''Tamilaham ili domovima Tamila nalazila se u južnom dijelu velikog otoka Navalamo, koji je bio jedan od prvih zemalja što se pojavila uz ekvator. Tamo se nalazila i Lemurija, taj nestali kontinent koji je bio kolijevka ljudske civi­lizacije!...''

Prvo jutro na Rapa Nui ispunilo me je gotovo euforičnim raspoloženjem. Loše sam spavao, jer nisam mogao dugo zaspati od silnoga uzbuđenja. Ustajao sam i izlazio u blagu južnu noć, zahvalan sudbini što me izbacila na ovaj tajanstveni otok. Osjećao sam da su mi zvijezde bliže od kopna i mora. Godinama sam maštao o ovom neobičnom trenutku – osvanuti na Uskršnjem otoku bio je moj dječački san.

I evo me sad, tu, ushićen usred Pacifika, među kamenim mojima koji svjedoče o nekom neobičnom narodu što je živio i stvarao iza neprozirne zavjese vremena. Ništa o njima niko ne zna.

Te Pito O Te Henua

Probudio sam se u sami osvit zore, u času kada se golema rumena sunčeva lopta promaljala iz usnulog istočnog beskraja. Izvirala je sporo, gotovo stidljivo, pozlaćujući tajanstveni krajolik i ostavljajući za sobom na mirnoj morskoj pučini sjenku vatrenog traga. Prizor je djelovao gotovo nestvarno, kao da sam osvanuo na nekoj drugoj planeti ili kao da prisustvujem rađanju novog svijeta. Dok su u drugoj sobi našeg iznajmljenog skromnog pansiona spavali arheolog profesor dr. Enver Imamović i Mirza Pepić, probudio sam Borisa Kovačevića, mog čestog saputnika na dalekim putovanjima. Izašli smo gotovo kao hipnotisani i uputili se laganim džogingom obalom tajnovitog otoka.

Jutarnje sjenke zagonetnih kamenih gorostasa, pored kojih smo trčali, nijemo su svjedočile o nekim davno zaboravljenim vremenima kada su njegovi stanovnici otok nazivali možda adekvatnijim imenom - Te Pito O Te Henua, to jest Pupak svijeta, mjesto gdje se usred Pacifika rodio život. Niko, međutim, ne zna kakav se život tada odvijao u ovom usamljenom podneblju i zašto su građeni i kakvu ulogu su imali džinovski kameni orijaši. Nažalost, ni savremena znanost još uvijek nije uspjela da zaviri u tu daleku prošlost pa mi se logičnim čini totalna zbunjenost koja me ispunjavala tog jutra dok smo lagano trčali pored njih.

Ko i kada? Otkud i zašto? Gdje i kako?

Pitanja i samo pitanja ispunjavaju dušu svakog došljaka koga sudbina izbaci na ovo usamljeno vulkansko tlo. Ovdje vam ne mogu pomoći školske lekcije iz povijesti svijeta, niti znanja iz iz arheoloških kronika i svjetskih enciklopedija. Nad ovim otokom odavno je spuštena zavjesa nepoznatih vremena u kojima je naša planeta izgledala znatno drugačije.

Umjesto činjenica i znanstvenih dokaza, ovdje se prepričavaju nevjerovatne priče i legende, a ako ste uz to i sami dovoljno maštoviti, prihvatit ćete predanje koje vam najviše odgovara, bez obzira da li je u njemu sadržana istini ili ne. Uostalom, učinit će Vam se – kao meni - najrealnijim ono predanje, koje govori o prakontinentu Lemuriji i tajanstvenoj Zemlji Mu.

Evo zašto.

Zanimljiva mitologija

U zanimljivoj mitologiji stanovnika Uskršnjeg otoka najčešće se pominje potonuli kontinent koji se zvao čudnim imenom - Hiva. To je, kažu, bila njihova prapostojbina. Hiva je bila zemlja koja je u sveopštoj kataklizmi nestala u Pacifiku. Neki antropolozi i istraživači, međutim, tvrde da sjećanja na potonuli kontinen nemaju nikakvih realnih temelja niti se znanstveno mogu potvrditi. Oni smatraju da je mnogo realnije da otočani potiču sa Novog Zelanda, jer se i tamo u narodnim predanjima pominje hipotetična zemlja po imenu Hiva.

