Autor: Mate Puljak
U narodnim predanjima Imotske krajine ostalo je sačuvano da su tragovi spurila, koje “struka” naziva kolotracima, nastali u doba kada je kamen bio mekan. “Načinila su ji Ilijina kola...” Kojeg Ilije i kakva kola? Prorok Ilija je upravljao vatrenim konjima i kolima. “Kola su bila toliko vruća da su iskrabila kamen...” U ovom radu obrađujem predaju o otisku stopala upravo iz vremena “kad je kamen bio mekan”.
Autor: Mate Puljak
Ponekad se pitam što mi je sve obilježilo ovaj život i zbog čega ga je bilo lijepo živjeti. Iako je bio težak, ne mogu reći da nije bio lijep. Gubio sam ali i dobivao. Upravo je i osoba kojoj sam posvetio ovaj rad, na neki način, obilježila jedan dio moga života. Kada gledam retrospektivno, koliko je god bilo boli nakon bratove smrti, toliko se neka nevidljiva sila trudila da mi nadoknadi sav taj gubitak, iako je to bilo nemoguće. Ali, s vremena na vrijeme, kada bi mi bilo najteže, Bog bi se sjetio poslati nekoga da mi olakša. Barem taj tren. I Ivana je bila dio tog velikog plana...Bog me mazio darovima, gotovo podmićivao, ali me nije zavarao niti razmazio. Veoma sam bio oprezan u tom odnosu s Njim. Svakodnevno ga molim da me poštedi novih gubitaka, drugo mi uistinu ne treba. Moglo bi se reći da je ovo priča o Nezgriji, drevnoj utvrdi podignutoj na ostacima ranobrončanog svetišta i željeznodobne osmatračnice,...ali nije.
Autor: Mate Puljak
Zaranč ploča je naziv pločastog stećka koji se nalazi točno 2.3 kilometra zapadno od centra Zagvozda. Ukoliko autom krenete s raskrsnice Imotski- Vrgorac u smjeru Grabovca, na toj ćete kilometraži naići na zavoj gdje možete parkirati. Ona se nalazi nekoliko desetaka metara sjevernije. Prvi ga je prezentirao don Petar Kaer (članak “Di alcuni Massi Sepolcrali nel distretto d’Imoski” , Bulletin... 1879.). Ploča je položena na blagoj padini sjeverozapadno od zaseoka
Bartulovići, odnosno jugoistočno od zaseoka Stapići. Bila je predmet mnogih legendi koje su polako iščeznule. Oni, koji su živjeli prije dolaska struje, uglavnom su izumrli. S druge strane, mlađu populaciju ništa od toga ne zanima. Predaje koje imam o predjelu Zaranč, jer Zaranč nije samo ploča već i područje održavanja obreda, zapisao sam krajem devedesetih kao srednjoškolac. Da nisam, ne bih vam mogao ponuditi ništa osim pjesme o Vidosavi. Ona je nekako preživjela i uistinu spada među najvrijednije narodne pjesme Imotske krajine. O Zaranč ploči se pisalo nekoliko puta, međutim nitko nije zagrebao ispod površine niti pokušao staviti sam prostor u adekvatan povijesno-religijski kontekst.
Autor: Mate Puljak
Već pola godine s prijateljem razgovaram kako bi bilo dobro pronaći stećak kojega je don Ante Škobalj ucrtao na kartu zavoja Cetine, točnije, južno od zaseoka Sikavice kod mjesta Ugljane. Skicu karte je objavio u knjizi “Obredne gomile”. Uvijek me intrigirao i privlačio pogotovo stoga što nije bilo fotografije. I kako to obično biva, kada nešto forsiraš onda baš ne ide. Napokon je došlo vrijeme. Znali smo da je tamo pakao niskog raslinja i smriče te da je najmudrije pronaći nekog od lokalnih ljudi. Nakon što se sve poklopilo i uredilo u našu korist, pronašli smo ga i donosim vam fotografije. Ovo je samo nadopuna “Obrednim gomilama” i kao takva slijedi tekst don Ante Škobalja. Za sve nas, ta knjiga je biblija, s malim “b”, i u nju se ne bi trebalo puno “krećat”...Ne bi trebalo ali...
