Autor: Mate Puljak
Što je bio Daorson? Riješiti Daorson uopće nije problem, a zakompliciralo se utoliko da je drevno sveto mjesto dobilo i svjetovne zgrade pa je to postala njegova prava priča. Daorson se najviše uklapa u legende o grobu i svetištu Kadma i Harmonije. Đuro Basler je bio na tom tragu, iako je, na neki način, umanjio značaj i veličinu tog spomenika tvrdeći kako postoji mogućnost da se radi o jednom u nizu njihovih svetišta, dok se pitanja groba nije niti dotakao. Daorson bi tako mogao odgovarati famoznom Kadmovom „gradu“ Butoe (Pola), i pravoj lokaciji Teutina Rizona (Daorsi -grč. Daorizo). Teutu su na nekim našim otocima zvali Buta. No, čini se da je sve to, u odnosu na kolosalni bedem, novija priča. Sam po sebi, primordijalno, nije mogao biti grad. Unutar „akropole“ prostora za nekakav normalan život nije bilo već je on, u oskudnim limitima, stvoren mnogo kasnije. Vjerojatno za nekakvog kralja koji ga je prisvojio. Nijednoj vlasti u novijoj povijesti nije odgovaralo da se kopa po pričama kao što su Daorson, Desilo i općenito oko Hutova blata. Iza bedema na Banjama (možda od „bunje“- stil klesanja i zidanja, a ne kupališta, toplice, ili sl. ), stajala je velika priča. Narod kaže da je tu pokopan kralj. To je centralna predaja Ošanića. Nakon što sam pročitao sve dostupne radove o Daorsonu, odlučio sam otići i napraviti fotogaleriju s fokusom na detalje. Ono što se nalazilo iza bedema, višeslojna je priča u kojoj se pogubilo izvorno, a izvorno je bilo sastavljeno od gomile (piramide ili hrama) i kolosalnog bedema koji nadmašuje graditeljske dosege Mikene, a vjerojatno i dataciju iste. Daorson iza sebe ostavlja gotovo identičnu gradnju drevne Platee, Tebe i sličnih megalitskih lokacija u Grčkoj.
Autor: Mate Puljak
O rotondi iznad sela Ošljeg, na obroncima planine Utrk, (lokalitet Bijela lokva) pisao sam na vrhuncu aktualnosti teme kojom se znanstveno bavio kolega dr. Igor Šipić. Osim njega i tonskog majstora Srđana Nogića, o građevini su pisali mnogi znanstvenici, strukovnjaci i laici. Crkva se vodi kao predromanička, 8.-10. stoljeće. Ne zna se kome je bila posvećena, tko ju je gradio, niti zbog čega. Nagađanja o tome da li je mlađa ili starija i dalje traju. Moje je mišljenje kako je izvorna gradnja bila kasnoantička. Na toj osnovi podignuta je redromanička priča, da bi ju ovakvom, kakva je ostala sačuvana, skiciralo nekakvo tajno društvo koje je raspolagalo drevnim znanjem. Na pamet mi padaju samo Templari. Jesu li je oni izmijenili i nadogradili, ili su to kasnije učinili njihovi nasljednici, tj. jedna loza njihovih potomaka, teško je tvrditi. Znanje koje je u nju implementirano svojstveno je templarskim građevinama. Smatram da je razorena u 15./16. st., nakon što je preuzela funkciju utvrde „ kastra oikumena“. Da bi se taj pojam odnosio na veće naselje, koje je napuštanjem postalo „erimokastron“, kako su pisali T. Živković i S. Ćirković, meni osobno ne drži vodu, jer se pojam mogao odnositi na samo jednu građevinu, u ovom slučaju značajnu crkvu koja je, prema potrebi, postajala utvrda. Donosim neka zapažanja koja mogu dobro doći dr. Šipiću i svima koji se bave ovom temom, a tiču se veze s Templarima i same akustike te iznimne građevine.
Autor: Mate Puljak
Na početku ovih nevjerojatno vrijednih legendi treba odbaciti sva povezivanja „našeg“ vukodlaka s televizijskim prikazima entiteta kojeg filmska, i druge, s njom povezane i nepovezane industrije, nazivaju vukodlakom. U mnogim pričama i filmovima prikazani su kao živi ljudi koji za punog mjeseca mijenjaju izgled u vuka ili hibrida vuka i čovjeka. „Naš“ vukodlak je uvijek bio mrtvac i gotovo nikada nije sličio na vuka, ali se, prema želji mogao „prometnuti“ u jega. Odmah ću odbaciti sve pokušaje onih koji su pisali o temi vukodlaka da ga učine nasilnim bićem, ubojicom i slično. Isto tako, vukodlak nije vampir, vještac, štrigun, vukojarac ili ne znam šta već! Radi se o velikim greškama koje struka, pogotovo mlađa i neiskusnija, uporno i kontinuirano radi. To je nepoznavanje terenske građe i detalja koji su veoma bitni. O vukodlaku pišu ljudi koji na svoje uši nikada nisu čuli niti jednu jedinu predaju o tom mitološkom biću. Njima u djetinjstvu nije usađen strah od vukodlaka, niti su ikada živjeli u podneblju gdje su nastajale te priče i legende. Iz svoje zbirke od 2700 naslova predaja koje sam sakupljao 24 g., izvukao sam one koje spominju vukodlaka. Napominjem da su predaje o vukodlacima koncentrirane na prostoru iza planine Biokovo (staro ime Bijakova). Kako se pomičemo dalje na istok, zapad i prema granici s BiH, one jednostavno nestaju, da bi se opet pojavile, ito pretežno na višim nadmorskim visinama. Ne smijemo generalizirati temu vukodlaka kako je to postala praksa jer na prostoru Hrvatske živi nekoliko različitih naroda. Svi oni imaju svoje legende, po njima znamo da nismo jedan narod. Ja iznosim predaje plemena koje je naseljavalo prostor zabiokovlja. Narod između Cetine i Neretve, u užem smislu, predstavlja granu izravnih potomaka ilirskog plemena Dalmata. Naše predaje najsličnije su predajama BiH s naglaskom na istočnu Hercegovinu.
