Autor: Mate Puljak ožujak 2023.
Drage čitateljice i čitatelji prezentiram vam jedan izuzetno vrijedan arheološki nalaz iz Hercegovine. Pronađen je na prostoru općine Posušje i potječe iz III. stoljeća. Zbog mogućih devastacija neću otkrivati lokaciju. Pripadao je nekome iz službe cara Maksimina Tračanina (Gaj Julije Ver Maksimin 235.-238.) za kojega neki povijesni izvori kažu da je bio visok 2.4 m, dok drugi tvrde kako je njegova visina dosezala 2.6 m. Preračunom iz „Historije Auguste“ dolazimo do 2.5 m. Pišući o divovima bavio sam se Maximinom i prijevodima iz „Historie“. Desetak dana iza toga „pod ruku“ mi dolazi, do sada nikada objavljena, niti znanstveno obrađivana kopča s natpisom VIVAS MAXIMINE. Isti je rađen u Niello tehnici. Osim Maksimina Tračanina i njegovog istoimenog sina, postojao je i drugi car Maksimin zvani Daja (308.-313.). Smatram da je arheološki nalaz s natpisom vezan uz priču o Maksiminu Tračaninu. Ne postoji nijedan logički razlog, niti povijesne okolnosti idu u prilog tome da bi moglo biti riječ o Daji.
Autor: Mate Puljak ožujak 2023.
Na teritoriju općine Posušje pronađen je jedinstven kasnoantički artefakt koji prikazuje lice nekakvog demona. Vjerojatno je riječ o Pazuzuu iz akadske mezopotamske mitologije. Ne isključujem ni da je korišten u obredne svrhe s obzirom da je povezan sa sjetvom, plodnošću i urodom. Pazuzu je bio demon vjetrova što se itekako uklapa u priču o gomilama i gradinama razasutim po našim vrhuncima. Razvratni se demon povezivao i s raznim pošastima uključujući najezdu skakavaca. Pretpostavljam kako je ipak riječ o amajliji koja je nošena oko vrata kao zaštita od drugih demona. Prema izgledu radi se o kasnoantičkom metalnom artefaktu, vjerojatno iz 1.st.pr. Kr.- 1.st. Arheološki nalaz nigdje nije objavljivan i ovo je prva javna objava. Zabranjeno je prenošenje fotografija bez dozvole autora.
Autor: Mate Puljak veljača 2023.
U naselju Bajagić pokraj Sinja pronađen je zanimljiv prsten s prikazom ljiljana poznatijeg kao fleur de lis. Radi se o pečatnjaku koji svoju posebnost duguje prikazima srednjovjekovnih štitova, tj. grbova. S obzirom na veličinu, heraldiku i simboliku vjerojatno je pripadao mladiću povezanom s vladarskim dinastijama Kosača i Kotromanić. Prsten podsjeća na čuveni pečatnjak iz Donje Zgošće kod Kaknja. Sličan primjerak nalazi se i u arheološkom muzeju u Humcu (BiH). Srednjovjekovna prstenja s prikazom ljiljana nisu rijetka i nalazimo ih diljem Europe, kao i na rutama vitezova templara. Prsten može biti važan onima koji istražuju srednji vijek. Lokacija pronalaska je spomenuti Bajagić u blizini starog prijelaza preko rijeke Cetine. Ovo je prva javna objava ovog arheološkog nalaza. Zabranjeno je javno objavljivanje fotografija bez suglasnosti autora teksta.
Mate Puljak
Svi toponimi u mom kraju, čije ime počinje s pridjevom stari, pripadaju prapovijesti. Učen sam, kao i mnogi, da je civilizacija u zabiokovlje došla tek u kasnom srednjem vijeku, tj. dolaskom okupatora. Ne znam tko je za nas više učinio- Mlečani, Francuzi ili Austrijanci. Struka tvrdi da su tada sagrađeni svi naši ogradni zidovi, suhozidi, bunari, kuće… Do tada smo bili lutajuća stoka. Likovi poput Alberta Fortisa, čija je knjiga „Put po Dalmaciji“ veoma iskrivljen prikaz našega ilirskog naroda, doprinijeli su takvom razmišljanju. Danas prezentiramo pravu istinu, a ta je da su suhozidi, u ogromnom postotku, stari kao i naše ilirske gomile. Stari vrta je naziv vrta u zaseoku Puljci, mjesto Dobrinče. U Dobrinču je postojalo najveće srednjobrončano naselje Imotske krajine, Velika gradina. Zadnjih desetak godina do neprepoznatljivosti je uništeno nepotrebnim graditeljskim poduhvatima od strane općinskih predstavnika, poradi kriminala jedine pravomoćno osuđene stranke u Hrvata. Službenici Ministarstva kulture nisu učinili ništa da zaustave devastaciju i javno ih krivim za istu. Utvrdio sam da su svi stari vrtli kod nas gotovo savršeno okrugli! Zašto? Jesu li preslika sunca na zemlji? Stari vrta ima sve odlike gradinskog naselja.
