''Ne treba biti lakovjeran, spreman da se povje­ruje svemu od prve riječi. Ali, nije nužno biti ni skep­tik koji unaprijed odbacuje sve neobično, neočekivano, sve što se ne slaže s ustaljenim pojmovima na koje nas privikavaju od djetinjstva...''

Aleksandar Gorbovski

Lama Lobsang Buryatsong me je gledao s nekim čudnim izrazom nerazumjevanja na licu.

- Messages from Džijan?!… - ponovio je moje riječi, vrteći neodređeno glavom.

Da, zanimalo me da li naš domaćin, starješina čuvenog lamaističkog samostana Hermes, smještenog u planinskim vrletima Ladakha, na putu od Srinagara prema Lehu, išta zna o drevnoj rukopisnoj knjizi “Poruke iz Džijana”. To pitanje postavljao sam i lamama na Tibetu, dok sam kao član novinarsko-istraživačkih ekspedicija dva puta putovao ovom nebeskom zemljom, ali sam uvijek dobijao reakciju sličnu ovoj. Niko mi ništa nije znao ili nije htio kazati – čak ni u Potali, Seri i Drepungu - o knjizi koja je protekli stoljeća budila maštu brojnih istraživača, autora i bibliofila svijeta.

KO SU BILI DŽIJANI: Priča o toj misterioznoj knjizi, zapravo, jednom izuzetno starom rukopisu za kojeg se smatralo da se čuva u nekom lamaističkom svetištu na Tibetu ili u Ladakhu, više je nego zanimljiva i - ukoliko je uopće ikad postojala – mogla bi nam ispričati neobičnu priču o prošlosti naše planete, koja bi, sasvim sam siguran, oborila mnoge postojeće historiografske teorije, uvjerenja i doktrine.

Mnogi autori koje sam konsultirao, smatraju da bi ''Poruke iz Džijana'' mogla biti jedan od najstarijih spisa na svijetu, možda i najstariji, jer navodno datira iz vremena koje je predhodilo povijesnom nastanku našeg svijeta. Njen autor Džijan, po kome je spis dobio ime, pripadnik je naroda Džijana, zapravo božanstvo sa zvijezda, neka vrsta prahistorijskog nebeskog misionara, koji je detaljno opisao genezu nastanka našeg svijeta.

Prema drevnim legendama o kojima sam često slušao na svojim putovanjima, civilizacija Džijana je bila močna zvjezdana sila koja je kontrolirala mnoge nebeske sisteme, ali je unutar svog naroda bila podjeljena na Stvaratelje i Graditelje. Prije nego što je stovrila čovjeka, Džijani su četiri puta bezuspješno na našoj planeti pokušavali da stvore neki - samo njima poznat - oblik inteligentnog života. Međutim, događalo se da im je, iz nepoznatih razloga, svaki put ''sjetva na planeti Zemlji'' izmicala kontroli (?!), pa su bili prisiljeni da uništavaju plodove svoga inventivnog rada. Tek pri petom pokušaju – stvorili su navodno ljudski rod!

Za ''Poruke iz Džijana'' bio je zainteresiran i Hitler. Njegovi emisari tragali su za ovim spisom na mnogim mjestima -  u Indiji i Kashmiru, Sikhimu i Butanu, Ladakhu i Tibetu. O njegovoj fascinantnoj formi, izgledu i nevjerovatnom sadržaju ponajviše saznajemo od ezoterika koji su živjeli u osamnaestom stoljeću. Upravo nas oni upućuju na Tibet i njegove bogate zbirke najstarijih spisa.

PUSTOŠNE KNJIŽNICE: Za vrijeme mojih boravka u Ladakhu, Nepalu i Tibetu, imao sam priliku posjetiti najznačajnije budističke hramove i zaviriti u njihove prebogate knjižnice, ali sam bio duboko razočaren u kojoj je mjeri ta dragocijena kulturno-povijesna ostavština prepuštene pljačkama i uništavanju. Od nekoliko desetina hiljada mističnih lamaserija u kojima se čuvala memorija nebeske zemlje, do danas je preživjele žalosno malo, samo 977 budističkih svetišta. Šta se desilo sa najvrednijim spisima, to možemo samo da naslućujemo.

Prema izvorima iz 18. stoljeća, spis ''Poruke i Džijana'' je djelo neke izuzetno napredne vanzemaljske tehno­logije. Bio je sastavljen od neutvrđenog broja ispi­sanih listova, otpornih na vatru, vlagu, vodu i na djelovanje zraka. Listovi su, navodno, bili temeljito preliveni nekom nepoznatom supstancom, koja je omogućavala spoznaju sadžaja spisa jednostavnim blagim prelaskom ljudskog dlana. Iako možda nikada nećemo doći do ovog nevjerovatnog spisa, potrebno je reći da su ''Poruke iz Džijana'' u 16. i 19. stoljeću sna­žno uticale na razvoj teozofske doktri­ne i na mnoga djela po­svećena antropogenezi.

Ali vratimo se tragičnoj sudbini Aleksandrijske biblioteke.

PLJAČKA BIBLIOTEKE U PERGAMU: Kako sam već rekao u prošlom poglavlju nije posve jasno na koji je način knjižnica uništena – je li opljačkana pa spaljena ili ju je – kako svjedoči grčki historičar i filozof Plutarh (oko 46.-127.) – slučajno spalio rimski vojskovođa Gaj Julije Cezar (100. p.n.e.- 44. p.n.e.) tokom dramatične bitke u kojoj je zapaljena čitava egipatska flota. Zbog činjenice da su sve povijesne činjenice podložne osobnim interpretacijama savremenika ili kasnijih povijesničara i “tumača”, malo je vjerojatno da će istina o stradanju i sudbini Aleksandrijske biblioteke ikad izaći na vidjelo.