Autor: Mate Puljak
Strmendolac (do 1991. Strmen Dolac), pitomo mjesto u Triljskoj krajini, nekada je pripadao “rubnim zemljama” najstarijeg teritorija plemena Delmati koji se prostirao od Cetine do Neretve, od Biokova do Vrana i Čvrsnice s glavnim gradom Delmionom (Imotski). Nakon potrage za stećkom na Ugljanima, otišao sam, tragom predaja o nekakvim velikim “dvometarskim križevima”, u Strmendolac. Očekivao sam da ću ipak pronaći nešto što će ispasti mnogo jača priča od one zbog koje sam išao. Nismo se dugo zadržavali niti smo se mnogo raspitivali. Ljudi koje smo susreli prijateljski su nam pokazali križeve i dvije nekropole stećaka. U ovom
radu ponovo ukazujem na kakav se sramotan i bestidan način ministarstvo kulture tj. lokalni predstavnici istog, odnose prema povijesnim lokalitetima. Prezentiram grijehe zanemarivanja koje zdravi ljudski razum ne može olako prihvatiti. Kada se jednom probudimo bojim se da će biti kasno. Kakvo će svijetlo biti potrebno da osvijetli tu tamu?
Autor: Mate Puljak
“PARCE MIHI, DOMINE, QUIA DALMATA SUM.”
(“Oprosti mi, Gospodine, jer sam Dalmat!”)
Velike su i istinite riječi sv. Jeronima. Razumijem ga u potpunosti... Oko mjesta njegova rođenja, povjesničari se nikako ne mogu usuglasiti. No, to me nimalo ne čudi. U startu su napravili pogrešku povodeći se za Ptolomejevim izvještajem da se Stridon nalazio na granici Dalmacije i Panonije. Već sam nebrojeno puta kazao kako Vatikan veoma dobro zna pojedinosti iz naše povijesti. Međutim, iako u svojim redovima imaju vrsne povjesničare, dopuštaju da se povode za lažima ovih drugih kojima je zatiranje istine ustvari prava struka. I oni to rade majstorski.
Autor: Mate Puljak
UVOD
U jednom selu Imotske krajine pokupio sam predaju o tome kako u vrletima obližnjeg brda, točnije u gomili na vrhu, postoji grob kojega su neki mještani, davnih godina, pokušali otvoriti. Kada su odgrnuli gomilu i podigli kamenu ploču, koja je pokrivala područje glave i ramena, doživjeli su nešto strašno. Kao i uvijek, nebo se “zacrnilo” a krupa je, približavajući se gomili, počela nemilosrdno udarati po cijelome kraju. No, tek se onda dogodilo nešto od čega će te se naježiti... Izašao sam na teren potvrditi ili opovrgnuti priču. Ono što sam otkrio baca neko novo svjetlo na delmatski narod, njihove pretke i potomke. Pogledaje što krije “Zvonareva gomila”.
Autor: Mate Puljak
UVOD:
“Prijateljstva i kumstva između Imoćana i Duvnjaka išla su s koljena na koljeno, kao nešto stameno i normalno što je povezivalo i krasilo ljude duvanjske i imotske krajine od davnina do naših
dana i do vaših koji ovo čitate.” (Ante Matić: Imoćani, str.63).
Autor: Mate Puljak
JASTREB GLAVICA- SLIKA TROJANSKOG ILIJA?
UVOD
Arheološki lokalitet Jastreb glavica nalazi se nešto zapadnije od mjesta Grabovac u općini Šestanovac. U istraživanjima koja je 2013./2014. godine provodio arheolog pok. Marijan Lozo, sudjelovali smo ja (7 sondi) i njegov dugogodišnji pomoćnik Bruno Livajić (1 sonda). Sonde su potvrdile isprekidanu priču od 1600. pr.K do 500. po.K. Novčići koje smo pronašli bili su rimski 1.-5. stoljeće, srednje sačuvani i gotovo identični kao oni koji su pronađeni u centru Grabovca. Struka je dosta ranije, bez istraživanja, donijela sud da se radi o osmatračnici ne spominjući mogućnost da je prije svega bilo riječ o kultu. Grabovac je nekada bio naselje veterana koji su tu podigli svoje rustice. Legende pričaju da je tu podignut prvi pravi grad u zabiokovlju- Mejin. Kako se zvalo kasnoantično naselje, nije još vrijeme da otkrijem. Nekoliko sondi koje smo odradili jugoistočno od crkve potvrđuju veće kasnoantičko naselje. Na mjestu crkve stajala je prapovijesna nekropola stećaka, danas ih je vidljivo svega nekoliko. O Grabovcu sam pisao u člancima “Adam-misterij mjesta Grabovac” i “Kadmo i Harmonija-Povratak u Grabovac”. Ovo je jedna nova priča sa zanimljivom predajom o tome kako su preživjeli stanovnici “Ilijina
grada” sagradili Jastreb glavicu, u to vrijeme Talas glavicu. Je li “Ilijin grad” ustvari trojanski Ilij ili rodni grad svetog Ilije čija su kola, prema predaji, ostavila tragove po kamenim vlakama
Kreševa brda?
