"Divovi su zazviždali i tada su stijene sa svih strana poletjele kroz zrak i doletjele do ovog mjesta, gdje su se u trenu sastavile u kuće i palate."

(Legenda o nastanku Nan Madola)

Gledano iz aviona more oko Uskršnjeg otoka doima se poput modre galice. Čista, vedra, osunčana plava boja u čije se dubine i hiljadugodišnje tajne ne može prodrijeti pogledom. Tek kada se sretno spustite na otok i nađete se do pasa u ugodno toploj morskoj vodi, na plaži Anakena, ustanovit ćete da je voda izgubila plavetnilo modre galice i postala bistra i prozirna poput suze. Ali, čarolija i dalje traje – bacite li pogled prema dalekoj pučini koja se utapa u nebeski beskraj, primjetit ćete da more ponovo dobija plavičasti sjaj modre galice. Djeluje privlačno i mami vas da zaplivate i da postanete dio te božanske ljepote.

CRNA NEDJELJA: Pod nogama ćete osjetiti sitni razabrani pijesak, raznobojan i svjetlucav, poput prosutih bisera. Najvjerovatnije je nastao od koralja koje su morske struje strpljivo mrvile tokom minulih vremena. U ćaroliji koja je svuda oko vas i koja vas ispunjava, zaboravit ćete na sve ovozemaljske obaveze i brige. Poželjet ćete da se prepustite južnim morskim užicima i da tu, na Anakeni, ostanete zauvijek!

Nigdje, na ovom tajanstvenom otoku, najusamljenijem na svijetu, nije tako lijepo kao na plaži Anakeni.

“Upravo ovdje, u ovaj raj, 1722. godine se iskrcao nizozemski admiral Jacob Roggoveen!…” – kaže prof. dr. Enver Imamović, dok se spremamo da zaplivamo.

Da, da, to se dogodilo upravo ovdje, na ovoj ljupkoj plaži, nad kojom dominiraju najljepši moaji na cijelom otoku. Sedam veličanstvenih kamenih gorostasa bili su svjedoci tog istoriskog događaja.

Bila je uskršnja nedjelja 5. travnja/aprila 1722. godine.

Crna uskršnja nedjelja!

Dobrodušni i znatiželjni otočani krenuli su razdragani u nebrojnim kanuima prema brodu i u znak otvorene dobrodošlice visoko podigli svoja vesla. Nizozemski admiral je bio zbunjen nevjerovatnim prizorom:  prema njegovom brodu žurilo je na stotine domorodaca dok se na obali, među golemim kamenim terasama, koje su se okomito spuštale sve do mora, iznad kojih su, poput okamenjenih džinova, stajale gigantske statue s ogromnim crvenim kacigama na glavama, ugledao je “divljake” kako u nekom ceremonijalnom raspoloženju plešu I pale vatre.

DREVNI ZAPISI: Uplašen od prizora i straha da je stigao na otok kanibala, o kojima su u nizozemskim pomorskim krugovima brujale strašne priče, naredio je da se puca na goloruke domoroce, “koji su se” – kako je kasnije zapisao – “pouzdali u zaštitu svojih kamenih idola".

Niko nikada nije utvrdio koliko je u tom zlohudom danu poginulo sirotih Rapanuaca, ali se zna tragičan podatak da ih je za 55 godina - od 1722. godine, kada je na otoku bilo više od 4000 stanovnika, do 1877. godine -preživjelo jedva dvjestotinjak! No, ni tada njihovoj nesreći nije bio kraj. Ona traje još uvijek. Otok je opustošen, mnogi moaji i ahui su srušeni, razbijeni, bačeni u more i zauvijek uništeni, a pisana svjedočanstva na drvenim tablicama zauvijek uništena.

“Silno smo se začudili ugledavši one kamene džinove,” zapisao je u brodski dnevnik admiral Roggoveen. “Nismo mogli shvatiti kako je bilo moguće da su ljudi bez konopa i bez skela mogli uspraviti takve kipove!…"

Među mornarima na nizozemskom brodu bio je i Carlo F. Behrens, neobičan čovjek, po prirodi avanturista i putopisac, koji je po povratku objavio zanimljivu knjigu "Putovanje kroz južne zemlje i oko svijeta" iz koje se može saznati mnogo više dramatičnih detalja nego iz službenog brodskog dnevnika nizozemskog admirala.

Behrens opisuje da su otočani bili svjetle puti i da nisu pokazivali nikakvu ratobornost. Naprotiv, bili su bojažljivi, živahni i prijazni ljudi, posvećeni svojim ritualnim plemenskim tradicijama i kamenim orijašima koji su dominirali otokom. Za njih su oni predstavljali idole, kojima su se klanjali i kojima su redovno prinosili žrtve.

