Makeda, prva etiopska kraljica ulazi u biblijsku priču o posjeti mudrom judejskom caru Salomonu o čemu svjedoči i golemo platno (3 x 1,5 metar) oslikano živim bojama i izloženo na jednom od zidova u Muzeju narodnih umjetnosti Sveučilišta u Adis Abebi.
Opčinjen ljepotom svoje visoke gošće, kaže legenda, Salomon je želio da je zavede, ali mu se kraljica nije dala. Tada se i on posluži jednim lukavstvom. Kratko pred njen odlazak priredio je Salomon svečanu večeru sa jako začinjenim zijafetima (jelima), a da pri tome nije ponudio nikakvo piće. Salomon se, naime, zakleo da joj se neće nikada približiti silom, ali pod jednim uvjetom: lijepa Makeda se sa svoje strane morala zakleti da neće dodirnuti ni jednu stvar koja pripada Salomonu.
Kada je u noći ožednila i ustala, pronašla je pored ležaja zlatni krčag s vodom iz kojeg se napila. Na taj način je prekršila svoju zakletvu i morala je ležaj da podijeli sa Salomonom. Potom je otputovala nazad za Aksum. Po povratku je rodila sina, Menelika I, kojeg je, kada je odrastao, poslala ocu u Jeruzalem da se obrazuje. Kad je odrastao, Menelik se vratio u Aksum, sa ukradenim Zavjetnim kovčegom, koji se, prema legendi, još i danas čuva negdje u svetištu u Aksumu!

LET ZA AKSUM: Od Menelika I razvile se cjelokupna etiopska kraljevska dinastija, koja je završila 1974. godine razvlašćivanjem posljednjeg, 225. kralja, Hajla Selasia (Selassie, 1892.-1975.). Bio sam svjestan, ukoliko bi ova legenda mogla da bude potkrijepljena historijski materijalnim činjenicama, morao sam ih potražiti u Aksumu.
U malom izletničkom avionu osjećao sam popriličnu tjeskobu. Nekad, davno, 1966., kao vojnik OUN na Sinaju, letio sam nisko iznad Sinajskog gorja i bio sam ispunjen dramatičnim osjećajem da nikada neću stiči do Akabijskog zaliva i Šarm el Šeika (Sharm el Sheik), gdje smo imali svoju bazu. Otada se uvijek osjećam nesigurnim u malim, krhkim, izletničkim zrakoplovima.
Let prema Aksumu vodio je preko planinskih vrhova od kojih je jedan visok 4450 metara. Kao i na Sinaju, ispod krila aviona se ne vide nikakvi putevi, nikakva naselja, nikakav znak da ovdje žive ljudi – samo sivi, zlokobni planiski vrhovi od bazalta. Ali, oko vara – dole, nisko,u sivoj nedođiji, živjelo se od biblijskih vremena. Pažljiviji posmatrač – oslobodi li se strahova - uočit će okrugle, slarnom pokrivene kolibice, a između njih krivudave puteljke koji vode do minijaturnih plodnih terasa, koje se stepenasto uzdižu do planinskih vrhova.
Pod nama su ležali autentični krajolici u kojem je nekad davno nastalo kazivanje o strašnom zmaju što je terorizirao etiopski narod. Razmišljajući o tome s olakšanjem sam dočekao da se avion prizemlji na makadamsku pistu nekada kraljevskog grada.
Aksum, naravo, već odavno nije ono što je nekada bio. Vrijeme je učinilo da se njegov sjaj i slava nepovratno ugase i da nije arheologa, hodoljubaca i znatiželjnika poput mene, gotovo da bi ćamio u grobnom miru stoljetnog zaborava.

HOD STOLJEĆA: Kada je osamdesetih godina 19. stoljeća u njemu boravio poznati engleski istraživač i arheolog Džems Teodor Bent (James Theodore Bent, 1852 – 1897), bilo je to još uvijek vrijeme u kome je Aksum djelovao poput najljepših gradova Afrike. I nije nikakvo čudo da je Bent u svom putnom notesu o njemu ostavio nadahnutu, gotovo poetsku bilješku:
"Prizor grada je iznenađujuće lijep i gotovo nestvaran: šume lipovih krošnji, džinovska stabala smokvi, banana i palmi datulja, a između njih stari zidovi, obelisci, drevne kule, crkve, slamnati krovovi, vrtovi, loza i tropsko rastinje, uokvireni tamnom pozadinom bazaltnih brežuljaka, pričaju priče iz starih vremena..."
I jedan portugalski istraživač i putopisac, koji je ovdje boravio u 16. stoljeću nije krio svoje oduševljenje: “Aksum se može porediti sa najljepšim gradovima svijeta!”- zabilježio je, a onda je nadugo s oduševljenjem opisivao prelijepe gradske vile sa zelenim uređenim vrtovima i vodoskocima, vrtne ulaze ukrašene mramornim figurama lavova, pasa, orlova i drugih životinja iz čijih čeljusti je žuborila voda, krošnje egzotičnog voća, popločane ulice... Aksum je tada uistinu ličio na kraljevski grad.
Danas od svega toga gotovo da nema ni traga. Raskošna plemenita vegetacija je ustupila mjesto korovu, arišima, zakržljalom žbunju i kaktusima. Minijaturne kamene kolibice ispred kojih se igraju musava djeca, pokrivene su valovitim plastičnim pločama i plehom. Grad se širi lijevo i desno od prašnjavog puta bez ikakvog reda i plana. Na prvi pogled ne vidi se ništa od antičkih ruševina, nikakav trag kraljevskih dvora i brižno njegovanih vrtova. Ovdje se nekad nalazio centar bogate i snažne Etiopije. Ovdje su se više od hiljadu godina krunisali močni etopski kraljevi. Ovdje je možda živjela i kraljica od Sabe, prelijepa Makeda sa svojim sinom Menelikom I.
Moj dolazak u ovaj biblijski grad koji neumitno plovi u zaborav imao je, međutim, za cilj sasvim nešto drugo. Zanimali su me ovdašnji bezbrojni megaliti oko drevnog grada i tajanstveni, gigantski obelisci kakvih nema nigdje na svijetu. Ovdje ih nazivaju stelama i u antičkim vremenima nalazili su se u samom Aksumu.

