Piše: dr. Semir Osmanagić

Mart 2016, Ojuelos, Jalisco, Meksiko

Toliko puta sam zaključio da je Meksiko zemlja čuda, obilazeći ga od istočne karibske do zapadne pacifičke obale.

Ovaj put destinacija mi je bio Ojuelos, gradić u maloj, središnjoj meksičkoj državi Jalisco. Pozvan sam na konferenciju o porijeklu čovječanstva. Medicinski doktor iz Acapulca, dr. Pablo je organizator, a među učesnicima su predstavnici različitih indijanskih kultura širom Meksika (Azteci, Tolteci, kulture Michoacan, Quicilco i drugi), ali i geolozi i entuzijasti drevne meksičke povijesti.

Moj večernji ulazak u centar gradića prepriječila je procesija povodom Uskrsa. Kip djevice Marije je nošen na centralni (i jedini) trg, a procesija je obuhvatala stotinjak pokrivenih učesnika. Moji pratioci me dovode u kuću sponzora konferencije, don Francisca. Tamo je već veliko društvo koje čeka na moj dolazak. Mnoge od njih znam s ranijih putovanja po Meksiku, neke sam upoznao na lanjskoj konferenciji u Barceloni.

Slijede riječi dobrodošlice, piće od agave s limunom. Doktor Ricard, umjetnik i fotograf, donosi velike postere u kojima se poigrao s nekoliko artifakata nađenih na obližnjem brdu Cello del Torro. Riječ je o obrađenim kamenim pločama, kombinaciji vulkanskog kamena i kristala. Na svijetloj povrsini su precizno ugravirani likovi i slike s vanzemaljskim motivima.

Posteri su izvanredno urađeni, mnogo su jasniji nego originali koje je također donio. Vanjska terasa je zamračena, dr. Ricard pali i gasi baterijsku lampu, govori kako su ove fotografije idealne za meditaciju.

Poseban je osjećaj držati u ruci predmet kojeg su, kako tvrde moji domaćini, radili bića drugačija od naše vrste.

Nakon prezentacije postera, uzimam riječ. Birgitte prevodi na španjolski. Tridesetak ljidi u tišini sasluša moje riječi. Zadovoljstvo što sam se ponovo našao među prijateljima, što sam došao kući, što dijelimo informacije o korijenima civilizacija na ovoj Planeti. Govorim kako nismo ni prvi, ni najinteligentniji. Moji domaćini klimaju glavama u znak podrške.

Nakon mog govora obraća mi se dr. Pablo, koji prati naš rad u Bosni, riječima da donosim svjetlo i motivaciju u Meksiko, da sam napredna duša, da pripadam “ratnicima”, te kako su sretni što sam ponovo među njima. Javlja se za riječ i David, moj domaćin u Michocanu prije dvije godine, kada smo zajedno obilazili piramide, tunele, i neobične artifakte iz pre-Majanskog perioda. Veliki don Francisco nazdravlja u moju čast.

Meksiko je jedina zemlja na svijetu gdje je priča o vanzemaljskim civilizacijama sasvim prirodna i uobičajena tema.

Dr. Ricard mi poklanja poster po mom izboru. Biram jedan za koji su i Ricard i Pablo znali unaprijed da ću ga izabrati.

U znak sjećanja na ovaj susret svi prisutni mi se potpisuju na drugoj strani postera. Divne riječi poštovanja, prijateljstva, vanvremenske i vanprostorne. Uzvraćam skromno, da i ako se više ne budem sjećao prijevoda svih ovih divnih poruka, da iza njih ostaje energetski potpis kroz koji su progovirile njihove duše.

“Ovo je prilika kada su naše duše ponovo zaplesale i čega ćemo se sjećati kada naših fizičkih tijela više ne bude”, govorim.

Zagrljaji svih, slikanje, pozdrav do slijedećeg dana.

