Autor: Mate Puljak

Što je bio Daorson? Riješiti Daorson uopće nije problem, a zakompliciralo se utoliko da je drevno sveto mjesto dobilo i svjetovne zgrade pa je to postala njegova prava priča. Daorson se najviše uklapa u legende o grobu i svetištu Kadma i Harmonije. Đuro Basler je bio na tom tragu, iako je, na neki način, umanjio značaj i veličinu tog spomenika tvrdeći kako postoji mogućnost da se radi o jednom u nizu njihovih svetišta, dok se pitanja groba nije niti dotakao. Daorson bi tako mogao odgovarati famoznom Kadmovom „gradu“ Butoe (Pola), i pravoj lokaciji Teutina Rizona (Daorsi -grč. Daorizo). Teutu su na nekim našim otocima zvali Buta. No, čini se da je sve to, u odnosu na kolosalni bedem, novija priča. Sam po sebi, primordijalno, nije mogao biti grad. Unutar „akropole“ prostora za nekakav normalan život nije bilo već je on, u oskudnim limitima, stvoren mnogo kasnije. Vjerojatno za nekakvog kralja koji ga je prisvojio. Nijednoj vlasti u novijoj povijesti nije odgovaralo da se kopa po pričama kao što su Daorson, Desilo i općenito oko Hutova blata. Iza bedema na Banjama (možda od „bunje“- stil klesanja i zidanja, a ne kupališta, toplice, ili sl. ), stajala je velika priča. Narod kaže da je tu pokopan kralj. To je centralna predaja Ošanića. Nakon što sam pročitao sve dostupne radove o Daorsonu, odlučio sam otići i napraviti fotogaleriju s fokusom na detalje. Ono što se nalazilo iza bedema, višeslojna je priča u kojoj se pogubilo izvorno, a izvorno je bilo sastavljeno od gomile (piramide ili hrama) i kolosalnog bedema koji nadmašuje graditeljske dosege Mikene, a vjerojatno i dataciju iste. Daorson iza sebe ostavlja gotovo identičnu gradnju drevne Platee, Tebe i sličnih megalitskih lokacija u Grčkoj.

Autor: Mate Puljak

O rotondi iznad sela Ošljeg, na obroncima planine Utrk, (lokalitet Bijela lokva) pisao sam na vrhuncu aktualnosti teme kojom se znanstveno bavio kolega dr. Igor Šipić. Osim njega i tonskog majstora Srđana Nogića, o građevini su pisali mnogi znanstvenici, strukovnjaci i laici. Crkva se vodi kao predromanička, 8.-10. stoljeće. Ne zna se kome je bila posvećena, tko ju je gradio, niti zbog čega. Nagađanja o tome da li je mlađa ili starija i dalje traju. Moje je mišljenje kako je izvorna gradnja bila kasnoantička. Na toj osnovi podignuta je  redromanička priča, da bi ju ovakvom, kakva je ostala sačuvana, skiciralo nekakvo tajno društvo koje je raspolagalo drevnim znanjem. Na pamet mi padaju samo Templari. Jesu li je oni izmijenili i nadogradili, ili su to kasnije učinili njihovi nasljednici, tj. jedna loza njihovih potomaka, teško je tvrditi. Znanje koje je u nju implementirano svojstveno je templarskim građevinama. Smatram da je razorena u 15./16. st., nakon što je preuzela funkciju utvrde „ kastra oikumena“. Da bi se taj pojam odnosio na veće naselje, koje je napuštanjem postalo „erimokastron“, kako su pisali T. Živković i S. Ćirković, meni osobno ne drži vodu, jer se pojam mogao odnositi na samo jednu građevinu, u ovom slučaju značajnu crkvu koja je, prema potrebi, postajala utvrda. Donosim neka zapažanja koja mogu dobro doći dr. Šipiću i svima koji se bave ovom temom, a tiču se veze s Templarima i same akustike te iznimne građevine.

