Welcome to the official web page of the 'Archaeological Park: Bosnian Pyramid of the Sun' Foundation / Dobrodošli na službenu web stranicu Fondacije 'Arheološki park: Bosanska piramida Sunca'al Park: Bosnian Pyramid of the Sun Foundation

English Bosnian Serbian Croatian German Arabic French French Swedish Italian

A+ A A-

Administrator

TAJNE DREVNIH KARTOGRAFA (46)

ponedjeljak, 20 juli 2015 09:37 Objavljeno unutar Ahmed Bosnić Blog

Hipoteze, mitovi i predanja o veliki katastrofama, koje su u dalekoj prošlosti pogađale našu planetu sreću se u folkloru i rijetkim prastarim pisanim svjedočanstvima mnogih naroda. Na Zemlji su se rađale i umirale kulture o kojima danas ništa ne znamo. Šta o tome kazuju drevni kartografi?

Profesor Zejtuni pogledao me je preko naočara, gotovo zavjerenički i iz jedne škrinje sa šifriranum bravom izvadio kutiju od izrezbarene orahovine ukrašenu sedefnom ornamentikom. Zatim ju je pažljivo spustio na sto, pokazujući svakim pokretom da je ta kutija značajnija od svih unikatnih knjiga koje mi je to poslijepodne pokazao.

- Ovo nikad niste vidjeli! – rekao je gotovo šapatom, vadeći iz stola ključić za otvaranje kutije.

VRIJEDNA KOLOEKCIJA: Bio je decembar/prosinac 1990. u Sani (Saana), glavnom gradu Jemena (Yemen), i moj domćin profesor Zejtuni pripovjedao mi je priču o Kraljestvu od Sabe (Šebe) i njegovoj lijepoj i pametnoj kraljici Belkis. Dan prije bili smo u Maribu (Ma’rib) gdje se prema legendama nalazio kraljičin dvorac. Obišli smo i arheološke lokalitet sa visokim kamenim stubovima, koji su pripadali veličanstvenim hramovima čiji su ostaci i slava prkosili pustinji i vremenu.

Otvortio je pažljivo kutiju koja me je na trenutak podsjetila na šahovsku ploču i pozvao da mu priđem i pogledam blago koje se u njoj nalazilo.

- Ovo što vidite je replika od kamilje kože, vrijedna možda koliko i original! Niko ne zna koliko je stara, ali bi se moglo pretpostaviti da pamti vrijeme kada je Sana imala Sveučilište – zatim je profesor Zejtuni podigao kažiprst desne ruke i dodao naglašavajući svaku riječ: - Najstarije sveučilište na svijetu!…

Ispred mene, u kotiji, bila je prostrta poprilično oštećena i ispucala koža gotovo čokoladne boje, na kojoj su se jedva nazirale linije nekakve zemljopisne mape.

- Ovako je izgledalo Kraljevstvo od Sabe – pokazuje prstom na kartu moj domaćin. – Ovo su njegove granice…

Profesor Zejtuni u svojoj kolekciji ima još nekoliko vrijednih i zanimljivih starih replika zemljopisnih karata za koje tvrdi da pamte bibl ijska vremena kada svijet nije izgledao kao danas i kada nepoznatim kartografima nije bila na raspolaganju satelitska i druga tehnika. Pa ipak, karte su veoma precizne, neke čak i preciznije od mapa iz 19. stoljeća.

Kako je to moguće?!

MISTERIOZNA ZNANJA: Daleko od Jemena i Sane, u Azerbejđžanskoj akademiji znanosti pohranjeni su dokumenti iz kojih proizlazi da je poznati istraživač iz 13. stoljeća Nasredin Tusi (Nasreddin Tusi – 1201-1274.), znao za postojanje Amerike. To znači da je Stari svijet oko 250 godina prije Kolumba otkrio svoju sabraću s onu stranu Atlantika. Nije riječ niokakvoj maglovitoj hipotezi, nego o tačnim zemljopisnim koordinatama američkog kontinenta.

Od koga, kada i gde je Tusi mogao dobiti informacije o dalekom kontinentu, od kojeg su ga razdvajali Crno, Mramorno, Sredozemno more i Atlantik?!...

