{nomultithumb}
Komuniciranje na daljinu, uopservatorije, sistem navodnjavanje, putevi, građevine sa nekoliko hiljada soba, urbani gradovi, razvijena poljoprivreda...
Ko je bio taj zagonetni narod što je u mraku praistorije dosezao blistave vrhove civilizacije ?!… Zvali su se Anasazi...
Ruševine imaju gotovo romantično ime. Zovu se Point of Pines, Borova tačka ili Borov vrh, i predstavljaju žalosne ostatke nekada veličanstvenog grada Anasaza, tajanstvenog naroda o kome znanost još uvijek ne zna dovoljno. Zapravo, sve što zna jesu brojni enigmatični fakti, koje posljednjih decenija pokušavaju racionalno odgonetnuti najeminentniji arheolozi Sjedinjenih Država i Meksika.
Point of Pines, dakle, nije jedina ali je možda najveća misterija što su je iza sebe ostavili Anasazi.
Ko su Anasazi? Kako su živjeli? U što su vjerovali i zašto njihova davno napuštena naselja izazivaju brojne nedoumice?!...
Smješten između žeženih pješčanih dina i crvenih Stjenovitih planina, u istočnom dijelu Arizone, Borov vrh je prije više od pet stoljeća predstavljao izuzetno značajan centar u prostranom carstvu pripadnika zagonetne kulture Anasaza. Pretpostavlja se da je u njemu živjelo više od 20.000 stanovnika, narod zlohude sudbine koji je u jednom jedinom danu ili noći doživio svoju - zonu sumraka.
I jednostavno nestao.
Zauvijek iščezao.
Kao da ga je noć usisala i pretočila u ništa!
UKLETA VAROŠ: Tako je nastala misterija koju arheološka znanost, možda, nikada neće uspjeti da objasni.
- Desilo se nešto čudno. Neshvatljivo! - kaže profesor Emil Hory sa Sveučilišta Arizona. – Čini se da su stanovnici Point of Pinesa obavljali svoje svakodnevne poslove, kada se to dogodilo. Nisu imali vremena za bilo kakvu racionalnu radnju. Za orgamiziran odlazak. Za bijeg. Za spas. Jednostavno su nestali u jednom hipu!...
Nestali!?…
Da, nestali!
To dokazuju mnoge činjenice koje profesor Hory nudi sagovornicima: nepojedene večere na stolovima, jela u posudama iznad ognjišta, upaljene vatre, netaknuti nakit i druge porodične dragocijenosti, zaboravljeno oružje, najljepše dječije igračke, obuća, posude za vodu, spremišta sa hranom...
Iznenađeni stanovnici su iza sebe ostavili sve što je imalo neke vrijednosti u njihovim životima. Baš sve. Upravo ta činjenica nedvosmisleno govori u prilog da nisu imali vremena čak ni za racionalnu akciju. Jednostavno, dogodilo se nešto nama potpuno neshvatljivo što je Borov vrh u jednom jedinom trenu pretvorilo u - ukletu varoš!
Sta se dogodilo?... Otkud?... Kako?... Zašto?...
Iza zlosrečnih nestalih stanovnika Point of Pinesa ostala su bezbrojna pitanja.
Za više od pet decenija koliko se bavim novinarstvom i istraživanjem zagonetnih događaja i tajanstvenih arheoloških lokacija, imao sam prilike da se susretnem sa brojnim tajnama i da upoznam možda i najveće misterije svijeta. Dabome, skromno, koliko u ovakvim slučajevima i može pojedinac bez obzira na entuzijazam i upornost koju pokazuje, pokušavao sam da proniknem u neke enigme, da ih objasnim i odgonetnem.
Dešavalo se tako gotovo po nekom pravilu da tragajući za odgonetkama nailazim na nove zagonetke sve dok, i ne htijući, ne stvorim oko sebe začarani krug satkan od nebrojnih tajni u kome se više nije znalo gdje počinje jedna misterija a gdje se završava druga.
