Piše: dr. Semir Osmanagić

Dva puta sam se sreo s Falcom, vizionarem i osnivačem Damanhura u Italiji. Drugi put me je zamolio da provjerim energetske osobine brda u kojem su pravili podzemne hramove, te nekoliko okolnih uzvišenja u Damanhuru. Tu sam mu želju ispunio, doduše dvije godine nakon njegovog fizičkog odlaska sa Planete. Potvrdilo se da je njegova intuicija bila vrlo razvijena, dekadama unazad.

Jedno veče su mi u Damanhuru održali prezentaciju o putovanju Falca kroz vrijeme, na teritoriji Atlantide. Tvrdili su da se posjet odvijao tokom posljednje, završne faze ove super-civilizacije. Nakon što je dobio dozvolu za posjet misterioznoj civilizaciji u Atlantiku, poveo je sa sobom prijatelja umjetnika. Još uvijek se čuva mašinerija koju su koristili za putovanje, ali o tome se u Damanhuru više ne priča.

Kao podsjećanje su ostale replike slika koje je umjetnička ruka nacrtala nakon povratka. Na jednoj od njih stoji ulazak u luku glavnog grada Atlanide. Dominiraju tri kipa, između čijih se raširenih nogu brodovi uvlače u kanale glavnog grada. Kipovi prikazuju različite genetske faze stanovnika ove razvijene civilizacije.

Dvanaest hiljada godina kasnije posjećujem najjužniji grčki otok, Rodos. Udaljen je samo 16 km od turske obale. Ovaj, treći po veličini od 3.500 otoka razuđene grčke obale, ima posebnu ulogu na spoju Egejskog i Mediteranskog mora. Hroničari antičke Grčke ovdje smještaju jedno od antičkih čuda – gigantsku skulpturu Kolosa sa Rodosa.

U prvom i drugom stoljeću prije nove ere, u helenističkom svijetu su niz autora pisali o genijalnim građevinskim konstrukcijama starog svijeta. Tako je formirana lista “Sedam svjetskih čuda” na istoku Mediterana koje su rado posjećivali turisti Rimskog carstva.

Danas su samo piramide na platou Gize ostale relativno sačuvane. Ostalih šest je nepovratno uništeno: Kolos sa Rodosa, svjetionik iz Aleksandrije, Halicarnasusov Mauzolej, Hram Artemide, Semiramidini viseći vrtovi i Zeusov kip iz Olimpije.

Kolos sa Rodosa je bila kiklopska statua posvećena grčkom bogu sunca Heliosu, a u znak pobjede nad osvajačima sa Kipra predvođeni Demetrijusom. Naime, 305. godine p.n.e., nakon neuspješne opsade grada Rodosa na sjeveru otoka, osvajači su se povukli, a njihovu opremu (među kojima i 300 kg srebra i dosta metalne vojne opreme) otočani su prodali za 300 talenta. Novac su iskoristili za nabavku materijala kojim će izgraditi kolosalnu statuu posvećenu njihovom bogu-zaštitniku. Izgradnja je povjerena Karesu iz Lindosa sa Rodosa.

Prvo je napravljeno postolje 15 metara visine od bijelog mermera na ulazu u gradsku luku. Slijedila je konstrukcija od željeznih šipki, koja je obložena bronzom. Unutrašnjost je zatim ispunjena kamenjem. Visina kipa iznosila je 33 metara. Nakon 12 godina gradnje statua je bila kompletirana kao genijalno dostignuće stanovnika Rodosa.

Umjetnik Martin Heemskerck je u XVI stoljeću prikazao statuu između čijih raširenih nogu brodovi ulaze u gradsku luku.

Baklja koju je držao Kolos simbolizirala je pobjedu, slobodu i nezavisnost 54 godine. O tome su pisali antički autori Plinije i Filos. A onda je otok pogodio razoran zemljotres 226. p.n.e. te su i grad i Kolos bili uništeni.

Saveznici Rodosa iz Egipta, dinastija Ptolomeja, koja je pomogla Rodosu da se riješi opsade unazad pola stoljeća, ponudila je obnovu Kolosa. Međutim, delegacija otočana je nakon posjete proročicama iz Delfija, odlučila da Kolos ne bude popravljen jer su dobili instrukcije da bi to naljutilo Heliosa.

Ostaci statue su ostali na ulazu u luku više od 800 godina. Iako teško oštećen, Kolos je i takav privlačio pažnju mnogih putnika. Plinije je pisao da je samo jedan prst Kolosa bio veći nego mnoge statue. Nakon što je Rodos osvojio muslimanski kalif Muaviva, statua je otopljena i prodana jevrejskom trgovcu koji je natovario bronzu na 900 kamila. Bronza je otišla u sirijski grad Homs, koji je, eto, danas prizor destrukcije i sukoba velikih sila XXI stoljeća.

Nije sačuvan nijedan crtež Kolosa sa Rodosa iz doba dok je stajao u Rodosu. Stoga se ne zna precizno njegova lokacija: da li je bio na ulazu u luku, pored luke ili u gradu. Nije poznata niti njegova poza: raširenih ili skupljenih nogu. Nagađa se da je imao upaljenu baklju, ali ni to nije potvrđeno.

Rodos je izgrađen 408. godine prije nove ere kao udruženi napor tri otočka grada. Uslijedila su nasilna vremena: osvaja ga 357. godine p.n.e. Mauzoleo od Halikarnasusa (čija je grobnica također bila jedno od sedam čuda antičkog doba). Nakon toga dolaze Perzijanci, koje je naslijedio Aleksandar Veliki 332. p.n.e. Nakon Aleksandrove smrti, stanovnici Rodosa podupiru Ptolomeja za njegova nasljednika koji uspijeva da zavlada Egiptom. Njegov konkurent Antigus bijesan šalje 40.000 vojnika da osvoje Rodos. To je bilo više ljudi nego čitavo stanovništvo otoka Rodosa. Zahvaljujući Ptolomeju, opsada je prekinuta. 

Jugoistočno od Rodosa je Lindos, najznačajnija arheološka lokacija pored glavnog grada. Mjestom dominira lokalni Akropolis, utvrda na vrhu uzvišenja, tačnije ogromne kamene stijene.

Lako se može pratiti nekoliko faza: prva, arhaična, koja se odlikuje više funkcijom posvećenosti silama prirode i kosmosa, a manje funkciji utvrde. Slijedi antička faza kada se zidine utvrđuju: i Grci i Rimljani prave velebne hramove, unutar dobro zaštićenih zidova. Nakon njih, Lindos zauzima važno mjesto i kod Bizanta i Krizara (kasnije Malteških vitezova), da bi uslijedilo nazadovanje tokom vladavine Arapa.

Sa zidina se pruža prekrasan pogled na uvale s obje strane Akropolisa. Zaštićeni zaljevi, pješčane plaže, plodna zemlja i ugodna klima bili su mamac ljudima milenijumima.

Turisti i dalje dolaze na Rodos, ovaj put da uživaju u ljetu i suncu. Sezona traje samo šest mjeseci tako da je otok tokom zimskog perioda miran. Na antičkog Kolosa podsjećaju suveniri i jedna šestometarska replika ispred restorana u blizini Rodosa.

UNESCO je zaštitio jednu lokaciju na otoku: srednjevjekovne zidine u Rodosu. Potencijalna veza Kolosa sa znatno starijim statuama Atlantide je zaboravljena.