Admiral Ahmed Muhiddin Piri (1465–1553), poznatiji pod imenom Piri Reis, turski istraživač, moreplo­vac i kartograf iz 16. stoljeća, sačino je – kako je poznato - obiman atlas nazvan ''Kitab Bahriye" ili „Knjiga o navigaciji", koji sadrži 434 strane i 290 precizno nacrtanih mapa. U bilješkama ovog jedinstvenog atlasa piše: „Nacrtao ih siromašni Piri Reis, sin Hadži Mehmmeda, poznat kao nećak Kemala Reisa, u gradu Getiboli (Gallipoli). Neka im Allah obojici oprosti. Mjeseca sve­tog Muharrema, godine 919. (9. marta - 9. aprila 1513.)".

Narodni muzej Turske raspolaže sa dvije stare mape, datirane 1513. i 1528. godine, koje je načinio Piri Reis. Mapa iz 1913. prikazuje Španjolsku, Britaniju, Zapadnu Afriku, Atlantski okean, dijelove Sjeverne Amerike i kompletan izgled istoč­ne polovine Južne Amerike. Pri samom dnu mape prikazana je obalska linija Antarktika (Antarctic), koja se proteže u pravcu istoka do jedne tačke južno od Afrike.

Pretpostavlja se da je to samo dio znatno veće karte, na kojoj je, vjerovatno, bio prikazan Indijski okean, a možda i Australija, Azija i Evropa.

Mapa iz 1528. godine prikazuje Grenland, Labrador, Njufaundlend, deo Kanade i istočnu obalu Sjeverne Amerike do Floride. Sve doskora, značaju ovih vrijednih dokumenata nije poklanjana dužna pažnja. Situacija se izmjenila tek kada se finsko-švedski geolog, geograf i polarni istraživač Nils Otto Gustaf Nordenskjöld (1869. –1928.) zainteresirao za mape čuvenog turskog admirala. On je radio na njiho­vom razjašnjenju punih sedamnaest godina, da bi njegov posao šezdesetih godina prošlog stoljeća onapokon okončao ame­rički kartograf Arlington Malern (Mallern), u saradnji sa Pomorskom hidrografskom službom SAD.

ZBUNJUJUĆE ČINJENICE: Ovako spor napredak postaje jasan tek kada se malo dublje proanalizira gotovo fantastična stika geološke prošlosti naše planete, koju te mape ocrtavaju. Prvo, one su više nego precizne: razdaljine između Europe, Afrike i Amerike date su s gotovo neshvatljivom tačnošću. Pri tom treba imati u vidu da sve do 18. stoljeća navigatori nisu mogli tačno da odrede geografske dužine i širine. Drugim riječima – zamislite - mape Pirija Reisa bile su bolje i preciznije od kasnijih pomorskih karata.

Nesumnjivo da su se Nordenskjöld i Malern, našavši se pred zbunjujućom zago­netkom o porijeklu i izvanrednoj preciznosti tih pomorskih dokumenata, dugo vremena ustručavali da ih prihvate kao činjenice, kao što se danas mnogi znanstvenici u svijetu snebivaju i neopravdano dvoume kada se pomenu Bosanske piramide!

Jer, egzaktnost karata turskog admirala odnosila se ne samo na Sredozemlje, gdje je pomorski saobraćaj još u dalekoj prošlosti bio razvijen a samim tim i poznavanje krajeva u tom regionu, već i na obale Sjeverne i Južne Amerike, pa čak i na konture Antarktika. Stare karte bile su veoma sadržajne. Raspolagale su i topografskim (visinskim) podacima o unutrašnjosti tih kontinenata, planin­skim lancima, najvišim vrhovima, postojećim visoravnima i riječnim tokovima!

Ono što je ipak najzagonetnije, na njima se detaljno vide stike reljefa Antarktika sa označe­nim visinama planina, koje se već milenijumima nalaze pod ogromnim ledenim pokrivačem. Sve do premjeravanja koja su izvrešna 1957., u Međunarod­noj geofizičkoj godini apsolutno se ništa nije znalo o tim planinama što se nalaze ispod leda.