Ipak, najčešće  je vjerovanje da Usrkšnji otok nije bio naseljen čak sve do dvanaestog stoljeća, kada su navodno tamo stigli prvi Polinežani sa svojim legendarnim kraljem Hota Matu'om ali ta teorija, kao i brojne druge, nikad nije potvrđena nepobitnim činjenicama.

Iskopavanjima koje je 1987. godine obavio poznati norveški pustolov i istraživač Thor Heyerdahl (Tor Hejerdal) i objavio u svojim radnim bilješkama “Rapa Nui Notes”, (“Rapa Nui Notes”, P.O. Box 1275, san Luis Obispo, CA 93406), navodno je utvrđeno da “zakopane kamene strukture, vertikalno položene, i njihove megalitske platforme”, datiraju iz daleke 1100.g. n. e., dok se prema novijim istraživanjima nastanak veže za 800.g. n.e. Uz to, znanstveno je dokazano da je otok već bio naseljen 300 godina prije dolaska kralja Hota Matu’a, a moguće čak i znatno ranije.

Tradicionalni antroplozi, koji se drže svojih knjiških i kabinetskih znanja, uglavnom ignorišu legende domorodaca, koji o svojim praprecima kazuju nevejerovatne pripovijesti, insistirajući da je riječ o prosvjećenom i civiliziranom narodu, koji je u dalekoj prošlosti imao svoje pismo i koji je dosegao fantastične domete znanja u mnogim oblastima i sferama života, a posebno u klesarstvu i graditeljstvu.

Antropolozi su, međutim, uporni u svojim tvrdnjama da su otočani tek slučajno, možda sticajem (ne)sretnih okolnosti, dospjeli sa Tahitija udaljenog gotovo četiri hiljade kilometara na Rapa Nui, najvjerovatnije poslije nekog lokalnog rata ili prirodne kataklizme, nekoliko stotina godina prije nego što su ih prvi put posjetili Europljani i kršćanski misionari i donijeli im nesagledivo zlo. Misterije, kao što je pismo rongo-rongo, o kome ćemo govoriti nešto kasnije, i nevjerovatne monolitne kamene platforme podignute gotovo na samom rubu vulkana u Vinapu, koje podsjećaju na okamenjene lađe, antropolozi su u potpunosti ignorisali, jer im se sve to nije uklapalo u njihove poprilično neubjedljive teorije!

Zašto?!

Otkriće na Andama

Dok trčimo prema veličanstvenom kamenom kompleksu nijemih orijaša, nazvanom Ahu Tahai, na zapadnoj obali otoka, koji su izmeđi 1968. i 1974. godine - zajedno sa tri kamena gorostasa - restaurirali dvoje uglednih entuzijasta - američki arheolog William Mulloy i njegova supruga Emiily Ross - ne mogu nikako da se otmem utisku da je slika ljudske prošlosti koju nam nudi zvanična arheologija i historiografska znanost jednako nategnuta kao i Darvinova teorija. Drugim riječima, ona bi mogla biti samo djelomice tačna!

Svojevremeno sam se u peruanskim Andama sreo sa uglednim arheologom profesorom dr. Ramirom Matosom Mendietaom, strastvenim istraživačem s reputacijom uvaženog sveučilišnog profesora i skromnošću jednog predanog zaljubljenika, koji godinama uporno i usamljenički, samo u društvu svog izdržljivog planinskog konjića, traga za materijalnim biljezima davno prohujalih vremena, trudeći se da pronikne u milenijske tajne i odgovori na pitanje kada je, zapravo, prvi čovjek dospio na vrleti ovog planinskog lanca, čime se bavio i kako je opstao.

Trud mu se isplatio: u blizini andskog grada Ayacucho (Ajakučo), na visini od 4.200 metara, u pećini na brdu Pikimachay (Pikimačaj), prona­šao je okamenjene stope čovjeka, koji je u toj nepristupačnoj oblasti živio prije čak - 22.000 godina!