Bilo kako bilo, orgijanje vatrene stihije ostavilo je pravu pustoš – zauvijek su nestali možda najdragocjeniji rukopisi, bezbrojni ispisani svitci papirusa, hronike i knjige nepoznatih sadržaja i vrijednosti. Srećom, ostale su zbirke rukopisa i knjiga koje su bile smještene u Serapeumu (Serapeion), hramu grčko-egipatskog božanstva u kojem su se uglavnom čuvali duplikati djela. Došavši u ožalošćeni Egipat u kome se uveliko gasio sjaj faraonskih vremena, nasljednik Cezara u Rimu i ljubavnik lijepe Kleopatre (Kleopаtrа VII Filopаtor, 69. p.n.e.- 30. p.n.e.), državnik i vojskovođa Marko Antonije (83. p.n.e. - 30. p.n.e.), trudio se da pokaže koliko mu je žao što je krivicom Rimljana uništena najznačajnija biblioteka starog svijeta. Zbog toga je, kako svjedoče neki antički izvori, opljačkao drugu po veličini helenističku knjižnicu, onu u Pergamu, i sve knjiga iz te knjižnice poklonio Kleopatri za obnovu Aleksandrije.

TRAGIČNI RIVALITET: Biblioteka u Pergamu (grč. Pergamon), starom gradu na sjeverozapadu Male Azije, prijestolnici nekada močnog Pergamskog carstva (III-II st. p.n.e.), kao i biblioteka u Aleksandriji, dugo vremena je bila snažno središte helenističke kulture. U njenoj glavnoj čitaonici nad kojom je bdjela veličanstvena statua boginje Atene, zaštitnice mudrosti, napajali su se znanjem i mudrošću mnogi proslavljeni grčki historičari, matematičari, zvjezdoznanci, geografi, filozofi i mudraci. U Pergamo su dolazili i helenistički umjetnici, prije svih znameniti kipari, da bi se nadahnjivali kiparskim djelima i divili nadaleko čuvenom Pergamskom oltaru ili žrtveniku, koji je posvećen bogu Zeusu, najpoštovanijem i najstarijem bogu starih Grka.

Na visokom reljefu veličanstvenog kamenog friza dugog čak 130 metara, nepoznati su majstori milimetarskom preciznošću uklesali brutalnu borbu na život i smrt u kojoj učestvuje veliki broj osoba. Dramatična okamenjena scena djelovala je gotovo poput užasne stvarnosti i bila je ispunjena surovom dramatikom: dok gorostasni titani (?!) prijete i ljutito bacaju ogromne gromade stijenja, iz Zeusovih ruku blješte munje i udaraju silni gromovi!

Svi koji su vidjeli veličanstveni Pergamski oltar, svjedoče drevni autori, ostajali su nijemi i bez daha – takvo djelo moglo je izvajati samo božansko nadahnuće!

Imajući sve to na umu nije nikakvo čudo da ju je egipatski kralj Ptolomej II Filadelf, čovjek kome se pripisuje izgradnja Aleksandrijske biblioteke i čuvenog aleksandrijskog svjetionika Farosa, Pergamo smatrao najvećim rivalom. Arheološka istraživanja njemačkih arheologa ukazuju da je zbirka pergamske biblioteke mogla imati oko 160.000 svezaka, a o stupnju međusobnog rivaliteta, pa i neke vrste netrpeljivosti Pergama i Aleksandrije, svjedoči i podatak da je Ptolomej II dugo vremena zabranjivao izvoz papirusa iz Egipta, ne bi li na taj način spriječio umnožavanje spisa, a time i jačanje knjiškog fonda Pergamske biblioteke. Odgovor na tu mjeru bila je proizvodnja pergamenta (od ovčijih i kozijih koža) po kome je kasnije grad i dobio ime.

Prava je šteta što se o izgledu i sadržajima Pergamske biblioteke zna mnogo manje nego o Aleksandrijskoj. Zna se da je bila podignuta na kosini jednog brda gdje su bili smješteni i drugi gradski kulturni sadržaji – monumentalni hramovi, kazališta, gimnazija, akropola… Jednako tako malo se zna i o sudbini njenih najvrednijih spisa. Uglavnom, mnogi smatraju da su završili kao dar zanosnoj Kleopatri i da su u velikoj mjeri vratili sjaj i ugled novoj Aleksandrijskoj biblioteci.

TRN U OKU KRŠĆANA: Sljedeća skoro četiri i pol stoljeća ta će knjižnica i dalje privlačiti pažnju antičkih bibliofila i biti središte kulturnog svijeta. Hroničari će zabilježiti da je bila najznačajniji izvor znanja i da je uticala na zakonodavstvo, filozofiju, umjetnost i znanstvene domete grčko-rimske civilizaciji. U njenim odajama, čitaonicama i pisarnicama okupljala se intelektualna elita tog vremena. Osim toga, u knjižnici je bila organizirana vrlo aktivna prepisivačka djelatnost, tako da su se tu knjige prepisivane po narudžbi mnogih kulturnih znalaca i močnika tadašnjeg svijeta.

Ali, vremena koja su slijedila donijela su nove drame i nevolje čuvenoj  biblioteci. S pojavom i širenjem kršćanstva i dogmi koje je kršćanstvo sa sobom nosilo, mnogi novovjerski autoritetei smatrali su čuvenu knjižnicu stjecištem paganske intelektualne elite, mjestom koje je okupljalo slobodnoumne ljude, koji su i dalje proučavali i podučavali grčku i rimsku filozofiju, kao i prirodne znanosti, koje se po kršćanskom svjetonazoru nisu mogli uklopiti u novovjerske vrijednosti.

Nije ni čudo što je u tom dramatičnom vremenu Aleksandrijska biblioteka postala trn u oku fanatičnih pripadnika nove religije. Bilo je samo pitanje vremena kada će kršćani poduzeti drakonske mjere i grubo se obračunati sa učenim paganima i uništiti taj simbol navodne nekršćanske učenosti. To se i dogodilo kada je 385. godine na čelu aleksandrijskog patrijarhata došao fanatik po imenu Teofil. Huškao je kršćanske vjernike protiv paganskih knjiga i paganskih učenjaka i na kraju godine 391., kada je rimski car Teodozije I (347. - 395.) naredio zatvaranje svih nekršćanskih hramova, stao je na čelo fanatiziranog aleksandrijskog puka i izvršio napad na čuvenu biblioteku. Razjareni napadači su uspjeli prodrijeti i spaliti Serapeum, a zajedno s njim srušiti i razoriti brojne druge paganske hramove i statue. Nenadoknadivu štetu preživjelo je i  knjiško blago zlohude Aleksandrijske biblioteke. Taj užasni događaj simbolički je označio i kraj antičke kulture.

