“U vrijeme mirnog vremena, dolje, u Donjem svijetu bilo je vidljivo bezbroj kamenih stupova, kolonada i monolita, a kada bi se ušlo u podvodne tunele čiji su svodovi bili ukrašeni neobičnom ornamentikom, crtežima i čudnim znakovima, sticao se dojam da su bili čvrsti i dovoljno visoki da su se kroz njih mogli kretati divovi…”

Predanje o Nan Madolu

Engleski misionar F. W. Christian (Kristian), koji je na Pohnpei boravio daleke 1399. godine, potvrđuje ovo fantastično vjerovanje. On se zaklinjao da je između sela Ronkiti i Anipena, na jugu otoka, vidio snažan umjetni zid od zemlje, dug preko četiri stotine metara, tri metra visok i šest metara širok. Otočani su ga nazvali "Grob diva Konata", tvrdeći da tijelo umrlog džina počiva na kopnu, a da se njegove noge protežu u pravcu mora sve do obližnjih otočića Laiapa i Kapara!
Druga predanja u koja se vjeruje na otocima Mikronezije su još fantastičnija. Ona kazuju da su graditelji Nan Madola, za koje su neki domoroci smatrali da pripadaju bogovima a za neki demonima, bili u stanju čak i da borave i “da hodaju po morskom dnu dobro očuvanim ulicama zaraslim u koralje i dagnje”.
“Dolje, u Donjem svijetu”, kazivali su oni, “u vrijeme mirnog vremena, bilo je vidljivo bezbroj kamenih stupova, kolonada i monolita, a kada bi se ušlo u podvodne tunele čiji su svodovi bili ukrašeni neobičnom ornamentikom, crtežima i čudnim znakovima, sticao se dojam da su bili čvrsti i dovoljno visoki da su se kroz njih mogli kretati divovi koji su i podigli ovaj jedinstveni grad – pola u moru, a pola na koraljnom grebenu…”.

ŠTA SU POKAZALA ISTRAŽIVANJA: Njemački arheolog dr. Paul Hambruch pisao je četrdesetih godina prošlog stoljeća u svojim radovima da još jedan potonuli grad leži na morskom dnu oko otoka Nakapw, u blizini Nan Madola, a neki autori i istraživači u svojim radovima i dnevnicima pominju da su u njemu japanski ronioci otkrili sarkofage napravljene od platine čiji su sadržaji ostali tajna sve do današnjih dana. Zbunjuje činjenica da je platina u ovom dijelu Pacifika bila nepoznata sve do dolaska Europljana.
Da su u grobovima na dnu mora uistinu bili pohranjeni misteriozni platinasti lijesovi, tvrdio je još jedan ugledni autor - svjetski putnik Herbert Rittlinger (Ritlinger) u svojoj knjizi “Der Masslose Ozean'', objavljenoj 1939. godine u Stuttgartu (Štutgart). Rittlinger je tvrdio da su u tim sarkofazima bili sahranjivani potomci misterioznih gospodara grada duhova. Ipak, najviše zbunjuje priča da su Japanci u grobnicama na Nan Madolu navodno otkriti i enormno velike ljudske kosti, što pokazuje da su prethodni stanovnici otoka uistinu bili gorostasi - možda visoki od dva do sedam metara!
Kosti umrlih džinova navodno su dugo bile izložene u 'House of the Dead" (“Kuća mrtvih”) u Pohnpeiu, ali su nestale tokom Drugog svjetskog rata, kao i mnogi drugi vrijedni artefakti koji bi nam danas bili od koristi pri pokušajima da rekonstruiramo prošlost ne samo najzagonetnijeg grada na našoj planeti, nego i prošlost Pacifika. Možda bismo tako potvrdili (ili opovrgli) hipotezu o postojanju pacifičke Atlantide – Zemlje Mu!

