Piše: dr. Semir Osmanagić

Oktobar 2017., San Marino

Marin i Leo odlaze s otoka Raba na drugu stranu Jadrana. U toku je bila rekonstrukcija gradskih zidina u Riminiju, koje su uništili pirati iz Liburnije. Spretni građevinci ostaju dugo vremena u Riminiju. U to doba, 257. godine A.D., Rab je bio rimska kolonija, a Marin i Leo među prvim kršćanima. Njihova tajna o pripadnosti novoj, nepriznatoj religiji nije se mogla dugo skrivati. U strahu od progona Dioklecijanovog režima, povlače se dublje u unutrašnjost. Na planini Titan grade 301. godine malu crkvicu koja će postati osnovom za najstariju državu i najstariju republiku u svijetu.

Republika San Marino je sa svojih 61 kv.km i populacijom od 35.000 stanovnika jedna od najmanjih država na planeti. Locirana na sjeveroistoku Apenina, u potpunosti je okružena Italijom, Glavni grad je San Marino, kompletan pod zaštitom UNESCA kao svjetsko kulturno nasljeđe, a najveći Serravalle, komercijalni i industrijski dio državice. Povezani su auto-putem koji dalje vodi do Riminija polusatnom vožnjom.

Ne bez razloga, San Marino zovu i najopuštenijom državom (“Serenissima Repubblica San Marino”). Mirnoću i sklad gradskih zidina i sakralnih objekata, doduše, remete brojni turisti.

San Marino je nastao u antičkom Rimu i zadrzao je, kao jedini u svijetu, neke odlike tog političkog uređenja. Zemljom vladaju dva konzula po šest mjeseci. Ova zemlja ima i najstariji ustav koji potiče iz XVI stoljeća. Danas je to ekonomija s najnižom stopom nezaposlenosti u Europi, imaju suficit budžeta, nemaju nacionalnog duga, privredno su uspješni i stabilni.

Ove odlike imaju duboke korijene. Tokom nemirnih i počesto burnih 1700 godina postojanja, ova republika je prolazila kroz brojna iskušenja. Trebalo je diplomatski manevrirati sa znanto nadmoćnijim protivnicima, a sve u cilju održavanja slobode i nezavisnosti. Veliki uspjeh je došao 1631. kada je papa priznao njihovu nezavisnost. Nezaustavljivi Napoleon je krajem XVIII stoljeća osvajao sve države na jugu Europe, ali je San Marino ostao netaknut. Jedan od njegovih regenta, Antonio Onofri, je stekao Napoleonovo povjerenje i uvjerio ga da ne osvaja San Marino. Napoleon mu je čak ponudio da proširi teritorij što je uprava San Marina mudro odbila. Naravno, bojali su se budućeg revanšizma.

Tokom procesa ujedinjenja Italije, u San Marinu se se sklonili mnogi pobornici ovog procesa. Kada je Italija napokon ujedinjena pod Garibaldijem, novi italijanski vladar im je zauzvrat garantirao nezavisnost Politika neutralnosti sretno ih je provukla kroz svjetske sukobe XX stoljeća.

Strme ulice koje povezuju građevine San Marina ispunjene su strancima. Izbačeni panoi s jelovnicima na ruskom i engleskom jeziku. Suvenirnice sa srednjevjekovnim replikama, keramički proizvodi, draguljarnice, majice s lokalnim motivima.

Nacionalni muzej im je na četiri nivoa, s artifaktima otprije 2.500 godina pronađenim u povremenim arheološkim iskopavanjima u posljednjih 100 godina. Najbogatije su, naravno, srednjevjekovne zbirke, s nezaobilaznom statuom Onofria. Interesantna je i egipatska i mezopotamijska zbirka koje su poklon državnika i trgovaca koji su svraćali do San Marina.

Mirni kutak sam našao na klupi pored kamenog prolaza “Porta Murata Nuova”. Ovaj put ću malo eksperimentirati s fokusiranom meditacijom. Umjesto pitanja “ko” i “kada”, postavljam pitanje vezano za atmosferu u gradu kroz vrijeme.

MEDITACIJA

Biti slobodan je proklamovano kao najviša vrednota San Marina kroz vrijeme. Njegovi građani prolazili su kroz različite periode, nekada oskudice, straha pred moćnijima, borbe za egzistenciju, nekada periode relativnog zadovoljstva i prosperiteta. Periodi s najviše straha odnosili su se na dva događaja: strah od upada Francuza i strah od bolesti. Izabrani predstavnici u vlast bi se promjenili ulaskom u dvore. Osjećaj višeg cilja, održavanje San Marina slobodnim, postajao je osnovni kriterij koji bi uticao na javne istupe. Ova ideja bi ih oplemenila i dala im osjećaj samopouzdanja i uvjerenja da rade za javno dobro.