Upravo Point of Pines je jedan od tih tajanstvenih začaranih krugova!
Ali, krenimo redom. Možda u priči o narodu Anasaza leži i rješenje enigme zvane Borov vrh.
Ko su bili Anasazi i kako je otkriveno njihovo postojanje?
Ispričat ću vam tu fascinantnu priču...
SLUČAJNO OTKRIĆE: Ujahavši u kanjon Chaco (Čako), svojevremeno je zabilježio Thomas Y. Canby (Tomas Kenbi) u svojoj izvanrednoj reportaži ''Anasazi - zagonetka u ruševinama'', svojevremeno objavljenoj u uglednom američkom magazinu ''National Geographic'', fotograf i slikar William Henry Jackson (Viljem Henri Džekson) je zaustavio mazgu i znatiželjno se osvrnuo unaokolo. Bio je iznenađen prizorom kojeg je ugledao. Sa sasušenog dna kanjona uzdizale su se ruševine nekada veličanstvenih građevina - ostaci davno iščezle kulture!
Otkud ruine u ovoj pustoši?!..., začudio se stari fotograf. Koliko je znao, ovaj sjeverozapadni dio teritorije Novog Meksika bio je oduvijek spržena zemlja, gola pustinja, bijedni dom za nekolicinu osiromašenih pastira iz indijanskog plemena Navaho!...
Bilo je to davne 1877. godine i tada se prvi put u historiji bijeli čovjek susreo sa zagonetkom nazvanom Anasazi.
Slavni slikar starog američkog Zapada William Henry Jackson bio je više nego zadivljen monumentainošću kamenih ruševina. Uz veliki rizik, uspio je sići među kamene ostatke i ostao bez daha pred onim što je vidio. Samo za izgradnju jedne velike građevine, izračunat će kasnije u besanim noćima Jackson, zagonetnim drevnim graditeljiima je bilo potrebno da iz nepoznatih kamenoloma dovuku, zatim isklešu i precizno ugrade više od trideset miliona kamenih blokova. A takvih veličanstvenih građevina i konstrukcija bilo je najmanje deset u Point of Pinesu!
William Henry Jackson bio je totalno zbunjen.
Ko su bili ti genijalni drevni graditelji?
Kojem narodu su pripadali stanovnici kojima su bile neophodne zgrade sa više od pet stotina soba?
Gdje je i kako nestao taj narod?
Šta se desilo?!...
Tih dana je iskrsavalo isuviše velik broj pitanja da bi na njih uspio odgovoriti siroti fotograf. Zadivljen i zbunjen, u čudu kakvo do tada u životu nije doživio, Jackson je krenuo dalje, u Hovenweep (Hovenvip) gdje je doživio novi šok. Otkrio je nove grandiozne ruševine sa mnogim kamenim kulama koje su se protezale na liniji Kolorado - Utah. Sljedećih dana posjetio je kanjon Chelly (Čeli), u Arizoni, gdje je otkrio veličanstvenu galeriju razrušenih građevina u crvenim stijenama i divio se likovnoj umjetnosti u kamenu kakvu do tada u životu nikada nije vidio.
Ali, ni tu se nije dugo zadržao. Stari znatiželjnik je krenuo dalje, u nova otkrića.
BROJNE ENIGME: Na svom uzbudljivom putovanju kroz neistražene prostore Four Cornersa (Četiri ugla), William Henry Jackson je pronašao srce kulture zagonetnih Anasaza. Njihova postojbina – kako je kasnije utvrđeno - bila je veća od Kalifornije i protezala se od istoka rijeke Rio Grande pa sve do zapadnog dijela Nevade, od srednjeg dijela Novog Meksika i Arizone pa sve na sjever do dalekog Kolorada i Utaha.