PROVJERA STAROSTI: Ono što svjetska javnost danas zna o Nan Madolu, otkrili su istraživači i arheolozi strpljivim iskopavanjem na pojedinim otocima Mikronezije. Tako je Berlinska južnomorska ekspedicija (“Hamburger Sudsee Expedition 1908-1910.”), pod vodstvom arheologa dr. Paula Hambrucha, prva precizno premjerila i iskartira teren, a njeni članovi etnolozi zabilježili su mnoštvo zanimljivih mitova i legendi, koje su im ispripovijedali najstariji otočani.
Istraživači i arheolozi iz Japana i Sjedinjenih Država su - uz pomoć metode radioaktivnog ugljenika C-14 - prvi u svijetu objavili podatke o starosti brojnih artefakata otkrivenih u nekim dijelovima ruševina, čiji je nastanak datiran u 1180., 1260. i 1430. godini što je govorilo da je Nan Mandol star najmanje 800 godina. Sva straživanja su obavljena u laboratorijama uglednog Smithsonian University u Washingtonu na organskim materijalima i predmetima koji su otkriveni u grobnicama na otoku Itet, ali sve je to još uvijek, nažalost, nedovoljno da bismo dobili objektivnu sliku o tajanstvenom nastanku i prošlosti ukletog pacifičkog grada.
Tokom 1970-ih, profesor Steven Athena, arheolog Instituta za pacifičke studije u Honolulu, na Havajima, zajedno sa svojim studentima objavio je rad o najopsežnijim istrazivanjima na Nan Madolu. Tokom iskopavanja, kaže se u tom radu, pronđeno je 779 glinenih zdjela, bradvi od oštro izglacanih školjki, nakit od školjki, kamenje za mljevenje i avani. Ipak od svega su najinteresantniji bili brojni ostaci keramike, jer se do sada smatralo da se na Pohnpei nikada nije izrađivala keramika, niti je ta tradicija ikada postojala na otocima Mikronezije. Šta više, laboratorijskom analizom se pokazalo da su nađeni ostaci keramike stari najmanje 2000 godina što govori da su vještački otoci i ovaj misteriozni grad uistinu izgrađeni prije nove ere!

SVETO I MAGIČNO MJESTO: Ovdje treba napomenuti jedan gotovo nevjerovatan podatak: prilikom iskopavanja na otočju Galapagos godine 1953. norveški istraživač Thor Heyerdahl (Tor Hejerdal) je sa svojim saradnicima otkrio gotovo identičnu vrstu keramike, preko 2000 uzoraka. Ali, gle čuda, Galapagos je hiljadama kilometar udaljen od Pohnpeia i Nan Madola! Kako je moguće da se ista vrsta keramike pojavljuje na tako udaljenim pacifičkim prostorima?!…
Ova činjenica uistinu budi puno više pitanja nego što daje odgovora, a upravo to, te naoko apsurdne činjenice, Nan Madol i njegove misteriozne graditelje čini još tajanstvenijim i zagonetnijim. Za stanovnike Pohnpeia Nan Nadol predstavlja još uvijek sveto i magično mjesto gdje borave duhovi predaka (bogovi i demoni) i gdje se u mračnim noćima pojavljuju čudna duhovna priviđenja i čuju neobični šumovi i vapaji, koji otočane plaše i upozoravaju da je i u današnje vrijeme u ukletom gradu mnogo življe noću nego li danju!
Ali vratimo se ponovo njegovim graditeljima.

OSMO ČUDO SVIJETA: Ko su oni, odakle su stigli zašto su podizali vještačke otoke i zašto su Nan Madol izgradili pola na kopnu pola u moru?!
Istraživače zbunjuju i druga ništa manje zanimljiva pitanja: odakle potiče gotovo 250 miliona tona bazaltnih blokova, kako su prevoženi do ovog mjesta i kako su, konačno, graditelji prilikom gradnje vještačkih otoka, tunela, ulica, kula i palata s njima uspjevali da manipuliraju?!
Najteži blok teži je od pedeset tona, a najmodernija dizalica koja danas postoji na Pohnpeiu jedva da može da podigne 35 tona!
Nesumnjivo je da se gradnja Nan Madola može usporediti sa graditeljskim čudima starog vijeka, možda sa izgradnjom Tiahuanaca u Boliviji, Machu Picchua u Peruu, mayanskih gradova u Meksiku i na Yucatanu, Kineskog zida ili piramida na obalama Nila. Dovoljno se prisjetiti podatka da je prosječna težina kamenih blokova ugrađenih u Keopsovu piramidu tri tone, a bazaltni blokovi u Nan Madolu u prosjeku teže više od pet tona!
Arheolozi i istraživači koji ne vide ništa čudno I neprirodno u Nan Madolu smatraju da se rješenje svih zagonetki krije u prastarim kamenolomima koji se navodno nalaze u unutrašnjosti Pohnpeia, prije svega u njegovom sjevernom području do kojeg se danas teško dolazi zbog nepristupačnog terena i gustog prašumskog rastinja. Duboko skriven u zapletenoj i neprohodnoj džungli, tamo navodno leži cijela riznica uskladištenog kristaliziranog bazalta, mladovulkanskog izlivenog stijenja.
Igrom, ili bolje reći, djelovanjem neobičnih prirodnih sila, koje su mu dale konačni izled i format, bazalt se tamo pojavljuje u obliku kristala i džinovskih stupova, koji su se tokom miliona godina rascijepkali po vertikali, dobivši svoje konačne oblike. Hiljade bazaltnih stupova, uredno naslaganih jedni pored i znad drugih, skrivaju se danas navodno ispod mreže prašumskog rastinja u području koje nosi neobično ime - Uh. Prirodne sile su bazalt već oblikovale i izrezale u obliku prizmi i učinile ga pogodnim građevinskim materijalom!