PITANJA BEZ ODGOVORA: Javno objavljivanje zbunjujućih sadržaja „Knjiga o navigaciji" turskog admirala izazvalo je pravu senzaciju među kartografima i istraživačima svijeta. Pitanja su se množila: ko je, kada, kako, čime mogao da kartografiše Antarktik dok još nije bio pod debelim ledenim oklopom? Nesumnjivo, bila su uzdrmani temeljni dometi savremene znanosti. Zar je u dubokoj geolo­škoj prošlosti naše planete postojala neka na­predna civilizacija o kojoj savremena historiografija nije znala baš ništa?!... Ko su bili oni koji su u maglovitom vremenu davne prošlosti otkrili šesti kontinent?

Američki istraživač dr Čarls Hepgud (Charles Hutchins Hapgood (1904 – 1982), u svom djelu „Promjenjljiva Zemljina kora", koje je objavio 1958. godine i za koju je predgovor napisao Albert Ajnštajn (Einstein) doslovno navodi: „Kartografisanje Antarktika izvršeno je u epohi kada njegovo kopno nije bilo zaleđeno". Ukoliko je to tačno, mape admirala Ahmeda Muhiddina Pirija mora da predstavljaju kopije nekih pomorskih karata starih više hiljada godina,  jer je Antarktik toliko dugo prekriven debelim ledom. Arlington Malern tome dodaje i svoju logičnu primjedbu: „Mi ne znamo kako su oni (?!) mogli da načine tako preciznu zemljopisnu kartu Antarktika bez pomoći aviona i satelita!...".

To je tačno. Svijet to nikada neće znati objasniti ukoliko suvremeni historiografi ne priznaju da njihova slika prošlosti nije taćna i da – u najmanju ruku – zaslužuje nova preispitivanja.

Prema raspoloživim podacima, zaleđivanje Antarktika započelo je krajem tercijera, najkasni­je početkom kvartara, znači prije više miliona godina. Ali, iz toga proizlazi zaključak da su karte kojim se služio Piri Reis načinjene onda kada čovjek još uopšte nije posto­jao!? Kako je to moguće?!

IZVORI PIRI REISA: Pokušavajući da odgovori na ova pitanja, dr. Čarls Hepgud u svojoj knjizi tvrdi da je prije šest do deset hiljada godina došlo do djelimičnog otopljavanja ledenog pokrivača Antarktika. No, znanost ni do danas nije mogla da potvrdi ali ni demantira, niti da otkrije prave uzroke pojave glečera i zaleđivanja velikih dielova kontinenata.

Neki znanstvenici ipak pretpostavljaju da razjašnjenje te zagonetke treba tražiti u osobenostima rotiranja cijelog Sunčevog sistema oko jezgra naše galaksije - Mlječnog puta. Riječ je o takozvanoj ,,galaktičkoj godini", koja traje 180 miliona godina. U toku svog postojanja - oko 5 milijardi godina - Sunčev sistem, pa prema tome i planeta Zemlja, ističu neki učenjaci, više puta su dospjevali i prolazili kroz gigantski oblak kozmičke prašine i gasa, koji je logično apsorbovao dio svjetlosnog i toplotnog zračenja naše zvijezde. Moguće je, dakle, da su ti prolasci kroz kozmički oblak izazivali nastupanja ledenih doba.

Poslednja iskopavanja pokazuju da se pod ledenom kapom Antarktika nalaze slojevi uglja i okamenjenog drveća koji su stari između šest i petnaest hiljada godina. Iz toga se nameće zaključak da Antarktik mogao biti kartografisan samo u tom perio­du. To je istovremeno i indicija da je praori-ginal karata Pirija Reisa star možda ,,samo" desetak hiljada godina a ne više. Znači da je turski admiral koristio neke relativno stare izvore, što on i sam priznaje u jednoj bilješci: „Pripremajući ovu mapu, koristio sam oko dvadeset starih karata i osam ,,Mappa Mundis", to jest karata koje se na arapskom zovu „Jaferie", načinjenih u vrijeme Aleksandra Velikog. Na njima je bio prikazan čitav nastanjeni svijet...".

Nije li ovo, ipak, jasan dokaz o velikoj starosti podataka na osnovu kojih je Piri Reis načinio svoju čuvenu „Knjiga o navigaciji" .