STRAH OD KNJIGA: Proučavajući tragičnu sudbinu Aleksandrijske biblioteke, došao sam do podatka da kasniji pisci i filozofi nisu vjerovali da su sve knjige stradale u požru, koji je predvodeći kršćanske fanatike, izazvao suludi patrijarh Teofil Aleksandrijski. Biblioteka je još neko vrijeme okupljala intelektualnu elitu tog vremena.

Prema jednoj kasnijoj kršćanskoj legendi koja se uporno ponavljala tokom stoljeća sve do naših dana, definitivni kraj Aleksandrijske biblioteke dogodio se navodno znatno kasnije, kada su Egipat okupirali Arapi. Po toj legendi u čuvenoj biblioteci bilo je tada još mnogo knjiga, a Arapi, opčinjeni vjerskim poletom, nisu znali što bi s njima, uz ostalo i zato što nisu razumjeli šta u njima piše.

Kada je oko 640. godine neki aleksandrijski zvaničnik izašao pred kalifa Omara iz Danaska (634. – 644.) s izvještajem da u bibliotecio ima mnogo knjiga nepoznatog sadržaja, tražeći od njega da kaže šta s njima treba učiniti, kalif je navodno rekao:

“Ako se njihov sadržaj slaže s Allahovom knjigom (tj. Kur’anom), tada ih ne trebamo, jer je u tom slučaju Allahova knjiga više nego dovoljna. Ako, sadržavaju bilo što suprotno onome što sadrži Allahova knjiga, tada nema potrebe da ih čuvamo. Zato ih uništite!…”

Najvjerojatnije je pitanje aleksandrijskog zvaničnika glasilo drukčije i nije bilo uopće povezano s knjigama glasovite biblioteke. Aleksandrija je, naime, i nakon propasti antičke civilizacije bila važno središte učenosti, ali ne više paganske, već kršćanske, pa su se na različitim mjestima u gradu nalazile mnoge knjige s kojima Arapi nisu znali što bi činili. Te su knjige, ako je legenda o žalosnoj naredbi kalifa Omara iz Damaska tačna, odnosno ukoliko je nisu izmislili kršćani da bi ocrnili muslimane, stradale u plamenu, a ne one Aleksandrijske biblioteke, koja u to vrijeme nije ni postojala!

PRIVATNE ZBIRKE: Ipak, mnogi autori, bibliofili i istraživači današnjice smatraju da su najvrednije knjige, spisi i manuskripti ipak sačuvani do današnjih dana i da se kriju u centrima vjerske i političke moći, daleko od očiju javnosti. Jer, poznato je da Srednji vijek ipak nije bio vijek mrčnjaštva i tame, iako bi se za neke vremenske periode to moglo s pravom kazati. Prisjetimo se da je u kasnom Srednjem vijeku svaki ugledniji samostanski kompleks u Europi imao knjižnicu i skriptorij u kojima su svećenici strpljivo prepisivali dragocijene rukopise i oslikavali sveske. Ti su skriptoriji bili prave male umjetničke radionice u kojima su proizvedena neka od najvrednijih vjerskih ali i književno-umjetničkih djela u povijesti ljudskog roda.

Prisjetmo se firentinske Laurenziane, poznate biblioteke velikog renesansnog mecene, porodice Mediči (Medici), poznate po tome što je u njoj bilo uskladišteno preko 11.000 drevnih rukopisa i 4.500 ranih štampanih knjiga. Bila je smještena u okviru samostana u medicejskoj Bazilici svetog Lovre i bila je pod pokroviteljstvom pape Klementa VII (1478. - 1534). Do njenih vrijednih knjiga i rukopisa nije se moglo bez posebnog odobrenja i stroge pratnje. Biblioteka je otvorena 1571., a dobar dio njenog impresivnog enterijera oblikovao je glasoviti italijanski renesansni umjetnik Michelangelo Buonarroti. Zna se da su u bibliotečkoj zbirci bili i vrijedni rukopisi Tacita, Plinija, Vergilija, Platona, Poggia Bracciolinija, a zbirka je dopunjena 1818. donacijom Angela Marie d'Elci, koji joj je poklonio svoje grčke i rimske klasike.

Ipak, vjerojatno najraskošnija i najveća barokna knjižnica u Europi smještena je Beču u sklopu Hofburga, jedne od rezidencija habsburškog carstva, a u njoj se čuva više od 200.000 svezaka, među kojima su i zbirka Eugena Savojskog, kao i radovi Martina Luthera iz vremena reformacije.

* * 0 * *

Ali da se vratimo osnovnoj temi: pored knjiga i spisa za koje je nepobitno doka­zano da su postojali, u takozvane "proklete knjige" uvršteni su i oni spisi za ko­je ne postoje objektivni dokazi da su ikada postojali. Otuda i pitanje da li je njihov sadržaj, ili barem dio njega, mo­gao biti takav da dođu na udar pripadnika ultratajnih organizacija, masona ili takozvanih "ljudi u crnom", inkvizitora i sli­čnih, za koje se sa sigurnošću zna da su brojne spise uništava­li i na taj način prema sopstvenim potrebama frizirali sliku historije ljuidskog roda.

EKSKLUZIVNO: Ekspedicija ‘RAPA NUI’

http://www.bosnic.com/Pocetna-00010.html

U nastavku: MISTERIOZNA OSTAVŠTINA

AKCIJA: JEDNA KNJIGA - 3,00 EURA

Kliknite na naslovnu stranu knjige!