Nakon vrlo toplog prijema moje prezentacije sutradan, za koju su govorili kako je putokaz za njihov rad, pogledali smo izložbu predmeta, artifakata, kostura, medaljona i niza drugih objekata iz privatnih kolekcija. Osiguravalo ju je sedam policajaca s dugim cijevima.

Lubanja od žada koja prikazuje vanzemaljsko biće, kameni predmeti s gravurama svemirskih brodova, bića s izduženim lubanjama i oćima, scene posjete ovoj Planeti, motivi s rađanjem “njihove djece”, kompletan kostur amfibijskog bića s nekim odlikama covjeka ali dvostruko dužeg i s perajama umjesto ruku s prstima, butna čovjećja kost, ali također dvostruko veća od naše, normalne…

Uvode me u posebnu prostoriju, samo smo nas troje, donose novi predmet, zamotan u nekoliko slojeva robe i čuvan u staklenoj posudi. Kada su ga napokon odmotali, prizor me je začudio. Vidio sam dosta stvari širom Planete, ali ovo je bila novost za mene. Lubanja, nešto manja od ljudske, nepoznatog porijekla i nepoznate vrste. Očna duplja, prostor za osjetilo mirisa, usta, a ispod su se nalazile četiri kružne rupe za velike zube. Na vrhu lubanje još jedna rupa (za kičmenu moždinu, mozak, ili rog?).

Čini se da je riječ o glavi nepoznate inesektoidne vrste. Nekada je ovo insektoidno, nesumnjivo inteligentno biće, hodalo Planetom. Kada su meksičke vlasti pravile auto-put u blizini, bageri su uklanjanjem velikih količina zemlje, na površinu izbacili i ovu lubanju.

Šta mi znamo o milionskoj historiji naše Planete?

Nekada sam pisao u “Alternativnoj historiji” da su tri vladajuće vrste u svemiru, reptoidi, humanoidi i insektoidi. Nenadano, srećem sve tri u Ojuelosu.

U ruci držim lubanju insektoida. Dr. Pablo mi poklanja artifakt od “kristalne magme” s ugraviranim likom posjetilaca iz svemira, a sam artifakt je oblikovan u obliku reptoida, sa zubima naprijed, repom iza.

Dok pišem ove redove, na konferenciji čujem govornika:

“Šta naša braća iz kosmosa žele reći ovim slikama?”, pita se.

Na tren, konferenciju prekida dolazak gradonačelnika, gospodina Rodrigeza. Pozdravlja nas, ističe da podržava susret kulture i turizma. Organizatori me predstavljaju, gradonačelnik me poziva na njihovu konferenciju u septembru.

Uzvraćam:

“Čestitam na podršci koju dajete, ali sugeriram da odete korak dalje. Omogućite ovoj grupi entuzijasta i njihovoj organizaciji muzejski prostor u gradu, permanentan i besplatan. Tako ćemo privući privatne kolekcionare da iz svojih kuća, u kojima drže po hiljadu artifakata, dio daju u Muzej. Označit ćemo odakle dolaze i ko ih je donirao. Zatim, spriječiti odliv ovih artifakata ilegalnim kanalima prema SAD i Europi. Ovo je svjetska baština i ona pripada svima nama, a ne privatnim kolekcijama. Na osnovu nje, privući ćete vodeće svjetske medije, a zatim i turiste iz čitavog svijeta.”

Gradonačelnik traži da napravimo nekoliko fotografija zajedno, daje nalog da pošalju po misicu ovog gradica da se i s njom slikam, a onda odgovara:

“Gradsku palaču ćemo preurediti u veliki muzej, iselit ćemo administraciju, tu će biti mjesta za ovu izložbu, ali i za koncerte, festivale, promocije, konferencije. Ojuelos je mali gradić, ali je u središtu Meksika i želimo vezu kulture i turizma.”

Prilaze mi prijatelji, čestitaju, kažu da je ovo historijski momenat.