Mate Puljak
U ožujku 2019. objavio sam članak „Celestijalna mapa iz Gale“. Radilo se o nekakvim simbolima urezanim na kamen poviše prozorčića na jednoj staroj kamenoj kući. Nadao sam se da ću uspjeti dešifrirati o kakvoj se predstavi točno radi. Bio sam uvjeren da je riječ o nekakvoj karti zvijezda i planeta, ali nisam nalazio neke konkretne paralele. Prije nekoliko dana javila mi se osoba koja je naišla na taj kratki članak. Radi se, ni manje ni više nego o zaštiti kuće od vještice. Pismo je dosta osobne prirode pa ću samo objaviti dio koji je važan za temu
Autor: Mate Puljak
Blagdan sv.Josipa slavi se 19.ožujka. Nakon dva dana dolazi proljetni solsticij, a nakon šest dana Blagovijest. Nedavno sam pronašao neobjavljenu predaju o sv. Josipu i vili. O njemu znamo da je bio skromni i siromašni drvodjelja. U mom se plemenu sv. Josip uvijek imenovao kao sv. Jozip. Zašto sam odlučio napraviti ovaj rad vidjeti ćete iz sadržaja. Jesam li uz pomoć narodne predaje riješio drevni misterij?
TREĆA MEGALITSKA GRADINA
Mate Puljak siječanj 2023.
Rastovac je mjesto kod Zagvozda, južni dio Imotske krajine. S obzirom na bogatstvo povijesnih lokaliteta i njihovu starost, moglo bi se reći da je Zagvozd pokraj Rastovca. Do otkrića nepoznate megalitske gradine, koju sam prezentirao u ožujku 2020., struka je gradinu Gradac (Varkaševu gradinu) vodila kao jedinu megalitsku gradinu na tom prostoru. Tako je, nažalost, i ostalo. Novootkrivenu gradinu, ni nakon gotovo tri godine, nitko nije stručno obradio, kamoli zaštitio. Sada sam otkrio i treću, a postoje naznake da ih ima još. Što je problem današnje „stručne zajednice“, osim što nisu zajednica? Malo tko više hoda i malo koga je briga. Mnogi su iskompleksirani i željni priznanja pa trče za titulama i ciljaju na metropolu ili barem neki veći grad. Ako nešto odluče napisati, pozovu se na one koji su ciljanim područjima prošli mnogo godina ranije. Za velike priče treba protegnuti noge što najbolje dokazuje angažman kolege istraživača Gorana Glamuzine. Donosim vam fotografije i lokacije sve tri megalitske gradine i nastavljam potragu za četvrtom, petom, možda i šestom. Konačan broj gradina ne znam, no, jedno mi je itekako jasno; Rastovac je u prapovijesti bio centar podbiokovlja. U kasnoj antici tu je ulogu preuzeo Grabovac. Neću pogriješiti ako kažem kako se radi o aglomeraciji čije ostatke ne vidimo samo u gradinskim hramovima već i u melioriranom okolišu. Putevi, ceste, suhozidi, bunari, gomile, stećci, utvrđene vrtače i ostali dokazi visokorazvijene kulture razasuti su po cijelom Rastovcu. Ovdje treba dovesti vrhunske stručnjake koji su već radili na ilirskim ili grčkim aglomeracijama.
ZABRANJENA LJUBAV
Autor: Mate Puljak
U 201. radu, devetom nastavku teme „Tragom divova“, predstavljam još jedno mjesto iz narodnih predaja koje se dovodi u vezu s ljudinama, tj. s divovima. Riječ je o nekropoli Podrtle (Grebine) kod zaseoka Peze, Lokvičići, Imotska krajina. Nekropolu sam predstavio nekoliko puta i oni koji me prate znaju koliko mi je to mjesto važno. Nekada se osjećam kao da sam u nekom od prošlih života sahranjen pod najveći stećak jer je ta veza toliko jaka da ne postoje riječi kojima bih je mogao opisati ili objasniti. Nekropola je jako ritualnomagijsko mjesto korišteno i u prapovijesti. Legende o ljubavi diva i čobanice, pričala mi je pok. Iva Puljak, rođ. Pezo. Slušao sam ih cijeli život, a snimio veoma davno. Podrtle me zvalo i pripremalo od moje sedme godine. Upoznati ćemo se s tri groba u kojima, kako predaje kažu, leže divovi. Devetim nastavkom kročimo prema posljednjem dvanaestom koji će biti posebno zanimljiv.