„Pokušate li uhvatiti vrijeme uvijek će vam iskliznuti iz ruka. Ljudi su sigurni da vrijeme postoji, no ne mogu ga uhvatiti. Smatram da je to tako jer vrijeme uopće ne postoji!…“ 

Julian Barbour, britanski fizičar

Već hiljadama godina se vjeruje da su neki pisani dokumenti iz najstarije prošlosti - papirusi, svitci, svjedočanstva, hronike, knjige... – sadržavali sjećanja na prastare kulture o kojim danas saznajemo iz nepouzdanih predanja i legendi. Jednako tako u njima su sadržana i moćna tajna znanja koja je po svaku cijenu trebalo čuvati i sklanjati od očiju 'nepodobnih' običnih smrtnika. Nešto od toga po svoj prilici naslijedili su stari Egipćani, pa nije slucajno da su Zemlju na Nilu savremenici nazivali '' zemljom ćarobnjaka. O tome, naravno, postoje i konkretni zapisi koji to potvrđuju. Zbog toga je kroz povijest činjeno sve da se tim pisanim svjedočanstvima, prokletim knjigama, uđe u trag i da se sklone u tajne depoe ili zauvijek unište. Ipak, to nije išlo tako lako.

ZABRANJENA ARHEOLOGIJA: Za niz tih hipotetičkih sadržaja o kojima su ostala svjedočanstva u vidu biblijskih legendi i predanja, nepobitno je doka­zano - ne samo da su postoja­li (a neki postoje i danas, saču­vani u nekolikim svjetskim bibli­otekama), već i da im je sadržaj uglavnom magijsko-ezoteri­čan. Upravo je to mogao biti i glavni ra­zlog zašto su vlasnici tih mračnih rukopisa i manuskripta, kao uostalom i sva ta pisana ostavština, bili nerjetko izloženi siste­matskim progonima i uništava­njima, ali i ciljem mnogih ultratajnih operacija koje su trebale da im uđu u trag i da ih otkriju i prisvoje. Prisjetimo se samo koliko je Hitler čeznuo za knjigama magijsko-ezoteričnih sadržaja.

Istini za volju, postoji i određen broj tih "prokletih sadržaja" za čije postojanje ne­ma pouzdanih dokaza i koje ni­ko, ili skoro niko, nikada nije imao u rukamavi­ niti ih je vidio. Otuda i dalje traje rasprava je su li uopće i postojali, ili su plod mašte nepouzdanih hroničara.

Ipak, posljednjih decenija u svijetu je sve pristunija vjerovanje da su mnogi prastari spisi proglašavani "prokletim" - ne zbog svojih istinskih magijčnih i ezoteričnih sadržaja i uticaja, već prije svega zato što podstiču sumnje i raspra­ve o tačnosti našeg poimanja cjelokupne historije ljudskog roda. Drugim riječima, ti dokumenti i sadržaji dovode u pitanje mnoge aktuelne postulate, neoborivo potvrđuju drugačiju povijest ljudskog roda i opravdano bude sumnje u stoljetne dogme na kojima su zasnovana religijska i crkvena učenja, i štošta drugo o čemu svjedoče otkrića koja spadaju u sferu takozvane ''zabranjene arheologije''.

OPASNI SADRŽAJI: Prema zagovornicima ove teze, koja "proklete knjige" smatra 'jeretičkim' zbog sadržaja koji otkrivaju drugačiju prošlost ljudskog roda i drugačiji smisao poruka religijskih učenja, a ne zbog istinskog prokletstva koje u sebi nose, danas se ti spisi i pisana svjedočanstva iz najstarijih vremena skrivaju daleko od očiju javnosti - u trezorima najmočniji biblioteka, kakva je, recimo, Vatikanska ili ona Britiš muzeja. Tu tvrdnju smatra realnom i francuski pisac Žak Beržije, danas priznat kao jedan od najboljih poznavalac manuskripta i unikatnih drevnih spisa.

''Nije njihovo prokletstvo što njihovi sadržaji uistinu šire nesreću i zlo i što mogu da donosu patnje smrt'' – tvrdi Beržije, ''već što bi oni poljuljali postojeće doktrine i oborili mnoge svjetovne i religijske predstave o najbitnijim, moglo bi se kazati - temeljnim poimanjima ljudske prošlosti na planeti Zemlji!..''

To je tačno. Upravo zbog zbog toga neki društveni krugovi u svijetu, čuvari postojećih doktrina, već stoljećima, nastoje da onemoguće pristup tim do­kumentima i upoznavanje javnosti sa njihovim autentičnim sadržaji­ma. Zbog toga i danas – svjesni da sva prastara znanja nisu u njihovim rukama - uporno tragaju za svakim takvim sadržajem, nastojeći da do njega dođu prije istraživača i arheologa...''

Iako mnogi istraživači, pogotovo oni iz mlađe generacije historičara i arheologa, ne žele mistificirati tu gotovo povjesnu urotu protiv istine, Beržje smatra da već stoljećima tu tajnu misiju bezpogovorno provode pripadnici tajan­stvenog, ali izuze­tno dobro organiziranog moćnog tajnog udruženja takozvanih "ljudi u crnom". Njihov je cilj, tvrdi on, pronalaženje i sklanjanje od očiju javnosti ili uništavanje sv­ih pisanih doku­menata koji ni mogli da utiču na preispitivanje prošlosti ljudskog roda ili da dovode u sumnju postojeće historijske, religijske i crkvene doktrine.

POD UDAROM INKVIZITORA: Ako bismo povjerovali uglednom francuskom piscu i sve većem broju njegovih istomišljenika, onda bismo lako došli do zaključa da nam ni prošlost nije bila bolja i da su spaljivanje drevne Aleksandrijske bibli­oteke sa 700.000 svitaka i razaranje knjižnice u Pergamu sa više od 200.000 djela, organizirane sa istim ciljem – pljačkanja i uništavanja pisanih svjedočanstava od posebnog značaja. I još dalje – stoljećima kasnije, iz istih središta je pokrenuto drakonsko obra­čunavanje Velikog inkvizitora sa "prokle­tim knjigama'', kao i sa svim osobama koje su na bilo koji način bile u dodiru s njima, ili koje su propagirale bilo što iz njihovih ''jeretičkim'' sadrža­ja. Otuda i lomače za stotine hiljade ljudi, ali i lomače za nebrojne 'zabranjene' spise i dokumente!

Prisjetimo se...