Tokom trodnevne konferencije smjenjivali su se privatni kolekcionari, koji su proteklih godina pronalazili neobične artifakte. Oko Ojuelosa je sedam lokacija gdje su pojedini kolekcionari prikupili po hiljadu predmeta formirajući vlastite zbirke. Izabrali su neke od njih i donijeli ih na izložbene stolove ispred konferencijske dvorane.

Najčešći su kameni predmeti od kombinacije kvarcnog i vulkanskog kamena. Brižljivo su polirani, a na njihovoj površini su ugravirani motivi iz života nepoznate civilizacije. Najčešće su lica s izduženim kosim očima. Česti su prikazi astronauta u skafanderima, koji sjede na fotelji. Nekada s pognutom glavom, nekada s glavom okrenutoj nebu. Kosmički brodovi su prikazani kao okrugli diskovi, s kupolom na vrhu i linijama ispod kojih prikazuju kretanje brodova. Planete nekada imaju prsten oko njih, kao naš Jupiter. Postoji distinkcija u prikazivanju muških i ženskih pripadnika civilizacije, koji vrlo često drže u naručju ili na leđima svoju djecu. Nekada su prikazani parovi koji pogledom ispraćaju (ili dočekuju?) svemirske brodove, a u daljini je krugom simboliziran neki od planeta.

Ovdje je riječ o četvorodimenzionanoj umjetnosti. Prvo, kamen je oblikovan tako da priakzuje oblik serpent, topografiju terena, ili pak neki od likova. Redovito se figure prikazuju na oba kraja kamena. Ako je na gornjoj, ispupčenoj strani lik, na dnu su obično slova nepoznatog simboličnog pisma. Dakle, sve četiri strane treba posmatrati i pokušati dešifrirati.

Samo desetak poznatih kolekcionara u svom posjedu u ovom gradicu ima više od 13.000 artifakata. Koliko je ukupno onih za koje se ne zna i koji ne pokazuju drugima šta su pronašli? Koliko je komada prodato u SAD i Europu bogatijim kolekcionarima?

Naravno, ovo što je pronađeno je samo vrh ledenog brijega i plod je neselektivnog, slučajnog i nesistematskog iskopavanja. Koliki je stvarni broj ovih brižljivo izrađenih ostataka nekadašnje civilizacije na Planeti? Stotine hiljada, milioni komada?

Svaki put kada u ruke uzmem ove predmete obuzima me čudan osjećaj. Susret dvije civilizacije, jedne iščezle, i naše, nedovoljno razvijene, zasnovane na strahu od novog.

Termografija, x-zračenja i mikroskopska tehnologija pokazuju perfektno graviranje. Linije su napravljene iz jednog pokreta, bez grešaka i ponavljanja, uvijek istom dubinom i to u veoma čvrstom kamenu.

Poruke koje se mogu iščitati su nedvosmislene i jasne. Ne ostavljaju prostora arheolozima da izmišljaju priče o nekakvim bogovima, religijskim ceremonijama, nepostojecim žrtvovanjima, kao što to čine sa svijetom Maja i mnogim drugim drevnim civilizacijama.

Upravo jasnoća ovih motiva i oblika artifakata su opasnost za konvencionalnu nauku. Ruši im se brižljivo građena paradigma da su svi prije nas bili primitivni i nerazvijeni, te da smo mi prvi i jedini.

Na konferenciji je bilo dosta riječi i o nepovjerenju prema meksičkim institutima i arheološkim organizacijama, koji su zainteresovani samo da sklone ove artifakte od oiju javnosti. Na moje sugestije da svaki put dokumentiraju pronalazak, da organske materijale na pravi način uzimaju i šalju na analizu, odgovarali su mi da su imali slučajeve da bi im jednostavno zaplijenili te uzorke.

To je uznemirujuće i nekorektno prema javnosti.

Izlazim nakon konferencije na prašnjave ulice Ojuelosa. Život se odvija uobičajenim, sporim ritmom. Ulični prodavači hrane, zapuštene fasade, psi lutalice, neokrečeni restorančići, prepuni autobusi…

Kakav kontrast u odnosu na kosmičke poruke artifakata…