Autor: Mate Puljak
Izumrla je generacija koja je pamtila najstarije domorodačke običaje. Jedan takav sam opisao u ovom radu. Sasvim sigurno se radi o drevnom prapovijesnom običaju za kojeg su mi rekli da su ga stari donijeli iz Bosne. Oni su držali ispravnim da su žitelji drevne Imotske krajine i Bošnjaci isti „Stari narod“. Isto tako se čuvao podatak da se iza Drine i s onu obalu Save nalazi drugi narod. Bošnjaci se moraju otrijezniti od Srednjega vijeka jer je njihova povijest mnogo starija. Upornim forsiranjem srednjovjekovlja sami sebi nanose štetu, dok nesmotrenim ograničavanjem starosti stećaka, negiraju svoj kontinuitet na ovom prostoru. Upravo su stećci ti koji ga mogu dokazati.
Autor: Mate Puljak
Na jednom stećku u mjestu Dobrinče, Imotska krajina, stoji prikaz lova na vepra. Jedini je takav u granicama RH, dok ih je nekoliko zabilježeno u BiH. Mi koji smo završili klasičnu gimnaziju znamo za mitološki lik vepra kroz grčku mitologiju, odnosno lov na Erimantskog i Kalidonskog vepra. U mojem kraju postoje priče o veprovima koje su mnogo zanimljivije i mističnije od tih grčkih legendi. Iz njih saznajemo da je vepar bio napasnik žena, uvijek je sa sobom nosio zlo, negdje u tolikoj mjeri da su ga smatrali demonom ili Sotonom. Donosim neke od predaja, kao i prikaz sa stećka nekropole „Šamatorje“. Zanimljivo je da identičnu sliku nalazimo i na nekim stećcima u Bosni (Marian Wenzel). Stećak s nekropole na obrinčima nije objavljen među sličnim primjerima, pa je ovo prilika da ga netko, po prvi puta, prezentira javnosti.
Autor: Mate Puljak
UVOD
„Naučna elita pati od narcisoidnog poremećaja ličnosti.“‐ Zoran Dimić, znanstvenik Senzacionalna spoznaja o jednom stećku s nekropole u Budimirima (Imotska krajina), ponovo otvara pitanja radi li se o srednjovjekovnom misticizmu ili nečem mnogo starijem što seže do samog Edena?
Lamedvavnik na jidišu označava jednog od 36 pravednika. Zbroj numeričkih vrijednosti hebrejskih slova L (30) i V (6) iznosi 36. U židovskoj gematriji 18 je broj života, dvije osamnaestice predstavljaju dva života; jedan na Zemlji, a drugi među zvijezdama. Svako pokoljenje ima trideset šest pravednika zbog kojih Bog neće uništiti svijet. Simbol na stećku u Budimirima nije uho kako su neki pisali, niti je rijeka Fojnica. Radi se o slovu „ vav“. Još jedan poraz svekolike stručne zajednice. Polako, ali sigurno, dokazujemo da je na stećcima uklesano drevno znanje o astronomiji i jedan poseban put do Boga koji samo naizgled sliči na srednjovjekovnu gnozu, hermetizam i Kabalu. Kabala je već od prvog stoljeća nove ere počela svoju degradaciju. Ta priča je mnogo dublja i kompleksnija i nije riječ o religijskom misticizmu nego o znanju. Krive interpretacije i proizvoljna tumačenja Kabale dovela su do velikih zabluda i predrasuda. U kakvoj je vezi megalitni ciklopski bedem u Cisti Velikoj s ovom pričom? Počinjem razotkrivanje svega onoga što sam čuvao za sebe, tj. za svoju knjigu.
NEOBJAVLJENE FOTOGRAFIJE I PREDAJE
Autor: Mate Puljak
UVOD
Kroz dosadašnje radove objavio sam mnogo fotografija megalitne ilirske gradine Osoje (Cista Velika‐Imotska krajina), međutim, veliki dio priče sam ostavio za sebe. Prisjetiti ćemo se narodnih predaja kojima ćemo dodati najnovije do kojih sam došao kontaktirajući iseljenike u tuđini. Vidjeti ćete i fotografije koje nisam objavljivao. Naravno, dio priče neću još objaviti, to će ići u sklopu istraživanja podzemnih prolaza velikog kompleksa tzv. rudnika. Gradina Osoje krije veliku tajnu, ili ćemo je otkriti ili ćemo završiti poput svih onih koji su davnih godina pokušavali.
Autor: Mate Puljak
UVOD
U članku „Pronađen sunčev talisman“ objavio sam medaljicu o kojoj napokon mogu reći nešto više. Radi se o prikazu tzv. Sunca iz Vergine, znaku dinastije Argeada (700.‐310.prije Krista) kojoj je pripadao Aleksandar Makedonski. Pronađena je u mjestu Gala nedaleko Sinja. Stjecajem veoma
čudnih okolnosti došla je u moj posjed. Privlačnost koju sam osjetio prema tom arheološkom nalazu, od prvoga je dana bila neobjašnjiva i nadnaravna. Svi koji imaju što reći o ovom artefaktu, mogu se javiti na moj e‐mail (
Ova adresa el. pošte je zaštićena od spambotova. Omogućite JavaScript da biste je vidjeli.
).
Autor: Mate Puljak
Svi koji istražuju nekropole stećaka više znaju za nekropole Budimiri, Zadužbina i Cista Crljivica. Kada nekoga upitam koliko je nekropola između Budimira i Crljivice, svi kažu jedna, tj. Zadužbina. Međutim, između nekropole Budimiri i Crljivica postoje dvije značajne nekropole; Kosiri i Zadužbina. Dok je treća, koja se nalazila oko današnje crkve i škole u Cisti Velikoj, uništena. Nekropola Kosiri nije toliko poznata iz razloga što nikome nije odgovaralo što se tamo pronašlo. Dakle, nekropola Kosiri krije grobove iz brončanog doba 1800.‐1500. pr.Kr. Arheolog pok. Marijan Lozo, vodio me tamo iskapati. Osim brončanodobne keramike, našli smo i nakita iz bronce. Jedna kost, koju je vezom poslao na dataciju, potvrdila je cijelu priču. Nakon toga muk. Prošlo je 13 godina, nekropola je zarasla. Smrću pok. Loze prestala je svaka nada da će netko, jednoga dana, nastaviti istraživanja i dokazati prapovijesno porijeklo stećaka koji su razbacani po tumulu. Ovaj tumul slijedi liniju prapovijesnih tumula sa stećcima od Budimira do Crljivice s ukupno 4 neistražena brončana tumula na kojima su službeno, zamislite, srednjovjekovni stećci. Nekropola nosi ime Kosiri. Kosir ili Mašan je alat za sjeći drva. Stećci se negdje zovu i Mašeti što je veoma blisko narodnom nazivu za Kosir. Simbol kosira nalazimo uz ilirski polumjesec i zvijezdu, te na nekim nekropolama stećaka.