ŠTA SU POKAZALA ISTRAŽIVANJA: Antarktik kartografisan prije desetak hiljada godina! Je li moguće?!... Prije nego što sumnjičavo odmahnete glavom ili odbacite ovu tvrdnju, kao lišenu svakog znanstvenog osnova, podsjetimo se i drugih antropoloških i arheolo­ških otkrića načinjenih posljednjih decenija.

Još 1837. godine „mudre glave" viktorijanske Engleske jasno i glasno su tvrdile da su Zemlja i čovjek stvoreni u 4.004. godini prije naše ere!? Geologija i darvinizam u međuvremenu su anetemisali takve i slične „proračune". Danas se zna da je naša planeta nastala prije 4,6 milijardi godina. Raniji nalazi u Južnoj i Istočnoj Africi pokazivali su da je Homo sapiens star oko dva miliona godina; međutim, otkrića stopala i vilica antropoida u južnoj Etiopiji pomjerila su ovu brojku na - četiri miliona godina! Dakle, razumni čovjek postoji ne 4.000, nego 4.000.000 godina! A možda i duže, zašto ne?!...

Veliko je pitanje da li je to poslednji domet antropologije, ili će možda u budućnosti biti otkriveni još stariji znanstveni dokazi o postojanju razumnog čoveka na našoj planeti. No, ako prihvati­mo posiednji podatak o starosti čoveka, u tom slučaju, nije isključeno da su ljudi prije desetak hiljada godina već mogli da raspolažu znanjem koje im je omogućilo da stvaraju razna, zasad još nedovoljno razjašnjena „čuda", među koje spada i kartografisanje istočnih obala Sjeverne i Južne Amerike i Antarktika ili pak, bosanske piramide!

Ako se imaju u vidu i mnogobrojna druga artefakta otkrivena širom naše planete, čije je porijeklo procijenjeno na više desetina hiljada godi­na, onda nije neobično što se sve veći broj istraživa­ča i ozbiljnih znanstvenika slaže sa ovom konstatacijom. Ovo utoliko prije što su otkrivene još neke kopije srednjovekovnih karata iz 1531. godine, koje se pripisuju znamenitom francuskom matematičaru i kartografu Oronciju Fineju (Orontius Finaeus Delphinus, 1494-1555).

NASLIJEĐENA ZNANJA: Poslednjih decenija, na odgonetanju karata Piri Reisa i Fineja mnogo je radio i jedan italijanski znanstvenik, koji je u svojim obimnim istraživanjima uspio da dešifrira matematičke tekstove drevnih Egip­ćana i njihove astronomske zapise o osmatranju nebeskih tijela. Pri tom je došao do zaključka da su oni dosta precizno određivali obim i prečnik Zemlje i površinu faraonskog Egipta sa tačnošću do 1/3 metra i da su umjeli da odrede koordinate prijestolnica drugih država. Za to su im, razumljivo, bili neophodni precizni instrumenti koji dopuštaju izraču­navanje  geografskih dužina i širina i crtanje karata sa gustom koordinatnom mrežom...

Dakle, potpuno je moguće da je u dalekoj prošlosti, mnogo prije epohe piramida, postojao narod koji je Egipćanima predao svoja geograf­ska i druga znanja, a ona su preko njih dospela i do svih mediteranskih naroda. Ako je to tačno, mape Piri Reisa gube oreol misterioznosti.

Daljem odgonetanju karata turskog admirala po­mogao je i – General slučaj. Za vreme Drugog svjetskog rata, kartografi savezničkih armija su za potrebe zračnih operacija izradili mape specijalnog tipa sa Kairom kao jednim od polova Zemlje. Takve karte razlikuju se od običnih mapa: konti­nenti i ostrva dobijaju neobične oblike. U toku radova, jedan stručnjak začuđeno je uzviknuo kada je na jednoj od karata ugledao Kubu ucrtanu u vertikalnom položaju - u pravcu sjever-jug, a ne istok-zapad - kao što je stvarni položaj tog otoka: ‘‘Pa to je karta Pirija Reisa!...".

Taj stručnjak bio je niko drugi do - Arlington Malern!