"Bilo je veoma mnogo uspravljenih kamenih statua na morskom žalu”, piše Carlo F. Behrens u svojoj knjizi. “Otočani su ih obožavali i prema njima se ophodili sa strahopoštovanjem. Pred njima su padali na koljena i ponizno im se molili. Ti kipovi su bili isklesani iz jednog kamena i imali su oblik ljudi sa dugim ušima i s krunom na glavi. Sve je bilo izrađeno vrlo umjetnički, čemu smo se veoma čudili i divili…"

SJEĆANJA NA DIVOVE: Neovisno jedan o drugom i admiral Roggeveen i mornar Behrens zabilježili su u svoje dnevnike nešto što nikada u europskoj javnosti nije prihvaćeno kao istina. Za vrijeme obilaska otoka, kojeg su domoroci nazivali Te-Pito-o-te-Henua (Pupak svijeta) navodno su vidjeli i “bradate divove”, ali im se nisu smjeli približiti!

Divovi!

Kazivanja o divovima, kako sam već naveo, slušao sam na mnogim svojim putovanjima po svijetu. Grčka predanja ta gorostasna bića nazivaju Titanima I Kiklopima, Indijci ih zovu - Asurima, pueblosi iz Meksika - Mitmacima, Arapi - Šeid ad ben ad, Jevreji - Sinovi Božiji...

Na Tibetu se vjeruje da još uvijek žive u legendarnoj himalajskoj zemlji Shangri-La; u Srednjoj Americi o njima kazuju mnoge mayanske legende i sveta knjiga Quiche Indijanaca “Popol Vuh”, na Andama im se pripisuje izgradnja veličanstvenih megalitskih gradova i utvrđenja; u Boliviji sam slušao priče da je njihovo graditeljsko djelo i veličanstveni Tiahuanaco; u Indiji i Šri Lanci su divovi prisutni u staroindijskim epovima, vedskim tekstovima i tamilskim predanjima, a na pacifičkim otocima, oni su – moglo bi se kazati - dio živih narodnih sjećanja!

S obzirom da je kamen najrasprostranjeniji materijal na našoj planeti, otud se civilizacija divova navodno i začela u kamenu, čije megalitske tvorevine zbunjujućih dimenzija nalazimo u mnogim zemljama na sve četiri strane svijeta svijeta. Znanost danas čak i ne raspravlja o njihovoj egzistenciji na Zemlji u prošlosti naše planete, iako je sve više ozbiljnih dokaza o njihovim graditeljskim djelima koje su ostavili iza sebe širom svijeta, posebice na atlantskim i pacifičkim prostorima.

FASCINANTNA ZNANJA: Prema mnogim legendama i epovima prastarih naroda, dade se zaključiti da je rasa divova bila bijele puti, plavih očiju i crvene kose, sa prosječnom visinom od tri do pet metara. Poznavali su metalurgiju, zemljoradnju kao i mnoge egzaktne nauke. Taj gorostasni narod Božijih sinova bio je u suštini narod graditelja, jer je izvjesno da su poznavali tajnu vađenja, obrade i transporta ogromnih blokova kamenja, čija graditeljska djela srećemo širom naše planete. Prije nešto više od 12.000 godina, tvrde mnogi istraživači, ta se nevjerovatna rasa raširila cijelom istočnom i zapadnom hemisferom i dugo vremena suvereno gospodarila svijetom, izbjegavajući miješanje sa običnim pukom. Postoje nagovještaji da je civilizavija ovih bića raspolagala navodno mnogim tajnim magijskim znanjima a u svakodnevnom životu koristila se neobičnim parapsihološkim moćima, prije svega energijom zvuka i energijom misli.

Na Pohnpeiu i drugim otocima Micronesie, drevna svjedočanstva o graditeljskim umijećima divova djeluju, šta više, veoma vjerodostojno. Ovdje su ih nazivali neobičnom titulom 'chau-te-leur', vjerovatno nastalom od stare polinžanske rječi ‘chau’ ili ‘hau’, koja označava sunce, veličanstvo, poglavicu ili kralja.

Zar me baš tamo, na Pohnpeiu, turistički poslenici nisu u8bjeđivali da su divovi izgradili možda danas najmisteriozniji grad na našoj planeti - Nan Madol?!

Jesu.

Ali ne samo to.

DESILO SEČUDO: Prema jednom od predanja koje sam zabilježio na Pohnpeiu, divovi su na ovaj otok doplovili sa juga, a prema drugoj, oni su stigli iz morskih dubina. Do tada su na otoku navodno živjeli patuljci. Njihov jezik je zvučao čudno piskutavo, kao čegrtanje i žamorenje šišmiša. Oni su nestali, kada su na otok stupili Konat i Li-Ot, dva diva tamne kože i ravnih noseva (zar vas ovaj opis ne podsjeća na kamene orijaše sa Uskršnjeg otoka?!) za koje bi se moglo reći da su bili i osnivači grada duhova Nan Madola. Bili su ratnici i nisu se miješali sa otočanima. Posjedovali su čudesne duhovne moći, uz pomoć kojih su mogli “vidjeti ono što obični ljudi nisu vidjeli”, uništiti svoje neprijatelje ali i graditi tvrđave i palate od bazaltnih blokava težih od 25 tona. Zahvaljujući upravo tome oni su bez poteškoća, u svega nekoliko dana izgradili Nan Madol i sve umjetne otoke oko njega, ugradivši u njih preko 250 miliona tona bazaltnih megalita od koji su neki teži čak i od pedeset tona!

