''Ako bogovi budu ponovo dolazili na Zemlju, svoje baze podignuće na Sjevernom polu...''
Narodna vjerovanja

Mnoge prastare tradicije, zapisi i vjerovanja kažu da je prva civilizacija na našoj planeti pustila svoje korijene na dalekom sjeveru prije nego što je led prekrio arktička pro¬stranstva i zarobio ga za sva vremena. Čovjekovi božanski preci, prema mnogim narodnim legendama, spustili su se iz 'Zemlje bogova', 'Neuništivog otoka', 'Vječne zemlje', 'Planine Meru' i neobičnog Carstva svjetlosti iza Sjevernog pola...
Možda su baš zbog toga drevni Kinezi vjerovali da njihov car crpi svoju moć od Zmajskog boga na 'Nebskom sjevernom polu', što je i simbol svemir¬skog kralja. Stari Egipćani su obožavali 'Sjajne bogove', koji su živjeli iza Ozirisa, u zvjezdanoj konstelaciji Velikog medvjeda. Davnašnji preci Eskimi sjećaju se 'Sjajnih duhova sa sje¬vera'. Jezekiljeva poznata 'Nebeska kočija', o kojoj sam detaljno pisao u svojoj knjizi ''Dan kada su učenjaci umirali'', pristila je takođe sa sjevera, a Zeus i Merkur – prema vjerovanjima starih Helena -poletjeli su sa Olimpa simbolizi¬rajući sjeverne regije...
''Ako bogovi budu ponovo dolazili na Zemlju, svoje baze podignuće na Sjevernom polu...'', tvrde mnoge drevne sage koje su se zadržale sve do današnjih dana.

LEGENDA O HYPERBOREI: Upravo tako je svoj referat o zagonetnoj pro¬šlosti naše planete na Trećem međunarodnom kon¬gresu Drevnih astronauta svojevremeno održanom u Crikvenici, u Hrvatskoj, započeo engleski pisac i istraživač W. Raymond Drake (Rejmond Drejk, 1913–1989).
Drugi ciklus čovječanstva razvijao se, bar pre¬ma Drakeovoj teoriji objavljenoj u knjizi ''Glasnici sa zvijezda'' ('Messengers from the Stars', 1977.), na hipotetičnom kontinentu Hyperborei (Hiperboreja), koja se nalazila unutar Arktičkog kruga. Na tom neobičnom kontinentnu ljudi su živjeli na stalnoj sunče¬voj svjetlosti i tamo ih je – prema mitologiji - redovno posjećivao bog Apolon, jezdeći na srebrnoj strijeli ili u kolima, koja su vukli labudovi!
Legende pripovjedaju da su Hiperborejci bili vanzemljani koji su, lutajući zvjezdanim prostranstvima, koloniziraili taj dio naše planete, što je po svemu nalikovao njihovoj rodnoj planeti. Od njih su, navodno, postali prvi preci ljudi bijele rase. Priča se da je užasna kataklizma uništavala ovu lijepu zemlju sjevera. Predanja govore kako je Sunce promijenilo svoju putanju i da je ''kometa sa Mjeseca premje¬stila zemljinu osu, završavajući tako Doba svjetla''.
Tradiicije Maya i Hindusa, međutim, nagovještavaju nešto drugačiji scenario mogućeg uništenja ove sjajne kulture. U njima se kaže da je došlo do strašnog sveuništavajućeg rata između bogova Hyperboreje i vračeva Lemurije, hipotetičnog kontinenta u Tihom i Indijskom okeanu. Užasni rat je potresao cijelu našu planetu, promijenio njenu klimu i uticao na dolazak ledenog doba!
Pošto je kataklizma - prirodna ili neprirodna - zanavijek uništila Hyperboreju i sibirske mamute zaitvorila u ogromne blokove leda osudivši ih na nestanak, treći civilizacijski ciklus na našoj planeti razvio se prije nekoliko miliona godina na Lemuriji.
U toku njegovog dugog postojanja, tvrdi W. Raymond Drake, legendarno kopno su potresale česte vulkanske erupcije, koje su ga na kraju dramatično iskidale na otoke koji su se izdizali i ura¬njali u morske dubine. Prvi Lemurijanci, bili su poluljudska čudovišta džinovskog rasta i živjeli su, kako se vjeruje, u doba reptila, gigantskih gmazova i di¬vovske paprati. Ova teorija, potrebno je kazati, daleko je od teorija savremenih paleontologa. Međutim, izvještaji koje iznose Charles Hoy Fort (Čarls H. Fort, 1874.- 1932.) i mnogi drugi istraživači, u blokovima kovanog metala nađenih u ugljenoko¬pima ili uložene u čvrste stijene, ipak, nagovješta¬vaju ljudsku aktivnost u toku različitih geoloških doba. Primjera je jako mnogo...