Mate Puljak
„Mrki kamen“ je arheološki lokalitet u blizini sela Goričaj (Grabovac), južni dio Imotske krajine, sjeverno podbiokovlje. Radi se o groblju nepoznate datacije za koje se vežu razne narodne predaje. Spomenuo sam ga u starijem članku „Legenda o Nemrlom“. Riječ je o nekropoli uništenih, odnosno porazbijanih stećaka. Stariji su mi pričali kako je na tom mjestu bilo točno četrdeset stećaka. Struka nije istraživala lokalitet, ali su premjestili stećke s izvorne lokacije koja se nalazi iza novosagrađenog suhozida. Posebnost ovog lokaliteta su godine koje su uklesane na stećcima. Struka ih čita 1819., 1760., i 1201. No, nigdje ne postoji ta prva jedinica. Umjesto broja 1 urezano je slovo „i“. Predavači su tvrdili kako se radi o 819., 760. i 201. od Isusovog „Prvog dolaska“. Mi smo, dakle, u razdoblju iščekivanja Isusovog „Drugog dolaska“. Računa li se Kristovo rođenje za Njegov „Prvi dolazak“, pa su nam ukrali 1000 godina, ili je Isus jednom već došao? Možda negdje pred početak križarskih ratova? Uistinu jedna enigma na koju bi trebalo svrnuti pozornost. Slovo „i“, koje zamjenjuje broj 1, susrećemo na mnogim starim kovanicama.
Mate Puljak
Početkom ove godine posjetio sam sajam u Zadvarju. Za stolom prodavača starina Denisa Karoglana okupljenima sam pričao o stećcima. Slučajni prolaznik je zastao i slušao. Ubrzo se predstavio kao Mijo Rebić iz Vinjana Donjih i dao mi svoj broj. Pozvao me na jedan relativno nepoznat arheološki lokalitet. Obećao sam mu doći, no nisam nalazio vremena. Kada sam mu se konačno javio bio je u Zagrebu. U međuvremenu je operirao srce. Preostalo mi je krenuti sam i za poziciju se raspitati u selu.
Mate Puljak
Naše povijesne lokalitete moramo etiketirati ilirskim imenom, bez obzira koliko su stari. Narod se nije mijenjao i još uvijek smo svoji na svome. Poražavajuće je koliko se ilirsko ime (ne)koristi u našim osnovnim školama. Uzmimo za primjer udžbenike povijesti od petog do osmog razreda koji su ogledalo netrpeljivosti strukovne zajednice naspram Ilira. Za nekropolu stećaka na Brižinama saznao sam prošlu godinu dok sam pisao članak „Grob kralja Tomislava“ . Informaciju mi je dala zaljubljenica u arheologiju, gđa Marija Gudelj iz Zmijavaca koja s ostalim mještanima brine o održavanju povijesnih lokaliteta; bazilike iz 6. stoljeća, groblja na tumulu Dikovača, nekropole Brižine i dr. Pogledajte ovu relativno nepoznatu, ali ne i manje važnu, nekropolu stećaka.
Autor se trudio pisati na novoštokavskom ikavskom dijalektu da se, barem donekle, ne zaboravi zavjet s Bogom. Zanimjiva pučka pripovid iz Puljaka, Imocka krajina, prinosi nan kako je oveća stina, koja piza nešto više od tune, odignuta poviš vrata jedne stare kuće. Iako su neki „stručnjaci“, koji su je vidli, tvrdili kako se radi o kraju osamlestog stolića, rič je o puno starijoj suvozidini. Puljci su na Dobrinče prišli iz Rastovca Gornjeg kod Zagozda, podno Bijakove, ito oko 1726. godine. Tako kažu stare pučke beside i naponase povisni izvori. Je li na mistu Puljaka živilo niko drugo pleme? Virujen da je. Tomen u prilog iđu temeji koje je moj ćaća pronaša' prilikon ojaćavanja naše stare kuće na kojoj je uklisana godna Gosponja 1729.