Upoređivanjem karata Pirija Reisa i Oroncija Fineja sa kartama dobijenim pomoću vještačkih satelita, Maleri i njegovi saradnici izvukli su zaključak da je praoriginal tih orastarih mapa vjerovatno bio snimak načinjen s velike visine. Uslovan zaključak: ljudi koji su to učinili morali su raspolagati preciznim instrumentima i savremenim metodama za kartografisanje.

APSURDNE ČINJENICE: U prilog ovoj hipotezi može da posluži i takozvani ''slučaj Grenland". Naime, ultrazvučnim sondažnim mjerenjima utvrđeno je da Grenland danas predstavlja džinovsku santu leda, koja međusobno povezuje tri otoka, a oni se mogu vidjeti i na karti Pirija Reisa!

Znači li to da su naši prapreci boravili na Grenlandu prije više hiljada godina?!...

Ako je odgovor na pitanje potvrdan, onda Grenland nije uvijek bio pokriven ledom. Isti zaključak donela je i francuska polarna ekspedicija pod vodstvom etnologa Po­la Emila Viktora (Paul Emile Victor, 1907–1995). Istražujući vjerodostojnost mape Grenlanda iz 1380. godine, nazvane „Zenonova karta", francu­ski istraživači su utvrdili da je praizvor te mape veoma star, to jest da je kartografisanje najvećeg otoka na našoj planeti izvršeno u vrijeme kada je na njemu vladala umjerena klima!

Mada zasnovana na paleontološkim dokazi­ma, suvremena antropologija sadrži izvjesne postavke u čiju vjerodostojnost, posebno zbog naj­novijih otkrića o starosti Homo sapiensa, počinje da sumnja sve veći broj znanstvenika u svijetu. Jedna od tih postavki glasi da je ljudska civilizacija stara jedva desetak hiljada godina. Isključuje se ili bar vrlo nerado dopušta mogućnost da su prije civilizacija o kojima imamo pisane istorijske dokaze postoja­le i neke druge, mnogo starijeg datuma.

Pri tom se prelazi preko činjenice da je naša planeta prolazila kroz ledena doba. Posljednje od njih završilo se pre otprilike 10.000 godina. Prije tog perioda preovlađivala je topla klima i u tom razdoblju mogle su se rađati i cvjetati civilizacije, kao što su recimo Atlantida ili Zemlja Mu, koje su pred naletom neke katastrofe bile unište­ne.

Naš kromanjonski predak – sve više istraživača u to vjeruju - možda je preživjeli izdanak takve jedne prastare civilizacije. U prilog ovoj hipotezi govore razvijen mozak i visoko čelo Kromanjonca, ali i umjetnička ostavština koju je iza sebe ostavio u španjolskim i francuskim pećinama. Takođe nije isključeno da je on preuzeo nasljedne osobine neke ranije rase, baš kao što i mi danas nosimo njegove gene.

Slijedi: DŽINOVSKI OBELISCI AKSUMA

ESKLUZIVNO: Ekspedicija “Rapa Nui”

http://www.bosnic.com/Pocetna-00010.html

AKCIJA: JEDNA KNJIGA - 3,00 EURA

Kliknite na naslovnu stranu knjige!

EKSKLUZIVNA OBJAVA: BLAGO DELMATA

utorak, 14 juli 2015 14:07 Objavljeno unutar Mate Puljak Blog

AUTOR: Mate Puljak

Suvremena književnost klasificira usmena narodna predanja kao forme skromnih stilskih obilježja nerijetko im oduzimajući bilokakve stilske vrijednosti uz etiketu jednoepizodnih kratkih slika koje nemaju skoro pa nikakvih literarnih vrijednosti što ni iz bliza nije točna konstatacija. Najkvalitetniji pristup i najadekvatnije tumačenje definicije usmenih narodnih predanja nalazimo kod Vlajka Palavestre, autora knjiga o bosanskim narodnim predanjima. Definiciju usmenih narodnih predanja nije lako izreći i ona još uvijek ostaje otvorena. Lošoj slici pridonosi veoma skroman opus literature koja ih obrađuje tako da književne osobine narodnih usmenih predanja još uvijek nisu do kraja istražene niti je definirano kojoj književnoj vrsti one pripadaju iako nema dvojbe da se radi o književnoj vrsti pripovjetke čiji se sadržaj pretežno može okarakterizirati kao povijesni.