Na drugoj lokaciji, u blizini grada i jezera Junin (Hunin), također na kondorskim visi­nama Anda, profesor Mendieta je otkrio da su zidovi jedne pećine išarane nebrojnim crtežima i petroglifima koje je ljud­ska ruka ispisala prije više od 11.000 godina! Slične tragove našao je i na zidovima brojnih pećina na brdima duž doline rijeke Mantaro (El Río Mantaro), u središnjem Peruu. Ko su bili ti ljudi, otkuda su pristigli, čime su se bavili i kakva ih je sudbina zadesila?!…

- Prije 16.500 godina - pri­čao mi je dr Ramiro dok smo pili 'pisco', neku vrstu andske rakije od grozđa, u jednoj tradicionalnoj penji (krčma) u Ayacuchou – golemi glečeri su se povukli sa visokih pampi okoHunina. - Ostalo je ogromno, napušteno polje, bez ikakvog ljudskog života. Prema otkrivenim tragovima, zaključio sam da su na tu visoravan prvi ljudi stigli prije nešto više od 15.000 godina. Ali, u vremenu od povlačenja glečera do njihovog dolaska – u razdoblju od 1.500 godina – ta visoravan je – zahvaljujući klimatskim promjenama - zazelenila i postala pogodna za život ne samo ljudi. U bujnoj vegetaciji namnožile su se i životinje. Zahvaljujući tome, pro­našao sam mnogo matarijlnih dokaza koji svjedoče o tome kakvo je bilo to praskozorjeljudskog života na Andima.

Tajanstveni kamenoresci

Dr. Ramiro smatra da su prvi peruanski ,,indiosi" bili lovci. Način života im je bio nomadski, a gotovo po pravilu živjeli su u manjim skupinama od 12 do 15 ljudi. Lovili su divlje planinske konje, koji su ličili na gorostasne kamile, pećinske medvjede i drugu div­ljač koja je pripadala andskoj megafauni kakva već hiljadama godina ne postoji.

- Ako vas put nekad nane­se u dolinu rijeke Mantaro, vidjet ćete tamo i jedan mali muzej. On je, nažalost, jedini na tim ogromnim zanimljivim andskim prostranstvima. U njemu sam izložio preko tri stotine artefakata, pronađenih u pjesku i kamenu, koji su nesumnjivo pripadali precima Pe­ruanaca od prije desetak i više hilja­da godina... Trebalo bi samo da vidite kakvo im je bilo oruđe i oružje. Kako je vješto i spretno pravljeno!... Ni po čemu se ne bi moglo re­ći da su ti suptilni majstori živjeli u mraku prahistorije! Vješti kame­noresci su, po svemu sudeći, bili u tadašnjem primitivnom svijetu na veoma visokoj cijeni, jer su uistinu bili nenadmašni majstori. Isklesano kamenje, koje smo pronašli, ukrašavano je filigranskim vijuga­vim šarama, izdubljenim u kamenu.

Profesor Ramiro mi povjerava svoju zanimljivu tezu da na­đeni predmeti u dolinu rijeke Mantaro, koje je izradio prahistorijski čovjek prije više od 15.000 godina – navodno prvi stanovnik visoravni na Andima - svjedoče o tome da je kamenorezački zanat bio toliko rasprostranjen da je ličio na pravu malu industriju.

- U pećinama Anda - dodaje on - našli smo hiljade ko­mada raznih vrsta oruđa, vješto isklesanih od kamena. Pokazalo se da nijedan predmet nije mlađi od deset hiljada godina...

Čudne sličnosti

Da, da, ima pravo profesor dr. Ramiro. Kad pogledamo sve te ruine i megalitske strukture, svakome je jasno da kamenorezački zanat na južnoameričkim prostorima zbilja ima dugu tradiciju. On se prenosio iz generacije u generaciju, ali – svejedno – teško je povjerovati da su kamene monumente Tiahuanaca, njegovu veličanstvenu Kapiju sunca, tajanstvene kamene statue nalik onim na Rapa Nui i veličanstvene hramove, klesali i podizali isti oni prostodušni stanovnici Anda čije tragove i petroglife već godinama otkriva profesor Ramiro.

A šta tek reći o megalitskim zidinama i brojnim utvrdama podignutim u dolini rijeke Urubambe – od Cuscoa (Kusko) do Machu Picchua (Maču Pikču), pogotovo onim koje se nalaze u nadaleko čuvenoj ''huaco'' (sretnoj) dolini Ollantaytambou (Olantajtambo), čiji su isklesani kameni blokovi teški i preko nekoliko stotina tona? Ili kako objasniti džinovske pruge i crteže na visoravni Nasca (Naska) od kojih neki liče na veličanstvene piste i kosmodrome? Ko ih je stvarao i čemu su služili?

