Knjiga u nastavcima: TAJNE IZGUBLJENIH SVJETOVA (32)

''Zvijezda Venera promijenila je boju, veličinu, oblik, izgled i putanju, što se nikad nije zbivalo ni prije, a ni poslije toga...''

Rimski historičar M. T. Varon (116.– 27. pr.n.e)

Za trenutak sam zažmirio ne bi li oči privikao na pomrčinu. Još uvijek su mi zjenice bile ispunjene blještavilom podnevnog sunca, koje ovdje u Qumranu (Kumran), na prastaru karavanskog puta od Jeruzalema prema Mrtvom moru, djeluje kao živi oganj koji žeže prežegli stjenoviti krajolik...

Mora da je tako bilo i onog dana 1947. godine kada je siroti palestinski dječak, Muhammed edh-Dihba, panično tragajući za izgubljenim ovcama i kozama ušao u nepoznatu špilju Ain Fehsha. Kada su mu se oči privikle na pomrčini, opazio je uredno poslagane glinene ćupova prekrivene stoljetnom prašinom. Opčinjen prizorom pomislio je da je otkrio pećinu s blagom iz maštovitih priča koje mu je pripovjedala majka. No, kad je razbio jedan ćup, njegovo ushićenje je splasnulo – umjesto zlatnika pred njegovim su se nogama prosuli potamnjeli krhki spisi.

SPISI VREDNIJI OD ZLATA: Dječak je pokupio sve spise iz razbijenog ćupa i odnio ih ocu, koji je pomislio da bi to interesiralo lokalnog jevrejskog trgovca. Imao je pravo. Za stare spise, Jevrejin mu je dobro platio, a onda je ovaj o svemu obavjestio Hebrejsko sveučilište u Jeruzalemu pa je uskoro započela je detaljna pretraga kumranskih pećina. Tako je svjetlost dana ugledala jedna od najvrednijih vjerskih biblioteka starog vremena, koja je pripadala do tada malo poznatoj religijskoj zajednici koja se držala po strani i bila izolovana od ostalih vjerskih zajednica svog vremena. Detaljnom istragom, koja je uslijedila, ispostavilo se da je početkom 68. godine u kumransko područje sa silnom vojskom nahrupio znameniti rimski general Tit Flavije Vespazijan kako bi ugušio židovsku pobunu, pa se s pravom pretpostavilo da su upravo tada dragocijeni svitci bili sakriveni u pećine Kumrana.

Ipak, mišljenja stručnjaka su varirala: zaklju­čeno je da.su svici napisani u drugom stoljeću prije nove ere, a radiološkim ispitivanjima lanenog platna, došlo se do zaključka da potiču iz 33. go­dine naše ere.

Među rukopisima bila su dva prva poglavlja knjige 'Habakuka' (proroka iz Judeje), gotovo kom­pletan tekst knjige proroka Izaije, te dvije do tada nepoznate knjige 'Dokumenti sekte' i 'Lamekova knjiga', i dvije takođe do tada nepoznate knjige 'Rat djece svjetla protiv djece mraka' i 'Himne zahvalnice'!

Međutim, možda je najznačajnije otkriće u špi­ljama Ain Fehsha, bilo pet fragmenata 'Leviticusa' (jedna od knjiga prava u Starom zavjetu) pisanim nehebrejskim pravokutnim slovima, nego ranim feničanskim odnosno kanaitskim pismom, a sve je ostalo, osim 'Lamekova dokumenta' na aramejskom, bilo pisano starohebrejskim pismom. Bio je to, zapravo, jedinstevi džepni priručnik, prvi te vrste u svijetu, a mogao je, sudeći prema literarnoj vrijednosti, poticati od izrael­skih proroka ili čak kraljeva!

PAKLENE LOMAČE: Ništa manje vrijedni rukopisi i dokumenti koji bacaju jasnije svjetlo na našu prošlost, pretpo­stavlja se, leže u mnogobrojnim svetištima Azije; Srednje i Južne Amerike, u Vatikanu, u Africi... Jed­noga dana kada do njih dođu istraživači i historičari, vjeruje se, o drevnim civilizacijama i prahistorijskim vremenima i događajima, saznaćemo daleko više.

Međutim, dok ne dođe taj trenutak, prisjetimo se: rukopisi od neprocjenjive vrijednosti pretvarali su se u pepeo širom naše planete a posebno u Srednjoj i Latinskoj Americi. Jedna hronika kaže da su, iza Španjolaca na konjima i sa isukanim mačevima, išli svećenici koji su na gradskim trgovima pravili lomače od drevnih spisa, rukopisa i slika. Zna se tako da je prvi nadbiskup u Meksiku Don Huan de Sumaraga (Juan de Zumárraga, 1468 – 1548) spalio nekoliko desetina hiljada drevnih spisa i hronika, koje su go­vorile o znanjima drevnih civilizacija ovog podneb­lja. Strašnog i bezdušnog nadbiskupa oponašali su sljedećih decenija i ostali biskupi, svećenici i neuki puk, tako da je za sva vremena uništeno i ono malo pre­ostalih rukopisa i kulturnih svjedočanstava što je preživjelo prvi rušilački nalet konkvistadora.

Izuzev tri rukopisa koji se danas čuvaju u Njemačkoj, Francuskoj i Špannjolskoj, nije ništa drugo sačuvano od istorijskih kronika kulture Maya, koji bi nam danas i te kako bili od koristi pri rekonstruiranju svakodnevnog života stanovnika ovog podneblja. Na­žalost, ništa žalosniji fragmenti nisu ostali i o za­gonetnom narodu Inka.

Kada se, naime, u carstvu Inka pojavila epide­mija neke zarazne bolesti, kažu predanja, preplašeni narod pitao je svoje svećenike šta da radi i kako da se spasi.

- Treba ukinuti pismenost! – dobili su odgovor.

Od tog trenutka lomače na trgovima bile su svakodnevni prizori širom Inka-carstva. Na njima su pa­ljeni rukopisi, kronike_t bilješke iz astronomije, ma­tematički proračuni, tehznika megalitske gradnje, državni propisi i zakoni..., spaljivani su čak i žreci (čuvari tajnih znanja i biblioteka), što su pokušavali da sa­čuvaju najvrednije rukopise.