CARSTVO CRNIH FARAONA (45)

ponedjeljak, 22 juni 2015 17:16 Objavljeno unutar Ahmed Bosnić Blog

U Nubijskoj pustinji, hiljadama kilometara od egipatske Doline kraljeva, arheolozi otkrivaju tajne zaboravljene visokorazvijene nubijske civilizacije - carstvo crnih faraona!

Mada se svuda oko mene poput kakve čarolije spušta sumrak i nebeske se vatre gase na dalekom zapadu, razbacane piramide sa svojim strogim geometrijskim linijama još dominiraju nad vjetrom umekšanim konturama pustinje. Nisu velike i iz daljine gotovo djeluju kao dječije igračke. Najveća među njima visoka je tačno trideset metara. Njihove vrhove koje još prelivaju sunčevi zraci nekada su vjerovatno krasili metalni prstenovi. Možda su bili od zlata ili srebra. U njima se ogledalo svjetlo sunca u usponu, pokazujući umrlim vladarima put ka Anubisu, močnom Bogu mrtvih sa glavom šakala.
Ovdje, u sanjivoj i zaboravljenoj Meroji (Meroe, Meruwah), nekadašnjem Kraljevstvu Kush, mnogo toga je bilo isto kao hiljadama kilometara nizvodno, u egipatskoj Dolini kraljeva. Impresivni reljefi u tamnom kamenu prikazuju faraone zajedno sa njihovim bogovima. Ali, pokazuju još nešto što se ne može vidjeti između Tebe i Gize. Pokazuju vladare koji ne nastupaju bez svojih močnih majki i vladarica uspravnih širokih ramena i snažnih debelih ruku, špicastih noktiju i ogromnih bedara. One su, nesumnjivo, plašile čak i hrabre Rimljane.

ČUDESNA KULTURA: "Mi smo ovdje u Africi, daleko od egipatske Delte!" - objašnjava Fridrih Hinkel, upirući prstom na grobnicu znamenite nubijske kraljice Amanišaketo (Amanishakheto). Na veličanstenom reljefu ova izuzetna ličnost Kraljevstva crnih farona, koju u prastarim kronikama pominju kao ''Qore and Kandake'' (Suveren i kraljica), drži zarobljenike zavezane konopcem kao da su psi i prijeti im da će ih posjeći mačem.

Hinkel je arhitekta iz Berlina, ali ovdje, 210 kilometara sjeverno od Khartouma (Kartum), on već decenijama restaurira zaboravljene i teško ostećene piramide. Na žalost, prohujalo je više od 2000 godina i brojni pljačkaši grobnica načinili su nepovratnu štetu – oskrnavili su i rasturili mnoge piramide!
Za stare Egipćane Sudan je bio provincija nakraj svijeta. Nazivali su ga Nubijom po najvažnijoj sirovini koja je odatle dolazila u Zemlju faraona. "Nub" je staroegipatska riječ za zlato, a ono je dobrim djelom dolazilo sa sudanskih prostora. S druge strane, znanstvenici su Meroju, nekada glavni grad legendarne Kraljevine Kush, dugo smatrali samo stražnjim dvorištem faraonske imperije, a njenu umjetnost, samo provincijalnom kopijom egipatske.

BURNA VREMENA: No, historija će pokazati da su to bile duboke zablude. Danas to smatraju mnogi istraživači, arheolozi i egiptolozi.

"Iz afričke tame na svjetlo dana izronila je čudesno raskošna i samosvojna kultura!…" – smatraju s pravom oni. Pripadnici kulture Kush su posjedovali pismo od 23 slova, sasvim različito od egipatskog. Iza sebe su ostavili nebrojene brežuljke šljake kao dokaz da su poznavali željezo, sto je jednog britanskog putnika 1912. godine navelo da kaže kako je ovo "afrički Birmingem" (željezara u V. Britaniji). I ne samo to - od sedmog do šestog stoljeća prije naše ere ovdašnji vladari bili su crni faraoni Egipta!
Njihova vlast padala je u burno vrijeme. Faraonsko carstvo na Mediteranu bilo je oslabljeno i podijeljeno, a kad mu je godine 721. pr. n. e. zaprijetio upad Asiraca, svećenici iz Tebe su bili prinuđeni da se obrate za pomoć crnim gospodarima iz Meroe. Faraon Pije (Piye, Piankhi) odgovorio je na poziv i sa svojom vojskom prodro duboko u deltu Nila, otjerao Asirce i povukao se. Njegov sin faraon Šabako (Shabako) učvrstio se u Memfisu i zasnovao kratkotrajnu etiopsku dinastiju.
Nesumnjivo, kraljevstvu crnih faraona Egipat je bio veliki uzor. Nubijci su od Egipčana naučili kako organizirati državu, a prihvatili su i neke egipatske običaje, rituale i vjerovanja. Jedinstvena arhitektura, bogati ukrasi, reljefi i cjelokupna primijenjena umjetnost, razvijale su se prema egipatskim uzorima!

