”Prisiljeni smo pretpostaviti da su prije mnogo milenijuma postojale vrlo razvijene civilizacije, koje su ili živjele na Zemlji ili su bar bile u nekoj neraskidivoj vezi s njom…“
George Kettmann, historičar

Posljednjih godina istraživači, antropolozi i arheolozi imaju pune ruke posla. Na svim merdijanima svijeta otkrivaju se artefakti, koje je teško smjestiti u postojeću sliku prošlosti svijeta. I dok historiografi sjedeći u svojim kabinetima sumnjivo vrte glavom, tražeći odgovore u postojećoj znanstvenoj literaturi, dotle sa terena pristiže sve više dokaza o našim davno izgubljenim sjećanjima. Kako recimo objasniti otkriće bizarnih skeleta iskopanih u Rusiji koji potvrđuju da su u prošlpsti možda na našoj planeti uistinu živjeli mitska bića, poput Satira ili gigantskih konja?!
Ukoliko su izvještaji ruske NTV tačni, arheolozi su u Rusiji, u mjestu Nevinnomissk u drevnim humkama iskopali dva neobična kostura – jedan nalik na Satira iz starogrčkih mitova a drugi nesumnjivo potvrđuje da su na našoj planeti nekada egzistirali džinovski konji!
Arheolog Savenko iz okruga Stavropol, koji je sudjelovao u otkriću navodi da nema znanstveno objašnjenje za ono što su iskopali. On kostur drevnog Satira opisuje kao biće kozjeg ili ovčjeg tijela s ljudskom glavom!
Relativno blizu mjesta gdje otkopan ovaj neobični skelet, arheolozi su slučajno iskopali i ostatke konja epskih razmjera. Ovaj divovski kostur konja – zamislite - ima razmak između ramena gotovo dva metra i pokopan je s počastima neuobičajenim za životinje u tom vremenskom razdoblju. Novinske agencije svijeta javljaju da je bio položen na leđa u posebno “svetište” ispunjeno travom. Kostur je odmah poslan na složene znanstvene analize, a stručnjaci antropolozi su odmah požurili da opovrgnu sve fantastične teorije o mitološkim vrstama bića, iako još uvijek nisu objavljeni rezultati testiranja. S druge strane, kustosi muzeja u Stavropolu su drevnom Satiru već dali odgovarajuće ime – Čovjekoovan!

ZBUNJUJUĆA PITANJA: Očito je da i na drugim poljima ljudske egzistencije tek danas otkrivamo mnoga zaboravljena znanja. Ali, nažalost, ne sva. Jer kada bismo znali kako su Egipćani gradili svoje piramide možda bismo znali i tajnu levitacije. Ili, kada bismo znali o drevnim robotima, automatima i kompjuterima, koji se pominju u prastarim tekstovima i hronikama, jasnija bi nam bila slika o stoljećima i milijenima koja su prohujala.
U vezi s tim slijede pitanja, koja će dugo uzaludno tražiti odgovore. Da li je, recimo, naša planeta i prije Hirošime (Hiroshima) i Nagasakija osjetila strahote atomskih eksplozija; da li su letjelice koje se pominju u mnogim sagama bili svemirski brodovi; da li su nas posjetili neznanci iz svemira; ko su autori svetih knjiga, gdje se kriju najfascinantnija antička znanja; koliko ima istine u legendama i predanjima prastarih naroda; kako razlučiti istinu od mašte kada se govori o superiornim drevnim civilizacijama; gdje početi i kako okončati istragu o vremenu i tajanstvenim kulturama koje danas, nažalost, jedva i naslućujemo?!...
Drevni spisi tvrde, na primjer, da su staroindijske 'vimane', neka vrsta svemirskih letjelica, bile izrađivane od šesnaest vrsta lakih kovina i da su letjele od jednog mjesta do drugog, od jedne zvijezde do druge, a bile su opremljene uređajima sličnim radarskim i televizijskim, kako bi se moglo vidjeti čak i unutrašnjost neprijateljskih svemirskih brodova. To se može razabrati iz jednog prastarog sanskritskog zapisa o aeronautici koji se danas čuva na na američkom Univerzitetu Misuri.

MAJKA STVARANJA: I na području parapsihologije može se samo nagađati koliko je znanja tokom minulih milenija potonulo u podsvijest čovječanstva. U jogi i meditaciji su se, to nema sumnje, sačuvale neke sposobnosti ljudskog duha. Sve nam to pokazuje da nas prožima neka snaga što se nalazi izvan zakona prostora, vremena i - školske fizike!
Ma koliko zvučalo fantastično, to je ona nedokučiva i tajanstvena snaga, koja samim psihičkim naprezanjem utiče, pa čak i proizvodi materiju, gradi život na čijem izvorištu budan duh može neprestano da crpi snagu i svježinu da bi se nanovo regenerirao. Snaga o kojoj drevni kineski filozof Lao Ce (oko 604. godine prije nove ere) kaže:
''Nekada, prije nego što se oblikovahu Nebo i Zemlja, nastalo je iz ničega neko bezvučno, bezoblično, samodovoljno, nepromijenjljivo Nešto. Ono prožima sve, a ipak nije nikada ugroženo: djeluje u svemu, a ipak je neiscrpno. Taj duh koji je izronio iz nedokučivog, jeste stvaralačka snaga života. Bezimena, ona je početak zvijezda i Zemlje: dade li joj se ime, tada se zove Majka stvaranja!
Ta snaga uklanja neposredno, razrješava zamršeno, izjednačuje zračenje i niže česticu do čestice. Nevidljiva je, a ipak stvara, i ja ne znam odakle potiče!
Međutim, ona prethodi zvijezdama!...''