Autor: Mate Puljak
Nije tajna da smo svi mi koji, na neki način, pripadamo alternativi neprijatelji tzv. struke. Osobno ne poznajem nijednog slobodnog istraživača koji je sklon devastacijama. Mi se borimo da bi sačuvali naše povijesne lokalitete. Bog zna koliko u to uložimo truda i ljubavi. Osim lažnih optužbi, djelatnici Ministarstva kulture RH i BiH, optužuju nas za krive i netočne teze i hipoteze. Izvolite, gospodo, pa se trudite dokazivati da nismo u pravu. Nemojte nas blatiti argumentima koji nisu vaši osobni. Radije uključite vlastiti mozak, pa se suprostavite onima za koje radite.
Najveći devastator naših arheoloških lokaliteta je, dakle, Ministarstvo kulture sa svojim podređenim institucijama i privatnim firmama koje su svojedobno nikle k'o gljive iza kiše. Pogledajte kako su stručni djelatnici spomenutog lanca devastirali stećak u Cisti Velikoj.
Autor: Mate Puljak
Svi koji istražuju nekropole stećaka više znaju za nekropole Budimiri, Zadužbina i Cista Crljivica. Kada nekoga upitam koliko je nekropola između Budimira i Crljivice, svi kažu jedna, tj. Zadužbina. Međutim, između nekropole Budimiri i Crljivica postoje dvije značajne nekropole; Kosiri i Zadužbina. Dok je treća, koja se nalazila oko današnje crkve i škole u Cisti Velikoj, uništena. Nekropola Kosiri nije toliko poznata iz razloga što nikome nije odgovaralo što se tamo pronašlo. Dakle, nekropola Kosiri krije grobove iz brončanog doba 1800.‐1500. pr.Kr. Arheolog pok. Marijan Lozo, vodio me tamo iskapati. Osim brončanodobne keramike, našli smo i nakita iz bronce. Jedna kost, koju je vezom poslao na dataciju, potvrdila je cijelu priču. Nakon toga muk. Prošlo je 13 godina, nekropola je zarasla. Smrću pok. Loze prestala je svaka nada da će netko, jednoga dana, nastaviti istraživanja i dokazati prapovijesno porijeklo stećaka koji su razbacani po tumulu. Ovaj tumul slijedi liniju prapovijesnih tumula sa stećcima od Budimira do Crljivice s ukupno 4 neistražena brončana tumula na kojima su službeno, zamislite, srednjovjekovni stećci. Nekropola nosi ime Kosiri. Kosir ili Mašan je alat za sjeći drva. Stećci se negdje zovu i Mašeti što je veoma blisko narodnom nazivu za Kosir. Simbol kosira nalazimo uz ilirski polumjesec i zvijezdu, te na nekim nekropolama stećaka.
Autor: Mate Puljak
UVOD
U članku „Pronađen sunčev talisman“ objavio sam medaljicu o kojoj napokon mogu reći nešto više. Radi se o prikazu tzv. Sunca iz Vergine, znaku dinastije Argeada (700.‐310.prije Krista) kojoj je pripadao Aleksandar Makedonski. Pronađena je u mjestu Gala nedaleko Sinja. Stjecajem veoma
čudnih okolnosti došla je u moj posjed. Privlačnost koju sam osjetio prema tom arheološkom nalazu, od prvoga je dana bila neobjašnjiva i nadnaravna. Svi koji imaju što reći o ovom artefaktu, mogu se javiti na moj e‐mail (
Ova adresa el. pošte je zaštićena od spambotova. Omogućite JavaScript da biste je vidjeli.
).
NEOBJAVLJENE FOTOGRAFIJE I PREDAJE
Autor: Mate Puljak
UVOD
Kroz dosadašnje radove objavio sam mnogo fotografija megalitne ilirske gradine Osoje (Cista Velika‐Imotska krajina), međutim, veliki dio priče sam ostavio za sebe. Prisjetiti ćemo se narodnih predaja kojima ćemo dodati najnovije do kojih sam došao kontaktirajući iseljenike u tuđini. Vidjeti ćete i fotografije koje nisam objavljivao. Naravno, dio priče neću još objaviti, to će ići u sklopu istraživanja podzemnih prolaza velikog kompleksa tzv. rudnika. Gradina Osoje krije veliku tajnu, ili ćemo je otkriti ili ćemo završiti poput svih onih koji su davnih godina pokušavali.
Autor: Mate Puljak
UVOD
„Naučna elita pati od narcisoidnog poremećaja ličnosti.“‐ Zoran Dimić, znanstvenik Senzacionalna spoznaja o jednom stećku s nekropole u Budimirima (Imotska krajina), ponovo otvara pitanja radi li se o srednjovjekovnom misticizmu ili nečem mnogo starijem što seže do samog Edena?
Lamedvavnik na jidišu označava jednog od 36 pravednika. Zbroj numeričkih vrijednosti hebrejskih slova L (30) i V (6) iznosi 36. U židovskoj gematriji 18 je broj života, dvije osamnaestice predstavljaju dva života; jedan na Zemlji, a drugi među zvijezdama. Svako pokoljenje ima trideset šest pravednika zbog kojih Bog neće uništiti svijet. Simbol na stećku u Budimirima nije uho kako su neki pisali, niti je rijeka Fojnica. Radi se o slovu „ vav“. Još jedan poraz svekolike stručne zajednice. Polako, ali sigurno, dokazujemo da je na stećcima uklesano drevno znanje o astronomiji i jedan poseban put do Boga koji samo naizgled sliči na srednjovjekovnu gnozu, hermetizam i Kabalu. Kabala je već od prvog stoljeća nove ere počela svoju degradaciju. Ta priča je mnogo dublja i kompleksnija i nije riječ o religijskom misticizmu nego o znanju. Krive interpretacije i proizvoljna tumačenja Kabale dovela su do velikih zabluda i predrasuda. U kakvoj je vezi megalitni ciklopski bedem u Cisti Velikoj s ovom pričom? Počinjem razotkrivanje svega onoga što sam čuvao za sebe, tj. za svoju knjigu.