"Desilo se pravo čudo“ - kaže se u jednom otočkom predanju o nastanku Nan Madola. – „Divovi su zazviždali i tada su stijene sa svih strana poletjele kroz zrak i doletjele do ovog mjesta, gdje su se u trenu sastavile u utvrde, kuće i palate!..."

U idućem nastavku: DOLJE, U DONJEM SVIJETU!…

“Ako želiš da živiš sretno i u miru, ne budi duhove Nan Madola!…”

Pacifička poslovica

Prolazimo kroz otvor još jednog grandioznog zida i stižemo u unutrašnje dvorište, čije se tlo blago uzdiže do prostrane zaravni. Tamo, na kamenim podupiračima, miruje jedna teška bazaltna ploča, nalik nekoj rešetki nepoznate namjene, a mračna prostorija iza nje mistično zjapi ispunjena vlagom i mrakom. Djeluje ukleto prazna. Prema otočkim predenjima ovdje se nalazila blagom bogata grobnica kralja Saudeleursa (Chau-te-leur), onog istog basnoslavnog prvog vladara Pohnpeia, čije se porijeklo dovodi u vezu s vremenom u kome su na pacifičkim otocima živjeli džinovi, koji su navodno svojom fizičkom i mentalnom snagom, ali i čarolijama koje su poznavali, mogli sve što otočani nisu mogli, pa čak i da podižu vještačke otoke, kao što je Nan Madol. Ako bismo povjeraovali u ova predanja, mogli bismo mnogo lakše objasniti lakoću s kojom su građene ove veličanstvene zidine, vještački otoci, kolosalne utvrde, grandiozni slavoluci i kameni gorostasi na Uskršnjem otoku.

NOĆ UŽASA: Za ovu mističnu prostoriju prepunu hiljadugodišnje vlage i pomrćine, koja je služila kao kraljevska posmrtna odaja, kažu da je vezano strašno prokletstvo. Jedna od posljednjih žrtava tog prokletstva bio je Nijemac Victor Berg (Viktor), koji je naprasno umro 30. aprila 1907. godine. Berg nije bio bilo ko, već ugledna i uticajna ličnost visokog ranga, komesarski viceguverner Zaštićenog područja njemačke Papue Nove Gvineje za okrug Istočnih Karolina sa sjedištem na Pohnpeiu. Uprkos ozbiljnih upozorenja i oštrih protesta ozlojeđenih otočana, Berg je ne slušajući nikoga lakomisleno izdao zapovijest da se otvori kraljevska grobnica i izvade posmrt­ni ostaci kralja Saudeleursa i to je učinjeno.

Iste noći, kaže predanje, Nan Madol je pokazao svu svoju bijes. Otokom su navodno odjekivali krikovi duhova, a divlja oluja, kakva ovdje nije upamćena ni prije ni poslije tog događaje, lomila je stabla i nosila krovove i bila je propraćena silnim munjama i gromovima. Od silnog užasa more je proključalo, treslo se i uznemireno tlo i preplašenim otočanima se činilo da zora nikad neće svanuti.

Victor Berg je za to vrijeme umirao u strašnom bunilu. Njemački liječnik, koji je u to vrijeme služio na otoku, sutradan nije mogao utvrditi uzrok smrti viceguvernera, ali starosjedioci su bili sigurni da je njegova smrt uzrokovana prokletstvom Nan Madola. Kasnije se pričalo da su mu isčupali dušu duhovi Nan Madola!

TAJNI PROLAZI: Ali, povijest ovog tajanstvenog grada na vještačkom otoku pamti i tragedije drugih nesrećnika koji su se drznuli da pljačkaju i pustoše blago Nan Madola. Gotovo na isti način kao i tragični Victor Berg, život je okončao i jedan engleski arheolog. Riječ je o F.W. Christianu, koji je 1874. godine za vrijeme plovidbe vodama Maršalskih otoka doživio stravično nevrijeme. Christian je plovio brodom kojim je poljski antropolog Jan Stanislaw Kubary, autor značajnog djela „Etnografija Karolinskog otočja” slao stotine sanduka prepunih vrijednih artefakata izvađenih iz grobnica Nan Madola. Došlo je do havarije i zajedno s brodom, putnicima i njegovom posadom zauvijek je na morskom dnu završilo i arheološko blago neprocjenjive vrijednosti.