LEGENDARNE ZEMLJE: To je samo jedan mali dio našeg naslućivanja o fantastičnim dimenzijama znanja civilizacija drevne prošlosti. O Sumercima, starim Egipćanima, Indijcima, Tibetancima, Kinezima, Mayama, Inkama znamo koliko-toliko. Međutim, o drugim visokorazvijenim, u današnjem značenju te riječi, narodima i kulturama kao što su prema mnogim legendama, sagama i predanjima, bile Atlantida, Lemuriji, Hiperboreja, Zemlja Mu, Gondvani, Kraljevstvo Punt... gotovo ništa ne znamo. Kada bi se, kojim slučajem, jednoga dana otkrili ostaci neke od ovih kultura, sigurno je da bismo još više bili zbunjeni fantastičnim dometima i znanstvenim iskustvima kojim su raspolagali naši pradrevni preci.
Još je grčki filozof Solon, za vrijeme boravka u Saisu, kulturnom središtu u gornjem toku Nila, zabilježio kazivanja egipatskih čuvara tajnih znanja, žreka, o legendarnoj Atlantidi, njenoj superrazvijenoj tehnologiji, čudesnim letjelicama u kojima su pripadnici 'Zemlje sreće' letjeli bogovima u posjete, brodovima, podmornicama, korišćenju atomske energije...
- Prisiljeni smo pretpostaviti da su prije mnogo milenijuma postojale vrlo razvijene civilizacije, koje su ili živjele na Zemlji ili su bar bile u nekoj neraskidivoj vezi s njom. Kako bismo, inače, drukčije mogli da objasnimo neriješene zagonetke što potiču iz vremena daleke i gotovo zaboravljene prošlosti?!...

POSJETA IZ SVEMIRA: Tako misli čuveni američki historičar i arheolog Džordž Ketman (George Kettmann), a naučnik Moris Šatelen preciznije objašnjava:
- Prije šezdeset i pet hiljada godina naše pretke su posjetili astronauti iz nekog drugog zvjezdanog svijeta, pa su naglo poboljšali njihovu inteligenciju, najvjerovatnije ukrštanjem, zatim ih uveli u mnoge tajne astronomije, matematike, metalurgije, gradnje...
To se po svoj prilici desilo u toku pretposljednjeg međuledenog doba, između prve i druge glacijacije Virma, onda kada se zvijezda Sjevernjača zvala Vega i kada je klima na Zemlji bila, otprilike, ista kao i danas. To je, dakle, bio idealan period za prilagođavanje i obučavanje nove ljudske rase koja je postala veoma superiorna u odnosu na prethodnu!...
Kako je Šatelen došao do ovog fantastičnog zaključka?
Prvi dokaz otkrio je kada je riješio tajnu petnaestocifrenog broja zabilježenog na sumerskoj glinenoj pločici nađenoj na brdu Kujundžik, na mjestu gdje je nekada cvjetao drevno, grad Niniva. Na njoj je, kako smo već ranije rekli, govorom preciznih brojki bilo zapisano da je 'velika konstanta' Sunčevog sistema čovjeku bila poznata prije tačno 64.800 godina!
Drugi dokaz nametnuo se sasvim slučajno kada je u jednoj stijeni u Del Maru, pored San Dijega, u Kaliforniji, otkrivena lobanja homo sapiensa ili Kromanjonca.

ZVJEZDANI KONTAKTI: Ispitujući starost lobanje metodom datiranja zasnovanoj na aminokiselinama, dr. Rodžers, direktor Muzeja čovjeka u San Dijegu i dr. Bada, profesor hemije u Okeanografskom institutu San Dijega, zaključili su da je stara oko 65.000 godina, da je pripadala čovjeku koji je posjedovao visoku inteligenciju i koji je, po svemu sudeći, bio sposoban da posmatra i registruje astronomske cikluse!
- Nažalost - kaže Moris Šatelen - mi nikada nećemo saznati da li je taj čovjek rođen na Zemlji, ili je došao iz svemira. Jedino možemo da vjerujemo da su u tim dalekim vremenima među primitivnim zajednicama na Zemlji postojala i ljudi vrlo visoke inteligencije, što remeti sve postojeće znanstvene teorije!
To je tačno. Jer, činjenica da su naši preci koji su živjeli prije 65.000 godina znali toliko mnogo, možda čak i više od nas, o Sunčevom sistemu, više je nego zbunjujuća i vrlo ju je teško objasniti ukoliko u pomoć ne pozovemo - svemirske goste!
Ali, poznavanje astronomije i matematike samo su, kako ćemo vidjeti, dio znanja koje su posjedovali naši pradavni preci...