Autor: Mate Puljak
Predrasude su glavni razlog zašto struka pljuje po bilokome tko im ušeta u njihovo nesređeno dvorište. Nedovoljno podataka o nekome danas se zamjenjuje izmišljotinama kako bi se stvorila bilokakva slika, makar bila i lažna. Koriste pretpostavke u koje, s vremenom, i sami počmu vjerovati. Danas je teško nekoga razuvjeriti, pa ne treba niti pokušavati jer klevetnici nikadav neće promijeniti svoj stav. Oni su u pravilu dominantni i teško će priznati da su u krivu jer se to kosi s njihovom uvrnutom osobnošću. Takvi profili ne žele upoznati osobu iza koje stoji mnogo rada jer taj rad ne mogu negirati ma koliko ga, s druge strane, pokušavali obezvrijediti. Dragi čitatelji; jedini sačuvani pravi “dalmatinski” tj. “ilirski” dolmen za kojeg neki “stručnjaci” kažu da se radi o prirodnoj tvorevini, kasnosrednjovjekovnom skrovištu, pukoj koincidenciji... Na teren sam preliminarno, prije svog dolaska, poslao splitskog putopisca i fotografa Juricu Galića- Juku koji je napravio izvrstan video. Osobno sam, nekoliko dana kasnije, otišao potvrditi ili opovrgnuti priču. Dakle, bez ikakve dvojbe mogu reći: IMAMO DOLMEN!!!
Autor: Mate Puljak
Zbog povećanog broja upita entuzijasta koji stećke traže prema knjizi “Obredne gomile” (don Ante Škobalj), odlučio sam dati nekoliko savjeta iz vlastitog iskustva. Kada tražite nekropole na teritoriju koji nije vaš domicilni, raspitajte se za vodiča inače se to pretvori u gubitak vremena i volje za ponovnim dolaskom. Ako ste u potrazi za stećcima koji su zaboravljeni, ili je narod iselio, odnosno izumro, kao u selima Tijarice, onda tražite najstariji put. U većini slučajeva će biti uz noviji, ili će se isprepletati s njim. Dobro je imati katastarsku dokumentaciju ili kakvu staru kartu puteva. Raspitajte se za bunar ili lokvu jer su stećci postulativno vezani uz njih. Za stećke na Čajeru u Tijarici nije znao ni pok. Marijan Lozo. Kada sam ih tražio uvidio sam da Tijarica zauzima mnogo veću površinu nego što ljudi misle. Osim toga, na upit o Čajeru dobio sam tri lokacije od čega su dvije bile pogrešne. Tko god traga najprije će se raspitati u centru Tijarice i dobiti odgovor kako ih nitko nikada nije vidio i da takvo nešto ne postoji u Tijarici. Naravno, jer su kilometrima dalje od centra, tj. Tarabnika. Jedna nekropola je bila na krajnjem istoku, druge dvije na krajnjem zapadu. Na samom Tarabniku uz crkvu nema starih stećaka nego kasnosrednjovjekovnih sarkofaga kakve nalazimo i na groblju u Aržanu. To ne znači da ih nekada nije bilo. Postoji i stećak uz put prema Dobranjima, te predaja o docu u kojemu su zakopane ploče. Nitko ne zna gdje je taj dolac, ali pretpostavljam gdje se nalazi. Nadam se da će oni koji nikako nisu uspjeli pronaći nekropole na Čajeru, sada to vrlo lako učiniti. Predaje mi je 1997. dala Kata Vuletić - Tokuša, rođ. Tokić s Tijarice.
Autor: Mate Puljak
“Kažu da je mrtva, a ona živi u mom srcu.”
UVOD
Inspiracija je krenula s njom. Mislim, ova moja istraživačko-spisateljska. Kao mala imala je noćne more o čovjeku s pišoljem. Ja o čovjeku s nožem. Bila je sanjar i živjela u svom svijetu. Baš kao i ja. Kraljica izmišljanja, zbrinuta ali osamljena. Naučila je čitati sama unatoč majčinoj zabrani. S 11 g., kada joj otac umire, smatra da je njezino djetinjstvo završeno. Moje je završilo početkom bratove bolesti godinu-dvije pred Domovinski rat. Dolaze financijski problemi, studij, Archie Christie i rat. Potajno se udaje s 24.g. On ratuje, a ona radi kao medicinska sestra. S belgijskim izbjeglicama dolazi na ideju Poirota kojega je na malom ekranu utjelovio David Sauchet. S Agathom je počelo moje zanimanje za prenošenje misli na papir. Ne postoji njen rad, a da ga nisam pročitao, niti serija da ju nisam snimio. S tom sam građom vježbao “male sive stanice”. Tako sam pronašao i predajni “Cigankin grob”. Vrag je u detaljima. Kada se čini da je nešto komplicirano, rješenje je jednostavno, tj. ono što se čini najvjerojatnije. Uz predaje o ciganki donosim i zaboravljene stare molitve.
Autor: Mate Puljak
“Zato nam je Bog poslao Tebe da se to otrgne od zlog duha zaborava.” - Domagoj Nikolić
(2014.)
“Jac kamen” je neobična kamena gromada nedaleko mjesta Dobrinče u Imotskoj krajini. Uz njega se vežu legende o mitološkom divovskom biću koje je, prema predajama, pokopano u obližnjem polju. Dok neke legende govore o grobu diva od 4 - 4.5 metara, iz drugih se stječe dojam kako se radi o kentauru. Kakve su to simboličke slike bačene među “neuki” puk? Pripada li kamen nekakvom kultu? Dobrinče se prostire na 4 km kvadratna. Sa svih je strana zaštićeno brdima, dok je u centru platoa devastirano prapovijesno gradinsko naselje iz srednje bronce. Oko 40 stećaka potječe iz vremena gradine (srednja bronca), kao i većina okolnih gomila. Za lokaciju groba znali su Čaglji i Puljci. Nakon smrti “čuvara”, podatak se sačuvao kod mene.
