Na poziv načelnika Općine Pojezerje, Hrvatska, Borislava Dominikovića, u sali Općine u Otrić Seocu je gostovao istraživač drevnih civilizacija dr. Semir Osmanagić. On je prvo pregledao sakupljenu zbirku kamenih kugli, a zatim održao press konferenciju za hrvatske medije: prvi program Hrvatske radio Televizije, Večernji list, HRT radio i Dubrovački Vjesnik.

Tokom presice Osmanagić je iznio slijedeće zaključke o kamenim kuglama koje su nađene 2010. tokom gradnje auto puta u Vrgoračkom kraju te kamenih kugli koje su nalažene u Otrić Seocu u posljednje dvije decenije na brdu Šubir:

1. Pohvalno je što je Republika Hrvatska proglasila fenomen kamenih kugli zaštićenim blagom;
2. Pogrešno je i ishitreno što su kamene kugle proglašene prirodnim fenomenom, a na osnovu nenaučnih tvrdnji geologa s fakulteta Pri-Mat Sveučilišta u Zagrebu;
3. Iznesen je prijedlog da se na prigodnom mjestu osnuje muzej ili muzejska izložba na kome će biti izložene do sada pronađene kamene kugle.

Posebnu pažnju Osmanagić je posvetio radu hrvatskih geologa koji su zaključili slijedeće:

“Geološka starost predmetnih kugli je gornja kreda, vjerojatno formacija Sveti Duh, okoliš postanka je hemipelagički u Tethys oceanu, a podrijetlo kremenog materijala organsko (vjerojatno iz planktona ili spikula kamenih spužvi).

Izuzetno pravilan sferični oblik kamenih kugli ujedno je i rijedak primjer matematičkih zakonitosti rasta i samoorganizacije tvari u prirodi.

Kugle nisu dobile oblik mehaničkim putem, već isključivo kemijskim”

Umjesto nagađana geologa, Osmanagić je pozvao da kugle prouče u institutima za materijale i da se u obzir uzme kontekst fenomena kamenih kugli širom svijeta. Grozdovi manjih kamenih kugli u Hrvatskoj su zasigurno imali funkciju kao i na drugim lokacijama u svijetu.

Gradić Wiuwert na sjeveru Holandije mjesto je srednjevjekovne misterije. Prije više od 800 godina (1200.) podignuta je Nicolas crkva. Četiri stotine godina kasnije (1609.) plemićka obitelj Walta je sagradila dodatak crkvi: trostrani piramidalni krov i kupolastu podzemnu prostoriju koja je postala njihova grobnica.

Kada su građevinci radili na popravci crkve 1765. godine pronašli su drvene sarkofage, a u njima neraspadnuta tijela obitelji Walta. Tridesetak godina kasnije istraživači su pomnije proučili ovaj fenomen i zaključili da tijela nisu bila balzamovana niti zaštićena bilo kojim sredstvom. Na nepoznati način tijela su postala mumificirana. Vremenom su se osušila i težila samo četiri kilograma. Najboje su očuvane mumije na sjevernoj strani prostorije.

Izvan grobnice tijela bi se odmah raspadala u prašinu. Bilo je očigledno da grobnica ima karakteristike koje su omogućile da tijela ostanu neraspadnuta.

S obje strane kupolaste podzemne prostorije su dva manja prozora koja omogućavaju stalno strujanje zraka. Vlažnost je visoka, a temperatura niska. Međutim, kada je napravljena replika ove prostorije, nisu dobijeni isti rezultati.

Crkva je 1960-ih odlučila da se ne vrše nikakva nova istraživanja, jer nisu mogli dokučiti tajnu grobnice Walta.