S druge strane – krajnje je nejasno zašto su ti prastanovnici Perua, kada su već, kako znamo, bili izuzetni kamenoresci, svoje piramide najčešće podizali od adoba, neke vrste nepečenih glinenih blokova od kojih su podizani i gradovi-države Harappa (Harapa) i Mohenjo Daro (Mohendžo Daro) u dalekoj dolini rijeke Ind?

Možda su piramide podizali neki drugi graditelji?!…

I još nešto, kako to da je Chan Chan (Čan Čan), najveći pretkolumbovski grad podignut na pacifičkoj obali Perua, pet kilometara od grada Trujilla (Truhiljo), takođe podignut samo od adoba, po svojim arhitektonskim rješenjima gotovo identičan gradovima koji su u petom mileniju prije nove ere podizani u sasvim drugim dijelovima svijeta, u Mezopaotamiji i u dolini rijeke Ind, u današnjem Pakistanu? Kako i na koji način su se u tim dalekim vremenim prenosila graditeljska iskustva i druga vrijedna znanja iz drevne Azije u Južnu i Srednju Ameriku ili na pacifičke otoke (i obrnuto), ukoliko nije postojala neka kopnena veza, koja ih je nekad povezivala?!…

Zajednički uzor

Pokušavajući da nađem logične odgovore ne samo na ova, nego i na mnoga druga jednako teška i zbunjujuća pitanja – Južna i Srednja Amerika su prepune graditeljskih i drugih misterija prošlosti i predstavljaju pravi el dorado za istraživače i arheologe – dva puta sam poduzimao skromne znanstveno-novinarske ekspedicije u ove krajeve i moglo bi se reći da sam prokrstario od Ecuadora (Ekvador) do Ognjene zemlje, zavirivši čak i u zeleno carstvo Amazonije čije možda najspektakularnije arheološko blago već hiljadama godina skriva neprozirni prašumski baldahin.

Obišao sam gotovo sve zagonetne arheološke lokacije u svijetu, upoređivao ih sa onim koje sam vidio na prostorima između biblijskih rijeka Eufrata i Tigrisa, gdje je prije skoro sedam hiljada godina cvjetalo zagonetno Sumersko carstvo sa svojim blistavim gradovima-državama Lagashom, Urom, Eriduuom, Sipurom, Urukom, Šurupakom, Nipurom, Ninivom, Babilonom i drugim, kao i sa onim u dolini svete rijeke Ind, u današnjem Pakistanu, gdje su graditeljska umijeća i arhitektonska i projektantska rješenja staroindijskih graditelja veličanstvenih gradova Harappe i Mohenjo-Daroa pokazali zbunjujuće vještine i umijeća, koja se mogu porediti sa modernom urbanom gradnjom.

Svjedočeći o svemu tome gotovo da sam ubijeđen da su sve ove kulture imale zajednički uzor koji je možda bio u hipotetičnom kontinetu Lemuriji o kojoj kazuju mnoge prastare sage.

Zbog toga sam ovog uzbudljivog jutra, dok sa Borisom Kovačićem džogiram pored gorostasnih kamenih statua na Uskršnjem otoku, ispunjen čudnim osjećanjima zadovoljstva i trijumfa!

Kao da sam stigao na izvorište svih svoji nedoumica i zbunjenosti, na tajni sastanak sa svojom dječačkom ljubavlju, na mjesto na kome su skriveni odgovori na sva pitanja koja mi u besanim noćima već decenijama ne daju mira.

U idućem nastavku: KAD PACIFIK PROGOVORI >>

"Ovdje nema sigurnog sidrišta, nema gorivoga drva, nema svježe vode i čini se da je zemlja neplodna…"

(Kapetan James Cook, nakon posjete Uskršnjem otoku 1774. godine)

Konačno sam na cilju!