Autor: Mate Puljak
“Odvedi me u tišinu i mir
i ozdravi mi pogled
zasićen i tup
od vlastite veličine,
pohvala i slika.”
“Vapaj za pustinjom”- fra Ante Vučković
Nekropola stećaka Naklo, Grabovica kod Buškog jezera. Jutarnji mir uz drevne “mašete” i ornitološki rezervat. Stećak, međaš delmatske “države”, kamen mudraca i kamen spoticanja. Tražim žive među mrtvima, drugove među gromadama što ne mogu dati život. Izvlačim bitak iz nečeg čega više nema. Dokinuta patnja, dokinuta bol, dokinuta i smrt. Negdje tamo u višim dimenzijama bivanja, oslobođeni jarma, žive neki bolji život i čekaju. Koga? Nas koji smo se dali zavesti zemaljskim silama i stvarima ovoga svijeta? Ah, Bože, zašto si me stvorio u vrijeme najvećih duševnih tereta? Nisi li me mogao osmisliti hladna, “autistična”, pa da me ništa ne pogađa. Zašto uvijek tražim žive tamo gdje ih nema? Je li to potraga za samo Jednim, ili tek puko nestrpljenje? “Ase leži (...) i dugo mu je ležati...” Možda to epitafsko “Ase” ili “A se” ne znači “ovdje” nego “Za se”; konačno da za sebe nešto učini, da dočeka Gospodina i ustane. Možda stoga stećci prate najstarije staze. Ako je toliko dobrih krstjana iščekivalo Njegov drugi dolazak, možda će On doći putevima uz koje su legli.
Autor: Mate Puljak
U narodnim predajama Imotske krajine zvijezda Sjevernjača se vezala uz Božićno vrijeme jednako kao i sveta biljka Imela. Ono što je manje poznato jest da su stariji naraštaji Sjevernjaču smatrali vjesnikom smrti. Bilo je mnogo praznovjerja na tu temu. No, jesu li to praznovjerja ili fragmenti davno zaboravljenog znanja? Kakva je veza Sjevernjače sa stećcima i s Imelom? Možemo li uz pomoć te biljke nadjačati najteže bolesti i odgoditi smrt? Evo još nekoliko tajni iz arhive “Starog naroda”.
Autor: Mate Puljak
Nedjelja, 24.03.2019., u rano jutro započinjem uvod u novi pdf: “Nakon 23 godine popisivanja usmenih narodnih predaja u starim granicama Imotske krajine, između 2200 naslova priča i pjesama, samo je jedan povezan s obredom egzorcizma. Bilo je dosta predaja o zaklinjanjima vila, vještica, vukodlaka, gusjenica, skakavaca itd., ali klasičnog obreda egzorcizma kao da nije bilo ili je spadao u tabu temu pa se o njemu nije govorilo. Sotona je ljude morio okolnim putem jer su imali više vjere nego danas kada djeluje direktno i psihofizički je vidljiv. Nakon smrti oca Gabrielea Amortha, jednog od najmoćnijih egzorcista u povijesti, Zlo je odahnulo. Gabriele je vjerovao u međugorsko ukazanje i tvrdio da sotona ne ide ondje gdje je Marija. Smatrao je budalama one koji nisu vjerovali u tamošnja Gospina ukazanja, bez obzira da li se radilo o kleru ili laicima. Ako tolika veličina od čovjeka, koji je Sotonu pobjedio preko 70 000 puta, nije sumljao- zašto mi sumljamo? Ovdje ćete pročitati o jedinom zabilježenom posjednuću koje se dogodilo u općini Lovreć sredinom 20.st. Kako se boriti protiv sotone i kako ga držati dalje od sebe?” Ni slutio nisam da ću netom iza ručka, s obitelji krenuti u Međugorje, kamoli svjedočiti obredu egzorcizma u podnožju brda ukazanja. Nije bilo dvojbi da se taj dan sve posložilo poradi mene. Potvrdu su dobile i Amorthove česte riječi; “Sotona neće tamo gdje je Marija.”
Autor: Mate Puljak
Daždevnjak je maleni gušter crne boje sa žutim pjegama. Pojavi se najčešće iza kiše. Stari narod Imotske krajine čuvao je mnoge predaje o toj životinjici. Ima tu i pravih legendi što upućuje na veoma bitno mitološko stvorenje koje je nekako ostalo zapostavljeno. Kažu da ih Noa nije htio primiti u arku, da su oni “pali anđeli”...Donosim izrazito vrijedne i rijetke narodne priče koje su na vrijeme zapisane i tako spašene od potpunog zaborava.
Autor: Mate Puljak
Pred vama je još jedna veza našeg naroda sa zvijezdama. Nakon što sam ukazao na činjenicu kako su prikazi na stećcima povezani sa Zodijakom, kako su tetovaže naših baka i djedova prikazivale Sunce, planete i zvijezde, kako su na našim loparima (na kojima se mijesio kruh) izrezbareni dani, mjeseci, godišnja doba, te kako naše zovnice i narodne nošnje sadrže simbole povezane s nebeskim pojavama i ciklusima; Bog evo providi i mapu iz zaseoka Milanovići-Litre (Gala) kod Sinja. Kako je promakla struci? Informaciju mi je poslao čitatelj Igor Podrug.