Kako je poznato, Aleksandrijsku je biblioteku 288. godine prije nove ere podigao vladar Egipta Ptolemej I Soter (367. p.n.e. – 283. p.n.e. ), koji je novosagrađeni grad na Mediteranu odabrao za svoju prijestolnicu. Želeći da Aleksandrija postane kulturno i političko središte ne samo Egipta, već i cjelokupnog antičkog svijeta i da – slijedeći tu nakanu - zauzme mjesto koje je do tada držala Atina, Ptolemej je podigao i organizirao do tad najveću biblioteku na svijetu i u njenim okvirima otvorio znanstvenu instituciju u kojoj su se kasnije okupljali učenjaci različitih profila – pisci, historičari, putopisci, prirodnjaci, matematičari, astronomi, gramatičari, prepisivači, astrolozi, redaktori, leksikografi i drugi bibliofili, koji ne samo da su prikupljali i izučavali rijetka pisana svjedočanstva, spise i vrijedne knjige, već su znali i analizirati njihove znastvene i kulturnopovijesne vrijednosti, komentirati ih i  kritički procjenjivati. Na čelu biblioteke bio je znameniti Aristotelov učenik, državnik i pisac Demetrija iz Falerona, koji je smatran najučenijim Atenjaninom svog vremena.

PLJAČKAŠI PISANIH SJEĆANJA: Od onog trenutka kada je Aleksandrijska biblioteka otvorila vrata svim znatiželjnicima, dinastija Ptolemejevića uložila je ogroman novac za nabavku knjiga i rijetkih rukopisa koji su se našli na policama jedinstvene knjižnice. Ostalo je zabilježeno da su knjige, manuskripti i dragocijeni spisi pristizali iz različitih krajeva tada poznatog svijeta; kupovani su u grčkim gradovima, posebno u Atini; pljačkani iz privatnih zbirki Mezopotamije, dopremani putujućim trgovačkim karavanima iz dalekih krajeva Azije i Afrike, prije svih iz Indije, Jemena i Etiopije, a uveden je i poseban zakon da se svi brodovi koji su pristajali u Aleksandrijskoj luci detaljno pretražuju da bi se provjerilo da ne nose neko vrijedno djelo, koje bi se posuđivalo i prepisivalo u biblioteci. Obično bi se vlasnicima vraćao prepis a zadržavao original.

Uz to, u Aleksandrijskoj biblioteci su našli mjesto i brojni svitci iz ‘kuća života’ nad kojima su hiljadama godina bdjeli žreci, odani čuvari tajnih znanja faraonskog Egipta, brinući da tajane iz povijesnih, magičnih i drugih znanja ne dospiju do nepoželjnih očiju i ušiju. Istodobno, nabavljane su i mnoge kopije vrijednih spisa, koje su pohranjene u Hramu boga Serapisa (Serapeion) koji se nalazio u gradskoj četvrti Rhakotia.

Poznato je, također, da je mudri general i nasljednik glasovitog vojskovođe Aleksandra Makedonskog, Ptolomej I Soter, osnivač dinastije Ptolomejevića, permanentno vršio razmjenu sa svim znanim kraljevima i prinčevima tog vremena, tražeći od njih da mu pošalju kopije svih knjiga i dokumenata koje su posjedovali u svojim bogatim bibliotekama i dvorskim arhivima. Tako su sačuvani i umnoženi nebrojni radovi starijih grčkih pisaca, prevođeni najznačajniji egipatski i židovski religiozni i drugi tekstovi, zapisivano znanje drevnih sumerskih i babilonski učenjaka čija su djela ležala u mezopotamskim kraljevskim knjižnicama.

SREDIŠTE UČENOG SVIJETA: Stare hronike svjedoče da su se tako gotovo sva vrednija djela onog vremena našla u Aleksandriji. Prema nekim svjedočanstvima na policama glasovite biblioteke u jednom času bilo je pohranjeno oko 40.000 knjiga i preko 700.000 svitaka od papirusa, čiji su sadržaji govorili o najznačajnijim temama iz oblasti znanosti i filozofije, ali i o dometima znanja pripadnika drugih močnih civilizacija koje su predhodile tom vremenu.

Zbog toga su u Aleksandriju dolazili najugledniji mislioci iz Perzije, Sirije, Mezopotamije, Indije, Helade, Ilirika i Rima, a znanjem su se aleksandrijskom hramu mudrosti napajali i najveći umovi helenističkog razdoblja; Eratosten iz Kirene (276. p.n.e – 194. p.n.e), grčki matematičar i osnivač znanstvene geografije, koji je u tom dalekom vremenu pisao da se naša planeta može oploviti (!?) i precizno izračunao opseg Zemlje; glasoviti Hiparh (oko 190. p.n.e. – oko 120. p.n.e.), grčki astronom, geograf i matematičar, koji je kartografirao zvijezde, te Euklid (325. p.n.e. – 265. p.n.e.), mnogo kasnije prozvan ‘ocem geometrije’.

Opisujući putovanja Argonauta u potrazi za zlatnim runom, veliki antički hodoljubac Apolonije iz Tijana (živio u drugoj polovini prvog stoljeća) u svom je pustolovnom djelu iznio niz vrijednih podataka o istočnoj obali

Jadrana, 1473 –1543), od Neretve do Istre, a Aristarh (310. p.n.e. – 230. p.n.e.) je detaljno opisao heliocentrični sustav čak 1800 godina prije poljskog matematičara Kopernika (Nicolaus Copernicus, 1473 –1543). Tu su stvarali i Dionizije Tračanin koji je definirao dijelove govora; Heron iz Aleksandrije (oko 250. p.n.e – oko 150. p.n.e.), koji je izumio zupčanik; Kalimah iz Kirene, možda najplodniji pisac svog vremena (navodno je napisao 800 djela!), koji je oko 245. pr. n. e., pod naslovom ‘Pinakes’ (grčki – tablice, pločice…) u 120 knjiga sastavio i prvi bibliotečki katalog čuvene knjižnice. Katalog je bio podjeljen u jedanaest žanrova – retorika, pravo, epika, lirika, tragedija, komedija, historija, medicina, matematika, prirodne znanosti i raznovrsni spisi. U okviru svake kategorije autori su bili poređani po abecednom redu, ali se danas o tom veličanstvenom djelu veoma malo zna.