NEVJEROVATNI NALAZI: U blizini Brajtona, na američkoj rijeci Tenesi, pronađeni su otisci stopala utisnuti u stijenu staru nekoliko stotina hiljada godina. Jedna ekspedicija koja je po¬sjetila 1924. godine Veliki kanjon, otkrila je petroglif koji pokazuje dinosaurusa, kako uspravno stoji na svom snažnom repu i sa široko otvorenim ogrom¬nim vilicama!
Dinosaurusi su, inače, bili stanovnici močvar¬nih predjela, a znanstvenici tvrde da ovaj kanjon nije bio pod vodom četrdeset miliona godina! Željezo koje je sipalo iz kamenja formiralo je zaštitni po¬krivač, impresivan znak fantastičnog doba!
I pred drugim otkrićima današnji istraživači ostaju nijemi. U kanjonu Havai Supai nađena je stijena na kojoj je urezana sillika borbe džinovskog čovjeka sa mamutom, takođe, sa znacima beskraj¬nog doba. U Kaliforniji i Arizoni iskopani su skeleti džinova visokih dvanaest stopa koji su na nogama imali - šest prstiju!
Prije nešto više od 180 godina, tačnije 1829. u američkim državama Tenesi i Kentaki otkrivena su zaista zagonetna groblja. U kamenim grobnicama ležali su skeleti nevjerovatno malih ljudi. Najveći skelet bio je dug svega 47 cma. Kosti su bile čvrste, što je do¬kazivalo da se radi o skeletima odraslih osoba.
Sasvim proporcionalno bili su poredani u redove s glavama okrenutim ka istoku, s rukama prekrštenim preko nejakih grudi, a ležali su na leđima. Misteriozne grobnice bile su iste dubine: šezde¬set centimetara. Pored nekih skeleta, arheolozi su pronašli kamene posude i nekoliko čaša napravlje¬nih od školjki, a samo oko vrata jednog kostura pronađena je ogrlica sa 94 bisera!
Čiji su to skeleti nikada nije utvrđeno, a po¬sljednjih godina sve je više onih koji vjeruju da su u čudne grobnice sahranjena ''mala, zelena stvorenja'', gosti iz Svemira, drevni posjetioci naše pla¬nete. Dakako, u tom svjetlu nije teško pronaći i odgovor, on se zapravo sam nameće, zašto su Maye u Uxmalu, na Yucatanu, svoj najveći i najljepši hram nazvali - Hram patuljaka!
Ali, ništa čudnije nije ni otkriće američkog profesora Luthera Sheeleigha Cressmana (1897 – 1994), koji je u jedinoj pećini u istočnoj Nevadi pronašao dvije stotine pari sandala izatkanih od konopca. Ispitujući njihovu starost ustanovio je da su pravljene prije - devet hiljada godina!
Ko je nosio te moderne sandale i ko ih je pra¬vio u praskozorje naše civilizacije, vjerovatno će, nažalost, zauvijek ostati tajna.

DOLAZAK S NEBA: Doista zanimljiv eksponat posjeduje i london¬ski Muzej prirodne istorije. To je jedna lobanja pronađena u nekoj rodezijskog pećini. Međutim, to i ne bi bilo toliko zanimljivo da lobanja nema na lijevoj strani savršeno oblikovanu okruglu rupu. Lobanje vojnika ubijenih puščanim zrnom imaju identične otvore. Dakle, Afrikanac čija lobanja leži u londonskom Muzeju, bio je ubijen vatrenim oru¬žjem. Ništa čudno da lobanja nije stara više od - četrdeset hiljada godina!
Druga jedna lobanja, lobanja bizona, pronađena kod Lene (Jakutska), nalazi se u moskovskom Muzeju za paleontologiju a ima, također, savršen kružni otvor koji, prema detaljnoj stručnoj znanstvenoj ekspertizi, po¬tiče od djejstva taneta nekog vatrenog oružja.
Ova lobanja je stara - nekoliko stotina hilja¬da godina!
Ali, vratimo se praistoriji i nastanku prvih ci¬vilizacija. Pokušajmo od niza oskudnih naslućivanja i izblijedjelih predanja stvoriti kakav-takav vjerodostojan mozaik. Pogle¬dajmo kakvu ćemo sliku dobiti...
Strofe drevne 'Džiane' tvrde da je Sanat Kumara, Tvorac Venere, došao na Zemlju sa svojim učenicima u ogromnom svemirskom brodu.
''...I onda, snažnom hukom brzog silaska iz neprocjenjivih visina, okružen zasljepljujućom va¬trom koja je napunila nebo plamenim jezicima, brod bogova plamena zabljesnuo je kroz vazdušne pro¬store. Zaustavio se iznad Bijelog ostrva koje leži u moru Gobi. More je bilo zeleno i blistavo od naj¬ljepših pupoljaka koje je Zemlja ponudila kao naj-ljepšu i najbolju dobrodošlicu svom Kralju...''