Ono o čemu nisu vodili računa je slijedeće:

-          Podzemna prostorija se nalazi na sjecištu dvije podzemne energetske linije (ley-line)

-          Krov iznad prostorije je trostrana piramida

-          Prostorija je kupolasta, što predstavlja jedan od tri najmoćnija energetska geometrijska oblika (piramida, kupola, sfera)

-          Orijentacija stranica podzemne prostorije se pokalapa sa stranama svijeta što osigurava suglasje s energetskim kretanjima na Planeti (istok-zapad, sjever-jug)

Kombinacija energetskih strujanja piramida i ley-lines unaprijeđuje molekularnu strukturu. Tijela se ne raspadaju, već mumificiraju.

Dr. Semir Osmanagić,

Wiuwert, 7. novembar 2012.

Dr. Semir Osmanagić

MISTERIOZNI PODZEMNI GRADOVI KAPADOKIJE

Kapadokija (Cappadocia) je region u centralnoj Turskoj, u istočnoj Anadoliji, površine 400x250 km. U posljednih pet hiljada godina regionom su vladali Hititi, Lidijci, Frigijci, Perzijanci, Grci i Rimljani. Od četvrtog stoljeća ranokršćanska prisutnost je evidentna.

Sredinom XX stoljeća počinje značajnije istraživanje fenomena podzemnih gradova Kapadokije. Otkriveno ih je 200 s barem dva podzemna nivoa, od čega je 36 s više od tri nivoa ispod zemlje. Od 1970-ih počinje period zaštite ovih gradova od kojih su dva pod UNESCO-m: Derenkuyu i Kaymakli.

U prijavi UNESCO-u, tursko Ministarstvo kulture navodi da su ovi gradovi najvjerovatnije plod gradnje Frigijaca prije 2.800 godina, a u svrhu skrivanja i zaštite od neprijatelja. Vodiči na terenu daju i drugačije verzije: od toga da su graditelji ranokršćani koji su se sklanjali ispred Rimljana prije gotovo dvije hiljade godina ili verzije da su graditelji Hititi, koji su najstarija u nizu poznatih civilizacija.

Klima u Kapadokiji je kontinentalna: suha i vrlo topla ljeta, i hladne i snježne zime. Zbog nekoliko većih vulkana, materijal u okolini je relativno mekani tufu i tvrđi bazalt.

Podzemni gradovi se sastoje od niza manjih i većih prostorija, prolaza te vertikalnih ventilacijskih otvora. U prostorijama su udubljenja na zidu različitih dimenzija. Pojedini nivoi su povezani vrlo uskim i niskim tunelima. Na ulazu u ove prolaze nalaze se kružni kameni blokovi kojima su tuneli zatvarani iznutra.

Prema zvaničnom tumačenju, ovi prostori su imali svrhu skrovišta za veće zajednice ljudi, čak do 20.000. Pojedine prostore su nazvali ”konjušnica”, “crkva”, “manastir”, “kuhinja”, “kapela”, “ostava”, “štala”, “vinarija”, “uljara” itd.

Navodi se u publikacijama da su se zajednice sklanjale u ove podzemne gradove na periode od po nekoliko mjeseci. Tokom Bizantijskog perioda (V-X stoljeće) čini se da su ulazni prostori proširivani i da su služili kao skrovišta.

Grad Derenkuyu je slučajno pronađen 1963. kada je stanovnik u toj oblasti iza zida kuće pronašao ulaz u podzemni tunel. Slično se dešavalo i s ostalim gradovima.

Dva najznačajnija grada Derenkuyu i Kaymakli spojeni su tunelom dužine osam km. Veza je uspostavljena između drugog podzemnog nivoa u Derenkuyu i četvrtog nivoa u Kaymakli. Dimenzije tunela su 2x2 metra i to je najduži podzemni tunel u Turskoj za koji se zasada zna.

Derenkuyu ima devet nivoa ispod zemlje od čega je sedam otvoreno za javnost. Dubina je određena na osnovu vertikalnog ventilacijskog otvora. Kaymakli je, koliko je poznato, najdublji grad i ima trinaest nivoa, od kojih je samo pet otvoreno za javnost. Dubina ventilacijskog otvora je 95 metara i može se osjetiti kontinuiran protok hladnog zraka. U tunelima je prije četiri godine postavljeno električno osvjetljenje.