Autor: Mate Puljak
NA TEMELJU NOVE DALMACIJE-MEGALITNA GRADINA OSOJE
UVOD
Na brdu Osoju, Cista Velika, Dalmacija, postoji ultimativni civilizacijski spomenik kojega sam pronašao uz pomoć usmenih narodnih predaja, otkopao jednu reprezentativnu sondu i prezentirao je javnosti, ito na ovoj stranici, jedinoj stranici koja je objavila lokalitet na kojega sam godinama pokušavao dovesti nekoga od struke. Jedini koji je došao bio je arheolog pok. Marijan Lozo kojemu sam nekoliko godina ranije, točnije u ljeto 1998., poklonio predaje svoje rodbine o Turskoj tj. ‘Urskoj kuli. Nakon njega, na moj poziv se odazvao istraživač megalita Domagoj Nikolić koji je ostao zatečen prizorom i pričom. Domagoju sam zamjerio što zid nije javno prezentirao kada je imao priliku. On nije moj, on pripada svima nama. Prisjetimo se zatim 2015. kada je dr. Semir Osmanagić, na moj poziv, stigao u Cistu Veliku. Zid je napokon objavljen u njegovom autorskom članku “Čuda Imotske krajine”. Nakon Semirove objave napisao sam temeljit uradak; “Cista Velika-Ciklopski bedem u Osoju”. Dalje sam ga provlačio kroz ostale radove i na njega neumorno vodio posjetitelje. Do sada sam ih odveo, pojedinačno i u skupini 178. No, poslije javne objave nitko od struke nije reagirao pozitivno. Prijetili su mi mnogi
i ostalo je na tome. “Zagreb” je upozorio neke ljude na mene. Međutim, taj isti “Zagreb”, koji nas danas zatire kao nekada Beograd, nije znao da sam radio za pojedince iz te iste struke. Ako padnem ja, padaju i oni. Matin zid se “potrcmao” i odabralo se ignoriranje. Osim toga, povukle su se mnoge veze da mi se na više načina zagorča život, minira objava radova na lokalnoj razini i mnoga vrata da mi se zatvore. Sve sam to prošao i evo donosim, do sada neobjavljene, fotografije s Osoja uz objavu manjeg dijela jednog izvrsnog teksta, velikog čovjeka i istraživača iz 19. st., don Petra Kaera.
Autor: Mate Puljak
BRIŽINE-MJESTO NA KOJEM SE RAĐA SUNCE
Kada sam obrađivao megalitni Gradac u Rastovcu, o kojemu možete naći nekoliko radova u mojoj kolumni, pogled mi je bježao na uzvišenje koje se u narodu zove Brižine. Ono se nalazi istočno od Zagvozda a markira ga velika površina zasađene borovine tzv. Gaj. Nebrojeno puta sam ukazao kako su jugoslavenske vlasti, u suradnji s povjesničarima, arheolozima i sl., na neka mjesta planski sadili borovinu kako bi sakrili istinu o Ilirima a održavali laž o dolasku Slavena. Vidjet ćemo što se to krije u Brižinama. Kada sam Domagoju Nikoliću otkrio megalite Gradaca, prvo što me upitao bilo je: “Što se nalazi na onom vrhu istočno od Zagvozda?” Sam vrh je, gledajući sa Gradaca, mjesto na kojemu 25. prosinca izlazi sunce. Dakle, Gradac i Brižine su u metafizičkom braku. Još jedna jaka simbolička i megalitna priča protkana predajnim rebusima.
Autor članka: Mate Puljak, kolumnist, Ova adresa el. pošte je zaštićena od spambotova. Omogućite JavaScript da biste je vidjeli.