Kada mi je došla "pod ruku", animirao sam nekolicinu ljudi koji su stručni u dekodiranju takvih kompliciranih predstava. One su najčešće uklesane da obilježe određeni datum, međutim, nismo imali posebnog uspjeha. Tumačenje predstave je jednako otežano kao i datacija. Iako podsjeća na neke rimske stele iz novijeg perioda carstva, ovaj nalaz je mnogo čudniji i kompleksniji. Rimljani su bili reprezentativni primitivci i najčešće se nisu trudili skrivati značenja koja bi inače trebalo skrivati. S druge strane, Iliri su bili narod svjetla tj. Sunca koje je, vrlo moguće, glavni motiv mape tj. najveći krug. No, ostaje i pitanje može li centralni motiv ustvari biti planet Zemlja. Čvrsto vjerujem da ćemo uskoro moći objaviti da smo probili kôd kako bismo mogli reći nešto više o njoj. Za sada se čini kako je njezina desna strana identična lijevoj. Iznad "Zemlje" se nalazi polumjesec sa zvijezdom, motiv često prisutan na stećcima. Da su Iliri zaista bili narod Sunca, pravo svjetlo, govore nam mnogi spomenici koje su ostavili iza sebe, prvenstveno stećci. Svi oni svjedoče o civilizacijskom dosegu naših predaka koji su štovali Jednoga, (koji je Gore, iznad zvijezda) i Njegovu snagu prizivali u svoj život. Posljednjih 27 000 godina trpjeli smo ratove, buru, zimu. Jedino što smo loše podnosili bilo je jugo i sve izvedenice od te riječi. Ilirija je naš okvir za postojanje na ovoj zemlji i ne smijemo dići ruke od nje. Moramo se izboriti da u našim dokumentima, tamo gdje se traži narodna pripadnost, imamo pravo upisati ono što jesmo- Iliri. Kada svi prihvatimo da smo Iliri, nestat će razloga za političke i druge međusobne sukobe. Svijest o nama kao potomcima domorodačkih plemena treba svima ostalima svijetliti kao uzor u borbi za život dostojan življenja.
Celestijalna mapa iz Gale uspomena je na dio znanja koju smo nekako zaboravili.
POGLEDAJTE FOTOGRAFIJE U PRILOGU!
Ova adresa el. pošte je zaštićena od spambotova. Omogućite JavaScript da biste je vidjeli.
Piše: Mate Puljak
Svetišta i hramovi Nikka, zajedno s njihovim prirodnim okruženjem, stoljećima su bili sveto mjesto poznato po arhitektonskim i ukrasnim remek djelima. Radi se o jedinstvenom kompleksu sa 103 vjerska objekta unutar dvaju Shinto svetišta i jednog budističkog hrama.
Iz Japana su mi se 13. ožujka 2019. javili čitatelji Anamaria Marović i Marko Herman, poznati sportski i avanturistički par iz Splita. Uz poslovne obaveze našli su vremena za obilaske drevnih lokacija i hramova. Na moje iznenađenje fotografirali su megalitnu zidinu građenu ciklopskim poligonalnim stilom za koju nisam znao. Veoma sam dobro upućen u tu tematiku i ovo je bilo pravo iznenađenje.
"Na putu sam u Japanu i čim sam vidio sitio sam se tebe. Pogledaj ove zidove. Svi bulje u raskošne hramove koji su tu, a ja buljim u zidove. To je gradić Nikko, oko 120 km sjeverno od Tokyja. Hramovi su od 8. do 17. stoljeća..." - Marko Herman
Vjerski objekti započeti su na planinskim padinama u 8. stoljeću. Tijekom povijesti kompleks je proširivan i nadograđivan, te su vršene mnoge restauracije. Vrhunac gradnje je 17. stoljeće. Neumorno se radi na očuvanju i zaštiti izvornog izgleda kompleksa svetišta za koje se zauzeo i UNESCO. Očit je i sklad prirode i zgrada što je svojstveno tradicionalnim japanskim vjerskim svetištima.
Zahvaljujem se dragim prijateljima na fotografijama i želim im siguran povratak u domovinu.
Pogledajte fotografije u prilogu.
Mate Puljak
"Tisuće znanstvenika danas radi na spašavanju oceana koji se gase, životinjskih vrsta koje nestaju, suzbijanju enormnog porasta ugljičnog dioksida, metana, razbijanju predrasuda o svijetu oligarhijske politike kao nositelju svekolikog razvoja života na zemlji u korist čovjeka. Moje geoforenzičke studije samo su mali prinos nastojanju da svijet u kojem živimo učinimo boljim, dostojnijim čovjeka i humanog obitavanja na našem planetu uopće. Znam da postoji u svemiru silicij, postoji i itrij, platina, zlato, ali postoji i Bog." (Igor Šipić; Ključ- Za bolju budućnost, Studije II.,str.96.)
Igora sam upoznao tek nedavno, iako smo se tri godine dopisivali, razmjenjivali podatke i debatirali putem maila. Transakcije su odavno prešle troznamenkasti broj. S obzirom da sam mnogo mlađi od njega, i da su mi nekada brži konji nego samari, često sam mu govorio da njegovo djelo ima dosta proročkog u sebi, da je ono ispred ovog vremena, te da zaslužuje katedru. On nije mislio tako. Pokazalo se da sam bio u pravu. U svoj toj nadljudskoj skromnosti i borbi s narušenim zdravljem, ohrabren mojom ludošću, koju je iz nekog razloga zvao genijalnošću, klipali smo k'o dva brata na jednom konju.
Sjećam se kada sam prvi puta pokušavao razumjeti Matricu koliko sam truda uložio kako bih pohvatao barem nekakve osnove. Bez kvalitetnih računalnih programa, satelita i karata to ne ide. Onda sam shvatio da Matricu nikada neću razumjeti sve dok njezine tragove ne pronađem u svom vlastitom životu. Kada sam počeo pomnije pratiti znakove, preda mnom su se prostrla beskrajna prostranstva livada i međa, drevnih ruševina...sve mrtvih ruku trudi. Jasnije sam uočavao i rojeve zvijezda, ko mejaše koji mirno počivaju na oranicama naših didova. U zemlji je sva istina. Ona nas sve zove jer nas mrtvi zovu. Zovu nas požutjele slike baka s krunicom u ruci, kopanja, oranja, vršidbe žita, derneka, gange, mirkanja cura...Zovu nas narodne predaje, sav taj svijet čarolija koji je usnuo jer nam je srce zatvorilo škure. Svjetlost koja je grijala naše stare, nas ne grije. Rekoše nam da je bolje u njemu užgati svijeću- svitlo ko svitlo, glavno je da obasjava. I mi smo pristali na taj zatvor. Zbog toga nam nikada više ništa nije bilo moguće; izgubili smo moć, oboljeli srca, uvjerili sebe da smo bezvrijedni i da Bog ne prebiva u nama.
Igor je kao dječak ležao na ledini, u hladovini, s travkom u ustima i sanjario o svojoj Romantici s velikim R. Htio je vidjeti svijet jer je mislio da u svojim Vedrinama nema dovoljno izazova. Do ove zbirke će naučiti da se jedino u Vedrinama vedri, a drugdje da se oblači. Već je tada promatrao noćno nebo ne znajući za Plejade koje će ga, mnogo godina kasnije, baš poput vila, oteti surovoj betoniranoj stvarnosti. Zvijezde ne umiru, dok je svakome od nas, po njegovoj mjeri upisan i njegov kraj.