KAKO JE PODIZAN NAN MADOL: I ma kako to nevjerovatno zvučalo - svi ovi monumentalni kameni stupovi već pokazuju petougaone i šestougaone profile kakve uistinu nalazimo u Nan Madolu. Drevni graditelji su ih morali još samo da oslobode zajedničkih struktura i cjelina, te da ih podijele u zasebne podjednake monolite, spremne za ugradnju u tajnoviti grad!
Budući da se u tim davnim vremenima još nije znalo za alate od željeza, drevni su se neimari izgleda koristili dlijetima napravljenim od čvrstih ljuštura divovskih morskih školjki tridakni (Tridacna gigas), koje nerijetko mogu narasti i do 2,5 metra i kojih i danas u morskim vodama oko Pohnpeia ima u izobilju. Nakon toga bi bazaltne stupove prema moru kotrljali sistemom "kose ravnine", koristeći za podmetače oguljena i nauljena prašumska stabla. Jaki konopci od kokosovih vlakana i zelene hibiskusove kore spriječaveli su da se teški teret nekontrolirano obruši i polomi. Prebacivanje bazaltnih blokova dalje se odvijalo isključivo u vrijeme plime na bambusovim splavovima u šleperskom nizu do istočne obale otoka, do Nan Madola.

ČINJENICA KOJA OBARA SVE TEORIJE: Cijela priča nekome se može doimati logičnom i uvjerljivom, ali je zapravo daleko od toga. Sve da su uistinu prema navedenom scenariju dolazili do građevinskog materijala, zagonetni graditelji su morali da razbijaju koraljne ploče i od njih da prave nasipni materijal, zatim da nagomilaju platforme u moru, te nakon toga da projektuju ulice i izgrađene tunele. I konačno, morali su od bazalntnih stupova da podignu građevine sistemom poluga (ako već nisu imali dizalice) od kojih je za izgradnju samo jedne, tvrđave Nan Dowas, bilo potrebno ugraditi 32.000 bazaltnih blokova, svaki težak oko pet tona. A za izgradnju cjelokupnog grada sa vještačkim otocima i podzemnim tunelima, zidovima i utvrdama, utrošeno je, kako rekoh, preko 250 miliona komada!
Nevjerovatno!
Drugo nalazište bazalta udaljeno je od Pohnpeia i Nan Madola ravno 643 kilometra. Nalazi se blizu mjesta Lelu na nevelikom otoku Kusaie (Kosrae). Ali, zbog njegove ogromne udaljenosti teško je povjerovati da su tajanstveni graditelji, i pored svojih parapsiholoskih i drugih darovitosti, uspjevali iz Lelua dopremati bazaltne blokove teške desetinama tona!
Druga je priča koliki broj radnika je trebalo svakodnevno angažirati da rade na izgradnji ovog zagonetnog grada, kada se zna da na cjelokupnom otoku Pohnpei, prostranom nekih 347 četvornih kilometara, nikada nije živjelo više od četrdesetak hiljada stanovnika!

U iducem nastavku: PITANJA BEZ ODGOVORA

"Divovi su zazviždali i tada su stijene sa svih strana poletjele kroz zrak i doletjele do ovog mjesta, gdje su se u trenu sastavile u kuće i palate."