Autor: Mate Puljak

Na početku ovih nevjerojatno vrijednih legendi treba odbaciti sva povezivanja „našeg“ vukodlaka s televizijskim prikazima entiteta kojeg filmska, i druge, s njom povezane i nepovezane industrije, nazivaju vukodlakom. U mnogim pričama i filmovima prikazani su kao živi ljudi koji za punog mjeseca mijenjaju izgled u vuka ili hibrida vuka i čovjeka. „Naš“ vukodlak je uvijek bio mrtvac i gotovo nikada nije sličio na vuka, ali se, prema želji mogao „prometnuti“ u jega. Odmah ću odbaciti sve pokušaje onih koji su pisali o temi vukodlaka da ga učine nasilnim bićem, ubojicom i slično. Isto tako, vukodlak nije vampir, vještac, štrigun, vukojarac ili ne znam šta već! Radi se o velikim greškama koje struka, pogotovo mlađa i neiskusnija, uporno i kontinuirano radi. To je nepoznavanje terenske građe i detalja koji su veoma bitni. O vukodlaku pišu ljudi koji na svoje uši nikada nisu čuli niti jednu jedinu predaju o tom mitološkom biću. Njima u djetinjstvu nije usađen strah od vukodlaka, niti su ikada živjeli u podneblju gdje su nastajale te priče i legende. Iz svoje zbirke od 2700 naslova predaja koje sam sakupljao 24 g., izvukao sam one koje spominju vukodlaka. Napominjem da su predaje o vukodlacima koncentrirane na prostoru iza planine Biokovo (staro ime Bijakova). Kako se pomičemo dalje na istok, zapad i prema granici s BiH, one jednostavno nestaju, da bi se opet pojavile, ito pretežno na višim nadmorskim visinama. Ne smijemo generalizirati temu vukodlaka kako je to postala praksa jer na prostoru Hrvatske živi nekoliko različitih naroda. Svi oni imaju svoje legende, po njima znamo da nismo jedan narod. Ja iznosim predaje plemena koje je naseljavalo prostor zabiokovlja. Narod između Cetine i Neretve, u užem smislu, predstavlja granu izravnih potomaka ilirskog plemena Dalmata. Naše predaje najsličnije su predajama BiH s naglaskom na istočnu Hercegovinu.

Autor: Mate Puljak

Izumrla je generacija koja je pamtila najstarije domorodačke običaje. Jedan takav sam opisao u ovom radu. Sasvim sigurno se radi o drevnom prapovijesnom običaju za kojeg su mi rekli da su ga stari donijeli iz Bosne. Oni su držali ispravnim da su žitelji drevne Imotske krajine i Bošnjaci isti „Stari narod“. Isto tako se čuvao podatak da se iza Drine i s onu obalu Save nalazi drugi narod. Bošnjaci se moraju otrijezniti od Srednjega vijeka jer je njihova povijest mnogo starija. Upornim forsiranjem srednjovjekovlja sami sebi nanose štetu, dok nesmotrenim ograničavanjem starosti stećaka, negiraju svoj kontinuitet na ovom prostoru. Upravo su stećci ti koji ga mogu dokazati.

Autor: Mate Puljak

Na jednom stećku u mjestu Dobrinče, Imotska krajina, stoji prikaz lova na vepra. Jedini je takav u granicama RH, dok ih je nekoliko zabilježeno u BiH. Mi koji smo završili klasičnu gimnaziju znamo za mitološki lik vepra kroz grčku mitologiju, odnosno lov na Erimantskog i Kalidonskog vepra. U mojem kraju postoje priče o veprovima koje su mnogo zanimljivije i mističnije od tih grčkih legendi. Iz njih saznajemo da je vepar bio napasnik žena, uvijek je sa sobom nosio zlo, negdje u tolikoj mjeri da su ga smatrali demonom ili Sotonom. Donosim neke od predaja, kao i prikaz sa stećka nekropole „Šamatorje“. Zanimljivo je da identičnu sliku nalazimo i na nekim stećcima u Bosni (Marian Wenzel). Stećak s nekropole na obrinčima nije objavljen među sličnim primjerima, pa je ovo prilika da ga netko, po prvi puta, prezentira javnosti.

Autor: Mate Puljak

UVOD

„Naučna elita pati od narcisoidnog poremećaja ličnosti.“‐ Zoran Dimić, znanstvenik Senzacionalna spoznaja o jednom stećku s nekropole u Budimirima (Imotska krajina), ponovo otvara pitanja radi li se o srednjovjekovnom misticizmu ili nečem mnogo starijem što seže do samog Edena?
Lamedvavnik na jidišu označava jednog od 36 pravednika. Zbroj numeričkih vrijednosti hebrejskih slova L (30) i V (6) iznosi 36. U židovskoj gematriji 18 je broj života, dvije osamnaestice predstavljaju dva života; jedan na Zemlji, a drugi među zvijezdama. Svako pokoljenje ima trideset šest pravednika zbog kojih Bog neće uništiti svijet. Simbol na stećku u Budimirima nije uho kako su neki pisali, niti je rijeka Fojnica. Radi se o slovu „ vav“. Još jedan poraz svekolike stručne zajednice. Polako, ali sigurno, dokazujemo da je na stećcima uklesano drevno znanje o astronomiji i jedan poseban put do Boga koji samo naizgled sliči na srednjovjekovnu gnozu, hermetizam i Kabalu. Kabala je već od prvog stoljeća nove ere počela svoju degradaciju. Ta priča je mnogo dublja i kompleksnija i nije riječ o religijskom misticizmu nego o znanju. Krive interpretacije i proizvoljna tumačenja Kabale dovela su do velikih zabluda i predrasuda. U kakvoj je vezi megalitni ciklopski bedem u Cisti Velikoj s ovom pričom? Počinjem razotkrivanje svega onoga što sam čuvao za sebe, tj. za svoju knjigu.