Istorija jedne civilizacije padala je tako u za­borav, nestala je u vatrenim stihijama, nepreboljivim ranama što ih je čovjek zadavao sopstvenoj po­vijesti.

PIZANJA BEZ ODGOVORA: Možda bi se, ipak, o ovom neobičnom i zago­netnom narodu mnogo više znalo da se nisu poja­vili španjolski konkvistadori i vjerski fanatici, koji su sva pisana svjedočanstva proglašavali – prokletim knjigama. U tom strašnom vremenu, je­dan je hrabri žrec u Hramu Sunca uspio da sačuva nekoliko komada tkanine sa opisom burne istorije Inka civilizacije. Međutim, tokom 1572. godine, oni su igrom slučaja dospjeli u ruke Španjolaca, a ovi su ih poslali u Madrid svom kralju Filipu II (Philip II of Spain, 1527 – 1598). Drago­cjena tkanina, vrednija od mnogih tovara zlata, na­žalost, nikada nije stigla u Evropu - nestala je za­jedno sa krhkim brodom u divljem nevremenu, negdje na pučini Atlantika.

Slična sudbina zadesila je i pisanu ostavštinu ništa manje zanimljivih Acteka, miroljubivog naroda kojeg je okrutni španjolski pustolov Hernando Kortez (Hernán Cortés de Monroy y Pizarro, 1485 – 1547) uništio u najsjajnijem dobu. I ne zvuče li zbog toga još tužnije riječi poznatog revolucionara i historičara tog uzbudljivog vremena Vilijama Preskota (William Prescott, 1726 – 1795) izgovorene ispred na­daleko poznate piramide Teotihuakana u Meksiku:

''Kakve li se misli nameću putniku, kada ko­rača po pepelu naroda, od kojih potiču ove gorosta­sne građevine, koje nas prenose u sivo, staro do­ba!... Ali ko bijahu ti graditelji? Jesu li to bili Olmeci, čija se povijest, poput historije Titana, gubi u maglama legendi i bajki, ili, kao što se obično tvrdi, miroljubivi i marljivi Tolteci o kojima govore jedino usmena predanja? Šta bijaše sa tim tajan­stvenim civilizacijama jedinstvenih graditelja? Šta bijaše, gdje nestadoše?!...''

RATNA LUDILA: Ma koliko nam ti činovi spaljivanja izgledali bezumni, divlji i fanatični, ističe sovjetski istraživač Aleksandar Gorbovski, oni nisu bili prosti kapric ili hirovi. Te postupke diktirao je glavni zadatak svih vla­dara ili despota — da učvrste i sačuvaju svoju vlast. Pojava čovjeka ljudi čija ih znanja čine izuzetno snažnim — uvijek je bila veoma opasna.

Karakteristična anegdota, navodi Gorbovski, vezana je za ruskog cara Ivana Groznog. Kad su mu jednog dana javili da je u Moskvu doputovao neki

stranac sa mnogo knjiga, on je poslao svoje izasla­nike, koji su od stranca uzeli nekoliko djela. Rusima su se one učinile veoma mudrim. Bojeći se da se narod ne bi naučio kakvoj premudrosti, Ivan Grozni je naredio da se sve knjige donesu u dvor, da se spale, a da se strancu isplati suma koju bude tražio!

Prisjetimo se, konačno, ne tako davne prošlosti, vremena u kome je Hitler došao na vlast, kada su brutalni teror i Gebelsova suluda propagandna ma­šinerija uništavali sve što je vrijedno i što se nije uklapalo u carstvo mračnjaštva koje se rađalo u Njemačkoj.

''...Ima prizora koji se ne zaboravljaju'' — sjeća se tog teškog vremena poznati novinar beo­gradske Predrag Milojević, koji je imao nesreću da bude svjedok njemačkih lomača kulture. — ''Tako je i spaljivanje knjiga ostalo u najživljem sjećanju. Bilo je to 10. maja 1933. godine. Knji­ge su izvlačene iz knjižara i biblioteka, bacane na gomilu i javno spaljivane. Spaljivanje je u Berlinu vršeno na nekoliko mjesta.

Ja sam ih obilazio automobilom. Zadržao sam se na trgu pred Univerzitetom. Tu je bio centar ak­cije 'čišćenja njemačke kulture'.

Prizor je zaista bio jedinstven. Nasred trga go­rila je velika vatra napravljena od suvog granja koje je bilo tako razmješteno da je ličilo na pravu lomaču. Oko vatre stajali su esesovci u crnim košuljama i pripadnici jurišnih odreda u mrkim košu­ljama i držali buktinje u rukama. Jedna kapela svi­rala je marševe i nacionalističku himnu 'Pjesmu Horst Besela'. Zastave sa kukastim krstom lepršale su se na blagom večernjem vjetru. Pored sve ba­nalne realnosti, koje ste bili svjesni, prizor je ostav­ljao utisak nečeg mističnog. Tako je valjda izgledalo spaljivanje jeretika u srednjem vijeku.

Knjige su bacane iz kamiona u kome su stajali esesovci. Jedan je uzimao pregršt knjiga i, prije nego što će da ih baci u vatru, uzvikivao ime književnika kao da ostavlja prisutnim da odluče šta će biti s njegovim knjigama. Odgovor je uvijek bio više nego gromoglasan:

—  U vatru s njim!...

—  Na lomaču!...

—  Neka gori!...

—  U vatru!...