Tatlarin je podzemni grad izvan uobičajenih turističkih ruta. Ulaz je pri vrhu visoravni u čijoj blizini su brojne vještački izdubljene prostorije. Među njima je i prostor koji je korišten kao grčka pravoslavna crkvica u XI stoljeću. Tatlarin je nedovoljno istražen, ali se zna da ima najmanje tri nivoa. Najdonji nivo ima tunel koji se pruža 1,3 km i spaja se sa susjednim podzemnim gradom, odakle vodi novi tunel prema obližnjem brdu.

Visina ovog tunela pada od početnog jednog metra na manje od pola metra, tako da se većim dijelom tunela mora puzati.

U objašnjenju svrhe ovih prostora govori se o “tamnici”, “groblju”, “kuhinji” i sl. Ovo je jedini podzemni grad koji ima nekoliko prostora koji su korišteni kao toalet.

Podzemni gradovi su velika turistička atrakcija koja godišnje privlači milionske posjete turista. Uz podzemne građevine, tu su i “dimnjaci”, prirodne kamene formacije s izbušenim prostorima u kojima se već stoljećima stanuje; zatim “gljive” ili kamene formacije s vulkanskim blokovima na vrhu uzvišenja; “Plava dolina” s, kako se tvrdi, najljepšim zalaskom sunca na Planeti; vožnje balonima i sl.

Nakon posjete “podzemnim gradovima” moji zaključci su slijedeći:

-          Ne postoji naučno objašnjenje starosti podzemnih građevina

-          Nema prihvatljivog objašnjenja originalnih graditelja ovih podzemnih kompleksa

-          Broj i dimenzije podzemnih građevina su nepoznate

-          Svrha originalnih konstrukcija je nepoznata

-          Tehnologija gradnje je nepoznata

-          Inžinjerska znanja i poznavanje strukturne stabilnosti graditelja su bila zavidna

-          U podzemnim građevinama postoji dobra opskrba zrakom

-          Nema izvora vode, životno važnog elementa za čovjeka

-          Nema odvodnih tunela za kanalizaciju

-          Prostori nisu originalno predviđeni za duže zadržavanje većeg broja ljudi

-          Visina tavanica u većini prostorija nije predviđena za boravak ljudi

-          “Krunski dokaz” arheolozima da prostor na sedmom podzemnom nivou na lokaciji Derenkuyu nazovu “crkvom” je postojanje dva široka tunela koja se sijeku pod uglom od 90 stepeni i “formiraju križ”. Nikakvog stvarnog dokaza u prilog tvrdnji o “crkvi” nema

-          Pokušaj arheologa da prostorijama daju svrhu nazivajući ih “kuhinjama”, “kapelama” ili “štalama” nema veze s originalnom svrhom

-          Pojedine prostorije imaju pravilnu orijentaciju sjever-jug

-          S obzirom na vulkanski materijal stotinjak metara debelih  slojeva, logično je zaključiti da ispod njega postoje dragocjeni minerali (maskovit i dr.), energetski potentni i provodljvi

-          Duboki podzemni vodeni tokovi su prisutni prema nalazima geologa u ovom području

-          Tri uzvišenja na Kapadokiji imaju isti radijus od po 130 m, a udaljenost između dvanaest uzvišenja je identična po 1,1 km što upućuje na elemente sakralne geometrije

Za određivanje svrhe ovih podzemnih građevina potrebno je izvršiti snimanja energetskih fenomena i vršiti geološka sondažna bušenja da bi se utvrdilo koji su minerali ispod ovih gradova. Za određivanje starosti originalnih graditelja treba ići u prethodne civilizacijske cikluse prije kraja zadnjeg Ledenog doba. Nešto istočniji Gobekli Tepe, sa starošću megalitnih krugova od više od 12.000 godina, je dobar putokaz i za Kapadokiju.