Nisu bili mnogo sretniji ni ostali pljačkaši Nan Madola. U to nas uvjerava naš vodič i gotovo  s ponosom dodaje kako niko ne zna niti je imao priliku da spozna sve tajne ovog misterioznog grada. To bi, po svoj prilici, moglo da bude tačno. Mnogi istraživači smatraju da grad ima tajne prolaze prema morskom dnu i da se ispod Nan Madola krije cijeli labirint hodnika, tajnih prolaza i mističnih odaja u kojima su skrivene najdragocijenije vrijednosti civilizacije Zemlje Mu. Kada bismo uspjeli otkrili te prostorije, smatraju oni, sazanali bismo znatno više i o tajanstvenim graditeljima o kojima danas kazuju šture legende. Jedna od tih drevnih predanja, koju je za vrijeme boravka na otoku, zabilježio tragično stradali F.W. Christian govori o prvim “crnoputim došljacima sa ravnim nosevima, koji su bili džinovskog stasa i držanja”, pa su ih nazvali zajedničkim imenom - Chau-te-leur!

GROB DVA KONATA: Rječi “chau” označava sunce, veličanstvo i liči polinežanskoj riječi "hau" ili "au", što znači "poglavica". Dakle, prvi Chau-te-leur, čovjek po imenu Olosopha, doplovio je na Pohnpei u jednom ogromnom drvenom kanuu iz nepoznatog mjesta na ju­gu Pacifika. Snažan, strog i ratnički raspoložen, on se sam proglasio vladarem i otok razdijelio u tri oblastil. Olosoph je poput čarobnjaka, posjedovao čudesne moći pa je za svoje kraljevsko sjedište samo u jednoj jedinoj noći izgradio utvrdu Nan Dowas.

Druga legenda kaže da su u vrijeme kada je iz niotkuda stigao Chau-te-leur na otoku živjeli patuljci. Bili su miroljubivi i zaljubljeni u prirodu i more, a njihov jezik i govor zvučali su kao čegrtanje ili šištanje slijepih miševa. Nestali su zauvijek, kada su na otok stupili Konat i Li-Ot, dva surova džina tamne kože i ravnih noseva.

Christian bilježi da je između sela Ronkiti i Anipen, na jugu otoka Pohnpeia, vidio snažan umjetni zid od zemlje, dug preko 400 metara, tri metra visok i šest metara širok, kojeg su otočani nazivali "Grob diva Konata". Prema predanju Konat je bio tako gorostasan da je njegovo mrtvo tijelo počivalo na kopnu dok su se njegove noge protezale daleko, sve do otočića Laiap i Kapara.

Arheolozi vjeruju da je “grob diva Konata” nekada služio kao obranbeno utvrđenje, a Nan Dowas kroz koji prolazimo najvjerovatnije je služio u vojne svrhe. U sjeveroistočnom di­jelu fascinantnih drevnih ruina naišli smo na kamenjem utvrđene šahtove u tlu koji pokazuju da se ispod nas nalazi niz mračnih, memlivih prostorija. Niko pouzdano ne zna čemu su služile ali se zna da su u vrijeme kolonijalne vlasti u njima bili zatvarani ratni zarob­ljenici i kriminalci.

ZABRANJENI GRAD: Nastavljamo plovidbu brodicom. Krećemo glavnim kanalom širokim tačno šest metara. Vodić nam objašnjava da se kanal naziva - Ulicom krokodila. Sjećam se jedne legende dostojne priča braće Grim (Jacob i Wilhelm Grimm), koju sam čuo u Koloniji od vlasnika pansiona u kojem sam odsjeo. U njoj se tvrdi da su svojim snažnim vatrenim dahtanjem glavni kanal u Nan Madolu izgradili veliki leteći gušteri i zmajevi!

Nema više zmajeva niti letećih džinovskih guštera, vratili su se u otočke legende, a posljednjih godina – kažu - nestalo je i opasnih morskih krokodila, koji su navodno znali dostizati dužinu veću i od sedam metara i lediti krv u žilama onih koji su imali nesreću da se s njima suoče.

Do svih vještačkih otoka danas se ne može doploviti brodicom, jer su ih odavno prekrile mreže isprepletanog korijenja mangovih stabala i tropskog rastinja, iako su okruženi potpornim zidovima od golemih kamenih blokova i neobrađenih gromada. Većina zidova je veličine sedamdesetak kvadratnih metara i danas su potpuno utonuli u zelenilo u koje su se ugnijezdile zmije i mnogima su već odavno oštećeni kameni blokovi i ivičnjaci. Neki su od razorne siline mora zaštićeni bazaltnim stijenama i stupovima visokim preko dvadeset metara, dok oni veći – na neka od njih bi mogla da stanu tri nogometna igrališta - djeluju oštećeno, krhko i ruševbi, poput davno napuštenih ruina.