Potmulo lupanje doboša i pisak truba trijumfalno su objavlji­vali izvršenje 'presude'. Među spaljenima nalazili su se ne samo književnici jevrejskog porijekla, već i neki čuveni 'arijevci', kao na primjer Tomas i Hajnrih Man (Thomas i Heinrich Mann), Teodor Plivije, nobelovac Fon Ocicki, Karl Cukmajer (Carl Zuckmayer) i drugi...«

NEMILOSRDNA UNIŠTAVANJ: Hitlera i Gebelsa, nažalost, bilo je u gotovo svim fazama čovjekovog stasanja. Zbog svega toga, danas možemo samo još da nagađamo kakva su se znanja krila u nebrojenim rukopisima drevnih ci­vilizacija, koje su crkva, osvajači i psihopate proglašavali prokletim. Jer, recimo, čuvena zbirka Pizistrata iz Atine (šestpo stoljeće prije n. e.) bila je opustošena, nestali su papirusi biblioteke hrama boginje Ptah u Memfisu, a istu sudbinu, nažalost, doživjela je i na­daleko čuvena Pergamova biblioteka u Maloj Aziji, koja je sadržavala čak preko dvije stotine hiljada vrijednih rukopisa. Nešto od svega ovoga uspjeli su, srećom, da sačuvaju Arapi, te se tako očuvalo i do današnjih dana.

Osvajači su gotovo uvijek, kao po kakvom pra­vilu,  u prošlosti bili nemilosrdni prema kulturnohistorijskim spomenicima i kulturnoj baštini porob­ljenih naroda. Uništavali su i palili gdje se god moglo stiči mačem i bakljom. Historija nas podsjeća na tragediju jedne Kartagene (Cartegena), koju su 146. godine prije naše ere Rimljani sravnili sa zemljom i mo­rem. U sedmodnevnom požaru, u najtužnijoj i najstra­vičnijoj nedjelji jednog naroda, nestalo je oko pola miliona dragocijenih rukopisa, a igrom slučaja spa­šeno je samo jedno djelo, koje je kasnije bilo pre­vedeno na latinski.

Da je kojim slučajem Kartagenu zaobišla tra­gedija sigurno je da bismo danas mnogo više znali o Carstvu faraona, o pomorskim putevima i prahistorijskim otkrićima hrabrih Kartagižana, o zagonetnoj Atlantidi, Sumercima, a možda i o velebnim carstvima u Novom svijetu...

TRAGEDIJA ALEKSANDRIJSKE BIBLIOTEKE: Ali, dogodilo se, nažalost, ono što se u prošlosti tako često događalo.

Pa, ni to nije sve. Knjige gore i u Kini. U tre­ćem stoljeću prije nove ere, prvi imperatom dinastije Cin, odlučio je da spali sva djela Konfučija. U isto vrijeme, car Antioh IV Epifan (215. - 164. pr. n. e.), koji je vladao Seleukidskim carstvom, naredio je da se bace na lomače sve knjige Jevreja ...

Ipak, čini se, da je najstrašniji udarac istoriji nanio Julije Cezar kada je egipatsku flotu zapalio u aleksandrijskoj  luci. Vatrena orgija se prenijela

i na grad, planule su i biblioteke i — sedam stotina hiljada djela otišla su u nepovrat. Cezar je bio od­govoran i za uništenje mnogobrojnih druidskih ru­kopisa u Galiji, a rimski car Dioklecijan uništavao je sve knjige vezane za magiju.

Dešavali su se i ovakvi slučajevi: zbog toga što je jedno svoje djelo započeo riječima: ''Ne znam da li postoji Bog ili ne ...'', prije dvije i po hiljade godina, spaljena su sva djela grčkog filozofa Protagore (490 – 420. pr. n. e.), a žalosno malen broj djela Sofokla, Euripida, Tita Livija i drugih antičkih pisaca i hroničara sačuvan je do danas.

Naša žalosna prošlost pamti i suludog Lava Izaura, koji je u Carigradu spalio preko tri stotine hiljade takozvanih ''prokletih'' knjiga!

Jednako teške rane povijesti ljudskog roda na­činili su i pljačkaši arheoloških nalazišta. Pred nji­hovom nezasitom grabežljivošću nestajalo je sve što je iole bilo vrijedno i što se moglo, na ovaj ili onaj način, pretvoriti u zlato i novac. Pljačkali su nala­zišta u Centralnoj i Latinskoj Americi, na Uskr­šnjem otoku, širom Azije, u Africi, u Evropi — pljačkali su prije nove ere, u Srednjem vijeku, pljačkaju i danas!

Ali vratimo se jos ''prokletim knjigama''...

NAPOMENA: Pročitajte i predhodne nastavke:
http://piramidasunca.ba/bs/ahmed-bosnic-blog-1.html

U idućem nastavku: SKRIVENO BLAGO!

„Doći će vrijeme kada će okovi okeana biti raskinuti i prostrana se zemlja širom otvoriti. Drugi Tifej će otkriti nove svjetove i zemlje će se vidjeti iz Tule…“

„Medeja“, Seneka, I st. n. e.

 Kada su prije nešto više od tridesetak godina u prašumama sjeveroistočne Bolivije pronađeni ostaci 20.000 sela na površini od preko 400.000 četvornih kilometara, zatekao sam se u glavnom gradu La Pazu. Otkriće je bilo od velikog značaja pa sam odmah spakovao svoj putni ranac i krenuo prema Amazoniji. Otkriće je svjedočilo o po­stojanju do sada nepoznate civilizacije na latino-američkom tlu, koja je svoj procvat doživjela oko desetog stoljeća prije naše ere.

Otkrivena naselja okružena su dobro očuvanim kanalima koji su ujedno služili i kao putevi. Kanali su regulisali obilan protok vode i poplave koje u ovim krajevima traju i po šest mjeseci godišnje. Njima su se kretali i kanui, pa su služili i za vodeni saobraćaj. Otkrivena je i čitava mreža puteva, koji se prema riječima arheologa, nalaze u odličnom stanju. Prema otkrivenim tragovima, pretpostavlja se da je stanovništvo bilo veoma brojno i da je odr­žavalo veze sa razvijenim civilizacijama iza Anda.

- To je jedno od najznačajnijih otkrića u Ju­žnoj Americi u novije doba – tvrdio mi je direktor boli­vijskog Instituta za arheologiju dr Carlos Onse. - Još nam nije jasno do kakvih ćemo sve saznanja doći kada detaljnije ispitamo ova brojna nalazišta.