NAGOVJEŠTAJI VISOKIH ZNANJA: Tragično je da danas niko ne zna, niti može da pretpostavi, koliko je u Aleksandrijskoj biblioteci bilo ''prokletih knjiga'', ali pouzdano se zna da su neka djela čuvana pod posebnim režimom. Do njih se nije moglo doći bez specijalnog odobrenja, a nijedan prepisivač nije imao uvid u sadržaj cjelokupnog djela. Obično su dobijali da prepisuju samo nekoliko stranica ili čak samo nekoliko redaka. Možemo samo naslučivati o kakvim sadržajima je bilo riječ.

Možda je upravo jedna od tih knjiga navela rimskog filozofa i tragičara Senecu (4. p.n.e. - 65. n.e.) da u svom djelu 'Medeja' napiše:

''Doći će vrijeme,

Kada će okovi okeana

Biti raskinuti.

I prostrana se zemlja širom otvoriti.

Drugi Tifej će otkriti nove svjetove,

I zemlje će se vidjeti iza Tule...''

Naravno, danas je i malom djetetu jasno, da se u Senecinim aluzijama o novim ''svjetovima iza Tule'' mogu prepoznati zemlje koje će slavni moreplovac Kristifor Kolumbo (Christopher Columbo, 1451 – 1506) nazvati ‘Novim svijetom’!

Iz istog vremena i iz istog izvora možda potiču i podaci koje su nerjetko pominjali drevni grčki i rimski autori da su se u “kućama života” faraonskog Egipta čuvali izvještaje o astronomskim posmatranjima punih 630.000 godina, da su arhive Babilona bile navodno stare 470,000, a da su asirske kronike sezale 270.000 godina u prošlost.

Fantasično!

EKSKLUZIVNO: Ekspedicija ‘RAPA NUI’

http://www.bosnic.com/Pocetna-00010.html

U nastavku: PORUKE IZ DŽIJANA

AKCIJA: JEDNA KNJIGA - 3,00 EURA

Kliknite na naslovnu stranu knjige!

Knjiga u nastavcima: TAJNE IZGUBLJENIH SVJETOVA (32)

''Zvijezda Venera promijenila je boju, veličinu, oblik, izgled i putanju, što se nikad nije zbivalo ni prije, a ni poslije toga...''

Rimski historičar M. T. Varon (116.– 27. pr.n.e)

Za trenutak sam zažmirio ne bi li oči privikao na pomrčinu. Još uvijek su mi zjenice bile ispunjene blještavilom podnevnog sunca, koje ovdje u Qumranu (Kumran), na prastaru karavanskog puta od Jeruzalema prema Mrtvom moru, djeluje kao živi oganj koji žeže prežegli stjenoviti krajolik...

Mora da je tako bilo i onog dana 1947. godine kada je siroti palestinski dječak, Muhammed edh-Dihba, panično tragajući za izgubljenim ovcama i kozama ušao u nepoznatu špilju Ain Fehsha. Kada su mu se oči privikle na pomrčini, opazio je uredno poslagane glinene ćupova prekrivene stoljetnom prašinom. Opčinjen prizorom pomislio je da je otkrio pećinu s blagom iz maštovitih priča koje mu je pripovjedala majka. No, kad je razbio jedan ćup, njegovo ushićenje je splasnulo – umjesto zlatnika pred njegovim su se nogama prosuli potamnjeli krhki spisi.

SPISI VREDNIJI OD ZLATA: Dječak je pokupio sve spise iz razbijenog ćupa i odnio ih ocu, koji je pomislio da bi to interesiralo lokalnog jevrejskog trgovca. Imao je pravo. Za stare spise, Jevrejin mu je dobro platio, a onda je ovaj o svemu obavjestio Hebrejsko sveučilište u Jeruzalemu pa je uskoro započela je detaljna pretraga kumranskih pećina. Tako je svjetlost dana ugledala jedna od najvrednijih vjerskih biblioteka starog vremena, koja je pripadala do tada malo poznatoj religijskoj zajednici koja se držala po strani i bila izolovana od ostalih vjerskih zajednica svog vremena. Detaljnom istragom, koja je uslijedila, ispostavilo se da je početkom 68. godine u kumransko područje sa silnom vojskom nahrupio znameniti rimski general Tit Flavije Vespazijan kako bi ugušio židovsku pobunu, pa se s pravom pretpostavilo da su upravo tada dragocijeni svitci bili sakriveni u pećine Kumrana.

Ipak, mišljenja stručnjaka su varirala: zaklju­čeno je da.su svici napisani u drugom stoljeću prije nove ere, a radiološkim ispitivanjima lanenog platna, došlo se do zaključka da potiču iz 33. go­dine naše ere.

Među rukopisima bila su dva prva poglavlja knjige 'Habakuka' (proroka iz Judeje), gotovo kom­pletan tekst knjige proroka Izaije, te dvije do tada nepoznate knjige 'Dokumenti sekte' i 'Lamekova knjiga', i dvije takođe do tada nepoznate knjige 'Rat djece svjetla protiv djece mraka' i 'Himne zahvalnice'!

Međutim, možda je najznačajnije otkriće u špi­ljama Ain Fehsha, bilo pet fragmenata 'Leviticusa' (jedna od knjiga prava u Starom zavjetu) pisanim nehebrejskim pravokutnim slovima, nego ranim feničanskim odnosno kanaitskim pismom, a sve je ostalo, osim 'Lamekova dokumenta' na aramejskom, bilo pisano starohebrejskim pismom. Bio je to, zapravo, jedinstevi džepni priručnik, prvi te vrste u svijetu, a mogao je, sudeći prema literarnoj vrijednosti, poticati od izrael­skih proroka ili čak kraljeva!

PAKLENE LOMAČE: Ništa manje vrijedni rukopisi i dokumenti koji bacaju jasnije svjetlo na našu prošlost, pretpo­stavlja se, leže u mnogobrojnim svetištima Azije; Srednje i Južne Amerike, u Vatikanu, u Africi... Jed­noga dana kada do njih dođu istraživači i historičari, vjeruje se, o drevnim civilizacijama i prahistorijskim vremenima i događajima, saznaćemo daleko više.