SJEĆANJE NA LEMURIJU: Veliko Bijelo ostrvo sa svojim fantastičnim gradom, najsvjetlijim duhovnim centrom na Zem¬lji prije miliona godina, cvjetalo je usred bujnih tropskih šuma u čudesnoj civlilizaciji koja se pružala do Australije. Sada je prostrano jezero, koje je ne¬kada zapljuskivalo granice Himalaja, osušeno u pu¬stinju Gobi, koju je kineski Han-hai nazvao sasušenim morem.
Inače, informacije o Lemuriji, čudesnom kon¬tinentu što se prostirao od Antarktika do Indije, i na koji su se navodno spuštali bogovi, postoje i u najstarijoj azijskoj literaturi. 'Purane' pisane na danas zabo¬ravljenom jeziku, stoljećima kasnije prevedene na sanskrit, oživljavaju vrijeme bogova i heroja iz daleke praistorije. Čarobna imena 'Sveta Dvin' (Sveta zem¬lja) i 'Hirania Dvipa' (Zlatna zemlja), persijska 'Šah Namah' (Knjiga kraljeva) objašnjava da tu prastaru civilizaciju na jugu, učeni stanovnici Sumera poznaju pod imenom – Dilmun!
Visina Lemurana se godinama smanjivala. Oni su podsjećali na američke Indijance, iako je njihova koža imala blagu plavkastu nijansu. Tipičan Lemuranin je imao neproporcionalno veliku glavu sa vrlo visokim ćelom, u čijem se centru nalazila izbočina veličine oraha, poznata kao 'treće oko', dokaz vi¬soko razvijene psihičke moći.
Ako je vjerovati kineskim izvorima, 1938. go¬dine je arheolog Chi Pu Tei, prvi i jedini u svijetu, otkrio grobnice autentičnih Lemurana. U pećinama Bajran-Kara-Ula na Tibetu on je pronašao niz gro¬bova u kojlima su se nalazili neobično mali ljudski skeleti sa neproporcionalno velilkim lobanjama. Zidovi pe¬ćina bili su ukrašeni astronomskim i svemirskim slikarijama: crtežima zvijezda, planeta Sunčevog si¬stema, neobičnih ljudi u skafanderima!
U grabovima pored skeleta pronađeno je i 716 ploča okruglog oblika, debljine nekih dva centimetra, koje su bile ispisane nepoznatim klinastim pismom!
Profesor Tsum Um Nui sa Akademije za praistoriju u Pekingu, dakle, uvaženo i priznato ime u svijetu znanosti, navodno je 1962. godline dešifrirao neke od zapisa sa neobičnih ploča. Rezultate svoje upornosti Tsum Um Nui je objavio godinu dana kasnije pod fantastičnim naslovom ''Klinasto pismo o kozmičkim brodovima''!

"SLETJELI SMO S NEBA": Prema prevodu kineskog profesora, specijaliste za praistoriju, na pločama je između ostalog pisalo:
''...Sletjeli smo sa neba našim letjelicama. Naši muškarci, žene i djeca, skrivali su se dosta dana u pećinama. Kada su mještani konačno shva¬tili naše znakove, razumjeli su da imamo mirolju¬bive namjere...''
Dakako, djelo Tsum Um Nuia koji je surađu¬jući s geolozima, dokazao da kamene ploče imaju znatne primjese kobalta i drugih metala i da po-sjeduju visok vibracioni ritam, što ukazuje na to da su nekada bile izložene vrlo visokoj električnoj napetosti, izazvalo je istinsku senzaciju u naučnim
krugovima. Međutim, nakon dva kritička osvrta u njemačkom ''Das vegetarische Universum'' i sovjet¬skom magazinu 'Sputnjak', kineska arheolozi su prestali da govore o pločama i svemirskoj katastrofi koja se dogodila prije više od dvanaest hiljada godina.
Zbog čega?

EKSKLUZIVNO: Ekspedicija ‘RAPA NUI’
http://www.bosnic.com/Pocetna-00010.html

U nastavku: TAJNE KRISTALNOG GRADA

''...Preko visina brda Hakavice su iščezli. Nisu ih pokopale njihove žene i djeca, niko nije mogao da sagleda njihov put. Ostale su samo njihove po­uke...''

Popol Vuh (“Knjiga naroda”)

Kako tvrde u svojoj knjizi “Zagonetka Maya - prvi svemirski putnici” dvojice američkih istraživača, braća Eric i Craig Umlanda, i ne samo oni, preci Maya, došli su iz svemira, sa hipotetične planete Phaeton (Faeton), koja se - prema starogrčkoj mitologiji - na­lazila negdje između Marsa i Jupitera. Dugo poslije ove svemirske lutalice pokušavale su da uspostave vezu sa svojom sabraćom koji su se otisnuli na neke druge planete. To se dade zaključiti iz jednog sačuvanog teksta koji govori da je jedan važni religiozni mayanski službenik bio zadužen za kon­taktiranje sa bogovima, kako bi njihove odluke obznanjivao narodu. Da bi valjano obavio svoju dužnost, pretpostavlja se da je taj „čuvar visokih znanja i tradicija“, upadao u neki oblik mistične vizije, ili koristio neki komunikacioni aparat, sličan današnjim računarima i saznavao sve ono što je Mayama bilo neophodno da bi razvili svoju civilizacijua.

Sve skupa, jedno je jasno - o Mayama i njihovoj izuzetnoj kulturi još dugo će se govori u pretpostavka­ma. Gradili su visoke opservatorije i posjedovali fantastična astronomska znanja, služili se sa dva kalendara, podizali veličanstvene hramove, živjeli u gradovima koji nisu bili povezani cestovnom mrežom, gajili spoznaje o bijelom bogu Kukulcanu, ostavili iza sebe složeno pismo i neobične kamene figu­re koje neodoljivo podsjećaju na astronaute...

Vratimo se fantastičnoj tezi braće Umland…

OPROŠTAJNE RIJEČI: Poslije dužeg vremena provedenog među Ma­yama, 'bogovi' iz Svemira odlučili su da, napokon, napuste našu planetu. To potvrđuju i brojne legende  u kojima se tvrdi da gosti iz svemira nisu za­uvijek ostali da prave „vino od agave“, već su se vinuli ka nebu i nestali među zvijezdama!