 ZBUNJUJUĆA OTKRIĆA: Sljedećih godina pokazalo se da se otrkriće boliviskih arheologa ne može ni porediti sa otkrićima peruanskih istraživača, koji su svijetu obznanili da je civiliziran čovjek na Andama, u oblasti grada Cajamarce, živio i gradio čak prije gotovo šest hiljada godina!

Istodobno, i iz drugih krajeva svijeta počele su da pristižu vijesti o ništa manje zbunjujućim otkrićima.

Na jugoistoku Malte, na stjenovitoj obali Dingli, otkriveno je čudno naselje. U stjenovitom tlu jasno su vidljive duboke paralelne brazde, na rastojanju od oko jedan i po metar jedna od drugih, usmjerene prema morskoj pučini. Brazde se protežu nekoliko stotina metara, a onda zagonetno iščezavaju.

Francuski arheolog Moris Deriber, koji je niz godina izučavao te misteriozne tragove, iznenadio je javnost svojim pitanjem: jesu li te džinovske brazde služile za uzlijeta­nje i ateriranje letećih objekata, ili su se stari Grci njima služili prilikom kotrljanja nekih mamutskih objekata?

Na ovo pitanje još se čeka odgovor, a istraživači postavljaju i druga pitanja:

Jesu li na našoj planeti živjela i neka druga bića anatomski drugačija od današnjeg čovjeka? Kome pripadaju neobični skeleti što su posljednjih decenija otkriveni u Tenesiju, Kentakiju, Meksiku, Japanu i Kini?

S druge strane, prema nekim arheološkim nalazima, pretpo­stavlja se, da naši preci nisu ratovali isključivo - mačevima, kopljima i strijelama. Zašto su, na pri­mjer, razvaline glavnog grada Hetske države Hatutasa, istopljene u većoj mjeri nego kada su u pitanju ratni požari? Zašto na granitnim zidovima irskih tvrđava Dundalik i Ekos postoje tragovi neobično jakog topljenja?

Putujući 1867. go­dine po Bliskom i Srednjem istoku slavni pisac Mark Tven opisao je razvaline legendarne Babilonske kule:

''...Bilo je osam kula, od ikojih dvije danas stoje - džinovske građevine od opeke, presječene napola od zemljotresa, opaljene i dopola istopljene munjama razgnjevljenog boga...''

SPRŽENA ZEMLJA: Babilonskom kulom obično se zove babilonski zigurat, ogromna sedmospratna građevina s obimom temelja od oko 360 i visinom od dvadeset metara. Ostaci zikgurata raskopani su tek pred Prvi svjetski rat, a Mark Tven je, očito, imao u vidu raz­valine kupole hrama u Borsipu, nekoliko kilometara od Babilona. Te ruševine su nekom stravičnom ja­rom, koju nije mogao proizvesti požar, potpuno is­topljene ne samo spolja nego i iznutra!

Zapanjen tom činjenicom, arheolog i istraživač drevnih kultura Istoka E. Ceron, zabilježio je u svoj dnevnik:

''...Ne može se naći objašnjenje za tako ogrom­nu temperaturu, koja je ne samo usijala, nego i istopila stotine pečenih cigli, spalivši čitav skelet kule, koja se pretvorila u kompaktnu masu sličnu istopljenom staklu!...''

Površina pustinje Gobi, nedaleko od kineskog jezera Lob Nor, i sam sam se u to uvjerio za svog boravka 1981. godine, prekrivena je staklastim pijeskom koji je nastao nakon atom­skih proba. Ali, ta ista pustinja ima izvjesna područja sa sličnim staklastim pijeskom, koji tu leži već hiljadama godina!

Šta je prouzrokovalo tako paklenu jaru, koje je u davno praistorijsko doba istopila pustinj­ski pijesak?

Ali svijet je pun i drugih prastarih zagonetki…

Prije nekoliko milenija u Africi je cvje­tala kultura Zimbabve. Njeni vje­šti graditelji, podizali su kule i hramove bez pro­zora i vrata, sa otvorom prema nebu. Ono što arhe­olozi i istraživači ni do danas nisu odgonetnuti jeste način na koji se ula­zilo u ove neobične građevine.

U Kini postoji grobnica poznatog vojskovođe Chau Chua, koji je živio u periodu od 265. do 319. godine naše ere. No, kada je izvedena spektralna analiza nekih elemenata ornamentike te grob­nice - rezultati su bili toliko nevjerovatni da je znanstvena analiza ponovljena nekoliko puta. Ali, gre­ške jednostavno nije bilo: ornament je napravljen od legure u sljedećem sastavu - 5 odsto magnezija, 10 odsto bakra i 85 odsto - aluminija. Djeluje nemoguće kada se zna da je prvi aluminijum dobijen je tek 1808. godine i to uz pomoć elektrolize!

Nekako u isto vrijeme, i poznati arheolog J. A. Mason, u postojbini drevnih Inka, na Andama, otkrio je nekoliko ukrasa izlivenih od - platine!

Podsjećam da se platina topi tek na tem­peraturi od 1.730 stepeni i da je za njeno topljenje potrebna tehnologija bliska savremenoj!

Kako objasniti ove očigledne uspjehe prastare metalurgije?

Ali krenimo dalje…

DIRNUTO KAMENJE: Broj 'PI' (3,14) je poznat kao broj holandskog matematičara Ludolfa iz 17. st., koji je uspio da otkrije odnose između poluprečnika i obima kru­ga. No, u Muzeju likovnih umjetnosti 'Puškin' u Moskvi, čuva se jedan stari egipatski papi­rus iz kojeg postaje jasno da je u zemlje faraona broj 'pi' bio poznat, a piramide do­kazuju da su ga oni u praksi i primjenjivali!

U parku jednog francuskog gradića u istoč­nim Pirinejima postoji kamenje na kome su otisnuti prsti ruku kao da ga je neko u davnoj prošlosti gnječio poput ilovače! I u Zazliaiju, u Litvaniji, jedna je gra­nitna stijena očito bila gnječena rukama(!?), jer na sebi nosi vidljive tragove ljudskih ruku!