Autor: Mate Puljak
Za službeni začetak Imotskih Poljica često se uzima 1686. godina. Neki autori tvrde kako prvi spomen datira iz 1585. Jasno je da Podbablje, pod koje teritorijalno spadaju Poljica, imenom ne može biti starije od samih Poljica. Moguće je da su Imotska Poljica u prošlosti zauzimala prostor današnje općine Podbablje. Pok. Marijan Lozo, predradnik arheoloških radova K.Z., rodom iz Poljica, sumnjao je da se na nekakvom lokalitetu u polju, o kojemu nikada nije htio pričati, nalaze temelji nekakve stare crkve. Da se u kontekst priče o najstarijoj poljičkoj crkvi može staviti lokalitet „Zidina“ u zaseoku Kujundžić- Lujan, tvrdi istraživač Ivan Lozo. Sadašnja crkva sv. Ane sagrađena je 1744. Ne postoji zapisa o nekakvoj starijoj crkvi. Ima li na terenu dokaza da se ista nalazila na lokalitetu „Zidine“? Dok je drugima u glavi bliža povijest, meni je jasno kako u Poljicima postoji
mogućnost mnogo starije priče. Kršćanska povijest Poljica, kada je riječ o sakralnim građevinama, vjerojatno počinje i prije gradnje starokršćanskih crkava u Zmijavcima i Prološcu. Za pretpostaviti je kako je narod Poljica kršćanstvo primio u apostolsko vrijeme. Kultna povijest Poljica počinje u dubokoj prapovijesti. O tome nam svjedoči nekoliko ilirskih hramova, u narodu poznatih kao gradine. U ovome radu želim ispraviti neke pogrešne navode te ukazati koliko je bitno slušati lokalne ljude i ne nagađati. To ničemu ne vodi jer postoje ljudi poput mene koji pomno prate što se radi i sukladno tome reagiraju. Ako istraživač stavi sebe i svoju popularnost prije ili iznad priče, to nikako neće završiti dobro. Isto tako, nije dobro izmišljati niti biti pristran, bilo iz osobnog interesa ili nekakvog lokal patriotskog. Istraživanje zahtijeva prikupljanje i obradu podataka, te iznošenje činjenica.
Autor: Mate Puljak
travanj 2022.
Mene su stari učili da se s normalnim čovjekom sve može dogovoriti, no ako je čovjek „nesreća“ od toga nema ništa. Stoga uvijek pozivam pojedince iz struke na suradnju. Nažalost, nitko se ne odaziva. Neki od njih šalju poruke i prijetnje putem kurira, ili mi moji ljudi unutar institucija dojave što misle, pričaju ili šire o meni. Dakle, dogovora nema. Sada se, konačno, moram osvrnuti i na temu „gradine za neznalice“, prvenstveno se to odnosi na neznalice unutar struke koji iste uporno žele prikazati kao utvrde i osmatračnice. Nikolića gradina je prapovijesna ilirska gradina u zaselku Nikolići, nadomak Lovreća u Imotskoj krajini. Zaštićeno je kulturno dobro. Kao i drugdje, riječ je o kultnom mjestu, tj. hramu na otvorenom. Vrijeme nastanka, prema nalazima keramike (sondiranja vršili pok. Marijan Lozo i Mate Puljak, a zaključke preuzeli neki tamo uhljebi) može se datirati između 2000/1900. pr. Kr. do 200/100. pr. Kr. Uzvišena kultura autohtonog ilirskog naroda bronce jedva se izborila za preživljavanje. Nakon jednog mirnog razdoblja bez ratova, uslijedilo je mračno doba koje nazivamo željeznim. Upadom okupatora u njihov teritorij, i njihove živote, naučili su živjeti kroz ratove, glad, bolesti i prisilne asimilacije. Ti snažni i duhovno jaki ljudi uspjeli su na životu održati svoje brojne legende i priče. Prenošene kroz mnoge generacije, govore o bezvremenskim porukama mira, života, smrti i sklada s prirodom i zvijezdama. U posljednje vrijeme svjedočimo poražavajućem odnosu povjesničarske struke prema našim starim pripovjedačima i našim izvornim legendama. Samo ograničen čovjek, ili čovjek koji mrzi, rđa i nesreća, može negirati važnost istih. Zbog takvih se bavim ovime, i uvijek ću ukazivati na taj „otpad“ od našeg naroda i naše kulture.
RASKRINKAVANJE STRUKOVNIH LAŽI
Mate Puljak
veljača 2022.