(Legenda o nastanku Nan Madola)

Gledano iz aviona more oko Uskršnjeg otoka doima se poput modre galice. Čista, vedra, osunčana plava boja u čije se dubine i hiljadugodišnje tajne ne može prodrijeti pogledom. Tek kada se sretno spustite na otok i nađete se do pasa u ugodno toploj morskoj vodi, na plaži Anakena, ustanovit ćete da je voda izgubila plavetnilo modre galice i postala bistra i prozirna poput suze. Ali, čarolija i dalje traje – bacite li pogled prema dalekoj pučini koja se utapa u nebeski beskraj, primjetit ćete da more ponovo dobija plavičasti sjaj modre galice. Djeluje privlačno i mami vas da zaplivate i da postanete dio te božanske ljepote.

CRNA NEDJELJA: Pod nogama ćete osjetiti sitni razabrani pijesak, raznobojan i svjetlucav, poput prosutih bisera. Najvjerovatnije je nastao od koralja koje su morske struje strpljivo mrvile tokom minulih vremena. U ćaroliji koja je svuda oko vas i koja vas ispunjava, zaboravit ćete na sve ovozemaljske obaveze i brige. Poželjet ćete da se prepustite južnim morskim užicima i da tu, na Anakeni, ostanete zauvijek!

Nigdje, na ovom tajanstvenom otoku, najusamljenijem na svijetu, nije tako lijepo kao na plaži Anakeni.

“Upravo ovdje, u ovaj raj, 1722. godine se iskrcao nizozemski admiral Jacob Roggoveen!…” – kaže prof. dr. Enver Imamović, dok se spremamo da zaplivamo.

Da, da, to se dogodilo upravo ovdje, na ovoj ljupkoj plaži, nad kojom dominiraju najljepši moaji na cijelom otoku. Sedam veličanstvenih kamenih gorostasa bili su svjedoci tog istoriskog događaja.

Bila je uskršnja nedjelja 5. travnja/aprila 1722. godine.

Crna uskršnja nedjelja!

Dobrodušni i znatiželjni otočani krenuli su razdragani u nebrojnim kanuima prema brodu i u znak otvorene dobrodošlice visoko podigli svoja vesla. Nizozemski admiral je bio zbunjen nevjerovatnim prizorom:  prema njegovom brodu žurilo je na stotine domorodaca dok se na obali, među golemim kamenim terasama, koje su se okomito spuštale sve do mora, iznad kojih su, poput okamenjenih džinova, stajale gigantske statue s ogromnim crvenim kacigama na glavama, ugledao je “divljake” kako u nekom ceremonijalnom raspoloženju plešu I pale vatre.

DREVNI ZAPISI: Uplašen od prizora i straha da je stigao na otok kanibala, o kojima su u nizozemskim pomorskim krugovima brujale strašne priče, naredio je da se puca na goloruke domoroce, “koji su se” – kako je kasnije zapisao – “pouzdali u zaštitu svojih kamenih idola".

Niko nikada nije utvrdio koliko je u tom zlohudom danu poginulo sirotih Rapanuaca, ali se zna tragičan podatak da ih je za 55 godina - od 1722. godine, kada je na otoku bilo više od 4000 stanovnika, do 1877. godine -preživjelo jedva dvjestotinjak! No, ni tada njihovoj nesreći nije bio kraj. Ona traje još uvijek. Otok je opustošen, mnogi moaji i ahui su srušeni, razbijeni, bačeni u more i zauvijek uništeni, a pisana svjedočanstva na drvenim tablicama zauvijek uništena.

“Silno smo se začudili ugledavši one kamene džinove,” zapisao je u brodski dnevnik admiral Roggoveen. “Nismo mogli shvatiti kako je bilo moguće da su ljudi bez konopa i bez skela mogli uspraviti takve kipove!…"

Među mornarima na nizozemskom brodu bio je i Carlo F. Behrens, neobičan čovjek, po prirodi avanturista i putopisac, koji je po povratku objavio zanimljivu knjigu "Putovanje kroz južne zemlje i oko svijeta" iz koje se može saznati mnogo više dramatičnih detalja nego iz službenog brodskog dnevnika nizozemskog admirala.

Behrens opisuje da su otočani bili svjetle puti i da nisu pokazivali nikakvu ratobornost. Naprotiv, bili su bojažljivi, živahni i prijazni ljudi, posvećeni svojim ritualnim plemenskim tradicijama i kamenim orijašima koji su dominirali otokom. Za njih su oni predstavljali idole, kojima su se klanjali i kojima su redovno prinosili žrtve.