U svetoj knjizi gvatemalskih starosjedilaca 'Popol Vuh' ('Knjiga naroda')  zabilježene su čak i oproštajne ri­ječi svemirskih misionara:

''...Vraćamo se k našima. Vraćamo se novoj domovini, naš zadatak je završen, naši dani su se ispunili, ići moramo. Zadržite nas u sjećanju. Ne­mojte nas zaboraviti. Tražite mjesto gdje ćete po­dizati svoje kuće, tražite sebi brdovitu domovinu. Tako ćete još jednom vidjeti zemlju našeg porijek­la!...''

A kako samo elegično zvuče ove riječi:

''...Preko visina brda Hakavice su iščezli. Nisu ih pokopale njihove žene i djeca, niko nije mogao da sagleda njihov put. Ostale su samo njihove po­uke...''

Došli su iz svemira i vratili se u svemir!

Uostalom, to je osnov mnogih drevnih narodnih predanja koja se i danas u mnogim kra­jevima svijeta prenose s koljena na koljeno. Bilježio sam ih za vrijeme svojih putovanja na mnogim mjestima – na pacifičkim otocima, u fascinantnim andskim gradovima, u staroindijskim rukopisima, na Tibetu, Micronesije, u carstvu Sumera…, ali slažem se s braćom Ericom i Craigom Umland, ''nigdje njihova posjeta nije toliko očita kao mayanskom carstvu i Centralnoj Americi''!

Nije onda nikakvo čudo da su i drugi u svijetu poznati i priznati istraži­vači pokušavali da razjasne i shvate kulturu Maya.

CARSTVO PARADOKSA: „Kultura Maya odlikuje se najvećim paradok­sima“ – zabilježio je Edward Herbert Thompson (1857.-1935.), američki diplomata i arheolog. – „Maje su po­stigle ogromne uspjehe u umjetnosti oblikovanja stvari koje, po današnjim shvatanjima, nisu bile od naročite praktične koristi i pretrpjele neuspjehe u pokušajima da organizuju jednostavan način života. Uspjele su da načine složenu mapu nebeskog svoda i da razmišljaju o pojmu vječnosti, ali nisu izumile i koristile najosnovnije naprave i mehanizme, ko­jima su se široko koristile civilizacije Europe, Afrike i Azije!...“

Historija ovog naroda je zaista protkana sve sa­mim paradoksima: obavljali su veoma složene ma­tematičke proračune operišući i sa šestocifrenim brojevima, a nisu poznavali plug i točak; gradili su ogromne piramide i kamene hramove, a nisu kori­stili lučne svodove; izračunavali vrijeme kretanja i onih planeta u Sunčevom sistemu koje nisu nikako mogli vidjeti golim okom, a nisu poznavali princip obične vage; tragali su za putevima koji vode u vječnost, ali nisu gradili drumove između svojih gradova; bili su majstori u oblikovanju kamena, podizali su opservatorije, ali su gradove podizali daleko od pitomih krajeva u najnepovoljnijim prašumskim obla­stima; od 123 različite porodice naroda koje su prije španjolskog osvajanja živjele u obje Amerike, samo je Mayama uspjelo da razviju pismo...

MNOGE TEORIJE: Zanimljiv je i zapis španskog episkopa Diego de Lande, koji je, može se slobodno reći, najveći krivac što se o Mayama i njihovoj historiji tako malo zna. De Landa je 1556. godine zaipisao:

''...Ti ljudi upotrebljavaju određene znakove ili slova, kojima u svojim knjigama zapisuju staru povijest i njene pouke. Pomoću tih slova, crteža i likova oni razumiju istoriju pa je mogu protuma­čiti i drugima i poučiti ih. Našli smo velik broj knjiga, a budući da nisu sadržavale ništa što ne bi pokazivalo praznovjerje i đavolje laži, sve smo ih spalili na najvećem trgu i na ogromnu žalost tih ljudi...''

Ko su, zapravo, Maye?

Jesu li zaista potomci vanzemljana? Ili? . . .

Američki arheolog Edward Herbert Thompson je još 1879. godine pisao o tome da su Maye možda potomci raseljenih - Atlanta!

Ova pretpostavka do danas nije ni potvrđena, a ni demantovana; pa, ipak, po svemu što je do sada otkriveno, usudio bih se reći da je veoma malo vjerovatno da su hipotetički stanovnici Atlantide uticali na razvoj  ove izuzetne srednjoameričke kulture.

Druga hipoteza je još smjelija, podsjeća, reklo bi se, na zanimljivu legendu, koja ne počiva na čvrstim historijskim temeljima. Prema toj hipotezi, Maye su potomci - Feničana!

BRADATI BOG KUKULCAN: Kao izuzetno dobni moreplovci Feničani su u dalekoj prošlosti napustili Sredozemlje i svojim brodovima dospjeli do Centralne Amerike, gdje su se navodno nastanili i začeli novu kulturu. Njima je u svemu tome izdašno pomagao i sam Pitagora (!?), koji je u svojoj osamdesetoj godini na jednom feničanskom brodu, prema toj nevjerovatnoj teoriji, pobjegao iz antičkog Krotona što je bio za­hvaćen ustankom.