Posredstvom svojih čitatelja i kolega Renate Pejković i Nikše Sviličića došao sam do fotografija iznimno važnog arheološkog otkrića. Riječ je o rijetkom novčiću iz vremena vladavine Filipa II. Makedonskog (Pela 382. pr.Kr. - Ega 336. pr.Kr.), oca Aleksandra III. Velikog (Pela 356. pr.Kr. - Babilon 323. pr.Kr.) poznatijeg kao Aleksandar Makedonski . Pronašao ga je pok. Ante Mihaljević u Tribnju iznad svoje kuće, zadnje s lijeve strane kada se iz Podhuma ide za Livno. Prije tridesetak godina darovao ga je svojoj unuci Cristine Škorjanec rođ. Mihaljević koja je tada živjela u Njemačkoj. Kontaktirajući nekolicinu ljudi iz struke te pregledavajući dostupne numizmatičke zbirke grčkog novca na internetu nismo ga pronašli te smo zaključili da se radi o iznimno rijetkoj i vrijednoj kovanici koja na aversu, umjesto glave vladara tipične za pronađene primjerke Filipova novca, ima još jednog konja kao i na reversu. Križ, koji se nalazi na štitu, predstavlja Zemlju (Geia) pa je vrlo moguće da se radi o memorijalnom ili trijumfalnom uzorku. Ono što me najviše zanima jest mogućnost povezivanja nalaza s pričom fra Bone Vrdoljaka i pok. Mirka Vidovića s kamenom iz Rešetarice ("Zarathustrine Gathe") stoga molim sve one koji ga mogu staviti u adekvatan kontekst a zbog kojih ovo i objavljujem (Glonga, Vinko, Goran i dr.) da razmisle i o tim relacijama. Ovaj novčić se po prvi puta javno prezentira stoga će svako njegovo objavljivanje bez navođenja vlasnice, pronalazača te napose autora ovoga članka biti procesuirano u skladu sa zakonom.
Za fotke kliknuti naslov
Autor: Mate Puljak
Trovro je naziv jednog neobičnog uzvišenja u Kozičkim Poljicima (Vrgorska krajina) koje plijeni pozornost svojom izuzetnom pozicijom na tromeđi Imotske krajine, Vrgorske krajine i pograničnog dijela Hercegovine koji ih omeđuje. Na satelitu izgleda poput malog vulkana što, sa svojih 836 metara visine, dominira većim dijelom krajobraza. “Ilirski pentagon”, kako smo ga interno prozvali, na terenu je prava enigma. Ogroman trud da se opaše naizgled ništa. Kako se moram držati metafizičkog da rad slučajno ne bi prešao u znanstvene sfere, podloga za Trovro pripremana je mjesec dana. Na dan polaska imao sam loš predosjećaj. Osjećao sam kao da je bilo barem desetak boljih dana za krenuti. Do kraja istog bilo je jasno da će “Trovro” biti posvećeno rođaku Ivanu koji je isti dan poginuo prilikom padinskog jedrenja na planini Kamešnici.
Autor: Mate Puljak
Povodom 17. godišnjice smrti don Ante Škobalja.
Istočno od Žrnovnice pored Splita nalazi se nepristupačni i hordama neosvojiv brdsko-planinski masiv Mosora. Taj sekundarni niz gradina, kada gledamo od mora, nije istražen poput južnijeg pojasa kojim vlada Perun. Ovu skrivenu gradinu sam namjeravao posjetiti s pok. Marijanom Lozom. Nismo realizirali posjet jer nam je uvijek nešto polazilo po zlu. Na nagovor istraživača Gorana Glamuzine, koji me već duže vremena moli da odem gore vidjeti šta se to krije u gradini koja je i njega očarala, planirao sam posjet nekoliko puta. Uvijek bi se nešto izjalovilo pa i danas kada se penjanju nije uspio pridružiti kolega iz Dugopolja jer mu (relativno novije) auto nije htjelo upaliti. Išao sam, dakle, sam i jasno je bilo da postoji razlog. Ono što me vodilo gore nije htjelo da itko ide sa mnom.