EKSKLUZIVNO: Ekspedicija ‘RAPA NUI’
http://www.bosnic.com/Pocetna-00010.html

U nastavku: SJEĆANJA NA BUDUĆNOST

AKCIJA: JEDNA KNJIGA - 3,00 EURA

Kliknite na naslovnu stranu knjige!

'Po-tolo' je najteža zvijezda u svemiru i svi ljudi zajedno ne bi mogli da podignu ni najmanji njen komad!

Vjerovanje afričkog plemena Dogona

Kultura Sumera trenutno se smatra jednom od najstari­jih kultura na svijetu. Njeni su kraljevi osnovali legendarni grad Ur, u Kaldeji, a prema drevnim rukopisima i legendama, doživjeli su astronomsku starost. Samo prvih deset sumerskih kraljeva, kako je na glinenim plo­čicama u trećem ili četvrtom stoljeću prije nove ere zapisao učeni svećenik Berosos, vladali su ni manje ni više - već 456.000 godina!

Da li je to moguće? Da rukopisi ne varaju?!

Prije nego što potražimo odgovore na ova pi­tanja i razmotrimo ih u svjetlu znanstvenih dostignuća, pokušajmo saznati ko su, zapravo, bili Sumerci? Odakle su stigli? Otkud im nevjerovatno astronomsko, matematičko i tehničko znanje? Kako to da se njihov proračun Mjesečeve putanje razli­kuje od naših najnovijih rezultata samo za 0,4 se­kunde? Kako su uspjeli da izračunaju da godina traje 365 dana, šest sati i jedanaest minuta, što se od današnjih proračuna razlikuje samo za - tri minuta?! Kako se može objasniti činjenica da su se znali služiti s petnaestoznamenkastim brojevi­ma, kada je, recimo, i za stare Grke već pri 10.000 započinjala beskonačnost?

ASTRONOMI PRIJE 6000 GODINA: Naime, na jednoj glinenoj krhotini na brežuljku Kujundžik pronađen je rezultat nekog drevnog proračuna s brojčanom vrijednošću od  195,955.200.000.000!

Godinama kasnije mnogi naučnici, od arheolo­ga do matematičara i fizičara, pokušavali su da odgonetnu šta je tako fantastično velika cifra mogla da znaci drevnim Sumeranima. Izgleda da je istinsko objašnjenje našao američki naučnik francuskog porijekla Moris Šatelen. U svojoj knjizi 'Jesu li nam preci stigli iz Sve­mira?', Šatelen objašnjava:

''Sumerci, čije je porijeklo nepoznato, bili su izvanredni astronomi. Poznavali su period revo­lucije i konjunkcije svih planeta, čak Urana i Neptuna, i podijelili su solarni dan na 86.400 sekundi, dakle, 24 sata od 60 minuta sa po 60 sekundi.

Shvatio sam da misteriozni broj sa Kujundžika mora da bude neki vrlo dug vremenski period iz­ražen u sekundama. Izračunao sam da broj pred­stavlja tačno 2.268 miliona dana od po 86.400 se­kundi svaki. To je već bio dobar početak, ali mi nije bilo jasno šta treba da znači tako dug vremenski period, više od šest miliona godina, dakle duži od čovjekovog postojanja na Zemljii. Srećom, sjetio sam se da su  Sumerci,  između ostalog,  znali za astronomski fenomen poznat pod nazivom ''unapredno pomjeranje ravnodnevnica'', koji pokreće oso­vinu rotacije naše planete oko ekliptičnog pola za 9,450.000 dana ili oko 26.000 godina.

Tada sam doživio najveći šok u svom životu. Otkrio sam da 2.268 miliona dana sasvim tačno predstavlja 240 ciklusa ''unaprednog pomjeranja rav-nodnevnica'' sa po 9,450.000 dana svaki! Drukčije rečeno, sveti broj sa Kujundžika je predstavljao za tajanstvene Sumerce 240 ciklusa rotacije godišnjih doba oko zodijačkog kruga, ali izražen u sekunda­ma, umjesto u danima ili godinama, kako to čine današnji astronomi.

Tako sam shvatio da je ta više nego fantastična cifra od 195,955.200.000.000 sekunda upravo čuvena 'velika konstanta' našeg planetarnog sistema koju su astrolozi i astronomi pokušavali da otkriju tokom gotovo dvije hiljade godina, a koju su, nevjerovatno, njihovi drevni preci izračunali još prije - 64.800 godina!...''

FANTASTIČNA ZNANJA: Ali, nije to jedino što već decenijama zbunjuje znansveni svijet kada su u pitanju drevni stanovnici plodne Mezopotamije!

Kultura Sumera prepuna je zapanjujućih zagonetki, koje će još dugo golicati maštu istraživača i arheologa.

Pretpostavlja se da su Sumerci napisali prve knjige na svijetu, da su znali za statički elektri­citet i električnu struju, da su se služili galvanskim baterijama i galvanoplastikom. Poznavali su i mno­ga znanja iz oblasti optike, a pretpostavlja se da su čak znali i za mikroskop. Možda su poznavali i tajnu gravitacije i lebdenja i da su se služili antigravitacionim in­strumentima!