Nužnost blokiranja opasnih teza tzv. struke, odnosno pojedinaca u njihovim redovima, dio je mojega rata za očuvanje izvornog domorodačkog identiteta. Ako budemo šutjeli sva njihova nastojanja da i dalje održe povijesne laži nailaziti će na plodno tlo i ometati rast sjemena koje smo posijali. Ovim člankom želim počupati jedan kukolj koji je ubačen u Imotsku krajinu s namjerom da većinu naših stećaka datira u nepuno stoljeće. Moram upozoriti sve one koji se budu osjetili „pravno zaštićeni“ da se suzdrže od poduzimanja bilo kakvih naglih poteza. Ukoliko dođe do toga, podnijeti ću prijavu u smjeru kojim nitko ne želi krenuti. Ako je sve jasno, možemo dalje. „Kovač“ Jurina se „spominje“ na stećku nekropole Kamenjak kod Lovreća. Kako je iskorišten u politikantske svrhe vidjeti ćete u jednom, naizgled bezazlenom, članku. Što uistinu piše na stećku, kovač Jurina ili Kovač Jurina?
Autor: Mate Puljak
Jesu li legende o prokletstvima koja su izrečena nad stećcima stvarne? U Kerali, Indija, postoji hram, hram Padmanabhaswamy, majka svih legendarnih i nadnaravnih mjesta na Istoku. U podnožju hrama nalazi se komora oko koje se isplela misterija sablasne pozadine. Zapečaćena je vratima na kojima dominiraju dvije zmije. Legenda kaže da je veliko prokletstvo u pitanju. Blago koje je unutra čuvaju divovske zmije. Vrata koja nas zanimaju bila su iza dvojih vrata koja su otvorena. Ostale su komore sadržavale neviđeno bogatstvo. Riječ je o najbogatijem hramu na svijetu s blagom procijenjenim na 20 bilijuna dolara. Kakve veze ta vrata imaju s ilirskim stećcima?
LJUDINA S ČUDNIM MAČEM
Autor: Mate Puljak
Još jedna priča o divovima je ispred vas. Iz razgovora, kojega sam snimio 2007. godine, saznati ćete mnogo bitnih podataka jer je moj sugovornik tada imao 97 godina. Upamtio je veoma stare predaje o načinu sahranjivanja pokojnika, običajima oko sahrane i ono najvažnije, fragmente priče o divovima. Lokaciju groba ne mogu otkriti.
Autor: Mate Puljak
siječanj 2022.
Nedaleko Dubrave, istočno od Splita, na lokalitetu kojega poradi moguće devastacije neću javno otkriti, pronađen je srebrni prsten sa pozlatom. Nakon nekoliko dana istraživanja dostupne dokumentacije tj. popisa imena biskupa, svećenika i knezova toga kraja, koji je nekada bio dio znamenite Poljičke republike, posljednjeg društvenog uređenja temeljenog na postulatima drevne ilirske civilizacije, ustanovio sam kako se može raditi o prstenu kneza Marka Sinovčića (1704.-1708.). U Poljicima postoje legende o dvojici istoimenih ljudi. Jedan je bio junak Kandijskog rata, a drugi knez. Zemlja Elema, Tješimira i Krešimira, sinova kralja Miroslava bila je podijeljena na tri „parta“: Donja, Srednja i Gornja Poljica, svakom bratu po jedan parat. Trojanski arhetip.
Autor: Mate Puljak
U sjećanje na arheologa pok.
Marijana Lozu Poziciju ovoga groba zadržati ću za sebe, a vi ćete uživati u predaji o jednoj djevojci koja je bila mnogo viša od žena vremena u kojemu se pojavila. Predaju mi je proslijedio čitatelj koji je davnih godina iselio iz tog kraja. Oznaka groba, odnosno bilig, ustvari je jedini pravi menhir kojega sam kroz 26 godina susreo na terenu. Njegovu dužinu ne možemo odrediti jer ne znamo koliko je duboko usađen. Vidljiv je u visini nešto većoj od 1.50 m. Lokaciju sam posjetio u studenom 2021. Više o ovoj temi prezentirati ću u knjizi o divovima na kojoj radim.
M O G O R J E L O, ORIONOVA GLAVA I FENIKSOV ZDENAC
Mate Puljak
…u pržinah pusta žala leži Troja ukopana… Gundulić
Prijamovi dvori su imali pedeset spavaćih soba (6. pjevanje Ilijade, stih 240-245). Mogorjelo također ima pedeset spavaćih soba. Zašto to, prije mene, nitko nije uvidio? Zašto se uporno inzistiralo na rimskoj vili rustici? Što je Gunduliću značilo ono „srpskih strana“? „Srpski“ može značiti i „seljački“ (plodna Neretva). Pogledajmo nova zapažanja s prostora Gabele i Čapljine. Kada sam jednom upitao Domagoja Nikolića, najvećega tragača za Trojom na ovim prostorima, gdje je Troja, rekao mi je: „Troja je tamo gdje su Orionova glava i Feniksov zdenac.“ Osim Mogorjela i divovske kamene glave koja bi mogla predstavljati Orijaša, nebeskog diva Oriona, pronašao sam još dosta toga što je vrijedno spomena. Trebamo li fokus potrage proširiti na Vid i Čapljinu? Ovo su neka moja razmišljanja prije revizije Salinasovih zaključaka.