Autor: Mate Puljak
“Nisam došao da mi služe, nego da služim.” ( Matej 20, 28)
UVOD
Zbog velikog broja upita o crkvi koju je istraživač Domagoj Nikolić spominjao u jednoj od emisija “Na rubu znanosti”, bilo je nužno objaviti par riječi i pokušati ovu izuzetnu građevinu, na neki način, približiti ljubiteljima ciklopskog stila građenja. Jer, što imamo od konstantnog spominjanja ako ne objavljujemo fotografije s lica mjesta? Pa svi mi znamo da ju je don Ante Škobalj obradio u svojoj knjizi “Obredne gomile” (1970.) Živimo u 21. stoljeću, protok informacija i njihovo djeljenje, pogotovo fotografija, moraju ići brže inače zaostajemo za svijetom. S tim na umu, uz sjećanje na don Antu i slavljenje jednog međusobnog odnosa dvoje pustolova, pokušat ćemo ovom povijesnom lokalitetu dati neki novi, manje uštugljeni, pečat.
Autor: Mate Puljak
“Sve što sada želim”, grupa Markiz, moćni glas Ines Mlinarić...Repeat, otvoren prozor, svježi biokovski zrak...Ostavio sam tri jutra za sebe ali produženih popodneva zbog rokova koji mi se približavaju. Treba od nečega i živjeti. Spuštam se u Zagvozd. Znate ono, kada vam je dosta posla i samo želite raditi ono što vas opušta. Prvi dan, kratko jutro, brzi obilazak sjeverne strane Šuvarove gradine. Drugo jutro, temeljiti obilazak njene istočne strane. Treće jutro...ono što Bog providi. A providio je super priču kao i uvijek. U njoj ćete vidjeti kako je jedna od nekoliko skupina kriminalaca, koji su sudjelovali u izgradnji autoceste, devastirala relativno nepoznatu i zabačenu nekropolu stećaka. I to nije sve, kosti i nalaze su odnijeli sa sobom jer je, kako kaže svjedok događaja, jedan od kostura bio “malo veći”. Mogli su ostaviti ostale...pari da će narasti. Šta vi mislite? Neumorno sklanjaju... nesvjesni da je vrijeme istine blizu i da je svaki trud uzaludan.
Autor: Mate Puljak
UVOD
Poznavao sam davno starijeg čovjeka imenom Stjepan Dundić. Bio je jedan od onih čobana koji su znali narodne predaje i mnoge lokalne tajne. Prije smrti mi je većinu njih i povjerio iako sam uvjeren da je najveće priče odnio sa sobom u grob. Pričalo se da je jedan čovjek iz njegovog sela uhvatio vilu. Ta predaja će kasnije odrediti i Stjepanov život, do smrti obilježen neobičnim događajima. Nije se ženio jer mu je bilo zabranjeno. Na počinak je odlazio s nožem pod jastukom a da nitko nije znao zašto. Narodnu predaju o vili pamti i moja majka kojoj su priču pričali njeni djed i baka. Događaj se zbio na pragu 20. stoljeća. Dakle, što je bitno odmah naglasiti? Ovo je istinita priča koju pamti cijeli Goričaj i Grabovac. Nije nikakva fikcija. Na Goričaju od nje ne bježe niti skeptici koji će pridošlici rado prepričati ono što se dogodilo. Postojalo je na stotine svjedoka koji su svoja viđenja i iskustva s jedinom uhvaćenom vilom prenijeli na svoju djecu i potomke; “... da se nikada ne zaboravi”. Moj pokojni djed je priču čuo od svojega oca, svjedoka događaja koji se zbio upravo u njegovo vrijeme. Dakle, svjedok je moj pradjed s majčine strane. Izašao sam na teren kako bih vam približio samu priču na kojoj sam i ja odgojen. Ona je, kao što ćete vidjeti, fenomenalna.