Da bi, kako-tako, ilustrovali ovu tvrdnju, zago­varači ove teze pokazuju jedan arheološki nalaz. U jednom selu na ostrvu La Venta otkrivena je ploča koja, po mišljenju arheologa, pripada olmečkoj kulturi iz koje se, po svemu sudeći, razvila civilizacija Maya. Na toj ploči, koja potiče iz petog stoljeća prije naše ere, postoji slika bradatog starca sa evropskim crtama lica. To je lik jednog od naj­većih bogova Maya - Kukulcana!

A Kukulcan, navodno, nije bio niko drugi do - Pitagora!

Ništa manje nije zanimljivo razmišljanje istra­živača, bračnog para Alana i Sally Landsburgovih, koji su tragajući za motivima za svoju knjigu 'Sve­mirska veza' ('The Outer Space Connection'), posjetili jedan od najsačuvanijih gra­dova Maya civilizacije - grad Uxmal (Uksmal):

''...Dok sam se penjao prema hramu'' - kaže Alan Landsburg – ''ljetna prašumska vrućina sli­jepila mi je košulju za leđa. Kakvo gadno mjesto, pomislio sam. Zašto bi iko, a naročito Maye, visoko civiliziran narod, koji je iza sebe ostavio dokaze o velikim tehnološkim dostignućima, izabrao ovo mje­sto za življenje. Riječ 'izabrao' naročito mi se vrtila u glavi. Možda njihova odluka i nije imala ničega s nekim izborom mjesta. Čini se malo vjerovatnim da bi iko u ovakvoj okolini izabrao mjesto gdje će se baviti plodorodnom poljoprivredom. Tu mora da ima neki drugi odgovor i moja je pomisao bila da su se oni morali sakriti na Yucatan, u Uxmal ili u susjednu Chichen Itzu (Čičen Ica). Ko ili što ih je natjeralo da se sklone u ovo zatureno mjesto?

KULTURA KOJA NIJE RATOVALA: Stajao sam pred kamenim oltarom - žrtveni­kom načinjenim iz velikih kamenih blokova, što su bili veoma pažljivo isklesani da budu što bolje spo­jeni. Iza žrtvenika nalazi se Hram sveštenika, blje­štavo bijel na podnevnom suncu. Zaboravio sam bio njegovu nevjerovatnu veličinu - dug je skoro 150 metara, a širok upola toliko. Još su vidljivi neki od složenih reljefa na pročelju. Većinu su ih, naime, skinuli i odnijeli pljačkaši...

Civilizacija s graditeljskim umijećem koje je podizalo trajne i veličanstvene građevine, narod koji je pronašao nulu da bi olakšao računske postupke, kultura koja je stvorila kalendar s tačnošću od svega sedamnaest sekundi u 365 dana, zašto bi Maye, koje su sve to posjedovale pobjegle pred naletom neraz­vijenih društava?!...

Nikada se nisu borili sa osvaja­čima. Umjesto toga povlačili su se sve dublje i dub­lje u neželjena mjesta u očiglednom strahu od do­dira s drugim narodima. Ali zašto i čemu sve to?

Ušao sam u hram, mračan, vlažan i bez ikakvog predmeta. Želio sam pronaći jedno mjesto što ga je opisivao Džon Sfens, istraživač iz devetnaestog stoljeća, zaslužan za ponovno otkriće izgubljenih i zaboravljenih gradova Maya. U 'Zgodama s putova­nja u Srednjoj Americi' izvijestio je o pronalasku jednog predmeta, opisavši da je crn, poput stakla glatke površine i da su ga sveštenici Maya konsultirali kada su morali da donesu neke vrlo važne odluke. To je sve i jedini put, što je taj predmet pomenut. Osjećao sam da je pristup kojim je on ispitivao taj predmet bio ograničen poimanjem čo­vjeka devetnaestog stoljeća. U svjetlu današnjeg zna­nja, crna, poput stakla glatka površina, korištena za komunikaciju, mogla je veoma lako biti nešto po­put - televizijskog prijemnika!

Lutao sam iz jedne u drugu praznu prostoriju, ničeg u njima, osim cvrčanja šišmiša, uznemirenih mojom džepnom svjetiljkom. Ne, nisam našao Ste-fanov 'čarobni crni ekran' ali maštao sam kao da vidim zbor sveštenika kako primaju vodstvo i po­moć s televizijskog prijemnika što je usmjeren pre­ma brodu, koji putuje negdje u dalekom svemiru. Osvijestio sam se i vratio u stvarnost užarenog sunca,  među  druge građevine Uxmala...''

OKRUTNI ŠPANJOLCI: Epizodu o Majama završiću još jednom zanim­ljivom legendom, koju i danas često prepričavaju potomci ovog naroda. Riječ je o predanju koje go­vori o nezaboravnom dobročinitelju Kuikulcanu što je nekada davno stigao iz neke 'zemlje izlazećeg Sunca'. Bio je odjeven u dugu bijelu haljinu i no­sio je dugu bradu. On je narod učio svim znanostima, dobrim običajima i mudrim zakonima. Sagradio je državu u kojoj kukuruzi bijahu visoki kao čovjek, a pamuk sazrijevaše već obojen. Međutim, zbog ne­kog nama nepoznatog razloga, Kuikulcan je morao da ode. I otišao je. Sa sobom je odnio svoje zakone, svoje spise, svoje pjesme - otišao je putem kojim je na Zemlju i došao!

Međutim, prema jednom predanju, zaustavio se u Cholulu (Čolulu) da bi još jednom propovijedao svoje mu­drosti. Zatim je krenuo prema moru, počeo da plače i sam sebe sažegao. Od njegovog srca nastala je zvi­jezda - Danica!