Na drugom kraju naše planete, u muzeju u Cochabambi, u Boliviji, mogu se vidjeti granitni blokovi, takozvano „dirnuto kamenje“, na kojima se jasno vide otisci ljudskih ruku i stopala. Izgleda da su prastari graditelji znali za neku bljku, čiji je sok davao veću tvrdoću pješčaniku, a smekšavao granit i diorit i to ne samo na površini nego i u unutrašnjosti, pa se to kamenje maglo oblikovati i rastezati. Kasnije je to stijenje na suncu ponovo očvrslo!

Mnoge složene drevne građevine, za čije je podizanje potrebno ogromna inženjersko znanje, ostaju, praktično, neponovljive. Takav je Tiahuanako. Sagrađen je od ogromnih kamenih blo­kova teških i do dvije stotine tona!

Ali, Tiahuanako nije jedino mjesto na svijetu gdje postoje slične građevine. Među ruševinama grada Balbeka u Libanu, ima jedno zdanje čiji po­jedini monolitni dijelovi dostižu težinu od 1200 tona, a završna kamena ploča indij­skog 'Crne pagode', podignute na visini od 75 metara, teška je, ni manje ni više, nego - 2000 tona!

Kako su drevni graditelji podizali ove ogromne kamene blokove, koje ni u današnje vrijeme gotovo da ne bismo uspjeli podići i ugraditi?!...

Jedna babilonska legenda kaže da su bogovi čudesnim aparatima mogli da uništavaju zgrade, podižu ljude i životinje u zrak, zaustavljaju vri­jeme, pomračuju Sunce i da pred očima zbunjenih ljudi stvaraju prizore svijeta, 'koji nije ličio ni na šta poznato ljud­skom oku'!

U keltskim i staroindijskim predanjima i svetim knjigama govori se o letećim aparatima koji su ljudima služili za podizanje u zrak! Da bi pokazao koliko se podigao u vazdušnoj kočiji, nepoznati autor saopštava da je on uzletio iznad „Carstva vjetrova“! Možemo li dopustiti pomisao da su ljudi u prošlosti vladali znanji­ma neophodnim za putovanja s jednog na drugi kraj planete?! Naravno, u to je teško povjerovati. Ali, jedna sanskritska knjiga objašnjava:

''Posredstvom tih naprava žitelji Zemlje mogu da se podignu u vazduh, a žitelji neba da se spuste na Zemlju!''

U drugom odlomku tog istog rukopisa stoji da zračne kočije mogu letjeti, kako po 'Sunčevoj oblasti', tako i dalje - po 'Zvjezdanoj oblasti'!

O ČEMU NAS IZVJEŠTAVA MAHABARATA: U Srednjoj Americi sačuvano je predanje o nekoj vladarki, zvanoj Leteći tigar, koja je ljudima donijela znanja. No, poslije izvje­snog vremena naredila je da je odnesu na vrh pla­nine, gdje je iščezla 'usred gromova i munja'!

U takozvanim 'tamnim mjestima' biblijskih tekstova, također ima napomena o letećim aparati­ma, koji su se, navodno, spuštali na Zemlju:

''Trećeg dana u zoru bili su gromovi i munje i gusti oblaci nad planinom Sinajskom i veoma sna­žan huk trube... Sva gora Sinajska se dimila od toga što je Gospod sišao u ognju i dizao se sa nje dim, kao dim od peći... i zvuk trube postajao je sve silniji i jači!...''

U staroindijskom epu 'Mahabharati', koja je stara najmanje tri hiljade godina, govori se o nekakvom strašnom razarajućem oružju. Opis njegove razornosti podsjetiće nas na savremeno atomsko oružje!

''Sjajna granata, sijajući vatrom bez dima, bila je izbačena. Gusta magla iznenada je pokrila voj­sku. Sve strane horizonta pritisnuo je mrak. Podigli su se vihori nosilaca zla. Gusti i crni oblaci su se uz riku ustremili u visine neba. Izgledalo je čak i da se Sunce uskovitlalo. Izgledalo je kao da je svijet, zahvaćen vatrom tog strašnog oružja, bio u groznici. Slonovi zahvaćeni plamenom tog oružja bježali su u panici!...''

U  nastavku  ovog detaljinog opisa govori se o hiljadama dvokolica i ljudima i slonovima koje je strašna eksplozija na mjestu pretvarala u prah i pepeoa:

''...Nikad nismo čuli niti vidjeli što bi bilo ravno tom oružju...''

Teško je objasniti događaje opisane u 'Mahab­harati', ukoliko se, naravno, vje­ruje da je riječ samo o barutnom oružju. Isto tako je nemoguće objasniti i ponašanje vojnika koji su se spasili eksplozija stravičnog oružja. Bitka još nije bila završena, ali su svi koji su se našli u zoni eksplozije trkom jurnuli na obližnju rijeku da u njoj operu svoju odjeću i naoružanje.

U drevnoj Indiji to strašno oružje se nazivalo 'Oružje Brame' ili 'Plamen Indire', u Južnoj Americi 'Mašmaka', a u keltskoj mitologiji 'Um­jetnost groma'. Slično kao i snaga današnjeg oružja i snaga 'Umjetnosti groma' mjerila se jedinicama sto, petsto ili hiljadu, što je označavalo pri­bližan broj ljudi koje je ono uništavalo pri eksplo­ziji. U tim istim predanjima pominje se i neko oru­žje, koje se naziva 'Oko Balora'. Taj aparat je bio toliko složen da su samo četiri čovjeka odjednom mogla da ga aktiviraju!

Čini se da su se među letećim kočijama odvijali i vazdušni okršaji. Kočije su se, poput današnjih lo­vačkih aviona, obrušavale i na gradove. Leteće apa­rate uništavali su sa Zemlje gađajući ih raketama. Jedan očevidac tog drevnog napada neprijateljske vazdušne flote, detaljno je opisao:

''...Primijetili smo na nebu nešto što je u po­četku ličilo na purpurni oblak, a kasnije na bijesne plamene jezike. Iz te mase izletjelo je mnogo blje­štavih granata, uz riku sličnu istovremenoj buki hiljada doboša. Otuda se sručilo bezbroj oružja zlatnih krila i stotine gromovitih strijela, koje su gromko eksplodirale, a takođe i mnogo stotina plamenih točkova. Silno je bilo rzanje palih konja pogođenih tim oružjem i rika ogromnih slonova oborenih eksplozijama!''