NEOBJAVLJENE FOTOGRAFIJE I PREDAJE

Autor: Mate Puljak

UVOD
Kroz dosadašnje radove objavio sam mnogo fotografija megalitne ilirske gradine Osoje (Cista Velika‐Imotska krajina), međutim, veliki dio priče sam ostavio za sebe. Prisjetiti ćemo se narodnih predaja kojima ćemo dodati najnovije do kojih sam došao kontaktirajući iseljenike u tuđini. Vidjeti ćete i fotografije koje nisam objavljivao. Naravno, dio priče neću još objaviti, to će ići u sklopu istraživanja podzemnih prolaza velikog kompleksa tzv. rudnika. Gradina Osoje krije veliku tajnu, ili ćemo je otkriti ili ćemo završiti poput svih onih koji su davnih godina pokušavali.

Autor: Mate Puljak

UVOD

U članku „Pronađen sunčev talisman“ objavio sam medaljicu o kojoj napokon mogu reći nešto više. Radi se o prikazu tzv. Sunca iz Vergine, znaku dinastije Argeada (700.‐310.prije Krista) kojoj je pripadao Aleksandar Makedonski. Pronađena je u mjestu Gala nedaleko Sinja. Stjecajem veoma
čudnih okolnosti došla je u moj posjed. Privlačnost koju sam osjetio prema tom arheološkom nalazu, od prvoga je dana bila neobjašnjiva i nadnaravna. Svi koji imaju što reći o ovom artefaktu, mogu se javiti na moj e‐mail ( Ova adresa el. pošte je zaštićena od spambotova. Omogućite JavaScript da biste je vidjeli. ).

Autor: Mate Puljak

Svi koji istražuju nekropole stećaka više znaju za nekropole Budimiri, Zadužbina i Cista Crljivica. Kada nekoga upitam koliko je nekropola između Budimira i Crljivice, svi kažu jedna, tj. Zadužbina. Međutim, između nekropole Budimiri i Crljivica postoje dvije značajne nekropole; Kosiri i Zadužbina. Dok je treća, koja se nalazila oko današnje crkve i škole u Cisti Velikoj, uništena. Nekropola Kosiri nije toliko poznata iz razloga što nikome nije odgovaralo što se tamo pronašlo. Dakle, nekropola Kosiri krije grobove iz brončanog doba 1800.‐1500. pr.Kr. Arheolog pok. Marijan Lozo, vodio me tamo iskapati. Osim brončanodobne keramike, našli smo i nakita iz bronce. Jedna kost, koju je vezom poslao na dataciju, potvrdila je cijelu priču. Nakon toga muk. Prošlo je 13 godina, nekropola je zarasla. Smrću pok. Loze prestala je svaka nada da će netko, jednoga dana, nastaviti istraživanja i dokazati prapovijesno porijeklo stećaka koji su razbacani po tumulu. Ovaj tumul slijedi liniju prapovijesnih tumula sa stećcima od Budimira do Crljivice s ukupno 4 neistražena brončana tumula na kojima su službeno, zamislite, srednjovjekovni stećci. Nekropola nosi ime Kosiri. Kosir ili Mašan je alat za sjeći drva. Stećci se negdje zovu i Mašeti što je veoma blisko narodnom nazivu za Kosir. Simbol kosira nalazimo uz ilirski polumjesec i zvijezdu, te na nekim nekropolama stećaka.

Autor: Mate Puljak

Nije tajna da smo svi mi koji, na neki način, pripadamo alternativi neprijatelji tzv. struke. Osobno ne poznajem nijednog slobodnog istraživača koji je sklon devastacijama. Mi se borimo da bi sačuvali naše povijesne lokalitete. Bog zna koliko u to uložimo truda i ljubavi. Osim lažnih optužbi, djelatnici Ministarstva kulture RH i BiH, optužuju nas za krive i netočne teze i hipoteze. Izvolite, gospodo, pa se trudite dokazivati da nismo u pravu. Nemojte nas blatiti argumentima koji nisu vaši osobni. Radije uključite vlastiti mozak, pa se suprostavite onima za koje radite.
Najveći devastator naših arheoloških lokaliteta je, dakle, Ministarstvo kulture sa svojim podređenim institucijama i privatnim firmama koje su svojedobno nikle k'o gljive iza kiše. Pogledajte kako su stručni djelatnici spomenutog lanca devastirali stećak u Cisti Velikoj.