Svi vi, koji ovo čitate, u sebi nosite neutaženu i neugasivu čežnju za životom i srećom. To je nešto što pripada vašoj naravi. Tko vam može dati radost, sreću, mir i sve ono za čim srce čezne? Samo onaj koji vas je u ovaj život i pozvao, a to je Bog, vječno , neizmjerno i sveznajuće Biće. Pa je li potreba onda pitati tko je skrojio Matricu? Tko misli da jest, neka odmah prestane čitati ovaj tekst. Ja neću ulaziti duboko u tezu, samo ću reći svoje mišljenje: Igorovo otkriće je važno jer potvrđuje postojanje Boga! U svoj toj znanstvenoj zavrzlami postoji i teološki karakter s kojim svi drugi aspekti priče postaju sekundarni. Zbog toga je ovo VELIKO! Igor direktno dokazuje da ništa na kugli zemaljskoj nije nastalo slučajno i da je sve dio velikog plana! Pitao sam se koja je njegova tajna, je li on jedan od onih čudaka kojima se nakon kliničke smrti ili udara groma otvore neki uspavani dijelovi mozga? Dijeleći istog konja, shvatio sam da je Igor jednostavno posvećenik. Bio mi je svjetonazorski blizak i održavao je veliku pobožnost prema Djevici Mariji. Meni dovoljno da mu vjerujem i da ga slijedim. Zašto se to poznanstvo dogodilo baš u vrijeme kada sam probio tajni kod stećaka? U kakvom to vremenu živimo? Što ako njegovi radovi nisu za vremensku kapsulu već ih moramo razumjeti i prihvatiti sada?
Tko je mogao vjerovati da će, nakon teških i mučnih trenutaka, njegov život krenuti drugačijim putem? Je li Igor preživio tešku operaciju srca da bi nam prenio poruku kako Bog nije zaboravio svoj narod? Je li Bog birao ponovo ili je ilirski narod Njegov stari izabrani narod!?
Nedavno smo pisali o obitelji, a pisati o obitelji za Igora znači pisati o velikoj životnoj svetinji, o prvoj i najvećoj životnoj školi. Obitelj je za njega bila i ostala glavni i najvažniji životni zadatak, kutak raja u ovoj suznoj dolini, njegovo kapitalno djelo, svetište i ognjište, preslika beskrajne i beskrajno nesebične Božje ljubavi. U tom rasadištu života, lako je mogao stvarati svoja djela. Nije pretakao iz šupljeg u prazno ko neki koji su krali od njega jer nisu imali svoje.
Ljudi moji, život je lijep onoliko koliko znate maštati, a nas dvojica, šibani mnogim kušnjama, ranama, puni ožiljaka, nikada nismo otišli s one ledine na kojoj smo sanjarili dok su nas drugi nazivali lijenčinama. Nas su čekale veće stvari od motike. Možda smo se unaprijed odmarali svjesni da kad krenemo, više neće biti prilike za odmor.
Igor je na mene ostavio doživotni trag kada se u jednom od radova zapitao tko je sve prošao kroz njegovu sobu u Vedrinama dok njegove stare kuće još nije bilo. I danas mi je to najjača slika s kojom ga vežem. Možda i vi nađete neku svoju sliku u njegovoj zbirci.
Predstavljanje zbirke Studije I. i Studije II.- "Vlašići i mali narodi", održat će se 28. veljače 2019. u 18 sati, Hrvatska matica iseljenika, Trg Stjepana Radića 3, Zagreb.
INFORMACIJE I NARUDŽBA:
Ova adresa el. pošte je zaštićena od spambotova. Omogućite JavaScript da biste je vidjeli.
A well-kept secret
Megalithic site of Urska kula
The remains of the megalithic cyclopean wall at Gradina Osoje
Cista Velika - Imotska krajina - Republic of Croatia
Ancient civilization of the Illyrians
Settlement and acropolis
Mid to late bronze age
Destroyed around 1200 BC
So called scientists and scholars kept this in secret for about 16 years during the excavation, exploration and money exploitation of the early Christian religious site called Mandarića Crkvina located bellow the Osoje hill.
The wall, 90 meters long, 3.5 meters wide and 0-3 meters high, was presented to the public in April 2015, at the web site of the Archaeological park: Bosnian pyramid of the Sun foundation by Semir Osmanagić, discoverer of the Bosnian pyramids, and Mate Puljak, independent researcher, wall discoverer and excavator of the wall section.
After six years of passive and ten years of active cover up, the wall was finally published in the media.
Last three years Puljak is trying to get the attention of the public and government for this amazing discovery.
"The presentation will continue until we dig out the whole megalithic structure that is buried under the collapsed Iron age wall."- Mate Puljak
THE TRUTH IS OUT THERE:
WE ARE THE ILLYRIANS!
NOT THE PRIMITIVE TRIBES,
BUT THE CIVILIZATION!
Discoverer and excavator:
Mate Puljak, Msc in Marketing researcher and columnist www.piramidasunca.ba
Prehistoric recognition:
+ Marijan Lozo, archaeologist
First presentation:
Semir Osmanagić, PhD
Article: Čuda Imotske krajine www.piramidasunca.ba
Music:
"Duduk of the north"
Hans Zimmer & Jivan Gasparyan
Producer:
Mate Puljak
THE PRODUCER OWNS COPYRIGHT TO THE VIDEO.
Dedicated to all my readers, followers and friends.