Autor: Mate Puljak
Kada se radio pristupni put na jednu ilirsku gradinu iz kasnog brončanog perioda pronađen je grob. U njemu je ležao divovski kostur. Za otkriće mi je rekao arheolog pok. Marijan Lozo. Gradinu smo sondirali 2010. godine. Sudbina tog kostura ostala je nepoznata. Zajednica se zatvorila prema došljacima. Pok. Lozo je čuo da je kostur završio u privatnoj kolekciji u Zagrebu, no tu informaciju nije smatrao pouzdanom. Neki su u ovu priču uplitali i visoko rangirane obavještajce, ali ne u kontekstu zataškavanja ili krađe. Izašao sam na teren pokušati saznati nešto više o tom događaju. Predaje kažu da su tu spaljeni dječaci. Zašto bi netko pamtio tako morbidan detalj? Podatke i bitnije predaje nisam objavio jer će se sve to naći u knjizi koju pripremam.
Autor:Mate Puljak
Vid kod Metkovića je mjesto poznato po imenu Narona. U zadnje vrijeme je prepoznatljivo i po luksuznom zdanju u kojemu se nalazi arheološki muzej Narone. Zgrada se nikako ne uklapa u arhitekturu današnjega Vida i uvelike podsjeća na nekakav uvoz iz nekih tamo pustinja. Đava' ji zna šta su tili s otin, rekla bi moja pokojna baba. Neuglednu hraminu, koja loše nosi kopirane linije Velikog zigurata iz Ura, napravili su da zaštite okupatorsku priču, dok im ostavština vlastitih predaka pred nosem propada. Njihovi kolege, „s onu bandu“, nisu u stanju nad Daorsonom sagraditi barem nadstrešnicu, a ovi ulupaju 45 milijuna kuna, tj. oko 6 milijuna eura u „sušaru za pršute“ kojoj je zadatak čuvati nešto, tobože vrijedno. Da, šest milijuna eura, dobro ste pročitali. Nije mi jasno što je tu koštalo toliko. Rimljani su nad našim narodom napravili genocid i kulturocid. Čemu čuvati išta što je njihovo?
Netočni navodi stručnjaka
Autor: Mate Puljak
Zanimljivo je kako funkcionira jedan dio čitatelja koji me čitaju samo da bi omalovažavali i pljuvali moj rad. Jedan od njih mi je napisao kakav sam ja to samodopadan lik koji, tobože, zna sve o Imotskoj krajini, uključujući i megalitske lokalitete, a nikada nisam spomenuo megalitsku Ukradenovu gradinu u Glavini kod Imotskog. Na toj gradini sam bio, ali mi nikada nije bila zanimljiva toliko da bih ju objavio. Nekoliko mjeseci nakon njega, javio mi se i kolega dr. Goran Glamuzina, te upitao za istu „megalitsku“ gradinu. Pregledavajući Internet naišao je na izvor informacije koja je mom neznanom provokatoru bila okidač. Riječ je o podatku s Wikipedije i, uistinu, nekakvom „stručnom“ članku sa stranica Ministarstva kulture. U njemu piše da je Ukradenova gradina tvorevina djelomično sagrađena od četvrtastih pravilnih kamenih blokova- megalita. Idemo vidjeti te blokove, pa da možemo dalje s važnijim temama.
GLAVONJA
Autor: Mate Puljak
U jednom selu Imotske krajine postoji priča o pronalasku divovske lubanje, ito na nekropoli stećaka. To nije bio izolirani nalaz jer se na istoj našao divovski kostur za kojega i danas tvrde da je bio pokopan u zgrčenom položaju i na boku. Ispred njega je bilo dijete. U obližnjoj njivi nađen je još jedan. Dotična nekropola stećaka, zajedno s još jednom, čuva ukope većih ljudi koje narod zove ljudinama. Legendu o Glavonji (kraj 19.st.) znaju i mlađe generacije. Lokaciju i podatke, koji bi mogli dovesti do devastacija, ostaviti ću za sebe. Iako se ukupno radi o četiri groba napravio sam jedan rad jer je riječ o istom lokalitetu. Sve o divovima Imotske krajine, kao i o materijalnim dokazima, moći ćete saznati iz knjige na kojoj radim. Do tada mi je u cilju spasiti što se spasiti može. Naši usmeni mitovi i legende su narodno blago koje treba čuvati od zaborava i omalovažavanja raznih povjesničara, odnosno njihovih sluga.