Ali, evo, odbrana je uperila svoje oružje – 'jezik uništitelja' i 'sestru smrti' - na jedan od letećih aparata:      

''Blještavo tane zapjenilo je uvis i uletjelo u jedan stroj sličan zvijezdama... Neprijateljska ko­čija srušila se s neba uz užasnu buku.''

A onda je napadnut jedan grad:

''Kukra je počeo da baca munje na grad sa svih strana.'' Ali i to se pokazalo kao nedovoljno i 'bila je poslata granata koja je u sebi sadržavala svu silu vasione' i grad je počeo da gori... ''Eks­plozija je bila jaka kao deset hiljada sunaca u ze­nitu!...''

ZAGONETNA PODJELA VREMENA: Kao što je i danas ograničena upotreba atom­skog naoružanja, tako je bila ograničena u davna vremena upotreba 'Oružja Brame':

''Ovo neobično oružje od kojeg nema odbra­ne... nikad ne smiješ upotrijebiti protiv ljudi, jer ono može da spali čitav svijet! Ako te napadne neljudski neprijatelj, o heroju, onda ga u borbi pro­tiv njega i radi njegovog uništenja, upotrijebi!...''

Može se izreći pretpostavka, smatraju mnogi autori, da se iza drevnih svjedočanstava krije nekakva realna uspomena. Neki nalazi arheologa mogu biti protumačeni kao njena potvuda. Tako je u Indiji otkriven čovječiji skelet, čija je radioaktivnost pe­deset puta viša od normalne!

Da bi skelet tog, davno po­ginulog čovjeka imao danas toliku radioaktivnost, on bi morao tokom dugog vremena da uzima hranu, koja je više stotina puta radioaktivnija od naše!

Pomenimo i čin jenicu da u starim bramanskim knjigama postoji, u najmanju ruku, neobična podjela vremena. Na pri­mjer 'Sidhanrta Kiromani' razdjeljuje čas na sve manje vremenske intervale, dok ne stigne do ko­načne jedinice – 'truti' - koja je ekvivalent za 0,33750 sekundi!

Sanskritski učenjaci nisu imali pojma zašto je tako mali djelić sekunde uopšte bio potreban u an­tičko doba. I niko ne zna kako je taj djelić mogao da bude izmjeren bez najpreciznijih instrumenata za mjerenje vremena!

Inače, kod starih Bramina, prvobitno mjerenje vremena bilo je seksagezimalno (veća jedinica di­jelila se na šezdeset manjih!). U to vrijeme, dan se dijelio na 60 'kala', od kojih je svaka iznosila 24 minuta, a svaka 'kala' imala je 60 'vikala', od kojih je svaka bila ekvivalent za 24 sekunde. Zatim je slijedila nova seksagezimalna podpodjela vreme­na na 'para', 'tatara', 'vitatpara', 'ima' i, na kraju, 'košta' ili 1/300,000.000 dio jedne sekunde!

Kako objasniti ovu neobičnu podjelu vremena?

EKSKLUZIVNO: Ekspedicija ‘RAPA NUI’

http://www.bosnic.com/Pocetna-00010.html

U nastavku: PROKLETE KNJIGE!

AKCIJA: JEDNA KNJIGA - 3,00 EURA

Kliknite na naslovnu stranu knjige!

''Oni koji su pratili boginju Inanu, bila su bića koja ne znaju šta je hrana, ne znaju šta je piće, ne jedu i ne piju ništa.''

Zapis na asirskoj glinenoj pločici

Znanstvenici iz raznih krajeva svijeta, paleontolozi, antropolozi, arheolozi, egzobiolozi, čak i najpoznatiji konstruktori kosmičkih brodova i astronomi, inženjeri i tehničari, istoričari i lingvisti, već godinama i decenijama proučavaju prastara narodna predanja, sage i legende, drevne zapise i hronike, svete knjige i epove, hramove i grobove, pokušavajući što dublje da proniknu u daleku prošlost kako bi što logičnije i tačnije objasnili događaje što su ostali u izblijedjelim sjećanjima, metaforičnim stihovima, zagonet­nim bilješkama, otisnuti u zemlju i kamen.

Pred njima se tako našao težak, odgovoran, ali i uzbudljiv zadatak: pronaći ključ od vrata najsta­rije čovjekove prošlosti i zaviriti u vrijeme i pro­store satkane od zagonetnih događaja koje je teško rekonstnuisati.

ZNANOST U FUNKCIJI DATIRANJA PROŠLOSTI: Sjećam se na Međunarodnom skupu drevnih astronauta održanom u Novom Vinodolskom (Hrvatska) da me je Erich fon Deniken, u razgovoru za sarajevski ''Svijet'' u kome sam radio, ubjeđivao da zvanična historiografija nije spremna da prizna svoje zablude kada je u pitanju daleka prošlost i da uporno obmanjuje svijet sa svojim predstavama naše prošlosti. Iako je to bilo prije više od trideset godina, situacija se nista nije promijenila. To dokazuje i otkriće Bosanskih piramida, koje još uvijek uporno odbijaju priznati svjetski moćnici iz historiografskih centara.

No, što se više udaljavamo od prošlosti, lucidno zaključuje ruski istraživač i pisac Aleksandar Gorbovski u svojoj knjizi 'Potraga za nestalim civilizacijama', to sve više o njoj saznajemo. Čovječanstvo pokreće svu svoju historiju unaprijed, ali istovremeno sve dublje proniče u prošlost davno prohujalih milenijuma. U tome mu, svakako, veoma pomažu novija dostignuća drugih znanstvenih grana.

Kao dobar primjer primjene složenih znanosti u historiji i arheologiji može da posluži radiougljenična metoda određivanja starosti organskih ostataka. Prema količini C14-izotopa ugljenika, sadržanog u organskim ostacima - uglju, kostima, kamenu i slično, moguće je s velikim stepenom tačnosti utvr­diti vrijeme kada su ti ostaci još bili živi organizmi. Drugi metod zasnovan je na amino-kiselinama, a otkrio ga je dr Bade, profesor hernije u Okeanografsikom institutu u San Dijegu.