Prema drugoj verziji, Kukulcan se popeo na svoju lađu i otplovio u zemlju iz koje je i došao. Ali, prije nego što je nestao na pučini, obećao je da će se ponovo vratiti.

Maye ga nisu zaboravile!

Maye su ga čekale!

No, umjesto velikog dobročinitelja, dočekale su - okrutne Španjolce! Primili su ih sa svim počastima, kao poslanike velikog Kukulcana, kao prijatelje koji su im došli da pomognu u povraćanju stare slave. A oni su ih - ubili!

Baš tako - ubili!

I završimo riječima poznatog istoričara Spenglera:

''Kultura Maya je umrla nasilnom smrću. Ona nlije osiromašena, ona nije ugnjetena ili zaustavlje­na, nego u svoj divoti svog razvitka ubijena, razo­rena, kao kada suncokretu neki prolaznik - otkine glavu!...''

Baš  tako!

EKSKLUZIVNO: Ekspedicija ‘RAPA NUI’
http://www.bosnic.com/Pocetna-00010.html

U nastavku: PRAHISTORIJSKI MISIONARI

''Kultura Maya je umrla nasilnom smrću. Ona nlije osiromašena, ona nije ugnjetena ili zaustavlje­na, nego u svoj divoti svog razvitka ubijena, razo­rena, kao kada suncokretu neki prolaznik - otkine glavu!...''

Oswald Arnold Gottfried Spengler, historičar

Civilizacija Maya inspirisala je mnoge istraživače i autore svijeta, među njima i dr. Semira Osmanagića koji je doktorirao na temi Maya, da pokušaju proniknuti u njene milenijske tajne i kontraverze. Pa ipak, još uvijek je ostalo dosta prostora za istraživanja i odgonetanja. Nije ni čudo, jer je ova kultura iza sebe ostavila tako nerješive misterije da se i najfantastičnije teorije mogu činiti uvjerljivim i realnim.

Maye su izgradili blistave gradove a da ih nisu povezali putevima; podigli su monumentalne piramide i hramove zagonetnih namjena a da nisu poznavali točak, vagu, čak ni sistem poluge; sa svojih kamenih opservatorija precizno su pratili zbivanja u Sunčevom sistemu i bilježili čak i najmanje promjene na zvjezdanom nebu; njihovi astronomski proračuni – zamislite - mogu se mjeriti sa savremenim astronomskim saznanjima; otkrili su tajnu oticanja vremena i na neki čudni način bili njegovi robovi, posjedovali su fascinantna znanja iz astrologije i gotovo svih oblasti života…

Pa ko je bio taj zagonetni narod, odakle je pristigao i kamo je nestao?

Zašto se ugasio poput bljeska i iza sebe ostavio nebrojene tajne?

Kako objasniti da je posjedovao dva različita kalen­dara kojima se istovremeno služio? Otkud dva? Zašto su im bila potrebna?

FANTASTIČNA ZNANJA: Odgovore na ova pitanja pokušali su proteklih decenija dati mnogi istraživači i autori. Meni se čini najprihvatljivijiim – ma koliko se na prvi pogled činio fantastičnim - onaj koji je u svojoj knjizi „Naši preci su došli iz svemira“ („Our ancestors came from outer space“, 1978.) dao američki istraživač francuskog porijekla Maurice Chatelain (Moris Šatelen).

Za kraće periode, tvrdi Chatelain, Maye su upotreblja­vale ciklus od 104 godine. Taj period od 37.960 dana je za njih predstavljao 1.285 ciklusa Mjeseca, 327 ciklusa Merkura, 219 ciklusa pomračenja, 146 sve­tih godina, 104 svjetovne i 65 Venerinih ciklusa. Svakog 18.980. dana slavili su poklapanje 73 svete i 52 svjetovne godine na jedinstven način. Pogasili bi sve vatre i proveli noć u jezivom strahu, vjeru­jući da je stigao smak svijeta i da Sunce više ni­kada neće obasjati njihovo blistavo carstvo!

Tek u zoru, kada bi se Sunce ipak pojavilo na dalekom obzorju, Maye bi – u ime zahvalnosti -  žrtvovale nekoliko djevica i zarobljenika i nastavili spo­kojno da žive sljedećih 52 godine.

Za duže vremenske periode, kao i za detaljnije astronom­ske proračune, Maye su imali drugi kalendar, na­zvan 'Veliki ciklus'. On, nažalost, još nije u pot­punosti dešifrovan i mnogi autori ga koriste prilično površno i pogrešno. Zna se da je kalendar započet nešto više od tri hiljade godina prije naše ere i da traje oko pet hiljada godina.

ASTRONOMSKI PRORAČUNI: „…Kalendar Maya“, nastavlja Chatelain, „oduvijek me veoma zanimao. Polazna tačka u mojim istraživanjima je bilo vjerovanje, ili pretpostavka, da postoji nešto zajedničko između kulture Maya i kulture Sumeraca, smještene u sasvim drugom dijelu svijeta, u plodnoj Mezopotamiji. I Maye su znale za unapredno pomjeranje ravnodnevnica, kao i za postojanje planeta Urana i Neptuna. Bili su izračunali periode revolucija i konjunkcija raznih planeta i otkrili ekvivalente astronomskih ciklusa, na primjer, onaj gdje 65 revolucija Venere odgovara broju od 104 Sunčane godine.