U Zmijavcima kod Imotskog pronađen „kraljevski“ pečat
10.listopada 2021. Autor: Mate Puljak
Na „tajnoj“ lokaciji u Zmijavcima kod Imotskog pronađen je metalni pečat falusoidnog oblika kojega, ni nakon konzultiranja s nekolicinom stručnjaka, nisam uspio odgonetnuti. Postoje neke indicije kako bi se moglo raditi o pečatu s prijelaza iz ranog u razvijeni srednji vijek. Ovo je prva i jedina javna prezentacija nalaza. Zabranjeno je objavljivanje fotografija bez moje pismene suglasnosti (istu možete zatražiti na Ova adresa el. pošte je zaštićena od spambotova. Omogućite JavaScript da biste je vidjeli. ). Isto tako, zabranjeno je bilo kakvo javno spominjanje bez navođenja izvora. Kršenje autorskih prava biti će sankcionirano u skladu sa zakonom. Nadam se da će vaša pomoć doprinijeti rasvjetljavanju enigme koja se razotkrila nakon objave članka „Grob kralja Tomislava“ u kojemu sam iznio dokaze o povezanosti bazilike u Zmijavcima s krunidbom, moguće i sahranom hrvatskog kralja Tomislava. Je li pečat dokaz da su legende nastale na temelju istinite priče?
GRADAC U PODGRAĐU
Autor: Mate Puljak
Kad god bih prolazio kroz Zadvarje, ili kroz Zvečanje i Seoca, pogled bi mi letio prema Gracu/ Gradu poviše Podgrađa u omiškom zaleđu. Brdo moćno dominira cijelim tim područjem. Vidi se i kada se spuštamo iz smjera Ciste Provo prema Šestanovcu, te kad idemo iz Žeževice prema Šestanovcu. Konačno je došao dan da se popnem gore. Predaje, koje sam ranije zapisao, pripremile su me za taj teren. Preostalo je samo sačekati znak. Nikada ne idem na teren ako znakovi to ne nalažu. Uspon je jednostavan, ali samo ako se krene s jugoistočne strane. Stari puteljak vodi sve do vrha gradine. Bilo je kasno ljeto, jutarnja temperatura oko 30. Nisam očekivao nikoga, no ipak sam dobio dvojicu. Jedan me uputio pravom stazom i rekao: „Priča kaže da su gore bile relikvije koje su odnesene.“ Nailaskom na drugog mještanina saznajem i ovo; „U davna vrimena gori je bio mali poganski kip.“ Nisu me zanimale relikvije iz novijeg doba, iako je podatak o kipu bitan, već kamen o kojemu sam ranije čuo. Kažu da su njime upravljali vremenom. Kada kažu vremenom misle na kišu i krupu. Ista priča se veže uz stećak na brdu Gradac u Rastovcu. Gore je stećak postavio muškarac, a na Gracu u Podgrađu žena. Koliko su ove dvije priče povezane, možemo samo nagađati. Nešto tu ipak ima.
AUTOR: MATE
PULJAK RUJAN 2021.
Moj posjet Gabeli bio je poput putovanja u daleku prošlost. Mogao bih slobodno napisati povratka, ali ću tu misao radije zadržati za sebe. Samim usponom na brežuljak kao da sam stigao u nešto što baš i nisam imao prilike vidjeti, barem ne kod nas. Iako je osjećaj bio blizak onome koji mi se javio prilikom obilaska Motovuna i napose starih talijanskih gradova na brežuljcima, ovo je mjesto na mene ostavilo dublji dojam. Nakon par minuta vožnje do vršnog zapadnog dijela naselja shvatio sam zašto je Roberto Salinas Price, meksički filolog i bogataš, odabrao baš ovo mjesto za Ilij. Dok su svi spavali ja sam se zavlačio između napuštenih i porušenih kuća. Kada je u potpunosti svanulo pošao sam potražiti ono čega nema u dosadašnjim izvještajima o Gabeli. Potvrdio sam sumnju da je uzvišenje s crkvom sv. Stjepana bilo drevno ilirsko kultno mjesto. Ovdje je obitavao isti narod kao i na prostoru Imotske krajine, odnosno svugdje gdje nalazimo kultne rupe. Obližnje uzvišenje,s ostacima kule, krije višeslojnu zatrpanu priču. Na trećem je poznata mletačka utvrda koju lokalci zovu Stari grad. Ima li u Gabeli štofa za Ilij?