Autor: Mate Puljak
UVOD
Kaldejci i Asirci. Tumači snova i sudbine. Zvjezdoznanci, čarobnjaci, mudraci, vječni pratitelji kraljeva i svećenika. Kakve veze imaju s Ilirima? S druge strane stećci, spomenici Ilirske civilizacije, kao umjetnička ideja nastala između 1500.-1200. pr.K. s kontinuitetom gradnje i “razgradnje” sve do kasnog srednjeg vijeka dokazuju miks asirsko-babilonskih i grčko- egipatskih iskustava koja su na ove prostore stigla mnogo prije helenskog razdoblja i bez direktnog utjecaja helenske kulture jer je postojala jedinstvena teologija diljem svijeta. Stećci na Crljivici nedaleko Ciste Velike ušli su pod zaštitu Unesco-a kao srednjovjekovni (kršćanski) spomenici iako su skloni tzv. “vlaškoj magiji”. Apokaliptična jedna slika kojoj se, iz nekog nepoznatog razloga, svi raduju. Ovaj esej pobija etiketu isključivog srednjovjekovlja. Izvorni stećci su prapovijesni spomenici i fundamentalistički nemaju osobite veze s kršćanstvom. Tau križevi upućuju jednako na istok kao i na Stari Zavjet (knjiga Ezekijelova). Oni koji se referiraju na prikaze križa (Crux) moraju napokon naučiti što taj prikaz znači u tamo zatečenim okvirima ali bez izvlačenja iz konteksta. Nekropola još obiluje swastikama, drevnim arijanskim simbolima, prikazima zviježđa, horoskopima, simbolima Zodijaka...To je zvjezdana predstava, preslika neba...
koliko pokojnika toliko različitih zvjezdanih priča...Ukratko, imamo sve od čega se kršćanstvo oduvijek distanciralo i ograđivalo. Imamo sve što je kršćanstvo smatralo konkurencijom objavi Božjoj! Unatoč tome, stećke “struka” svrstava pod kršćanske spomenike. Ovaj članak nastavlja dokazivati da su astrologija i drevna astronomija ključevi stećaka te da je priča znatno starija i kompleksnija. Spomenike najsličnije stećcima nalazimo u Armeniji, zemlji Arijanaca a tamo ih znakovito zovu “bešike”. Samo...oni su, dokazano, znatno noviji od naših.
Autor: Mate Puljak
“Neprijateljstvo ja zamećem između tebe i Žene, između roda tvoga i roda njezina. On će ti glavu
satirati, a ti ćeš mu vrebati petu.” (Post.3,15)
UVOD
“Ja, Čuang Cu, sanjao sam da sam leptir, leptir koji leprša ovamo i onamo, sa svim željama i mislima što ih ima leptir. Znao sam samo to da slijedim običaje koje slijedi leptir i bio sam posve nesvjestan svoje ljudske prirode. Odjednom sam se probudio i ležao u krevetu. I sada više ne znam jesam li bio čovjek koji je sanjao da je leptir ili sam sada leptir koji sanja da je čovjek.”
Čuang Cu, kineski filozof (399.-295.pr.K.)
Autor: Mate Puljak
UVOD
“Vrimena su se prominila.”- kaže baka Milenka i nastavlja: “Nekad prije bi okrenila krupa kad bi pomica stećke a danas toga nema. Danas ih možeš i razbit neće se ništa dogodit. A ja se sićan nevrimena kakva se ne pamte a dogodila bi se svaki put kad bi se diralo u nji’ i gomile. Sastavilo bi iz neba i zemlje. Danas oni nemaju taku moć...druga su vrimena...Jedno je takvo nevrime zadesilo selo kad su podigli jednu veliku ploču. Imali su šta i vidit. Šljuci veliki ko dva naša...”
Autor: Mate Puljak
UVOD
Kako vrijeme odmiče sve više se povezujem s ljudima diljem Hrvatske i BiH, stoga nije čudo da je i najnovije senzacionalno arheološko otkriće koje potječe s prostora drevnog ilirskog grada Delmiona došlo najprije do mene. Kao što sam već nebrojeno puta kazao; IMOTSKI JE DELMION 1. Koliko ih je kasnije bilo dok Justinijan “Novom gradu” nije vratio ime Delmis, možemo samo nagađati jer je Delmion eponim. Odlaskom nekih ljudi iz Imotskog biti će prezentiran dokaz da je često spominjani grad Nova ustvari predgrađe kasnoantičkog Delmisa. Nova je marker starog grada. “Tabula” i “Itinerar” ne preciziraju Novu toliko koliko je to isforsirano i nategnuto jer, budimo realni, nitko sa sigurnošću ne može tvrditi gdje se nalazio famozni Pons Tiluri od kojega se broje milje ali je jasno da se Nova veže uz Imotsko polje. Grad je bio samo jedan kao i danas i nije bilo mjesta za više gradova. Runović nikada nije bio grad već predgrađe kao i Proložac. Imota je isto što i Delmota - Delmata- Delmion. Pogledajmo kako sve naše ispolirane gradinske rupe, koje nisu kultne ili “palisadske”, konačno dobivaju svoj smisao.