Vodič nam kazuje kako je svaki otok imao tačno određenu funkciju i namjenu: Pahn Kadra ("Zabranjeni grad") bio je sjedište vladara i neka vrsta upravnog administrativnog središta, koji se počeo raspadati nakon smrti legendarnog kralja Iso-kele-kela čije ime u slobodnom prijevodu znači Sin Boga Grmljavine. Ispod sjenovitih palmi još uvijek se vide ostaci jednog hrama, koji je bio izgrađen na kamenoj platformi visokoj tri kata. Bio je posvećen bogu Thunderu a u njemu su, jednom godiš­nje, početkom juna, svećenici Nan Madola slavili Arbun-ge-lap, dan kada su se posvećivali novoizgrađeni ribarski brodovi i splavovi.

GRAD MRTVIH: Do monumentalnog hrama je bila podignuta veličanstvena kraljevska rezidencija sa 1.470 četvornih metara, pored koje je bio izgrađen široki bazeni za pijaću vodu, koja se dovozila sa kopna. Vjeruje se da je ovo mjesto ukleto i danas ga otočani zaobilaze u širokom luku, pogotvo noću, kada se ovdje navodno bude duhovi prošlosti i prolamaju stravični krikovi.

Na vještačkom otoku Kelepwelu živjele su kraljevske sluge, a na susjednom otoku Toronu, smještenom uz vještačko jezero, plandovalo je svećenstvo i vlastela. Tu, na obalama jezera, priređivane su i raskošne gozbe od južnomorskih delicija, koje su donosili skrušeni otičani Pohnpei hodeći kroz dva kilometra dugim tunelom koji je izlazio na obalu.

Plovimo dalje kroz ovaj jedinstveni arhipelag vještačkih otočica. Plovimo u pravcu otoka Pehikapa na kome su nekada postojali bazeni u kojima su se za vrijeme religiozne svećanosti uzgajale kornjače. Prolazimo pored dva ogromna, neobično formirana kamena, koja ukoso strče iz mora; legenda priča o dvije žene, koje je u kamenove pretvorio bog Le-pen-go, jer su mu zaboravile donijet žrtveno jelo. Za domoroce to su takozvani Tik-tik-En-Ani, oduhovljene slike domaćih bogova, o kojima pripovijedaju s velikim poštovanjem i snishodljivošću.

Primjećujem da je Nan Madol glavnom vodenom ulicom podijeljen u dva dijela. Na jugozapadu se nalazi Madol Pah, donji grad, grad živih, a na sjeveroistoku je Madol Powe, gornji grad, grad mrtvih. Protezao se na preko šesnaest kvadratnih kilometara, ali ga je s vremenom tropska vegetacija obgrlila u smrtonosni zagrljaj, tako da je moguće obići samo dijelić ovog jedinstvenog lokaliteta, možda svega jedan kvadratni kilometar. Odavno su već razorene i brojne ka­mene brane, koje su regulisale sistem kanala. Zahvaljujući tim branama bilo je moguće kontrolisati cjelokupni sistem i po volji otvarati ili zatvarati mrežu vodenih ulica i neovisno od plime ili osjeke uvijek održavati nivo vode na jedna­koj visini.

ŠTA SU POKAZALA ISTRAŽIVANJA: Sve što danas znamo o ovom fantomskom gradu, ostavili su nam radoznali putnici, misionari, istraživači i arheolozi, koji su u prošlosti imali hrabrosti da stupe nogom na otok duhova i da započnu svoja istraživanja!

Američki misionar Luther H. Gulick svjedoči o slavljeničkom ceremonijal u Nan Madolu kojem je prisustvovao 1854. godine u kojem su učestvovali otočani ploveći na svojim kanuima. Frederick W. Christian, koji je 1896. umro navodno od “prokletstva Nan Madola”, istraživao je grobove otočke vlastele i svećenstva i u njima nalazio nakit od koralja i školjki. Njemački arheolog dr. Paul Hambruch organizirao je 1908. ekspediciju i prvi je premjerio i iskartirao tajanstveni otok, te prikupio i zabilježio mnoge mitove i legende koje pripovijedaju o Nan Madolu.

Arheolozi i antropolozi iz Japana i SAD su istražili i objavili prve podatke o mogućoj starosti ruševina, koristeći se metodom C-14. U tu svrhu angažirali su uglednu laboratorija Smithsonian  Univerziteta u Washington, kojoj su na analizu poslali predmete nađene u grobnicama na otoku Itet. Različiti predmeti pokazali su različitu starost – jedan je navodno pohranjen 1180., drugi 1260., a treći 1430. godine. No, misterija nastanka Nan Madola time nije riješena!

