Piše: dr. Semir Osmanagić

Postoje povijesni momenti kada jedna trenutna odluka ima utjecaja na stogodišnja pa i milenijumska razdoblja.

Jedan takav momenat desio se u trećem stoljeću prije nove ere, u proljeće 218. godine prije Krista. Veliki vojskovođa iz Kartagine, Hannibal Barca, pobijedio je moćnu Rimsku armiju u bici kod Canaee. To je bila još jedna u seriji pobjeda na italijanskom tlu. Nikada prije se nije desilo da 70.000 vojnika bude ubijeno u jednom danu. Uz ove gubitke, Rimljani su izgubili dva konzula koji su zvanično bili vladari antičkog Rima, 29 od ukupno 48 generala, 80 senatora (od ukupno 300). Hannibal je presjekao linije snabdijevanja Rima iz središnjeg dijela zemlje. Na svojoj strani je imao Iberiju, Gale, Filipa V Makedonskog, Siciliju. Vrata glavnog grada, srca imperije, bila su širom otvorena. Strah se uvukao među njegove stanovnike. Glasovita izreka “Hannibal ante portas” (Hanibal je na vratima) tada je nastala.

Umjesto da osvoji Rim, Hannibal je zastao, poslao poruku svojoj rodnoj Kartagini (današnji Tunis) u kojoj je tražio još opreme, ljudi i novca za opsadu Rima. Zbog ljubomore, iz Kartagine pomoć nije stizala jer su se bojali prevelikog utjecaja i uspjeha kojeg bi Hannibal stekao.

I mada je Hannibal ostao na Apeninskom poluotoku ukupno 15 godina, osvajajući (i gubeći) niz gradova i provincija u središnjem i južnom dijelu današnje Italije, moment je bio izgubljen. Ipak, još i danas kruže legende o ovom vojskovođi koji je prešao Pirinejski poluotok i Alpe u Apeninima i ušao s leđa u Italiju s 38.000 vojnika, 8.000 konjanika i 38 slonova. Na vodećim vojnim univerzitetima u svijetu još uvijek se izučava taktika Hannibala: kako se prilagoditi uvjetima ratovanja i kako s inferiornim brojem vojnika potući moćnije i brojnije armije.

Antički Rim je već postojao nekoliko stotina godina, a u trećem stoljeću prije nove ere polako su postajali dominantna sila na Mediteranu. Narednih 500 godina će proći u njihovoj poziciji jedine svjetske supersile. Antički Rim je diktirao političku organizaciju čitavog poznatog svijeta svojom vojnom nadmoći. I ne samo to. Sve druge narode su nazvali barbarima, uništili im kulture, pismene zapise, monumente. Neprocjenjivo blago bilo je zauvijek uništeno. U temelje buduće Zapadne civilizacije ugrađeni su grčko-rimski temelji, dobrim dijelom zasnovani na kulturocidu.

Mediteran se u Zapadni svijet inkorporirao ne putem sjeverne Afrike, što se trebalo desiti da je Hannibal uspješno završio svoja osvajanja mlade rimske države u ekspanziji, već putem južne Europe.

Od 35 gradova u antičkom i modernom svijetu koje nose ime Kartaga (Kartagina ili u prijevodu “novi temelji”, “novi glavni grad”) najstariji i najljepši je bio upravo grad u velikom Tuniskom zaljevu. Sistemom kanala spojeno je jezero sa zaljevom. U luci je uvijek bilo desetine brodova spremnih za isplovljavanje. Danas je to turistički centar i mjesto vikendica imućnijih Tunižana.

Vrijeme osnivanja Kartage vezuje se za Berbere. Iste one o kojima sam pisao više puta u prošlosti i koji imaju istu haplogrupu kao Baski u Europi, plemena u Amazonu i Guatemali. Na četiri kontinenta isti genetski kod. Ono što im nedostaje je centar odakle su se širili, a koji se nalazio u centru Atlantika prije kraja zadnjeg Ledenog doba. Vulkansko tlo ogromnog otoka je potonulo i prije 12.000 godina sjajna civilizacija je nestala.

Oni preživjeli su veliko gorje na sjeveru Afrike nazvali po svom nekadašnjem planinskom vrhu (“Atlas”). Još uvijek su među njima prevladavali oni bijele puti i plavih očiju. Hiljade godina nakon toga demografska i genetska slika se promjenila.

Posjećujem arheološke lokacije u i oko dvomilionskog Tunisa, glavnog grada istoimene države. Skromna iskopavanja pokazuju da se ispod rimskih građevina kriju znatno stariji kulturni slojevi. Zvanično ih smještaju u doba prije 4.000 godina.

Pojedini prolazi kriju i kamene kugle, promjera 40 cm.

Nakon povlačenja Hannibala iz Italije 203. godine p.n.e. nakon petnaestogodišnje kampanje, Kartagina je potpisala primirje s Rimom u kome su joj znatno ograničene ovlasti u Mediteranu. To je bio kraj drugog Rimsko-Punskog rata. U trećem, Rim je doslovce sravnio i spalio Kartaginu i čitav predio posuo solju s namjerom da se više nikad njihovi stogodišnji neprijatelji ne dignu i ojačaju.

Ipak, rimski vladar Hadrijan i njegov posinak Antoan podižu, nešto dalje u zaljevu, koloniju Tunis koja je imala treće po veličini Imperijalno kupatilo u Rimskom carstvu. Vodu su dovodili akvaduktima dugačkim 130 kilometara. Od kupatila nije ostalo gotovo ništa, sem podrumskih prostora; sve iznad površine je polako uništavano, a dva ogromna stuba su podignuta prije četiri decenije da bi dočarali arhitekturu antičkog Rima.

O Kartagi su pisali samo rimski i grčki historičari i autori. Oni su bili agresivno i neprijateljski nastrojeni tako da će prava istina o ovom dijelu svijeta zauvijek ostati izgubljena.