Autor: Mate Puljak
“Sve dok budem živ neću zaboraviti doček i srdačno ugošćenje što mi ga je iskazao vojvoda Pervan u Kokoriću.”- Alberto Fortis
Dr. Semir Osmanagić i njegova supruga Sabina stigli su u kasnim posljepodnevnim satima 09.lipnja u etno selo Kokorići, Vrgorska krajina, Hrvatska. Ribarska je noć, srdačno su primljeni i smješteni u jednu od kamenih kućica. Priču starog sela Kokorići struka vodi pod srednji vijek ito zbog nekoliko pokretnih arheoloških nalaza koje su tamo pronašli. Oni samo potvrđuju da je selo korišteno u srednjem vijeku a kada je ono točno izgrađeno to nitko sa sigurnošću ne može reći. Monumentalnost blokova, specifični graditeljski zahvati, blizina starijeg naselja Gradine, pričaju jednu drugačiju priču. Dobro protrljajte oči jer...i ovo je kod nas!
Autor: Mate Puljak
Dana 26. svibnja 2017. godine u 20 sati, povodom skorog obilježavanja 300. godišnjice oslobođenja Imotskog od Turaka, otvorena je izložba orijentalnog oružja iz fundusa “Hrvatskog povijesnog muzeja Zagreb”. U prostorima “Zavičajnog muzeja Imotski” nalazit će se do veljače 2018. godine. Izložba nosi naziv “...ZA SLOBODU ZLATNU!” i rezultat je suradnje “Pučkog otvorenog učilišta Imotski” i “Hrvatskog povijesnog muzeja” iz Zagreba. Ideju o dovođenju ovako vrijedne i značajne izložbe, potpisuje voditelj muzejsko-galerijske zbirke, Branimir Leko. Pozivamo sve ljubitelje starog oružja i sve one koji budu u prilici, napose građane Bosne i Hercegovine kojima će Imotski ovo ljeto biti tranzitna točka na putu do mora, da navrate i posjete ovu doista vrijednu i jedinstvenu izložbu koja je ujedno i dio njihove povijesti.
Autor: Mate Puljak
“Ima jedan izgubljeni svijet
Gdje postoji tajna sila
Što je među nama bila...”
(H.Varešanović)
UVOD
Vrgorska krajina se smjestila između Imotske krajine i Neretve. Riječ je pretežno o planinskom masivu kojim dominira vrh Matokit (starije Motokit, Mutokit). Ovaj kraj je arheološki dragulj, zapostavljen kao i svaki drugi koji čuva tajne velike prapovijesne Ilirske civilizacije. Pošto me čitatelji često zovu da navratim u njihov zavičaj napraviti priču, nisam mogao odbiti poziv jednog Vrgorčanina (koji je želio ostati anoniman) . Mnogo toga što se krije na ovom prostoru nećete vidjeti na internetu. A ovo je tek početak, jedan mali pogled kroz ormar u Narniju,
zemlju lava.
Autor: Mate Puljak
“ A ti kad se moliš, uđi u sobu svoju i zatvorivši vrata, pomoli se Ocu svome u tajnosti.” (Mt. 6,6)
UVOD
Nisam li već pisao da je nevidljivo prava stvarnost? Nakon izleta kojega sam odradio s kolegama Ivanom Ćosićem, Antom Gudeljem i Matom Milinovićem dobio sam informaciju da jedan stariji mještanin Čaljkušića (82) zna predaju o nekakvoj pećini u kojoj su se za vrijeme turaka održavali kršćanski obredi. Prvo sam pomislio zašto ja ne znam za tu predaju a popisivao sam taj kraj još kao gimnazijalac. Kopajući po kutijama i prebirući oko 5000 listova formata A4, ipak sam nešto pronašao. Izlazak na teren je bio nešto posebno. Ne da smo pronašli pećinu i potvrdili priču nego smo u nju već ulazili kada smo obilazili Trbotor, Tamnicu i Veliku kulu. Dakle, kao što bi rekao cijenjeni kolega, kolumnist dr. Igor Šipić; matrica radi. Tada nismo imali svjetiljke tako da smo mnogo toga propustili vidjeti. Pogledajte fotografije tog predivnog svetišta koje vjerojatno pripada najstarijem starokršćanskom obredu ovih krajeva. Ne vjerujem da su se skrivali već je to bio izvorni obred. Jesu li stari kršćani preuzeli pećinu u kojoj su se ranije odvijali i poganski obredi? Uz svjetlo “baterije” teško je reći. No, sasvim je sigurno da pećina ima sve odlike, kako prapovijesnog tako i kasnijeg svetišta. Ovo je moj doprinos svima onima koji su istraživali, prezentirali ili spominjali pećine na području Dalmacije, bilo u kontekstu svetišta ili svetačkih nastambi.