Iz dana u dan stari je fotograf bio sve sigurniji da su pripadnici kulture Anasaza na mnogim mjestima ove oblasti iza sebe ostavili nerješive enigme. Među njima, evo, i ove:
q U borbi da održe žito i ljetinu u ovoj suhoj zemlji, Anasazi su se izdigli na kulturni nivo koji nisu nikada uspjeli da dosegnu drugi prahistorijski narodi sjeverno od Meksika!
q Anasazi su bili vješti građevinari. Podizali nastambe za više porodica koje sve do 1870. godine, po monumentalnosti nisu imale premca na američkom kontinentu!
q Iako nisu imali (niti su znali) za točak i životinjsku vuču, oni su ispresijecali svoju zemlju hiljadama kilometara starih kamenih drumova.
q Da bi se mogli uspješno baviti poljoivredom i da bi opstvarili više žetvi, Anasazi su konstruisali ingeniozne sprave za navodnjavanje i kontrolu vode u vrijeme kišnog i sušnog perioda!
q Kao i drugi narodi tog vremena i Anasazi iz kanjona Chaco su svoj kaledar zasnivali na pažljivom posmatranju solarnih ciklusa!
q Da bi uspjeli pratili sezonske progresije Sunca, postavili su solarnu opservatorije na vrhu nepristupačnog Fajada Butte (Fajad Bate), na 1.300 metara visok vrh koji poput oštrog bajoneta izbija sa dna kanjona Chaco. U vrijeme solisticija i ekvinocija, spiralne šare urezane u stijenu, hvatale su savršeno precizno zrake svjetlosti između drugih stijena. Ovaj ''sunčev bodež'', koji je 1977. godine otkrila umjetnica Anna Sofaer, danas se smatra najsavršenijim astronomskim sistemom na području američkog prahstorijskog jugozapada!
q Da bi što jednostavnije komunicirali na daljinu, između udaljenih gradova i naselja, pripadnici zagonetnih Anasaza su uspostavljali specijalni signalni sistem, svojevrsnu azbuku za komuniciranje putem odbijanja sunčeve svjetlosti od velikih ogledala pravljenih od liskuna!
ŠTA SE DOGODILO: Sistem komuniciranja na velike daljine, savršene opservatorije, ingeniozne naprave za kontrolu, navodnjavanje i distribuciju vode, misteriozna mreža popločanih puteva, veleljepne građevine sa više od hiljadu pa i dvije hiljade soba i prostora za različite namjene, gradovi koji su funkcionirali kao urbane sredine i zadovoljavali potrebe desetina hiljada stanovnika, visoko razvijena poljoprivreda... Ko je bio taj zagonetni narod što je u mraku američke prahistorije dosezao blistave vrhove civilizacije? Odakle je došao i od koga je naslijedio sva ta nevjerovatna praktična znanja? U što je vjerovao i kojim bogovima se molio?
Pitanja... Bezbroj pitanja...
Kuda su i zašto iščezli Anasazi? Šta se dogodilo sa zlohudim stanovništvom Point of Pinesa? Zar je odista dvadeset hiljada ljudi, žena i djece tek tako, iz čista mira, moglo da nestane u jednom jedinom trenutku?!...
Kao da su nestali u ništavilu?!... Iza sebe nisu ostavili nikakav jasan trag. Ništa što bi objašnjavalo njihov nestanak. Čini se da nisu bježali u panici, niti su organizovano napustili svoje domove. Sa sobom nisu ponijeli ništa, čak ni ono što su smatrali svetim ili posebno dragocijenim.
Nisu birali odjeću, nisu odnijeli nakit, nisu iza sebe pogasili ognjšta!...
Doima se, dakle, da žitelji Borovog vrha nisu svjesno i planirano napustili svoje domove. Doima se da su nestati u jednom hipu, ostavljajući iza sebe nerješivu zagonetku!