I njihova znanja iz astronomije bila su fantastična. Znali su da se naš prirodni satelit okreće oko naše planete, a Zem­lja oko Sunca. Znali su za Uran i Neptun, mada je ova  prva planeta samo u vrlo rijetkim prilikama vidljiva golim okom, dok se Neptun nikada ne može vidjeti. Njihova učenja podsjećaju nas da Mars ima dva satelita, Jupiter četiri, Saturn sedam, a Uran dva i da komete dolaze i prolaze u pravilnim vre­menskim razmacima.

Sumerci su znali, a kasnije ćemo vidjeti da su to znali i Egipćani i Maye, da se sve planete i nji­hovi sateliti istog datuma i u istoj tački svakih 2.268 miliona dana, to jest svakih 6,300.000 godina od 360 dana nalaze u istoj ravni na nebu!

Na jednoj saćuvanoj glinenenoj pločici neki sumerski zvjezdoznanac je nacrtao pored Mjeseca dvije zvijezde - Alfu i Betu iz sazviježđa Blizanaca! Sudeći prema njihovoj poziciji, slika na pločici je prikazivala ne­bo od prije – 6.000 godina!

TAJNA SIRIJUSA B: Ovo nije bilo teško utvrditi. Naime, Sunce se danas, za vrijeme jesenje ravnodnevnice nalazi u sazviježđu Ribe, a u vrijeme procvata sumerske ci­vilizacije, ono se zaista nalazilo u sazviježđu Bli­zanaca. I dalje, lagano kretanje nebeskog svoda ostvaruje puni krug za 25.920 godina, a ta ista cifra pojavljuje se i u mnogim starim sumerskim teksto­vima.

Međutim, ni to nije sve. Znali su da je nebeski svod fiksan, a da se planete pomjeraju u odnosu na njega. I dalje: njihova znanja iz astronomije pre-vazilazila su čak i naš planetarni sistem i zadirala su mnogo, mnogo dalje - do zagonetne zvijezde Sirijus B, koja je tako sitna da je zvanično otkrivena tek sredinom 19. stoljeća, tačnije 1862. godine, i to teleskopom s promjerom od četrdeset centimetara!

Da misterija bude veća Sirijus B je, zapra­vo, 'bijeli patuljak' na kome je materija od koje je sačinjen silno zgusnuta i fantastično teška. Prema znanstvenim podacima masa Sirijusa B dostiže 0,98 mase Sunca, a prečnik te zvijezde  je svega dva i po puta veći od prečnika naše planete. Upravo to prouzrokuje fantastičnu gustinu, a samim tim i težinu: jedan kubni centi­metar Sirijusa B težak je gotovo - pedeset tona!

Sumerci su znali tačno trajanje orbite Siriju­sa B i toj činjenici su pridavali izuzetnu pažnju. Me­đutim, ne i jedino oni. Prastari rukopisi nas upo­zoravaju da su i žreci (sveštenici, čuvari tajnih znanja) stare egipatske civilizacije na izvjestan način gajili 'kult Sirijusa', stavivši ga na prvo mjesto među svim zvijezdama za koje su znali. Njihov pre­cizni kalendar takođe se zasnivao na izlascima i zalascima ove daleke zvijezde nevidljive golim okom, a poistovjećivali su je s glavnom božicom Izi­de, koja je bila žena glavnog egipatskog božan­stva - Ozirisa!

Ali ni tu nije kraj ovoj drevnoj misteriji.

NEVJEROVATNE TRADICIJE DOGONA: I jedno afričko pleme, Dogoni, koje danas sa­činjava oko tri stotine hiljada pripadnika, a živi na području Nigerije, u svojim za znanstveni svijet jedin­stvenim i zbunjujućim predanjima zadržali su zna­nja o ovom dalekom zvjezdanom sistemu. Glavnu zvijezdu Sirijus A Dogoni nazivaju 'Sigi-tolo', a Sirijus B, koja je nevidljiva golim okom – 'Po-tolo'.

Međutim, znanja Dogona idu i dalje. Prema njihovim učenjima zvjezdani sistem Sirijusa A sa­činjavaju još i 'Emme-ja-tolo', ili Sirijus C, s pla­netom 'Njen-tolo', što današnja nauka još nije u potpunosti potvrdila.

Misterija koja obavija ovo neobično afričko pleme o čijem se porijeklu malo zna, postaje još veća kada se zna da su Dogoni oduvijek znali da je Sirijus B ili 'Po-tolo', u stvari, 'bijeli patuljak'.

'Po-tolo', kažu njihova predanja, je najteža zvijezda i svi ljudi zajedno ne bi mogli da podignu ni najmanji njen komad!

Od koga su ovi tajanstveni drevni narodi sa­znali za Sirijus B i zašto su ga toliko obožavali kada on, naizgled, nema nikakve veze sa životom na na­šoj planeti?