Najusamljeniji i zasigurno najtajanstveniji otok na našoj planeti, Rapa Nui ili Uskršnji otok, dočekao me je na najimpresivniji način - sa igrom  i plesom mladih obnaženih otočanki i zanosnom egzotičnom muzikom i ritmom kakvi se valjda više nigdje na svijetu ne mogu čuti. Nevelika aerodromska zgrada prepuna je domaćih znatiželjnika ali me niko ne vuće za rukav, nudeći turistički smještaj, kao što je to uobičajeno na svim pacifičkim otocima koji žive od turizma. Prispjeli putnici imaju mogućnost da se obrate službenicima u informativnim turističkim boksovima i da rješe sve što je u vezi sa njihovim boravkom na otoku – od smještaja do unajmljivanja konja za jahanje ili bicikla za obilazak otoka. Ali, niko se ne žuri da dobije korisnu informaciju, niti se žuri da napusti aerodromsku zgradu. Svi su zaokupljeni neobičnom muzikom i preplanulim ženskim tijelima koja se njišu u uigranom egzotičnom ritmu.

Kraljevstvo sunca

U ovoj iznenadnoj opojnoj muzici i sladostrasnim krikovima, čiji se dublji smisao i sadržaj gube u vrtlozima prohujalih vremena i tajanstvenih tradicija, kažu da je sadržana cjelokupna kolektivna memorija stanovnika najzagonetnijeg otoka na svijetu: njihova uzbudljiva sjećanja i duboka sjeta za sretnim vremenima u kojima je – daleko od nasrtljivih bijelih ljudi - na prostorima Tihog okeana, možda, blistalo jedinstveno kraljevstvo sunca - Zemlja Mu. Majka svih civilizacija svijeta!

Ali ko još može da razmišlja o tome u ovom čarobnom južnom predvečerju u kojem se slavi susret sa nepoznatim došljacima koji su upravo pristigli s dalekih merdijana, ne krijući svoje divljenje i zbunjenost ljepotom prvog utiska. Niko, dabome, i ne sluti da pomamna obnažena tijela zanosnih kćerki i sinova dalekog Pacifika i ovog predvečerja zapravo prizivaju neka druga zauvijek prohujala vremena!

Tek ujutro, postat ću svjestan gdje me je izbacila čelična letjelica čileanske aeroflote. Svuda oko mene je sivi, prepečeni kamen i morska pučina. Beskrajna tajnovita pustoš što se zlokobno valja, bjesni i pjeni, uludo udarajući o mrko vulkansko stjenje staro koliko i sam otok.

Gledano s pučine, Rapa Nui pruža utisak zelenosivog, travnatog tla koje se proteže iza visokih, crnih litica, a gledano iz zraka jasno se uočava njegov trokutasti oblik, donekle me podsjeća na jadranski otok Vis. Strane su mu duge deset, jedanaest i petnaest milja, a ukupna površina kopna iznosi tek nešto više od 45 kvadratnih milja. U blizini "vrhova trouglova" zlokobno prema nebu zjape mračni krateri tri davno ugašena vulkana: Rano Ravaku, Rano Kao i Rano Aroi. Nisu usamljeni niti jedini. Manji, bezimeni krateri su razbacani posvuda okolo i svjedoče o vremenima nesnosnog kaosa, kada su nemilosrdni bogovi iskazivali svoju bijes i kada je Pacifik podsjećao na ogromni kotao u kome su carevali košmar i pakao.

Svjedoci zagonetne prošlosti

Iz tih dalekih vremena na otoku je ostalo i preko 800 špilja i pećina, većina neistraženih, među kojima su najpoznatije ubilježene na topografske mape otoka - Ana Kai Tangata, Ana Mahina, Ana O Keke, Ana Toki Toki, Roiho i Ana Te Pahu. U ovim tajanstvenim podzemnim odajama istraživači su otkrili brojne petroglife čiji smisao i poruke nisu još uvijek potpuno odgonetnuti. Ali sve špilje i pećine još uvijek nisu istražene. Pogotovo one u koje se ulazi jedino iz okeana sa specijalnom ronilačkom opremom, a koje prema nekim istraživačima kriju basnoslovne tajne.