Autor: Mate Puljak
Da li se još uvijek sjećate strahota minulog rata? A tko da ih se ne sjeća, kada skoro da nema čovjeka koji ga, na ovaj ili onaj način nije osjetio. Često me pitaju postoji li na Visokom ta piramida Sunca. Već sam dvije godine suradnik fondacije i smatram da sam, kao kolumnist i član regionalnog savjetodavnog odbora, sposoban reći nekoliko riječi o fenomenu iz svoje perspektive.
Autor: Mate Puljak
UVOD
Korizma je. Petak. Post. Uz post planiram uspon na još jednu neistraženu gradinu Imotske krajine , “Veliku kulu” u Čaljkušićima, kako bih zaokružio priču još jednog korizmenog petka. Iznenadna poruka mijenja mi plan. Prijatelj Ivan Ćosić mi već neko vrijeme dosađuje da odemo na Trbotor. To ga mjesto iz nekoga razloga posebno privlači. Rodila se ideja o konačnoj potrazi za drevnom Tamnicom iz narodnih predaja Goričaja, Čaljkušića i Lovreća pa smo put odgodili za idući dan. Izletu su se pridružili Ivanov kolega Ante Gudelj i moj rođak Mate Milinović. Sva trojica su moji vjerni čitatelji i podržavaju ovo što radim. Uživajte u novim misterijama i netaknutoj prirodi jugozapadnog dijela Imotske krajine.
Autor: Mate Puljak
Bošnjakova gradina, Lovreć, Imotska krajina... Nestručna rekonstrukcija i konzerviranje srednjovjekovne utvrde, kao prioritet, ispred istraživanja prapovijesnog polukružnog (ciklopskog) bedema koji leži izvan kasnoantičkih i srednjovjekovnih ostataka lovrećke utvrde. Stotine upitnika u zraku...i jedno veliko ZAŠTO?
Autor: Mate Puljak
Kada odrasteš na nekim arheološkim lokalitetima kao ja na Velikoj gradini (Dobrinče) i Gradu (Medov Dolac) i prekopaš ih “milijun puta” a onda netko iz “struke”, prilikom zaštićivanja lokaliteta kao kulturnog dobra, napiše niz pogrešaka, e onda moraš iste ispraviti te ukazati na neke stvari koje nisu vjerodostojno prikazane.
Autor: Mate Puljak
“Predaje mogu biti iskićene legendom ali u sebi uvijek sadrže povijesne istine.” (arheolog don Frane Bulić)
UVOD
O narodnoj pjesmi “Hasanaginica” je mnogo toga rečeno a kad se sve zbroji i oduzme još uvijek nemamo pravu lokaciju Hasan-aginih dvora niti mjesta iz pjesme na kojemu je podigao šator. Osim toga, nitko nije siguran gdje su sahranjeni glavni likovi. Turistima se govori o zidinama Asan-agine kule u Zagvozdu dok njegov grob lociraju u blizini sela Carevići u Poletnici. Aginičino posljednje počivalište turistička zajednica grada Imotskog prezentira na rubu Plavog jezera. To više nisam u stanju gledati pa ću dati svoju, doduše skraćenu tj. od strukovnih tumačenja ogoljenu, verziju priče kao jedan prilog koji može poslužiti svim istraživačima ove teme. O mojim saznanjima do sada nitko nije pisao.
Piramide, tuneli i park su otvoreni svaki dan u godini, bez izuzetka.
Radno vrijeme od 9:00 - 18:00.
Posljednji ulazak u tunele u pratnji službenog vodiča je u 18:00 sati. Trajanje obilaska: 45-60 minuta. Temperatura u tunelima: 13 stepeni.
Meditacije od 9:00-19:00 sati.
Kontakt:
Ova adresa el. pošte je zaštićena od spambotova. Omogućite JavaScript da biste je vidjeli.
Telefon: Anja +387 (0)61 420 422
{nomultithumb}