Precizan odgovor, koji je teško potvrditi ali i osporiti, leži u zanimljivoj dogonskoj mitologiji.

''U početku su se Sunce i zvijezda 'Po-tolo', kao susjedi, nalazili u istom regionu neba'' - tvrde Dogoni - ''a zatim se 'Po-tolo' udaljila od Zemlje, a Sunce je ostalo na svom mjestu!...''

IZGUBLJENE HONIKE: S tim u vezi, dogonska mitologija pominje dvije neobične svemirske posjete: Zemlju je prvo posje­tilo nekakvo biće koga su nazvali Ogo, a zatim se na našu planetu spustio brod Nome sa prvim ljudima!

Ova druga posjeta opisana je vrlo detaljno. Nomina letjelica bila je ogromna i imala je dvije palube sa okruglim dnom. U njoj je bilo šezdeset velikih prostorija u kojima su bila smještena sva živa bića i osnovni sadržaj njihovog života. Stigli su na Zemlju i na njoj ostali!

Prema drevnim legendama i Sumerci su bili u stalnoj vezi s bogovima, koji su u nebeskim bar­kama stizali iz oblaka, otkrivajući im mnoga kori­sna znanja, a njihovim kraljevima, koji su im vjerno služili, darivali su fantastično dug život.

Ipak, istraživači drevne prošlosti, proteklih go­dina, došli su do neobičnih saznanja. Otkriveno je, naime, da su Egipćani čuvali izvještaje o astronom­skim posmatranjima fantastičnih 630.000 godina, arhive Babilona navodno su bile stare 470.000, a asirske hronike protežu se u prošlost 270.000 godina. Šta je sve bilo registrirano u tim dragocjenim dokumentima koja su se izgubila u vremenu, teško je i naslutiti. No, da su kojim slučajem saču­vana, vjerovatno bi slika o prošlosti naše planete u mnogo čemu bila drugačija, a mnoge zagonetke bile bi već odavno riješene.

Gotovo poput Sumeraca, kako smo vidjeli, i Maye su zagonetan narod. Iza sebe su ostavile daleko više spomenika, koji i dan-danas podstiču fantaste i maštare na nevjerovatna razmišljanja, a arheologe zbunjuju i ostavljaju  bez riječi.

STEPENICE U UNUTRAŠNJOST NEBA: ''...Postoji li neki kutak na Zemlji koji sebe obavija takvom potpunom tminom i ne daje nam odgovor ni na jedno pitanje?'' - zabilježio je svoju zbunjenost čuveni reporter Egon Erwin Kisch (Egon Ervin Kiš) u tekstu 'Pitanja, ništa drugo nego pitanja na Monte Albanu'. – ''Je li jače u nama ushićenje ili zbunje­nost?! ... Koji su uzroci: da li taj prostrani kom­pleks, čiji su obrisi pogled u beskonačnost? Ili su to piramide, koje izgledaju kao raskošne stepenice u unutrašnjost neba? Ili je to dvorište hrama, koje je pomoću naše moći predočavanja ispunjeno hilja­dama Indijanaca koji se usrdno mole? Ili je to, pak, opservatorija što s merdijanskim krugom čini ugao azimut? Možda je to i pogled na stadio kakav u Evropi nije sagrađen od rimske antike do dvadese­tog stoljeća, na stotinu i dvadeset kamenih redova Što se koso penju k nebu?!...''

Maye, doduše, nisu uspjele napraviti jednostav­ni plug, tvidi NASSA-in stručnjak Johannes von Buttlar (Johanes fon Batler), zemljoradnja im je bila sasvim primitivna: međutim, njihova nevjerovatno razvijena kultura stvorila je najbolji kalen­dar na svijetu!

Maye su podizale svoje građevine samo onda kad bi to zapovijedio kalendar, a ne kada bi bile potrebne. Cjelokupna kultura i nauka bile su pod­vrgnute kalendaru i zvijezdama, jer je ovaj neobični narod stalno živio u očekivanju smaka svijeta. Mlade generacije, s koljena na koljeno kao strašno prokletstvo pritiskala je daleka uspomena na uža­snu katastrofu, možda baš na onu već opisanu, što se dogodila u našem Sunčevom sistemu, koja je u orgijanju vulkana, zemljotresa, vjetrušina i mora gutala sve pred sobom. Možda baš zbog toga, nji­hovo astronomsko znanje bilo je nevjerovatno, a arhitektura pravo algebarsko čudo. Pa, ipak, Maye nisu znale za - točak!

Zašto? Kako je to bilo moguće?

EKSKLUZIVNO: Ekspedicija ‘RAPA NUI’
http://www.bosnic.com/Pocetna-00010.html

U nastavku: IZGUBLJENA SJEĆANJA

AKCIJA: JEDNA KNJIGA - 3,00 EURA

Kliknite na naslovnu stranu knjige!