KO SU GRADITELJI: Kada je 1595. godine, ploveći preko Tihog okeana, španjolski moreplovac Pedro Fernández de Quirós (Pedro Fernandez de Kiros) otkrio otok Pohnpei, Nan Madol se već smatrao ukletim. Njegove ruine su djelovale zlokobno puste a vodenim ulicama su gospodarili krokodili i morske zmije. Otočani su izbjegavali bilo kaku priču o njegovoj prošlosti, smatrajući da bi svaka priča na tu temu mogla da im donese prokletstvo. Mnogo kasnije, u ljeto 1979. godine, arheolog profesor J. Stefan Athens i njegovi studenti iz Pacifičkog instituta za studije Univerziteta u Guamu, pronašli su na dva otočića 779 glinenih zdjela, bradve od oštro izglačanih školjki, nakit od školjki, kamenje za mljevenje i bazaltne avane. Od svega najinteresantniji su bili ostaci keramike, jer se do tada vjerovalo da na Pohnpei, kao i na mnogim pacifičkim otocima, nije postojala ta tradicija.

Ko su graditelji Nan Madola?

Na ovo pitanje nema jasnog odgovora.

Možda nešto saznamo iz pacifičkih mitova i legendi.

Vratimo se s toga u daleku prošlost...

U idućem nastavku: U POSJETI DONJEM SVIJETU

"Svojom snažnom rukom Homen je prouzrokovao da se zemlja potrese poslije sumraka i u toku noći je Mu, zemlja brežuljaka, bila potopljena".

Iz jednog pacifičkog predanja

Bio je početak maja, sunčano jutro kupalo se među zelenim krošnjama datula u Šat el Arabu. Vozili smo se vojnim džipom prema dalekom odredištu smještenom u jednoj od kolijevki čovječanstva, izmedju rijeka Eufrata i Tigrisa - u povijesnoj Mezopotamiji. Krenuli smo iz Basre u sami osvit zore i evo, već nekoliko sati se drndamo izlokanim asfaltnim putem koji se probija kroz močvarne predjele oivičene visokim krošnjama palmi datula. Naš domaćin i vodić, vlasnik lokalnoh hotela „Semiramiz“ u Basri, odlučio je da nam pokaže mjesto na kome je svojevremeno, prije nešto više od pedesetak godina, pronađena jedna fosilizirana ljudska bedrena kost. Neobično otkriće, čim se za njega pročulo u znanstvenom svijetu, izazvalo je nepomirljive rasprave.

- Kost je pripadala nekom divu – uvjerava nas Muhammed Zejtuni, a zatim dodaje. - Ovdje su nekada živjeli divovi!...

Uistinu bi moglo biti tako, jer je dužina fosilizirane ljudske bedrene kosti iznosila oko 1,20 metara (preciznije - 47.24 inča) iz čega bi se dalo zaključiti da je spodoba kojoj je kost pripadala i koja se kretala na dvije noge bila visoka preko četiri metra!

DREVNA SVJEDOČANSTVA: Sjetih se čuvenog sumerskog ''Epa o Gilgamešu'' (Gilgamesh, kralj Uruka – između 2900. i 2700. godine pr. n. e.), koji je upravo nastao u ovom sunčanom i plodnom podneblju Mezopotamije, čiji je glavni junak ''Stari čovjek – junak'', što na 'akkadianu’ (babilonskom jeziku) znači Gilgamesh, prema likovnim predstavama iz tog vremena bio gorostas koji je ispod lijeve ruke nosio razjarenog lava kao običnu, nejaku mačku. U ''Epu o Gilgamešu'' sačuvana je memorija iz sumerskog vremena i bez obzira na moguće pjesničko hiperbolisanje, teško je osporavati povijesnu istinitost nekih zbivanja koje opisuje.

Slična kazivanja sam čuo i u Jemenu (Yemen) 1989. godine u vrijeme kada sam istraživao arheološke tragove u oblasti Asir, koju su nekada nazivali Arabija Felix – Sretna Arabija. To je područje oko drevnog grada Mariba, stoljećima pustog i utonulog u pustinjski san. Tamo se u legendarnim vremenima prostiralo blistavo sabejsko carstvo na čijem je carskom tronu sjedila prelijepa Belkis, poznatija kao Kraljica od Sabe. U kur'anskim i biblijskim kazivanjima deteljno se pripovijeda o njenoj veličanstvenoj posjeti mudrom caru Sulejmanu (Solomonu), kojeg je osvojila svojim zanosnim plesom, mudrošću i ljupkošću.

- Ovdje su živjeli divovi! – ubjeđivao me tog dana profesor Hodaidi, dok mi je pokazivao ostatke najstarije brane na svijetu, jednog od graditeljskih čuda antike, podignute prije skoro tri milenija na pustinjskoj rječici Wadi Adhanah. – Morate znati da je i Sanu, naš glavni grad, osnovao jedan od prapovjesnih divova. Njegovo ime je Sem i bio je najdraži sin Božijeg poslanika Nuha (Noaha, Noe).

Prema islamskim tradicijama i vjerovjesnik Adem (Adam) bio je džinovskog stasa. Prema sačuvanim svjedočanstvima (hadisu) njegova visina je bila šesdeset lakata i – kaže se – da je otprilike bio visok kao izrasla palma. Imao je bujnu kosu, a njegova dva sina Kabil (Kain) i Habil (Abel), naslijedili su njegov gorostasni izgled.