Vremena kaosa su, srećom, daleko iza nas. Na usamljenom otoku pobjedio je život zahvaljujući ugodnoj umjerenoj klimi, koju samo s vremena na vrijeme bičuju neugodni vjetrovi i olujne kiše. Tlo ostrva je izdrobljena lava, plodna, ali veoma porozna na kojoj raste nisko grmasto južno rastinje. Nema rijeka, nego samo nekoliko potočića, koji presuše za vrijeme toplog ljetnog perioda. Otočani danas ulažu velike napore da sa prostranih polja uklone kamenje i dovedu vodu koja bi natapala njihove oskudne parcele s povrćem, uglavnom sa slatkim krompirom i zeljastim biljkama. Sve ostalo povrće i voće se uvozi iz oko četiri hiljade kilometara udaljenog Čilea u čijem sastavu se otok nalazi od 1888. godine.

Najimpresivniji svjedoci zagonetne prošlosti otoka su, svakako, kamene skulpture gigantskih razmjera, moaji, koji se ne mogu usporediti s ničim sličnim na našoj planeti. Isklesane su iz crvenkasto-tamnosmeđeg vulkanskog pršinca, takozvanog tufa. Uglavnom su podizane uz morsku obalu, na posebno izgrađenim kamenim platformama (ahu) koje podsjećaju na goleme brodske palube. Moaji, na prvi pogled, djeluju poput kamenih čuvara otoka, ali niko do sada nije uspio objasniti zašto su leđima okrenuti prema pučini. Najviše ih je na južnoj obali otoka, između Hanga Vinapua i Hanga Nuia. U dugom nijemom nizu stražare Ahu Vinapu, Ahu Tahira, Ahu Hanga Hahave, Ahu Hanga Poukura, Ahu Tarakiu, Ahu Hanga Te'e, Ahu Ura Uranga, Ahu Akahanga, Ahu Oroi, Ahu Runga Va'e, Ahu Hanga Tetenga, Ahu Tuu Tahi i Ahu One Makihi. U dalekoj prošlosti, prije nekoliko stoljeća bilo ih je znatno više i prestravljenim pomorcima koji su plovili priobalnim vodama se činilo da na otoku žive divovi!

Kameni spomenari

Kamene platforme visoke nekoliko metara i nerijetko dugačke više od dvadeset metara, nalikuju na ogromne lađe. Vjeruje se da potječu iz najranijeg razdoblja otoka i o njima se ne zna ništa pouzdano. Drevni neznani graditelji su ih na neki čudan i nejasan način podigli od velikih višekutnih blokova od tvrdog bazalta i tako precizno spojili da se između njih ne može provući ni oštrica noža.

Ovakav složeni oblik megalitske gradnje bio je poznat u prostorima na kojima se prostiralo carstvo Inka, uključujući i zagonetnu civilizaciju Tahuanaco koja je predhodila svim kulturama Južne Amerike. Slične karakteristike su dobrim dijelom vezane i za drevne civilizacije Srednje Amerike. Njihova monumentalna arhitektura, kao uostalom i religija, bila je tijesno povezana s kretanjem Sunca, tako da su te zidine možda služile kao ceremonijalni žrtvenici u vrijeme procesija posvećenih kultu Sunca. Stoga su, po pravilu, bili orijentirani s velikom tačnošću u odnosu na izlazak i zalazak sunca.

U svrhu bilježenja kretanja Sunca tokom godine na vrhu vulkana Rano Raraku prastari stanovnici Uskršnjeg otoka izgradili su solarni opservatorij. Pored solarnog opservatorija i iza svakog žrtvenika podigli su znatan broj kamenih orijaša ljudskoga obličja, moaja, koji još i danas predstavljaju svojevrsnu graditeljsku i religioznu enigmu. Neki od njih teški su i više od stotinu tona, a samo ''šeširi'' nekih moaja teži su od deset tona!

Ko ih je i kako podizao na nepristupačna mjesta i kako? Čemu su služili? Otkud i zašto?

Na ova pitanja pokušali su odgovoriti mnogi – od avanturista do američkih svemirskih eksperata. Suvremeni istraživači i arheolozi izmisli su bezbroj teorija o tome čemu su služili moaji, kako su klesani i građeni i na koji su način prevoženi do sadašnjih lokacija i podizani na visoka postolja, ali – ruku na srce – nijedna od tih teorija ne djeluje uvjerljivo da bismo je, bez sumnjičavog klimanja glavom, mogli prihvatiti tačnom. Čak i pretpostavke o vremenu njihovog nastanka - između 400 i 1000 godina – djeluju neuvjerljivo i potpuno proizvoljno.