“Ne plačite i ne tugujte, jer ćemo naći grad Paikikin ‚joc llacta’ (isti kao Drugi)!...”
Obečanje svećenika Inka

Već sedmi dan kako nas prate blatnjave kiše, a još smo daleko od cilja. Pred nama je nepregledna džungla puna neizvijesnosti i dramatičnih nagovještaja. Negdje, tamo, u zelenom labirintu, kroz koji krivuda amazonska rijeka Pinji-Pinji (Pini-Pini), smješteno je naše daleko i neizvijesno odredište - legendarni grad Pantiakolo (Pantiacolla), navodno posljednji izgubljeni grad Inka. Sve što znamo o njemu, potpuno je nepouzdano i neprovjereno. A ono što znamo djeluje nam poput kakve bajke o bogatoj tajnoj riznici, koju je prekrila džungla...
NEIZVJESNO PUTOVANJE: Prema mnogim peruanskim i svjetskim arheolozima, pogotovo onim koji su za njim tragali, Pantiacolo je bio posljednje utočište Inka. Pripadnici visoke svećeničke i kraljevske kaste, pod naletom okrutnog španjolskog pustolova Franciska Pizara (Francisco Pizarro) i njegovih bezdušnih konkvistadora, u ovaj grad su navodno sklonili svoje najvrednije religiozno i kulturno-historijsko blago - rukotvorine, zlatna božanstva optočena draguljima i nakit neprocjenjive vrijednosti. Zbog toga je, prema mnogima, upravo Pantiacolo prijestolnica mitske kraljevine zlata - zvane El Dorado! Na osnovu brojnih peruanskih predanja i tradicija, zatim pripovijedanja Indiosa Mačiguanga (Machiguango) i prastarih kronika, koje su se prenosile s koljena na koljeno, nebrojene znanstveno-istraživačke i avanturističke ekspedicije odlazile su, prije nas, u zelenu neizvjesnost Amazonije s čežnjom da otkriju Pantiacolo i njegove zlatne riznice.
Na sreću ili žalost, nisu ga otkrili, a mnogi se nikad nisu ni vratili svojim domovima! Ostavili su kosti negdje u dolini rijeke Pini-Pini, u ovim nesnosno vlažnim i opasnim predijelima, kroz koje se danas i mi probijamo, dok na nas nasrću rojevi dosadnih komaraca i uznemirenih insekata, a iz mračnog prašumskog gustiša na nas možebit vreba opasno zvjerinje. Mnogi su nesretnici skončali od zmijskih ujeda, neki umrli od malarične groznice, dok su neke rastrgle divlje zvijeri ili odveli pripadnici divljih i opakih Čuaia (Chua), nevidljivih amazonskih ratnika, koji su prema starim legendama, bili posljednji čuvari Pantiacola... U vrijeme kada je španjolski osvajač Francisko Pizaro stigao u fascinantno kraljevstvo Inka, zemlja je - kako je poznato - bila uzdrmana ratom između prijestolonasljednika Atahualpe i njegovog polubrata Huaskara (Huascar). Ovakvo stanje iskoristio je lukavi Pizaro. Sarađujući čas s jednim, čas s drugim, ulazio je sve dublje u zemlju, a 16. novembra/studenog 1532. godine na prevaru je zarobio Atahualpu. Sve što se dalje dešavalo, išlo je na ruku pohlepnim Španjolcima.
SAKRIVENO BLAGO: Da bi spasio goli život, kralj Inka je Španjolcima ponudio neprocjenjivo blago koje je, prema svjedočanstvima iz tog vremena, napunilo “prostoriju dugačku 20, a široku 18 stopa” s najljepšim dragocijenostima od zlata i dragulja. No, sve je bilo uzalud: 29. augusta 1533. godine - posljednji suveren Inka, Atahualpa, javno je udavljen! Čuvši za prevaru, Huascar koji je iz Kuskoa (Cuzco) pratio kretanje osvajačkih hordi, naredio je da se pod hitno preostalo blago prebaci u nepristupačnu oblast Antisui (Antisuyu), u istočnom dijelu carstva Inka. Sljedećih mjeseci naprosto su opustjeli gradovi Inka, a iz kamenih hramova i brojnih svetilišta sklonjeno je u nepoznata skrovišta sve što je imalo bilo kakvu materijalnu i duhovnu vrijednost. Priča se da su se inkanski svećenici, sklanjajući neprocijenjivo blago, tješili ovim riječima: “Ne plačite i ne tugujte, jer ćemo naći grad Paikikin ‚joc llacta’ (Isti kao Drugi)”, misleći na sjajnu prijestolnicu Kusko. Paikikin je vremenom preokrenut u Paititi i postao je jedan od simbola “obečane zemlje”, nešto kao legendarni El Dorado! Paikiki se danas naziva neistražena divlja oblast između rijeka Pinji-Pinji i Madre de Dios, što prema mnogim istraživačima, zapravo, predstavlja onu prastaru mitsku zemlju Antisuiu, u kojoj je - navodo - skriveno najveće blago Južne Amerike.
KRISTALNE KUGLE: Drevne tradicije potomaka Inka - Kečua (Kechu), istinskih gospodara Anda, i plemena koja danas žive u nepristupačnim prašumskim područjima oko amazonske rijeke Pini-Pini, govore da je Paititi zapravo Pantiacolo, prekrasni grad kojeg su podigli pripadnici nepoznatog naraoda, koji je predhodio kulturama Anda. Vjeruje se da je stariji i od Tiahuanaca za kojeg danas neki istraživači smatraju da je podignut prije vise od 17.000 godina. Sa masivnim kamenim kućama, palaćama, kristalnim hramovima, termalnim banjama, prostranim trgovinama i širokim popločanim ulicama, osvjetljenim i danju i noću kristalnim kuglama iz kojih se širi hladna avetinjska svjetlost, Pantiacolo je stoljećima budio maštu bjelosvjetskim avanturistima i istraživačima.
Priča o kristalnim kuglama sa hladnom avetinjskom svjetlošću podsjetila me na engleskog pisca i istraživača Rejmonda Drejka (W. Raymond Drake 1913–1989), s kojim sam sedamdesetih godina, za vrijeme održavanja Trećeg međunarodnom kon¬gresu Drevnih astronauta u Crikvenici, vodio zanimljiv razgovor za sarajevski ''Svijet'' u kome sam radio.
''Naučnici legendarne Lemurije, inspirirani djelima misionara iz svemira'', tvrdio je Drejk, ''proučavali su čak i vibratorske snage, koje su raz¬vijale radionike bazirane na solarnoj i kosmičkoj energiji, donoseći svjetlost i toplotu njihovim gradovima. Baš zbog toga Lemurani su bili poznati po hladnoj svjet¬losti koja je stoljećima osvjetljavala ulice njihovih gradova i gorjela u njihovim domovima!...''