OTKRIĆE U SIRIJI: Sjetih se da je početkom 2005. godine, jedna grupa ruskih znanstvenika, sa oftalmologom profesorom Ernstom Muldasheyom na čelu, organizirala znanstveno-istraživačku ekspediciju u području Bliskog i Srednjeg istoka, koja je imala za cilj da pokuša otkriti materijalne dokaze da su u legendarnim vremenima živjeli divovi. Iako do kraja nisu u tome uspjeli, istraživanja u Egiptu, Libanonu i Siriji su dovela do senzacionalnih nagovještaja. Ruski istraživači su otkrili i locirali prastare grobnice divovskih ljudi o kojima govore stara predanja i biblijske legende. Ono što bi se moglo uzeti kao materijalna potvrda jeste otkriće gigantskih otisaka ljudskih stopala, koje su članovi ekspedicije otkrili i snimili u Ain Daru, te lociranje nevjerovatnih grobnica u Siriji u kojima su, navodno, sahranjivani divovi.

- Grobnica Abela, drugog sina Adama i Eve, locirana je u neposrednoj blizini Damaska – tvrdio je na konferenciji za medije prof. Ernst Muldashey. -  Brojni hodočasnici iz cjelog svijeta posjećuju to mjesto da bi iskazali svoje poštovanje. Posljednjih tri stoljeća o Abelovoj grobnici se staraju Druzi, pripadnici neovisne religiozne krsćanske sekte. Oni govore sirijsku varijantu armejskog jezika, kojim se govorilo u prastarim vremenima. Tim jezikom se u svoje vrijeme služio i sam Isus Krist.

Nadgrobni kamen na Abelovoj grobnici je uistinu impresivan. To je granitna struktura oko šest metara duga i 1.80 metara široka. Na bočnim stranama grobnice nalaze se neveliki otvori iz kojih – ako im se približite - možete osjetiti čudan zadah.

Zahvaljujući svesrdnoj pomoći jednog profesora iz Alepa, članovi ruske znanstvene ekspedicije uspjeli su locirati još jednu od džinovskih grobnica. Ona je smještena na vrhu jednog brda nekih dvadesetak kilometara od Alepa. Lokalno stanovništvo od najstarijih vremena mjesto naziva opisnim imenom - 'Grobnicom 7.5 metara dugog muškarca'!

Div se navodno zvao Muhammad Attaul ili Muhammad Veliki, a najstarija svjedočanstva govore da je div navodno poticao iz Yemena i da je za života bio plemenit i da je bolesnicima pomagao kao narodni iscjeljitelj. Ostalo je u sjećanju da je bio upućen u mnoga tajna magijska znanja, a govorio je starim arapskim jezikom koji se koristio i Božiji poslanik Muhammed. Predanje kaže da je život završio tragično. Ubijen je i sahranjen na sadašnjoj lokaciji, ali ni u smrti nije imao mira. Tragači za skrivenim blagom i ratna razaranja poprilično su mu oskrnavili grobnicu.

MUZEJSKI EKSPONATI: Mnoge antičke legende, mitovi, predanja i epovi zorno pripovjedaju o divovima, jednookim kiklopima i snažnim titanima. Iako pouzdanih i nedvosmislenih materijalnih dokaza o njihovom postojanja u prošlosti još uvijek nema, u vjerodostojnost tih priča danas u svijetu vjeruje sve više obrazovanih istraživača. Među njima i istaknuta američka historičarka dr Harriet Fisher Wood.

Pro­učavajući mnoge izvore koji pominju po­stojanje divova, Woodova je pre­tražila arhive gotovo svih američkih mu­zeja i došla do sa­znanja da se već stotinama godina svuda po svijetu otkopavaju dzinovske ljudske kosti. Najviše ih je pro­nađeno u Sjevernoj Americi. O nji­ma su napisani brojni tekstovi, a većina "ekspona­ta" može se pro­naći u trezorima i inventari­ma muzeja i uglavnom nikada nisu bili izloženi i dostupni javnosti. Na primer, 1891. godine u Arizoni su otkopali jedan ogroman kameni kovčeg iz koga je izvađen ljudski kostur dugačak 380 cm. Nažalost, starost nalaza nikada nije precizno utvrđena, a kostur se i dan-danas čuva u lokalnom muzeju gradića Kritendena (Crittenden).

Nekoliko decenija prije ovog otkrića, u pustinji Nevade pronađeni su okamenjeni otisci ljudskog stopala duži od pola me­tra! Godine 1833. u Kaliforniji (California), kod Lampoc Ranča (Lompoc Ranch) nekoliko vojnika je otkopa­lo kostur dugačak oko 380 cm. Golemi kostur bio je ukrašen morskim školjkama, a u lobanji je bilo dva reda zuba. U junu 1888, de­set kilometara južno od Katfilda (Catfield), u Minesoti (Minnesota), prona­đeno je sedam grobnica sa posmrtnim ostacima ljudi koji su za života mogli biti visoki između 240 i 250 cm. Njihova čela bila su povijena unazad, a ćela lobanja bila su im izdužena.