Koristeći ove metode pred nama se iz mraka miienijuma počinju da javljaju savršeno nepoznati događaji, narodi, države, civilizacije... I što više istražujemo i saznajemo, time se istorija civiliziranog čovjeka sve više odvija u prošlost. Početkom prošlog stoljeća, znanstvenici su, na primjer, vjerovali da se čovjek pojavio u Americi prije ne­što više od četiri hiljade godina, da bi kasnije tu cifru povećao na petnaest hiljada, pa na dvadeset i pet hiljada, a američki arheolog Karter pominje cifra od 100.000 godina iako je svjestan da je i to samo privremeni podatak!

BROJNE ZABLUDE: Već nekoliko generacija istraživača i arheologa, u pauzama čestih ratnih sukoba na području plodne Mezopotamije, raskopavaju područje gdje su nekada živjeli Sumerci. Ali, do naših dana, smatraju mnogi, otkriveno je sarmo jedan odsto gradova, koji su nekada blistali na ovoj teritoriji. Ostalih 99 odsto leže za­trpani već više milenijuma. Kakve će se tajne otkriti pred znanstvenicima i pred kakve će nove za­gonetke biti stavljeni kada glinene biblioteke i tekstovi tih gradova ponovo ugledaju svjetlost dana?

Kojim je sve znanjem ovladalo čovječanstvo do trenutka katastrofalnog istorijskog potopa. Za kamena oruđa čovjek je znao još prije više od pola miliona godina. Daleko u prošlost zadire i čovje­kovog otkrića vatre.

Ali neka otkrića ukazuju da upoznavanje vatre i kamenih oruđa nisu najviša znanja kojima je čovjek ovladao u vremenu koje je prethodilo ka­tastrofi. Neka otkrića dozvoljavaju da se sa mnogo razloga pretpostavi da su prije posljednje katastrofe i kataklizmi prije nje, na našoj planeti postojale civilizacije na visokom nivou znanja. Istovremeno, ta otkrića i ti nalazi u velikoj su mjeri proturječni s već stvorenim predstavama o vremenu i karakteru razvitka čo­vječanstva.

Kakve zablude!

Još u šesnaestom stoljeću u Peruu, duboko u rudnicima srebra, Španjolci su pnonašli čudan pred­met - gvozdeni ekser dugačak osamnaest centi­metara za koji se vjernije da je bio star nekoliko desetina milenija. Inače, a vidjeli smo to i u prošlim poglavljima, postoji cijeli niz izvještaja o sličnim otkrićima. I svi se oni odnose na onaj pe­riod u kome, po našim ustaljenim, važećim pojimovima, kako ističe i Aleksandar Gorbovski, ne samo da nije postojao civilizovani čovjek, nego čak ni njegov daleki predak!

ZBUNJUJUĆE OTKRIĆE: Godine 1889., u nevelikom mjestu Nampa, u Idahu (USA), otkriven je vješto oblikovan glineni kipić čovjekove figure. Kipić je izvađen iz bušotine na dubini od nešto više od 91 metar (Wright, 1912., str. 266-267). Američki institut za geološka mjerenja, koji je vrsio analizirao tla, došao je do zaključka da je sloj gline u kojoj je nađena figura “vjerojatno iz formacije ‘Glenns Ferry’, koja pripada skupini gornjeg Idaha, za koju se općenito smatra da potiče iz pliocena ili pleistocena”! Pliocen i pleistocen razdvaja dva miliona godina. Nije poznato jesu li drugi hominidi, izuzev Homo sapiens sapiensa, stvarali umjetnička djela nalik figurici iz Nampe. Prema tome, dokaz upućuje da su u Sjevernoj Americi prije otprike dva miliona godina, u razdoblju između pliocena i pleistocena živjeli ljudi savremenog tipa, koji su imali potrebu da se umjetnički izkazuju!

Sa ovakvim i sličnim dokazima, naravno, mora se postu­pati veoma pažljivo, ali ako oni budu i ubuduće potvrđivani, onda će imati veoma važan značaj za historijske znanosti.

U Australiji je, na primjer, u ugljenim nasla­gama, otkriven meteorit sa tragovima obrade. On je bio nađen u tercijernim slojevima, što bi značilo da su ga prije trideset miliona godina dotakle ne­čije razumne ruke.

PREDRASZDE I ZABLUDE: Inače, većina historičara svijeta više je nego skeptična prema sličnim otkrićima i izvještajima. Očigledno je zbog toga da se mora pričekati dok slični nalazi ne budu otkriveni i u uslovima tako­zvanog čistog eksperimenta, što praktično znači u uslovima, koji isključuju svaku netačnost.

Slična uzdržanost i opreznost, kaže Gorbovski, objašnjiva je ne samo zbog toga što su u znanosti po­znati brojni brzopleti zaključci, greške pa čak i fal­sifikati, već i zbog toga što postoji i takva činjenica koja se naziva inercijom ljudskog mišljenja. Od od­ređenih predrasuda o pojmovima, nisu uvijek oslo­bođeni čak ni najveći umovi čovječanstva. Jednom su, tako, genijalnog fizičara Alberta Ajnštajna pitali vjeruje li da će u idućim stoljećima ljudima poći za rukom da ovladaju energijom atomskog jezgra.

- O, to je apsolutno isključeno! - odgovorio je ugledni znastvenik bez trunke kolebanja.

Međutim, kako je poznato, desetak godina ka­snije eksplodirala je prva atomska bomba!

Bizanrtijski istoričar Snelius pisao je o nekim zapisima, nazivajući ih Drevne hronike, koje su, navodno, žreci u Egiptu vodili tokom čak 36.525 godina!

A Diogen Laertski, grčki istoričar koji je živio u trećem stoljeću prije nove ere, tvrdio je da egipatski žreci u svojim hramovima čuvaju zapise i hronike iz 48.863. godine prije Aleksandra Makedon­skog!