Međutim, dok ne dođe taj trenutak, prisjetimo se: rukopisi od neprocjenjive vrijednosti pretvarali su se u pepeo širom naše planete a posebno u Srednjoj i Latinskoj Americi. Jedna hronika kaže da su, iza Španjolaca na konjima i sa isukanim mačevima, išli svećenici koji su na gradskim trgovima pravili lomače od drevnih spisa, rukopisa i slika. Zna se tako da je prvi nadbiskup u Meksiku Don Huan de Sumaraga (Juan de Zumárraga, 1468 – 1548) spalio nekoliko desetina hiljada drevnih spisa i hronika, koje su go­vorile o znanjima drevnih civilizacija ovog podneb­lja. Strašnog i bezdušnog nadbiskupa oponašali su sljedećih decenija i ostali biskupi, svećenici i neuki puk, tako da je za sva vremena uništeno i ono malo pre­ostalih rukopisa i kulturnih svjedočanstava što je preživjelo prvi rušilački nalet konkvistadora.

Izuzev tri rukopisa koji se danas čuvaju u Njemačkoj, Francuskoj i Špannjolskoj, nije ništa drugo sačuvano od istorijskih kronika kulture Maya, koji bi nam danas i te kako bili od koristi pri rekonstruiranju svakodnevnog života stanovnika ovog podneblja. Na­žalost, ništa žalosniji fragmenti nisu ostali i o za­gonetnom narodu Inka.

Kada se, naime, u carstvu Inka pojavila epide­mija neke zarazne bolesti, kažu predanja, preplašeni narod pitao je svoje svećenike šta da radi i kako da se spasi.

- Treba ukinuti pismenost! – dobili su odgovor.

Od tog trenutka lomače na trgovima bile su svakodnevni prizori širom Inka-carstva. Na njima su pa­ljeni rukopisi, kronike_t bilješke iz astronomije, ma­tematički proračuni, tehznika megalitske gradnje, državni propisi i zakoni..., spaljivani su čak i žreci (čuvari tajnih znanja i biblioteka), što su pokušavali da sa­čuvaju najvrednije rukopise.

Istorija jedne civilizacije padala je tako u za­borav, nestala je u vatrenim stihijama, nepreboljivim ranama što ih je čovjek zadavao sopstvenoj po­vijesti.

PIZANJA BEZ ODGOVORA: Možda bi se, ipak, o ovom neobičnom i zago­netnom narodu mnogo više znalo da se nisu poja­vili španjolski konkvistadori i vjerski fanatici, koji su sva pisana svjedočanstva proglašavali – prokletim knjigama. U tom strašnom vremenu, je­dan je hrabri žrec u Hramu Sunca uspio da sačuva nekoliko komada tkanine sa opisom burne istorije Inka civilizacije. Međutim, tokom 1572. godine, oni su igrom slučaja dospjeli u ruke Španjolaca, a ovi su ih poslali u Madrid svom kralju Filipu II (Philip II of Spain, 1527 – 1598). Drago­cjena tkanina, vrednija od mnogih tovara zlata, na­žalost, nikada nije stigla u Evropu - nestala je za­jedno sa krhkim brodom u divljem nevremenu, negdje na pučini Atlantika.

Slična sudbina zadesila je i pisanu ostavštinu ništa manje zanimljivih Acteka, miroljubivog naroda kojeg je okrutni španjolski pustolov Hernando Kortez (Hernán Cortés de Monroy y Pizarro, 1485 – 1547) uništio u najsjajnijem dobu. I ne zvuče li zbog toga još tužnije riječi poznatog revolucionara i historičara tog uzbudljivog vremena Vilijama Preskota (William Prescott, 1726 – 1795) izgovorene ispred na­daleko poznate piramide Teotihuakana u Meksiku:

''Kakve li se misli nameću putniku, kada ko­rača po pepelu naroda, od kojih potiču ove gorosta­sne građevine, koje nas prenose u sivo, staro do­ba!... Ali ko bijahu ti graditelji? Jesu li to bili Olmeci, čija se povijest, poput historije Titana, gubi u maglama legendi i bajki, ili, kao što se obično tvrdi, miroljubivi i marljivi Tolteci o kojima govore jedino usmena predanja? Šta bijaše sa tim tajan­stvenim civilizacijama jedinstvenih graditelja? Šta bijaše, gdje nestadoše?!...''

RATNA LUDILA: Ma koliko nam ti činovi spaljivanja izgledali bezumni, divlji i fanatični, ističe sovjetski istraživač Aleksandar Gorbovski, oni nisu bili prosti kapric ili hirovi. Te postupke diktirao je glavni zadatak svih vla­dara ili despota — da učvrste i sačuvaju svoju vlast. Pojava čovjeka ljudi čija ih znanja čine izuzetno snažnim — uvijek je bila veoma opasna.

Karakteristična anegdota, navodi Gorbovski, vezana je za ruskog cara Ivana Groznog. Kad su mu jednog dana javili da je u Moskvu doputovao neki

stranac sa mnogo knjiga, on je poslao svoje izasla­nike, koji su od stranca uzeli nekoliko djela. Rusima su se one učinile veoma mudrim. Bojeći se da se narod ne bi naučio kakvoj premudrosti, Ivan Grozni je naredio da se sve knjige donesu u dvor, da se spale, a da se strancu isplati suma koju bude tražio!

Prisjetimo se, konačno, ne tako davne prošlosti, vremena u kome je Hitler došao na vlast, kada su brutalni teror i Gebelsova suluda propagandna ma­šinerija uništavali sve što je vrijedno i što se nije uklapalo u carstvo mračnjaštva koje se rađalo u Njemačkoj.

''...Ima prizora koji se ne zaboravljaju'' — sjeća se tog teškog vremena poznati novinar beo­gradske Predrag Milojević, koji je imao nesreću da bude svjedok njemačkih lomača kulture. — ''Tako je i spaljivanje knjiga ostalo u najživljem sjećanju. Bilo je to 10. maja 1933. godine. Knji­ge su izvlačene iz knjižara i biblioteka, bacane na gomilu i javno spaljivane. Spaljivanje je u Berlinu vršeno na nekoliko mjesta.