ZANIMLJIVA SVJEDOČANSTVA: Mora da su ova prastara znanja o rasvjeti ka¬snije prihvaćena od naroda latinske Amerike, jer tamošnje drevne legende pune su priča o kamenju koje svijetli. Čak je i memoarista konkvistadora biskup Diego de Landa (1524. – 1579.) zabilježio da je sa španjolskim osvajačima otkrio legendarni grad Grand Makso, blizu izvora rijeke Paragvaja (Río Paraguay), u Mato Grosu (Grosso), koji je na sredini jedinog stupa imao veliku kuglu koja je u svako doba dana i noći osvjetljavala usnuli i napušteni grad.
Druga tvrdnja o nepoznatom izvoru svjetlosti potiče s početka prošlog stoljeća. Tada su urođenici Mato Grosa pričali pukovniku P. H. Fosteru da su vidjeli neku hladnu zagonetnu svjetlost u izgublje¬nim gradovima u džungli. Pišući o tome britanskom književniku Luisu Spensu (Lewis Spence)
pukovnik Foster kaže:
''...Ti ljudi imaju jedan izvor osvjetljenja koji je nama još nepoznat. U stvari, čini mi se da su oni preostali pripadnici neke civilizacije koja je ne¬stala i koja je sačuvala svoja fantastična drevna znanja. Dugo sam tragao za ruševinama izgubljenih gradova te tajanstvene kulture izgubljene duboko u džungli i pronašao je¬dan avetinjski grad, kojeg je još uvijek noću osvjetljavala neka neobična hladna svjetlost. Nisam otkrio odakle potiče ta avetinjska svjetlost...''
ISKUSTVA DRUGIH: “Put koji vodi do Pantiacola vrlo je dug i gotovo neprohodan”, pričao nam je pred polazak u ovu neizvjesnu avanturu, italijanski istraživač Đankarlo Ligabue (Giancarlo), koji je bio vođa tri znanstvene ekspedicije, što su prije nekoliko godina tragale za izgubljenom riznicom Inka. ”Ulazi se u džunglu rijeke Madre de Dios, potom dolazi do takozvane Crne lagune, te do brda s pet karakterističnih vrhova i nastavlja prema Četvrtastoj laguni oko koje leže ruševine Pantiacola, a tu su negdje i tajne riznice s neprocjenjivim blagom...” U prošlosti su postojale precizne mape na kojima je bio ucrtan put do krajnjeg cilja, ali su se sve ekspedicije koje su se služile tim mapama, crtežima i dvosmislenim opisima, vratile razočarane, izmoždene i uplašene. Niko nije uspio da otkrije El Dorado! Ipak, na osnovu kazivanja Mačiguanga, peruanski arheolog i istraživač Karlos Nojenšvander Landa (Carlos Neuenschwander) uspio je 1958. godine doći do Crne lagune gdje je otkrio dugu popločanu stazu zaraslu u prašumsko korijenje. Prava je šteta što nije mogao dalje, jer je bio obhrvan malaričnim napadima, a i džungla je učinila svoje - progutala svaki trag vidljivi trag i istraživač se vratio neobavljenog posla. Više od 20 godina kasnije, leteći sportskim avionom iznad te zone, Landa je fotografirao nešto nalik mitskoj Četvrtastoj laguni, ali su ga loše vrijeme i gusta vegetacija spriječili da snimi dovoljno jasne fotografije, koje bi definitivno mogle da potvrde njegovo otkriće. I italijanski istraživač Giancarlo Ligabue, s kojim smo se susreli u Kusku, tragao je u oblasti rijeka Pini-Pini i Madre de Dios. Bila je to dobro organizirana ekspedicija, kojoj je pošlo za rukom da otkrije fantomski “brijeg s pet vrhova”, kojeg je Italijan nazvao “Piramida Pantiacola”. Na obližnim stijenama snimio je i neobične praistorijske grafite i petroglife, ali njihovo značenje još je nemoguće dešifrirati! Isto je i sa brojnim ruinama koje još uvijek prekriva zeleni baldahin amzanoske džungle.