ZAGONETNO PISMO: Kad su se Nubijci preselili u novi glavni grad Meroju, koji se nalazi na istočnoj strani Nila i kad su počeli primjenjivati samo svoj alfabet, njihovi historijski tragovi su se netragom izgubili. Istraživači, arheolozi I lingvisti, doduše, mogu čitati njihove tekstove, ali ih u velikoj mjeri ne mogu razumjeti.
"Možda ih nikada nećemo odgonetnuti!…" - smatra Fridrih Hinkel, a prof. Pavel Volf dodaje: "Svi mi očekujemo da ćemo naići neki dvojezični zapis sličan onome iz Rozete (Rosetta), koji je pomogao da se odgonetnu egipatski hijeroglifi..."
Posljednjih decenija Nhubijska pustinja je otkrila svoja njedra i arheolozi su našli vrtove koji su pripadali veličanstvenim hramovima crnih faraona i sada pomno ispituju zanimljive grafite, možda najstariju narodnu umjetnost u povijesti čovječanstva.
"Ovo mjesto je vjerovatno bilo svetište, nešto kao samostan: sveta oaza okružena visokim zidom, koja nudi hladovinu i obilje vode što je tekla podignutim kanalima" - objašnjava mi Fridrih Hinkel, dok se provlači kroz spržene kamene ruine koje se sastoje od bezbrojnih rampi, uskih hodnika, dvorišta i tri hrama. On je ubijeđen da je ovaj objekat bio glavni religijski centar drevnog Meroita i da je bio posvećen jednom od najznačajnijih božanstava u Kraljevstvu Kuš (Kush) - bogu Apedemaku kojega su predstavljali u liku močnog lava. Bilo je to mjesto koje se posjećivalo isključivo za vrijeme religioznih svećanosti.
"Ovdje, za razliku od egipatske Doline kraljeva, čini se, ništa nije bilo pripremljeno za vječnost" - kaže Hinkel, pokazujući na zidove popunjene šutom. Takve se konstrukcije raspadaju i ruše čim u njih prodre vlaga. Sondiranje temelja ukazuje i na druge neobičnosti: objekat je očigledno više puta rušen i ponovo podizan. Tu su pronađeni i ostaci keramičke radionice, kanali za navodnjavanje i neobične rupe za svete biljke, koje su se sadile za vrijeme godišnjih svetkovine u Meroitu.

UBRZANO ŠIRENJE AFRIKE: Njemački arhitekta je u ovom prastarom religioznom objektu nabrojao ravno 2500 neobičnih crteža. To su slikarije ljudi, naslikanih s glavama lavova poput boga Apedemaka, bezbrojni geometrijski sveti simboli, ljuti ratnici, strasni ljubavnici u spolnom odnosu i živopisni životinjski svijet Afrike -slonovi, žirafe, krokodili, antilope, ribe...
"Sve su ove životinje živjele ovdje, na ovim nekada zelenim poljima veličanstvenog Kraljevstva Kuš" - kaže sa neskrivenim zanosom njemački istraživač, pokazujući na široku pustinjsku oblast koju blago prekriva mehki sumrak. Ovdje je se dogodila prava ekološka katastrofa – stanovnici Meroita su isjekli i uništili šume. Tu pretpostavku se precizno potvrdili i proračuni znanstvenika sa Univerzitetskog koledža u Londonu, koji su potvrdili da je pretjerana sjeća ovdašnjih šuma i korištenje drveća za loženje velikih metalurških peći u kojima se topilo gvožđe, naglo prouzrokovalo promjenu klime i ubrzano širenje pustinje.
Za antičke prilike stanovnici kraljevstva crnih faraona su zaista proizvodili nevjerovatno količine željeza. Otuda su brda šljake koju možete naći gotovo na svakom mjestu pa čak i usred ruina Meroje, u hramovima i oko njih. Ovdje se godišnje proizvodilo gotovo stotinu tona željeza. A istraživanja šljake kažu da je gvožde bilo izuzetnog kvaliteta, s visokim procentom čelika, daleko većim nego kod Rimljana.
Sasvim je sigurno da Meroiti nisu bili samo kulturna spona između sjevera i juga Afrike. Bili su to i u privrednom smislu: izvozili su željezo u Egipat, ali i luksuznu robu iz unutrašnjosti Afrike. Najviše slonovaču, kvalitetno krzno, nojevo perje, ebanovinu, smolu, mnoge zacine, zlato i dragulje.