Četiri tipa moaja

Najviše očuvanih kipova podignuto je oko vulkanskih kratera – posebno oko kratera vulkana Rano Kao i na padinama vulkana Rano Ravaku, kao i podno najvišeg vulkanskog vrha na obližnjem nenastanjenom otoku Tera Vaka. Svaki od njih oduševljava i zbunjuje kako turiste tako i arheologe, etnologe ili povjesničare, namećući mnoga pitanja za koja do danas nema pouzdanih odgovora.

Tokom minulih vremena, na najzagonetnijem pacifičkom otoku, otočani su izrađivali četiri različita tipa kamenih statua, ali se ne zna šta su predstavljali i ko su im bili uzori. Jedan tip je bio relativno mali, pljosnate glave bez tijela, s ogromnim izbečenim očima. Drugi tip je imao oblik pravokutnog stupa na čijim je stranama u reljefu ocrtana ljudska figura i on najviše podsjeća na kamene statue koje su neznanom vremenu podizane u Tiahuanacu, na obalama jezera Titicaca, u hiljadama kilometara udaljenoj Boliviji. U treći tip moaja spadale su zaobljene i realistične kamene figure koje spokojno kleče sjedeći na petama, s rukama na koljenima i pogledom uprtim u nebo, podsjećajući na religioznu pomirenost sa sudbinom. Četvrti i posljednji tip predstavlja umanjeni prototip velikih spomenika iz kasnijeg razdoblja, budeći svojim postojanjem vremena u kojima su otočani očito oponašali svoje znamenite pretke, održavajući tako jednu fascinantnu tradiciju čije izvore još uvijek nismo u stanju sagledati.

Sve skupa, računa se da na Rapa Nui ima preko hiljadu moaja!

U idućem nastavku: IZA ZAVJESE VREMENA >>

Znalci kažu da skeptici i ateisti, kada je u pitanju zagrobni život, u širokom krugu zaobilaze nešto što je steklo slavu kao "Eksperiment Scole".

U prošlom je stoljeću samo provedeno na tisuće raznih pokusa kojima se pokušavalo zaviriti s "one strane groba" a najbrojniji takovi pokušaji datiraju iz perioda između 1900. i 1930. godine. Tada je bila riječ o klasičnim spiritističkim seansama. Do danas su razvijena sva moguća elektronska i druga sredstva kojima se čovjek nada zabilježiti i spoznati što ga čeka nakon ovog života na Zemlji. Vjerovali ili ne, postoji i metaznanstvena disciplina koju zovu transkomunikacija. Radi se o sustavnom pokušavanju da se "drugi svjetovi" snime kamerom ili makar zabilježe njihovi zvukovi. Kada sam na svjetskom skupu Basler Psi Tage pred mnogo godina vidio video snimke žene koja je preminula desetak godina ranije i nazočio nevjerojatnoj seansi u kojoj je njemački istraživač Dr Hans Konig pomoću naročitog elektronskog sklopa "prizvao" 16-godišnjeg dječaka Franka poginulog u saobraćajnoj nesreći, mogao sam samo konstatirati ono što su učinili mnogi prije mene a dobro je to još davno uobličio pisac Servantes: "Trebalo je mnogo raznih stvari da se sklopi ovaj svijet...". Naime, spomenuti je Frank pred kamerema komunicirao sa svojom majkom a ona je prepoznala njegov glas i briznula u plač. Dapače, naveo je i imena neke druge djece koja su bila s njime u toj nekoj, nazovimo je, drugoj dimenziji. Skupu su nazočili istraživači poput Ernsta Senekovskog i Francoisa Brunea, pariškog katoličkog svećenika za kojeg se smatralo da je najinformiraniji kršćanin kada su ovakove pojave u pitanju. Obojica su potvrdila svoje duboko uvjerenje da zagrobni život postoji, te su ovakovi kontakti stvarnost. Prezentirane su i neke fotografije osoba koje su svoj lik na neki način utisnule u filmsku traku. Neki su od tih pokojnika, poput jednog austrijskog teologa koji je preminuo još 1955. godine, na ovaj način u naš svijet prenijeli i po nekoliko stranica pisanog teksta. Kasnije će se tehnologija povezivanja s tim možebitno drugim svjetovima u koje idemo nakon smrti, razviti do neslućenih granica.