OSTACI DREVNOG MASAKRA: Odnekud do nas doprješe prodorni krikovi. Nijemo se pogledasmo. Zatim se krikovi ponoviše, a muk što osta iza njih ispuni nas strahom i zebnjom. U ovom vlažnom danu, duboko u njedrima Amazonije, osjećali smo se kao osvajači i uljezi, a ne kao dobronamjerni istraživači.
Sjetih se jedne zanimljive storije o nekom španjolskom istraživaču i arheologu po imenu Mario Poliu, koji je u Peruu godinama izučavao drevne religije. I do njega je odnekud stigla priča o bajoslovnom blagu legendarnog Pantiacola, pa je i on, kao i mi, bio oduševljen fantastičnim mitovima i legendama što su uvečavali famu o čudesnom nepoznatom kristalnom gradu izgubljenom u zelenom košmaru.
Četiri je godine italijanski istraživač živio među amazonskim Indiosima kako bi zadobio njihovo povjerenje. Uspio je tek kada je u otkrio neku pećinu, čiji je ulaz bio zatrpan kamenjem. Kada je raskrčio ulaz, u njoj je Polio našao desetine ljudskih skeleta čije su lobanje bile razmrskane maljem. Bili su to užasni ostaci drevnog masakra i Polio je o tome odmah obavijestio svoje prijatelje Indiose što mu je pomoglo da konačno stekne njihovo povjerenje. U beznadežnom beskraju Amazonije iskrenost i povjerenje su jedine veze između ljudi. Ukoliko ih nema, započinju nepredvidive nevolje i neprijateljstva.
BOGATA ARHEOLOŠKA OSTAVŠTINA: U ovoj teško prohodnoj oblasti, koju smo nakon 14 dana morali napustiti u krajnje dramatičnim okolnostima, jer smo se našli u ratnoj zoni amazonskih plemena, bez vodića koji su nas iznenada ostavili na cjedilu, nismo imali nikakve šanse da ostvarimo svoje ciljeve. Uz to, jedan katolički misionar, koji je organizirao malu vjersku zajednicu na obali rijeke Pini-Pini, savjetovao nas je da ne idemo dalje, jer bismo se našili u životnoj opasnosti. Ipak, ekspedicija nije upotpunosti propala – uvjerili smo se u postojanje bezbrojnih graditeljskih ostataka iz vremena koja su predhodila kulturi Inka. To i ne treba čuditi kada se zna da su samo u jednoj godini (1982.) američki i peruanski arheolozi, istražujući jedan samo uski pojas obrastao prašumskim rastinjem u području oko Maču Pikčua (Machu Picchu), otkrili dva sasvim nova kompleksa drevnih građevina - Kuilapata (Quillapata) i Časkapata (Chaskapata). Ovdje, u zelenim njedrima Amazonije, skrivaju se možda i najveće misterije arheologije. Prije nego što smo se uputili u uzbudljivu potragu za tajanstvenim gradom Pantiacolom, legendarnom riznicom Inka, saznali smo zanimljivu priču o ekspediciji, koju je financirao peruanski Institut za istoriju i kulturu i koja je početkom 1984. godine navodno stigla do ruševina Pantiacola u kojima je pronašla pet masivnih zlatnih statua. Ono što se dalje dešavalo sa članovima ekspedicije, djeluje kao u kakvom nesvakidašnjem avanturističkom filmu. Kada su svoje fantastično blago pokušali izvuči iz doline rijeke Pini-Pini, članove ekspedicije su napali Indiosi Mačiguanga, prijeteći im ubistvom. Ekspedicija je bila prisiljena da tek otkrivene zlatne statue ponovo povjeri tajnom skrovištu. Zatim se povukla dublje u džunglu i tek nakon mukotrpnog putovanja, izbjegavajući opasne zasjede divljih ratnika, stigli u Kusko. Svi kasniji pokušaji da se dođe do zlatnih statua ostali su bezuspješni, jer je prašumsko rastinje prekrilo sve ranije tragove. San o kristalnim gradom i legendarnoj tajnoj riznici posljednjih Inka, tako je ponovo ostao puka želja, čežnja ili iskra nade, koja i dan-danas rasplamsava maštu istraživača i arheologa, ali i bjelosvjetskih pustolova i avanturista. Mi smo, srećom, svoje putovanje okončali sretno i bez gubitaka...

EKSKLUZIVNO: Ekspedicija ‘RAPA NUI’
http://www.bosnic.com/Pocetna-00010.html

U nastavku: TO JE NEMOGUCE!

AKCIJA: JEDNA KNJIGA - 3,00 EURA

Kliknite na naslovnu stranu knjige!