ŠTA SU POKAZALA ISTRAŽIVANJA: Na mjestu ulaza u grad uzdižu se u nebeske visine močni stubovi u obliku nadgrobnih obeliska, koji su isklesani iz jednog jedinog komade trahitne (magmatske) stijene. Najviši je dug blizu 25 metara, a ukopan je za još tri dodatna metra duboko u zemlju. Djeluju nestvarno, kao neboderi ili kao kamene antene koje uzaludno prizivaju zvjezdane civilizacije!
Za šta su bili podignuti i koja je bila njihova namjena, još nije konačno znanstveno objašnjeno. Zna se samo da pripadaju nekom davno izgubljenom svijetu, koji je znao i umio da manipulira sa ogromnim kamenim blokovima, kao što su znali drevni neimari u Južnoj ili Srednjoj Americi ili u obližnjem faraonskom Egiptu!
Istraživanja koja su u periodu 1905. do 1909. godine vršili njemački istraživači - orijentalista Ludvig Rihard Eno Litman (Ludwig Richard Enno Littmann, 1875.-1958.) i njemački arhitekta i historičar Daniel Krenker (Daniel Krencker, 1874.-1941.), tu, nedaleko od veličanstvenih stubova, otkrili su temelje kraljevske palate.
Krenker je pokušao da rekonstruira palate dvojice aksumitskih kraljeva, Amda Mikaela i Tekla Mariama. Ali, osim starih temelja, navodno, nije našao ništa zanimljivo. Staro-etiopijske kraljevske građevine sastojale su se, naime, samo u donjem dijelu iz kamena, gornja gradnja je podizana iz građevinskog kamena povezanog sa glinom i zemljanim malterom i ojačanim drvenim gredama. O megalitskoj gradnji nije bilo ni traga!
Danijel Krenker se divio monumentalnim kamenim stelama uvjeren da ne pripadaju istim vremenskim periodima. Smatrao ih je predimenzioniranim nadgrobnim spomenicima, ali takvo objašnjenje je poprilično neuvjerljivo, jer su blizu pojedinih obeliska pronađene grobnice - ali ne i pod svim kamenim monumentima.

PITANJA BEZ ODGOVORA: Posmatreju li se obelisci temeljitije, pada u oči, da su oni isklesavani iz jednog komada stijene, najčešće teže od stotinu tona, i da su zatim tako obrađeni, da djeluju kao kuće: na donjem dijelu uklesan je okvir vrata, iznad toga sprat za spratom sa isklesanim slijepim prozorima i uokvirenim stiliziranim kamenim vijencima, a na samom vrhu, kao krovni završetak, najvjerovatnije je bio ukrašavan mjesečevim metalnim, možda čak zlatnim srpom, simbolom starog južnoarabijskog boga mjeseca Almaqua.
Na koji su način ovi džinovski kameni monumenti klesani u dalekom kamenolomu, kako su pokretani i kako uspravljani u okomiti položaj - najveći, slomljeni obelisk, iznosi 33,3 metra i težak je više od 160 tona – to je velika misterija. Tajna u koju do sada niko nije pronikao!
Šta o tome piše Danijel Krenker?
"Divovski obelisci iz Aksuma", kako ih je nazvao u svojim radnim bilješkama, ''predstavljaju nerješivu tajnu!... Uzaludno sam tražio racionalno objašnjenje... Nije ostao nikakav trag radova koji bi ukazivali na bilo kakvu pretpostavku o uspravljanju obeliska..."
Nema objašnjenja ni na druga jednako zanimljiva pitanja. Zašto su klesani vrata i prozori i zašto izledaju kao neboderi ili ugašeni svjetionici visoki trinaest spratova? Ko su bili njihovi gradeitelji i kakve nam to poruke šalju iz dalekih, davno prohujalih vremena?
Sva objašnjenja djeluju naivno kada se nađete ispod njih. I sasvim se logično doimaju stihovi plemenitog arapskog poete El Hamdanija koji je opjevao jedan drevni zamak u biblijskoj Sani
"...Oblaci su njegov turban, a njegov pojas je od živog kamena...’’

Slijedi: SAGA O ZEMLJI MU (48)

ESKLUZIVNO: Ekspedicija “Rapa Nui”

http://www.bosnic.com/Pocetna-00010.html

AKCIJA: JEDNA KNJIGA - 3,00 EURA

Kliknite na naslovnu stranu knjige!