Imali su, takođe, i jedan ciklus od 942.890 dana, ili 2.582 godine koje su predstavljale petnaest ko­njunkcija Neptun - Uran, 130 Saturn - Jupiter, 1.155 Jupiter - Mars, 2.284 Mars - Venera, 6.522 Venera - Merkur i 2.720 Mjesec - Sunce. Taj nevjerovatni astronomski ciklus, za koji mi je bilo potrebno dosta vremena da ga otkrijem i provjerim, bio je tajna kalendara Maja, koji je bio zasnovan na konjunkcijama Jupitera i Saturna, a toga se do sada jedno­stavno niko nije sjetio!

To je tačno. Pokušano je sa revolucijama svih poznatih pla­neta, ali niikome nije palo na pamet da proba s nji­hovim konjunkcijama. Period konjunkcije Jupitera i Saturna je 7,253.445 dana, ali Maye su cifru jedno­stavno zaokružile na 7.253, jer nisu znale za deci­male. Njihov veliki ciklus od 260 konjunkcija izno­sio je, dakle, 1,885.780 dana ili 5.163 godine, što znači dva puta njihov astronomski ciklus od 942.890 dana!

ZANIMLJIVA PODJELA: Maurice Chatelain je došao do niza još zanimljivijih podataka. Otkrio je da je cijela hronologija Maya, koja prema „Codexu Vaticanusu“ ('Kodeksu Vatikanusu'), jednom od ri­jetkih tekstova koje 1549. godine neslavni episkop Yukatana, Španjolac Diego de Landa Calderón (1524 – 1579) nije uspio da baci na lomaču, u stvari, bila bazirana na smjenjivanju četiri veliki ci­klusa od 5.163 godine, ili 260 konjunkcija i koji su započeti 18.633,. 13.470, 3.114. godine prije naše ere!

Svaki veliki ciklus bio je podijeljen na 13 'baktuna' od 145.060 dana, svaki 'baktun' na dvadeset 'katuna' od 7.253 dana, a svaki 'katun' na dvadeset 'tuna' od 363 dana. Da bi se označio neki datum na kalendaru, brojao se broj dana koji se zatim iz­ražavao u pet kolona: broj 'baktuna', pa 'katuna', te 'tuna', pa mjeseci i, na krajiu, broj dana.

Kada je otkrio ritam i trajanje kalendara Maya, američkom istraživaču nije bilo teško da pronađe i početak. Pomislio je da se na početku morao dogoditi neki izuzetno značajni astronomski fenomen, koji se inače dešava vrlo rijetko, i sjetio se proračuna prilikom provjeravanja 'konstante iz Ninive'. Tada je utvrdio da se svake 4.627 godine planete Neptun, Uran, Saturn i Jupiter nađu u konjukciji i da se to posljednji put dogodilo 1484. godine naše ere. Računajući 4.627 godina una­zad, dobio je 3144. godinu prije naše ere, a još tri puta unazad, dobio je 18.633. godinu, koja potpuno odgovara proračunima zabilježenim i u –  „Codexu Vaticanusu“!

SLIČNOSTI SA SUMERCIMA: Izvodeći dalje matematičke operacije, Chatelain je otkrio da su Maye, kao i Sumerci, znali za 'veliku kon­stantu našeg planetarnog sistema', ali su je izraža­vali u danima umjesto u sekundama kako su to radili Sumerci.

Istražujući hramova Maya, arheolozi su nailazili na fantastične brojeve ure­zane u kamenu. Radilo se o milionima godina i u periodu kada se smatralo da Homo sapijens na Zem­lji postoji svega šest hiljada godina, brojevi su, dabome, smatrani besmislicom. Između ostalih, bila su zapisana i ova dva broja: 34.020 miliona dana, 147.420 miliona dana, malo više od 403 miliona go­dina. Ovaj drugi broj predstavlja skoro deseti dio starosti naše planete i nije čudo što arheolozi prohujalih stoljeća jedno­stavno na njega nisu obratili pažnju.

Međutim, Chatelain je ubrzo otkrio da prvi broj 34.020 miliona dana, u stvari, predstavlja tačno pet­naest puta 'konstantu iz Ninive', a 147.420 miliona dana ih predstavlja 65 puta!

- Dugo sam se pitao – objašnjava Maurice Chatelain - zašto su Maye koristile te fantastične brojeve, ali sam na kraju uspio da pronađem logično rješenje...

Maye su sve računale po ciklusima od 26 i 260 konjunkcija. Bila im je potrebna, dakle, konstanta Sunčevog sistema djeljiva sa 260. Tako su pronašli novu konstantu od 34.020 mi­liona dana, koja je vrijedila 180.392 puta 26 malih ciklusa konjunikoija i drugu od 147.420 miliona dana, koja je vrijedila 78.170 puta 260 velikih ciklusa ko­njunkcija.

PRECIZNI INSTRUMENTI: Da su preci Maya bili u stanjiu da prije nekoliko hiljada godina izračunaju konstantu od 147.420 mi­liona dana, dakle, dvanaestocifreni broj, zaista je više nego nevjerovatno. A tek podatak da je taj broj, izražen u danima, jednak 65 puta onome, iz­raženom u sekundama koji su upotrebljavali drevni Sumerci, na sasvim drugom kraju naše planete, još više iznenađuje. Ova činjenica nameće pretpostavku da su Maje i Sumerci imali - međusobne kontakte. Možda i zajedničko porijeklo na dalekim zvjezdanim stazama!