Ja sam ih obilazio automobilom. Zadržao sam se na trgu pred Univerzitetom. Tu je bio centar ak­cije 'čišćenja njemačke kulture'.

Prizor je zaista bio jedinstven. Nasred trga go­rila je velika vatra napravljena od suvog granja koje je bilo tako razmješteno da je ličilo na pravu lomaču. Oko vatre stajali su esesovci u crnim košuljama i pripadnici jurišnih odreda u mrkim košu­ljama i držali buktinje u rukama. Jedna kapela svi­rala je marševe i nacionalističku himnu 'Pjesmu Horst Besela'. Zastave sa kukastim krstom lepršale su se na blagom večernjem vjetru. Pored sve ba­nalne realnosti, koje ste bili svjesni, prizor je ostav­ljao utisak nečeg mističnog. Tako je valjda izgledalo spaljivanje jeretika u srednjem vijeku.

Knjige su bacane iz kamiona u kome su stajali esesovci. Jedan je uzimao pregršt knjiga i, prije nego što će da ih baci u vatru, uzvikivao ime književnika kao da ostavlja prisutnim da odluče šta će biti s njegovim knjigama. Odgovor je uvijek bio više nego gromoglasan:

—  U vatru s njim!...

—  Na lomaču!...

—  Neka gori!...

—  U vatru!...

Potmulo lupanje doboša i pisak truba trijumfalno su objavlji­vali izvršenje 'presude'. Među spaljenima nalazili su se ne samo književnici jevrejskog porijekla, već i neki čuveni 'arijevci', kao na primjer Tomas i Hajnrih Man (Thomas i Heinrich Mann), Teodor Plivije, nobelovac Fon Ocicki, Karl Cukmajer (Carl Zuckmayer) i drugi...«

NEMILOSRDNA UNIŠTAVANJ: Hitlera i Gebelsa, nažalost, bilo je u gotovo svim fazama čovjekovog stasanja. Zbog svega toga, danas možemo samo još da nagađamo kakva su se znanja krila u nebrojenim rukopisima drevnih ci­vilizacija, koje su crkva, osvajači i psihopate proglašavali prokletim. Jer, recimo, čuvena zbirka Pizistrata iz Atine (šestpo stoljeće prije n. e.) bila je opustošena, nestali su papirusi biblioteke hrama boginje Ptah u Memfisu, a istu sudbinu, nažalost, doživjela je i na­daleko čuvena Pergamova biblioteka u Maloj Aziji, koja je sadržavala čak preko dvije stotine hiljada vrijednih rukopisa. Nešto od svega ovoga uspjeli su, srećom, da sačuvaju Arapi, te se tako očuvalo i do današnjih dana.

Osvajači su gotovo uvijek, kao po kakvom pra­vilu,  u prošlosti bili nemilosrdni prema kulturnohistorijskim spomenicima i kulturnoj baštini porob­ljenih naroda. Uništavali su i palili gdje se god moglo stiči mačem i bakljom. Historija nas podsjeća na tragediju jedne Kartagene (Cartegena), koju su 146. godine prije naše ere Rimljani sravnili sa zemljom i mo­rem. U sedmodnevnom požaru, u najtužnijoj i najstra­vičnijoj nedjelji jednog naroda, nestalo je oko pola miliona dragocijenih rukopisa, a igrom slučaja spa­šeno je samo jedno djelo, koje je kasnije bilo pre­vedeno na latinski.

Da je kojim slučajem Kartagenu zaobišla tra­gedija sigurno je da bismo danas mnogo više znali o Carstvu faraona, o pomorskim putevima i prahistorijskim otkrićima hrabrih Kartagižana, o zagonetnoj Atlantidi, Sumercima, a možda i o velebnim carstvima u Novom svijetu...

TRAGEDIJA ALEKSANDRIJSKE BIBLIOTEKE: Ali, dogodilo se, nažalost, ono što se u prošlosti tako često događalo.

Pa, ni to nije sve. Knjige gore i u Kini. U tre­ćem stoljeću prije nove ere, prvi imperatom dinastije Cin, odlučio je da spali sva djela Konfučija. U isto vrijeme, car Antioh IV Epifan (215. - 164. pr. n. e.), koji je vladao Seleukidskim carstvom, naredio je da se bace na lomače sve knjige Jevreja ...

Ipak, čini se, da je najstrašniji udarac istoriji nanio Julije Cezar kada je egipatsku flotu zapalio u aleksandrijskoj  luci. Vatrena orgija se prenijela

i na grad, planule su i biblioteke i — sedam stotina hiljada djela otišla su u nepovrat. Cezar je bio od­govoran i za uništenje mnogobrojnih druidskih ru­kopisa u Galiji, a rimski car Dioklecijan uništavao je sve knjige vezane za magiju.

Dešavali su se i ovakvi slučajevi: zbog toga što je jedno svoje djelo započeo riječima: ''Ne znam da li postoji Bog ili ne ...'', prije dvije i po hiljade godina, spaljena su sva djela grčkog filozofa Protagore (490 – 420. pr. n. e.), a žalosno malen broj djela Sofokla, Euripida, Tita Livija i drugih antičkih pisaca i hroničara sačuvan je do danas.

Naša žalosna prošlost pamti i suludog Lava Izaura, koji je u Carigradu spalio preko tri stotine hiljade takozvanih ''prokletih'' knjiga!

Jednako teške rane povijesti ljudskog roda na­činili su i pljačkaši arheoloških nalazišta. Pred nji­hovom nezasitom grabežljivošću nestajalo je sve što je iole bilo vrijedno i što se moglo, na ovaj ili onaj način, pretvoriti u zlato i novac. Pljačkali su nala­zišta u Centralnoj i Latinskoj Americi, na Uskr­šnjem otoku, širom Azije, u Africi, u Evropi — pljačkali su prije nove ere, u Srednjem vijeku, pljačkaju i danas!

Ali vratimo se jos ''prokletim knjigama''...

NAPOMENA: Pročitajte i predhodne nastavke:
http://piramidasunca.ba/bs/ahmed-bosnic-blog-1.html

U idućem nastavku: SKRIVENO BLAGO!