A šta su nudili crnoj Africi?!...

To još nije definitivno poznato. Možda so, nakit, staklo i broncu. Nisu bili samo vješti trgovci, već su povremeno bili i nemilosrdni pljačkaši. U jednoj kući u Meroji nađena je tako i Augustova brončana glava - on je u tom periodu vladao Egiptom!

MOĆ ŽENA: Glava nesumnjivo potiče iz pljačkaškog pohoda izvedenog godine 24. pr. n. e., koji je vodila kraljica Kandake - bar nas tako izvještava grčki geograf, filozof i historičar Strabon. No, on je bio u zabludi, jer Kandake (Candake) je oznaka za kraljicu-majku u Kraljevstvu Kush. Ali moderni arheolozi su ipak veoma zahvalni Strabonu, jer je dao rijetko dragocijen opis meroitskih ženskih figura: Kandaku je vidio kao "muškobanju kraljicu slijepu na jedno oko". Nažalost, nije sasvim nsigurno da li je to bila Amanisaketo (Amanishakheto) ili možda neka njena prethodnica.
Bilo kako bilo, historičari i arheolozi se slažu da su žene u meroitskom društvu imale središnju ulogu. Kraljevsko dostojanstvo nasljeđivalo se po majčinoj liniji i kralj je mogao zadobiti sva kraljevska prava i u potpunosti vladati kraljevstvom tek nakon što bi mu to dozvolila majka-kraljica. Žene su u svemu bile ravnopravne sa muškarcima – prema potrebama one su ratovale, upravljale državom i vojskom, sudile, gradile veličanstvene hramove...
Kraljica Amanisaketo je sve ove zadatke obavljala očito više nego dobro. Njene tragove nalazimo po cijelome carstvu: u nekada značajnom trgovačkom gradu Vad Ban Nagi (Wad ban Naqa), koji je povezivao Mediteran sa Afrikom, stoji njena velika palača, u ruinama Kava najveći broj natpisa upućuje na nju, a arheolozi i istraživači su na njene tragove nailazili i u Nagi. (Naqa). U Meroji je njena piramida bila jedna od najvećih i najraskošnijih, sve dok je zajedno još sa četrdeset piramida nije razrušio I opustošio italijanski liječnik i lovac na zakopano blago Ðuzepe Ferlini (Giuseppe Ferlini -1800-1870).

Dogodilo se to u 19. stoljeću u vrijeme kada je Ferlini služio kao kirurg u egipatskoj vojsci. Dok je 1834. godine egipatska vojska osvajala Sudan i boravila u Kartumu i Senari, Ferlini je otišao do Meroje i tragajući za blagom uništio mnoge piramide. Ali to je već druga priča...

Slijedi: TAJNE DREVNIH KARTOGRAFA

ESKLUZIVNO: Ekspedicija “Rapa Nui”

http://www.bosnic.com/Pocetna-00010.html

AKCIJA: JEDNA KNJIGA - 3,00 EURA

Kliknite na naslovnu stranu knjige!

Copyright 2005- © Fondacija--- “Arheološki park: Bosanska piramida Sunca, Archaeological Park: Bosnian Pyramid of the Sun Foundation. All rights reserved