Autor: Mate Puljak
Četvrti nastavak donosi predaju o groblju divova na jednoj megalitskoj gradini. Kao što sam već rekao, imena lokaliteta neću otkrivati iz dva razloga; da se za mnom ne kopa i zbog toga što radim na knjizi o divovima. U nastavcima, pod radnim naslovom “Tragom divova”, obrađujem usmene narodne predaje o grobovima divova na prostoru Imotske krajine. Do 2011. godine bio sam skeptik na tu temu. Pod utjecajem ljudi iz struke odbijao sam vjerovati kako su postojali. Jedan je narodni predavač promijenio moje mišljenje. Otkrio mi je misteriozni grob. Dugi niz godina čuvam tu lokaciju. U posljednjem, dvanaestom nastavku, pričati ću vam o tom kosturu, nalazima i okolnostima koje su se posložile kako bih ostao jedini živući čuvar predaje i groba.
AUTOR: MATE PULJAK
Činjenica je da se u djelu Regnum Sclavorum, poznatom pod nazivom Ljetopis popa Dukljanina opisuje krunidba jednog kralja koji tamo nema ime. Krunidba se događa u polju Dalmi. Prema pretpostavci Ivana Kukuljevića Sakcinskog krunidba se odvila u Duvanjskom polju blizu ruina Delminiuma (in planitie Dalmae). No, što ako je Delminium bio drugdje? Tragom predaja o Tomislavovu grobu, došao sam do jedne zanimljive lokacije u Imotskoj krajini. Dukljanin kaže da su prije svega uređene crkve i biskupije, a onda država. U tu priču ulaze bazilike Imotske krajine (Bublin, Proložac, Gorica, Cista Velika i nepoznati Grabovac). Je li taj kralj okrunjen u Imotskom polju? Jasno je da u Imotskom polju ne postoji važnije kultno mjesto od Dikovače i kompleksa bazilike i benediktinskog samostana iz 6. stoljeća. Zašto struka ne želi priznati da je na tom mjestu Benediktov Bilubij? Što njihovi mentori znaju, a ne smije se otkriti javnosti? Ako je u Imotskom polju bio Delmion/ Delminium/ Delmis (Nova-Novi), a jest barem jedan, koji je kralj okrunjen podno Dikovače? Zašto hrvatski narod ne zna gdje su mu pokopani kraljevi? Zašto neki tvrde da Tomislav nije postojao, dok drugi vele da je bio srpska kraljica? Dakle, od svih provala ne temu kralja Tomislava, uključujući prvenstveno hipotezu o Duvnu, ova o srpskoj kraljici je definitivno najluđa i teško da će ju itko nadmašiti. U nedostatku kvalitetnih istraživanja i u moru znanstvenih radova, koji to nisu, jedino za što se možemo uhvatiti su narodne predaje. Narod nije zaboravio grob svojega kralja. Pok. Ivan Milas, čuvar državnog pečata, prenosio je predaju svojih starih o krunidbi i grobu kralja Tomislava koji je okrunjen u podnožju kultne Dikovače, tj. u Benediktovu Bilubiju, bazilici na Bublinu, Zmijavci, Imotska krajina.
Autor: Mate Puljak
Nadrealne divovske gromade na Ričini (Čitluk kod Posušja) odavno su moja fascinacija. Nažalost, netko se dosjetio „urediti“ drevni pejzaž. Ostavimo to po strani, uhvatimo se činjenica iz arheoloških istraživanja ovoga lokaliteta. Znanstveni rad „Rezultati zaštitnih arheoloških istraživanja kasnosrednjovjekovnog groblja sa stećcima na nalazištu Ričina (Posušje)“ potpisuju arheolozi Maja Soldo i Tino Tomas. Objavljen je u Starohrvatskoj prosvjeti (II. serija- svezak/ vol. 46/2019.) Prema onome što sam pročitao složio bih se da je terenski dio posla obavljen iznimno profesionalno. Zamjerke imam na neke druge detalje koji su, direktno ili indirektno, izneseni u javnost. Glavno pitanje koje se postavlja jest: Kako su potomci neuhranjenih i fizički izrabljivanih ljudi, mogli platiti tako skup spomenik?
Piramide, tuneli i park su otvoreni svaki dan u godini, bez izuzetka.
Radno vrijeme od 9:00 - 18:00.
Posljednji ulazak u tunele u pratnji službenog vodiča je u 18:00 sati. Trajanje obilaska: 45-60 minuta. Temperatura u tunelima: 13 stepeni.
Meditacije od 9:00-19:00 sati.
Kontakt:
Ova adresa el. pošte je zaštićena od spambotova. Omogućite JavaScript da biste je vidjeli.
Telefon: Anja +387 (0)61 420 422
{nomultithumb}