TIHO UMIRANJE: Stoljećima nakon njihovog nestanka, kameni gradovi Anasaza su tiho umirali. U surovom kanjonu koga su stolječima zaobilazili arheolozi i istraživači, djelovali su nestvarno pusti, poput kakvih ukletih varoši. Tako je bilo sve dok se među njihove zidine nisu uselili Navaho Indijanci, koji su se sklanjali pred bijelim nasilnicima. Vjerovali su da su naselja podigli ''neki prastari stranci''. Iza ovog vjerovanja krije se još jedna misterija.
Ko su, zapravo, bili ''neki prastari stranci''?
Da li zanimljive legende i predanja Navaho Indijanaca pamte i neki drugi, još zagonetniji narod, koji je obitavao na ovim prostorima i koji je pospiješio razvoj kulture Anasaza?
- Samo mali broj arheoloških nalazišta govori nam danas o prvim naseljima pripadnika kulture Anasaza - kaže dr W. James Judge (Džejms Džadž), direktor Centra Chaco pri Sveučilištu New Mexico. - Oni su domove pravili raščišćavajući plitke uvale i natkrivajući ih nepromočivom nadstrešnicom koju su pravili od grmlja i blata. Njihova grnčarija izuzetne ljepote i praktične vrijednosti bila je od blata i pruća, pletenog tako gusto i čvrsto da su posude mogle održavati čak i vodu.
Prema najnovijim istraživanjima negdje početkom šestog stoljeća nove ere Anasaze su napravile tri sudbonosna koraka. Zahvaljujući uticaju naroda mongolske kulture(?!), umjetnost pravljenja grnčarije dosegla je vrhunac. Iz još uvijek neidentificiranih izvora dobili su luk i strijelu i napravili prvu sjekiru sa drvenom drškom. Istovremeno, poljoprivreda je postala važna za život a zasnivala se na uzgoju kukuruza, tikve i graha, što je donosilo potrebne proteine njihovoj oskudnoj ishrani.
- Izgleda da je jedan od njihovih najvećih neprijatelja bila vatra - smatra All Lancaster (Lankaster), koji je više od pedeset godina istraživao kulturu Anasaza. - Ognjište se u svakom domu nalazilo samo oko 1,90 metara ispod plafona koji je bio od granja i grmlja. Zbog toga je veliki broj kuća koje sam otkrio bio je spaljen...
PROKLETSTVO VATRE: Nisu li stanovnici zlohudog Point of Pinesa u kobnom danu ili noći o kojima ne znamo ništa završili u katastrofalnom požaru?
Ne. Nikako!
Ostaci ruševina Borovog vrha to dokazuju. Ipak, mora se priznati da su česti požari odnosili žrtve među Anasazima. U jednom zgarištu u naselju Kula Kiva pronađeni su ostaci pedesetero izgorjele djece, a jara koja je tom prilikom očito orgijala, naprosto je - istopila pijesak!
Izgleda da su Anasazi bili neka vrsta nomada. Nikada nisu dugo ostajali na jednom mjestu. Poput Maya, bili su u stalnom pokretu. Napuštali su stara ognjišta i podignute gradove i po svoj prilici odlazili za ugodnijom klimom (?!) i plodnijom zemljom (?!).
- Gotovo sva naša dosadašnja iskopavanja - kaže Kenneth L. Peterson (Kenet) iz Arheološkog muzeja Dolores u Koloradu - pokazala su da je u osmom stoljeću u dolini rijeke Dolores živjelo dvije do tri hiljade ljudi, a već u sljedećem stoljeću gotovo svi su nekamo otišli!
Kamo i zašto?!...
- Napustili dolinu i, izgleda, nastanili se na nekom drugom za život pogodnijem mjestu – odgovara Kenneth L. Peterson. - Mislim da se to dogodilo zbog čestih klimatskih promjena, iznenadnog pada ljetnih temperatura. Česte promjene boravišta dalo je Anasazima karakter – ''urbaniziranih nomada''!