Autor: Mate Puljak
Danas, kada najnovija znanstvena istraživanja DNA potvrđuju da smo Iliri koji više od 25 000 godina obitavaju na prostoru Istre, Like, Dalmacije, Bosne i Hercegovine, suvišno je uopće govoriti o montiranim teorijama povjesničarske “struke”. Kada naiđem na jedan ovakav arheološki nalaz, nepoznat struci i široj javnosti, ne mogu skriti oduševljenje da je upravo meni povjereno da podignem svijest o Ilirima, “Narodu Svjetla”. Kroz povijest smo uvijek bili potiskivani; s istoka od Slavena, sa zapada od Rimljana, da ne nabrajam one koji su stizali sa sjevera...Vidimo da se ništa nije promjenilo ni u današnje vrijeme. Prije nekoliko dana predsjednik evropskog parlamenta Antonio Tajani javno izvikuje da su Istra i Dalmacija talijanske. Ta pretendiranja na naš teritorij traju već više od dva tisućljeća. Zašto? Zato što smo jedan od dva najstarija naroda Evrope. Pogledajte sunčev medaljon koji je pronađen u dalmatinskoj zagori (lokaciju ne želim javno otkriti). Veoma sliči sunčevim diskovima i kalendarima drevnih naroda diljem zemaljske kugle. Objavljujem ga svjestan duhovnih i ljudskih potreba moje braće Ilira koji, nakon niza krivih povijesnih, kulturnih, političkih, zemljopisnih i društvenih predodžbi, napokon shvaćaju koliko su bili izmanipulirani i zlostavljani. Iskorjenjivanje nejednakosti među Ilirima temeljna je misao mojega rada. Služeći jedni drugima, liječit ćemo rane svekolike nepravde koja nam je stoljećima nanošena.
Autor: Mate Puljak
Kao što sam bezbroj puta napisao, stećci nisu samo srednjovjekovni spomenici, postoji kontinuitet njihove gradnje od duboke prapovijesti (2000.-1800.pr.Kr.) do kasnog srednjeg vijeka. Mnogi su prepravljani i nadopisivani. Prizori na njima ustvari su simboli koji, uglavnom, prikazuju stanje neba na dan smrti pokojnika. U svojim ih radovima nazivam astroglifima. Nikada nema datuma rođenja jer je datum smrti bio jedini pravi datum rođenja. Slike su dijelovi Zodijaka, a rozete predstavljaju Sunce i planete. Postoji jedan stećak u Dubrovačko- neretvanskoj županiji koji me (od 2015.) privlačio zbog nekakvog neobičnog znaka na sebi. Bio sam fokusiran na nj toliko da nisam primjetio vrlo važnu predstavu. Što fenička (kartaška) božica TANIT i grčki mitološki lik Ganimed rade na “srednjovjekovnom” stećku? Izazivam struku da nam svima ponudi odgovor? Tko je u srednjem vijeku na ovim prostorima štovao feničku božicu TANIT i boga BAAL HAMONA? Zašto se na stećku nalazi prapovijesna nebeska mapa? Zašto je tu prikaz “ Bikove noge” kojeg identičnog nalazimo na prapovijesnim slikama u Egiptu? Je li ovim radom došao i kraj potrazi za mitološkim entitetom znanim kao Crna kraljica? Prostor Dubrovačke republike i općenito istočne Hercegovine kolijevka je Ilirske civilizacije. Naša mitologija počinje na tim prostorima. Iz te kolijevke krenula je ideja stećka kao nadgrobnog spomenika domorodačkog naroda. Fenički princ Kadmo (Hermes) donosi znanje, matematiku i red. Tu počinje priča o stećcima. Dolaskom Rima taj narod doživljava svoju osobnu Apokalipsu koja još uvijek traje. Ovo je početak kraja strukovnih laži o stećcima.
Autor: Mate Puljak
U široj splitskoj okolici sačuvano je mnogo predaja o caru Aureliju Valeriju Dioklecijanu. Njima su se bavili stručnjaci i alternativci. Ovaj moj rad svojevrsni je doprinos svima koji će znati cijeniti nova saznanja i drugačija razmišljanja. Dioklecijan je jedna velika enigma i to će vjerojatno zauvijek ostati. Da li je vrijedan tolikog spominjanja i veličanja, sasvim sigurno da nije. Tragom jedne legende o tom kontroverznom povijesnom liku, koja nije iznešena u nijednom do sada poznatom radu, ponovo se potvrdila teza kako slučajnosti ne postoje. Na što sam ovaj put naišao, pogledajte u novoj priči. Ali prije toga rekao bih samo jedno. S krajem Grčke počeo je kraj svijeta. Rimljani nisu sagradili Dioklecijanovu palaču. S Rimom je nestala duhovnost drevnih naroda koji su živjeli skupa u jednoj svetoj slozi. Rim je svijet osvojio podmetanjem i podjelama. To je bio njihov modus operandi. Da ih nije bilo svijet bi nastavio ići u pravom smjeru. Sve ovo što vidimo danas posljedica je tih vremena u kojima smo naučili ratovati, mrziti, pljačkati i ubijati. Stoga ću pokušati biti maksimalno objektivan jer nisam od onih koji ga žele promovirati iako sam svjestan da ovo jest promocija.
Autor: Mate Puljak
NOVO
Nastavljamo s našim serijalom ”Neistražena prošlost”. Donosimo intervju s Matom Puljkom u kome progovora o ciklopskom bedemu u Cisti, stećcima i mnogim drugim zanimljivim temama
Mate Puljak u alternativnim krugovima slovi kao neumoran i samozatajan borac za istinu o Ilirima Imotske krajine. Prvi je iznio tezu da se delmatsko uporište Delmion nalazilo u Imotskom polju. Njegova teorija o kontinuitetu izrade stećaka od prapovijesti do kasnog srednjeg vijeka vjerojatnija je nego aktualna. On tvrdi da stećak nije primitivan spomenik već da se na njemu nalaze zvjezdane predstave ucrtane simbolima koje sam naziva astroglifima. Prvi je prezentirao bedem u brdu Osoje (Cista Velika) , megalitno čudo u svjetskim gabaritima. Godinama odbija davati bilokakve izjave i gostovati u radio i TV emisijama. Jedini portal za kojega je pristao razgovarati, upravo je naš portal Dalmacija News.
Piramide, tuneli i park su otvoreni svaki dan u godini, bez izuzetka.
Radno vrijeme od 9:00 - 18:00.
Posljednji ulazak u tunele u pratnji službenog vodiča je u 18:00 sati. Trajanje obilaska: 45-60 minuta. Temperatura u tunelima: 13 stepeni.
Meditacije od 9:00-19:00 sati.
Kontakt:
Ova adresa el. pošte je zaštićena od spambotova. Omogućite JavaScript da biste je vidjeli.
Telefon: Anja +387 (0)61 420 422
{nomultithumb}