Ukoliko Maye nisu raspolagale nekim astronom­skim instrumentima, mora da je vrijeme njihovog posmatranja i zapažanja raznih pojava u svemiru, bilo veoma, veoma dugo. Jer, jedino se na taj način moglo doći do tako zbunjujuće preciznih astronom­skih podataka!

Ali, Maye su, izgleda, imale veoma precizne in­strumente!

Prisjetimo se samo zbirke oslikanih kamenova dr. Javier Cabrera Darquea iz peruanskog gradica Ice, na kojima su nepoznati prapovjesni crtači oslikali mnoge medicinske i astronomske instrumente, među njima i teleskop usmjeren prema sazvježđu Plejada. Maye su se, kao i južnoameričke kulture, znale služiti ovim instrumentom. To i nije neka senzacija, jer logično rasuđujući bilo bi besmisleno graditi opservatorije bez odgovara­jućih instrumenata za osmatranje zvjezdanog neba. A Maye su, pored veličanstvenih hramova, u većini svojih gradova podizali i - opservatorije!

SENZACIONALNO OTKRIĆE: Koliko su Maye polagali pažnje svom fanta­stičnom znanju iz astronomije, najbolje se vidi iz njihovog načina gradnje. Bez obzira da li se radilo o podizanjiu velikih gradova  ili monumentalnih hramova u Chichén Itzi (Čičen Ica), Uxmalu (Uksmal), Ticalu (Tikal), Copanu (Kopan) ili Palenque (Palenka), svi su građeni na temelju besprijekorno tačnih kalen­darskih proračuna. Svaki kamen je bio od nepro­cjenjive vrijednosti, a svaka završena građevina bila je astronomski precizno podignuta!

Najpoznatiji hram drevnih Maya nalazi se na poluotoku Yucatanu - u kraljevskom gradu Palenque. Za vrijeme svog veoma uspješnog istraživanja, meksički arheolog dr. Alberto Ruz Lhuillier (1906. – 1979.) je tamo 15. jula/srpnja 1952. godine, poslije slučajnog otkrivanja stijenama za-kamufliranog hodnika, našao jedinstvenu podzemnu grobnicu i u njoj sarkofag dugačak 3,80 i širok 2,20 metara, čija je kamena ploča teška nekoliko tona, bila uikrašena fantastičnim reljefima, koji predstav­ljaju osobu nalik na astronauta, kako upravlja vo­zilom koje frapantno liči na svemirsku raketu!

Još senzacionalnije je bilo ono što je pronađeno kasnije u samom sarkofagu. Ruz je sa svojim po­moćnicima otkrio ostatke čovjeka koji je bio visok oko 1,73 metra (zna se da su Maye bile rijetko više od 1,50 metara!), a čiji je konusno sagrađeni sarkofag bio precizno podešen tjelesnim mjerama nepoznatog, po svorj prilici, Kukulcana, 'velikog bi­jelog boga' sa plavim očima i svijetlom kosom koji je, kako legenda kaže, 'stigao preko mora, iz zem­lje gdje se Sunce rađa'.

Mrtvac je bio ukrašen ćilibarom i to je, između ostalog, dalo povoda meksičkom arheologu da zaključi ''da ličnost možda nije pripadala narodu Maya, iako je sasvim jasno da je umrla kao jedan od kraljeva drevne Palenque''!...

ŠTA JE OTKRILA MASKA: Lice mrtvaca je bilo prekriveno neobičnom ma­skom napravljenom od jednog ogromnog jantara. Bila je to, u stvari, precizno izrađena maska sa očima napravljenim od morskih školjki, opnom od stakla i sa zjenicama naglašenim garom.

Iskusnom arheologu je, kasnije, zahvaljujući prije svega strpljivom radu, uspjelo da naprvi vjeran duplikat maske, što se, uskoro, pokazalo vri­jedno utrošenog truda.

Dr. Ruz je kopiju maske poslao sovjetskom praistoričaru i piscu znanstvene fantastike Alexanderu Petrovitchu Kazantsevu (1906.– 2002.), a ovaj ju je pokazao antropologu i vajaru Andraniku Džagarjanu.

Sve ostalo se odvijalo vrlo brzo. Džagarjanu je uskoro pošlo za rukom da na temelju kopije maske rekonstruiše lice umrlog. On je bio prvi na svi­jetu kome je to pošlo za rukom. I tako su se na svjetlost dana pojavile doista neobične crte lica ne­poznatog prastarog suverena Palenque, koje su ana­tomski posmatrano, u najmanju ruku - zanimljive!

Kazantsev je bio više nego iznenađen onim što je vidio. Međutim, nije se oslonio na svoj utisak, već je lik analizirao do najsitnijih detalja i, uskoro, došao do fantastičnog zaključka: neznanac iz kamene grobnice u Palenque nije pripadao nijednoj poznatoj i postoje­ćoj ljudskoj rasi!

Ali tu se priča ne završava.

Moglo bi se kazati, ona zapravo tu počinje!

EKSKLUZIVNO: Ekspedicija ‘RAPA NUI’
http://www.bosnic.com/Pocetna-00010.html

U nastavku: SVEMIRSKE LUTALICE