PITANJA BEZ ODGOVORA: Naravno, kada bismo kojim slučajem otkrili sve te zapise i hronike, a mnogi istraživači nagovješta­vaju da se oni možda nalaze skriveni ispod pirami­da, bio bi to svojevrstan ubjedljiv dokaz da su i drevne civilizacije prije ko zna koliko milenijuma raspolagale fantastičnim znanjima, možda i većim od naših današnjih.

To bi, zapravo, bio pravi ključ, kojim bi se mogle da dešifruju i najstarije arheološke misterije, kojih, kako smo vidjeli u prošlim poglavljima, nije malo.

Možda bismo tako otkrili odgovore...

• Ko su bila bića za koja se na sumerskim i starim asirskim glinenim pločicama s klinastim pi­smom kaže: ''Oni koji su pratili boginju Inanu, bila su bića koja ne znaju šta je hrana, ne znaju šta je piće, ne jedu i ne piju ništa.''

Nisu li to bili roboti?

• Da li su narodi drevnih kultura upotreblja­vali i koristili naprave slične današnjim televizori­ma, radioprijemnicima i superprodornim telesko­pima?

Sveta knjiga Maya 'Popol Vuh' sve to opisuje:

''...Poznavali su sve što postoji na svijetu. Kada su željeli, mogli su da sagledaju čitavo nebo od vrha do dna, uključujući i unutrašnjost Zemlje. Oni su vidjeli čak i stvari potpuno skrivene u mra­ku. Mogli su da vide čitav svijet, čak i ne pokuša­vajući da se pokrenu sa mjesta: vidjeli su ga jedno­stavno sa mjesta gdje su se nalazili. Njihova mudrost bila je nedokučiva...''

FANTASTIČNA SAZNANJA: Mnoge drevne legende, kao i staroindijski tekstovi, tvrde da su bogovi koristili neobične letjelice koje su mogle da se kreću po zemlji, da rone kroz okeanske dubine, da munjevito lete kroz vazduh, da lebde i da se - dematerijalizuju!

Kakve su to bile letjelice, od čega su pravljene i šta ih je pokretalo?

• Kako objasniti, poreći ili dokazati da su u drevnoj Indiji postojale statue, koje su, prema le­gendama, mogle da šetaju, izvršavaju naređenja, igraju ili pjevaju?
• U drevnoj knjizi 'Surja Sindhanta' nalazi se zbunjujući tačan proračun prečnika planete Zemlje i njene udaljenosti od Mjeseca. 'Veda', sveta knjiga Indije, sadrži zaista jedan čudan pasus koji govori o - tri zemlje - koje se nalaze jedna u drugoj. Mnogo stoljeća kasnije ustanovljeno je da naša Zemlja ima zaista tri sloja: jezgro, omotač i tanku koru!

Prastari stanovnici azijskog (kontinenta izvanredno su poznavali i tajne svemira. Indijske 'Vede' sasvim su određene u pogledu života na drugim pla­netarna, a Teng Mu, naučnik iz vremena dinastije Sung, vrlo logično sumira mišljenja kineskih uče­njaka o univerzalnosti života:

q  ''Koliko bi bilo nerazumno pretpostaviti da osim Zemlje i neba, koje mi možemo vidjeti, ne postoji ni jedno drugo nebo i ni jedna druga Zemlja.''

• Otkud drevnim filozofima i prastarim sveštenicima fantastično znanje iz astronomije i šta ih je navelo da diskutuju o mogućnosti postojanja u svemiru drugih planeta i svjetova, koji su nasta­njeni razumnim bićima?

U Bibliji se na nekoliko mjesta pominju 'se­rafine', glinene keramičke statue i mumificirane glave, ispod čijih se jezika nalaze 'tanke zlatne plo­čice s magijskim formulama'.

NEBROJNE TAJNE: Te neobične glave mogle su da govore i da satima drže propovijedi, a prema jednom predanju znameniti babilonski kralj Nabukodonosor, koji je živio između 604. i 562. godine prije nove ere, tim glavama je postavljao pitanja i one su na njih davale uvijek tačan odgovor, a često su ga i savjetovale kada i u kakvim okolnostima da se odluči za neki ratni po­hod, s koje strane da napadne neprijatelja i kako najbrže da izvojevuje pobijedu!...

Nisu li to bile preteče današnje satelitske i kompjuterske tehnike?

• Kako objasniti jedan stari zapis Maharšija Baradvaje, koji je prije nekoliko milenijuma zapi­sao na sanskritu:

''...Naprava što se svojom snagom kreće kao ptica, bilo na Zemlji, bilo u vodi ili u zraku, zove se - vimana...

...koja se može kretati nebom, od mjesta do mjesta...

...od zemlje do zemlje, od svijeta do svijeta...

...prozvaše je vimanom sveštenici znanosti...

...Tajna građenja letećih naprava...

...koje se ne lome, ne mogu se rastaviti, ne pale se...

...i ne mogu se uništiti...

...Tajna zaustavljanja letećih naprava.

...Tajna stvaranja letećih naprava nevidljivi­ma.

...Tajna prisluškivanja zvukova i razgovora u neprijateljskim letećim napravama.

...Tajna dobivanja slike iz unutrašnjosti ne­prijateljskih letećih naprava.

...Tajna utvrđivanja smjera leta neprijatelj­skih letećih naprava.

...Tajna onesvještavanja bića u neprijateljskim letećim napravama i uništavanja neprijateljskih na­prava...''

U daljnjem tekstu se navodi trideset i jedan dio od kojih su napravljene 'vimane', zatim se opisuju drevni piloti, njihova ishrana, a onda još nešto što nas zbunjje navodi se šesnaest vrsta različitih ko­vina koje se upotrebljavaju za izgradnju letećih naprava, a ono što nas ostavlja bez daha i riječi jeste da od svih tih kovina danas poznajemo samo - tri!

Kako, dakle, sve to objasniti?

EKSKLUZIVNO: Ekspedicija ‘RAPA NUI’
http://www.bosnic.com/Pocetna-00010.html

U nastavku: MISTERIJE DREVNIH VREMENA

AKCIJA: JEDNA KNJIGA - 3,00 EURA

Kliknite na naslovnu stranu knjige!