OTKRIĆE U ALPAMA: U svojoj knjizi ''Fosili – istina i fantazija'' (''Fosili Facts & fantazije''), Džo Tejlor (Joe Taylor) navodi nekoliko otkrića gigantskih ljudskih kostura otkrivenih u Egiptu, Italiji, Patagonia, Argentini i zapadnim dijelovima SAD i kaže da će znanost jednog dana morati da prizna da su na našoj planeti u drevnoj prošlosti uistinu živjeli divovi.

U jednoj zabačenoj sniježnoj kotlini u švajcarskim Alpima 1941. godine je iskopan ljuski ko­stur dugačak 340 cm, prekriven bronzanim oklopom. Zbog daljeg proučavanja – a prije da bi se dokazala superiornost arijevske rase –kostur je po naređenju Hitlera pre­bačen u Njemačku gdje mu se, nažalost, tokom Drugog svjetskog rata gubi svaki trag. Ipak o pomenutom otkriću saču­vane su brojne znanstvene zabilješke, pa i knjige ilustrovane originalnim fotografijama, tako da ni najveći skep­tici ne mogu da opovrgnu otkriće i postojanje džinovskog kostura. On se, po svoj prilici, i ­danas nalazi u Berlinskom muzeju historije, ali u jednom od uskladištenih trezora, te je dostupan sa­mo rijetkirn istraživačima.

U jednom intervjuu dr. Harriet Fisher Wood pominje nala­ze kostura preko stotinu divova o čemu danas postoje samo pisani tragovi, ali ih ona smatra verodostojnim doku­mentima.

ŠTA KAŽE STARI ZAVJET: Prema drevnim hebrejskim predanjima koja se pominju i u Starom zavjetu, sinovi Boga poslani su na zemlju da budu čuvari i predvodnici čovječanstva, ali su ubrzo podlegli ra­znim grijesima i upustili se u ljubav sa smrtnim ženama i tako počinili neoprostive grijehe. U početku su spopadali samo mlade djevojke, ali kasnije su prešli i na starije žene, mu­škarce pa i na živo­tinje. Iz ovih nepri­rodnih veza nastali su divovi, odnosno, "Nefilim" (onaj koji je pao). Počinivši stravične zločine na kraju su postali lju­dožderi. Tada Bog odluči da pusti veliki potop i zemlju očisti od griješnika.

Legen­de o divovima zapisao je i asteški hroničar Itlil Ksočitl (Xochitl). "Svi tvrde da su prvi stanovnici ove zemlje bili divovi, stra­vična stvorenja koja su činila nevjero­vatne zločine i bili su neprijatelj sva­kog naroda. Ali, i njima je došao sudnji dan kada su 'mora izašla iz svo­jih korita a pla­nine se pretvo­rile   u goruće vulkane. Probu­đeni bogovi zauvijek su ih zbrisali sa lica zemlje."

Treba pomenuti da su i dvojica znamenitih pomoraca, kapetani Džems Kuk (James Cook) i Ferdinand Magelan (Ferdinand Magellan) u svojim brodskim dnevnicima zabilježili da su na svojim putovanjima izbjegavali susrete sa divovima koji su naseljavali neke dijelove pacifičke obale Južne Amerike. Kuk navodi da je čak uspio zarobiti jednog diva koji je bio visok devet metara ali je div pokidao užad koja su ga vezali za jarbol i skočio s broda u more i tako se spasio.

STOPALO U GRANITU: Španjolski povjesničar i hroničar Pedro Cieza de León (1520. – 1554.), koji je pratio konkvistadore na njihovom osvajačkom putu po Južnoj Americi, u ljeto 1547. zabilježio je u svoj dnevnik: "Danas smo na obali Esmeraldas (na pacifičkoj obali Ekvadora) otkrili nekoliko ljudskih kostura koji su pet puta viši od nas!.."

Najnovije otkriće 130 cm dugog otiska ljudskog stopala zabilježeno je u Južnoj Africi. Otkrio ga je istraživač i pisac Michael Tellinger. Ono što najviše zbunjuje i što se ne može uklopiti u postojeću historografiju jeste činjenica da je otisak utisnut u tvrdi granit za koji se ispostavilo da je star između 200 milijuna do tri milijarde godina!

O džinovima bi se moglo pisati nadugo i naširoko. To je neiscrpna tema kojoj do sada nisam posvećivao veću pažnju. Ne bih ni sada da nas vodić nije uporno ubjeđivao da su Nan Madol podigli divovi.

U idućem nastavku: PROKLETSTVO NAN MADOLA