"Bilo je veoma mnogo uspravljenih kamenih statua na morskom žalu”, piše Carlo F. Behrens u svojoj knjizi. “Otočani su ih obožavali i prema njima se ophodili sa strahopoštovanjem. Pred njima su padali na koljena i ponizno im se molili. Ti kipovi su bili isklesani iz jednog kamena i imali su oblik ljudi sa dugim ušima i s krunom na glavi. Sve je bilo izrađeno vrlo umjetnički, čemu smo se veoma čudili i divili…"

SJEĆANJA NA DIVOVE: Neovisno jedan o drugom i admiral Roggeveen i mornar Behrens zabilježili su u svoje dnevnike nešto što nikada u europskoj javnosti nije prihvaćeno kao istina. Za vrijeme obilaska otoka, kojeg su domoroci nazivali Te-Pito-o-te-Henua (Pupak svijeta) navodno su vidjeli i “bradate divove”, ali im se nisu smjeli približiti!

Divovi!

Kazivanja o divovima, kako sam već naveo, slušao sam na mnogim svojim putovanjima po svijetu. Grčka predanja ta gorostasna bića nazivaju Titanima I Kiklopima, Indijci ih zovu - Asurima, pueblosi iz Meksika - Mitmacima, Arapi - Šeid ad ben ad, Jevreji - Sinovi Božiji...

Na Tibetu se vjeruje da još uvijek žive u legendarnoj himalajskoj zemlji Shangri-La; u Srednjoj Americi o njima kazuju mnoge mayanske legende i sveta knjiga Quiche Indijanaca “Popol Vuh”, na Andama im se pripisuje izgradnja veličanstvenih megalitskih gradova i utvrđenja; u Boliviji sam slušao priče da je njihovo graditeljsko djelo i veličanstveni Tiahuanaco; u Indiji i Šri Lanci su divovi prisutni u staroindijskim epovima, vedskim tekstovima i tamilskim predanjima, a na pacifičkim otocima, oni su – moglo bi se kazati - dio živih narodnih sjećanja!

S obzirom da je kamen najrasprostranjeniji materijal na našoj planeti, otud se civilizacija divova navodno i začela u kamenu, čije megalitske tvorevine zbunjujućih dimenzija nalazimo u mnogim zemljama na sve četiri strane svijeta svijeta. Znanost danas čak i ne raspravlja o njihovoj egzistenciji na Zemlji u prošlosti naše planete, iako je sve više ozbiljnih dokaza o njihovim graditeljskim djelima koje su ostavili iza sebe širom svijeta, posebice na atlantskim i pacifičkim prostorima.

FASCINANTNA ZNANJA: Prema mnogim legendama i epovima prastarih naroda, dade se zaključiti da je rasa divova bila bijele puti, plavih očiju i crvene kose, sa prosječnom visinom od tri do pet metara. Poznavali su metalurgiju, zemljoradnju kao i mnoge egzaktne nauke. Taj gorostasni narod Božijih sinova bio je u suštini narod graditelja, jer je izvjesno da su poznavali tajnu vađenja, obrade i transporta ogromnih blokova kamenja, čija graditeljska djela srećemo širom naše planete. Prije nešto više od 12.000 godina, tvrde mnogi istraživači, ta se nevjerovatna rasa raširila cijelom istočnom i zapadnom hemisferom i dugo vremena suvereno gospodarila svijetom, izbjegavajući miješanje sa običnim pukom. Postoje nagovještaji da je civilizavija ovih bića raspolagala navodno mnogim tajnim magijskim znanjima a u svakodnevnom životu koristila se neobičnim parapsihološkim moćima, prije svega energijom zvuka i energijom misli.

Na Pohnpeiu i drugim otocima Micronesie, drevna svjedočanstva o graditeljskim umijećima divova djeluju, šta više, veoma vjerodostojno. Ovdje su ih nazivali neobičnom titulom 'chau-te-leur', vjerovatno nastalom od stare polinžanske rječi ‘chau’ ili ‘hau’, koja označava sunce, veličanstvo, poglavicu ili kralja.

Zar me baš tamo, na Pohnpeiu, turistički poslenici nisu u8bjeđivali da su divovi izgradili možda danas najmisteriozniji grad na našoj planeti - Nan Madol?!

Jesu.

Ali ne samo to.

DESILO SEČUDO: Prema jednom od predanja koje sam zabilježio na Pohnpeiu, divovi su na ovaj otok doplovili sa juga, a prema drugoj, oni su stigli iz morskih dubina. Do tada su na otoku navodno živjeli patuljci. Njihov jezik je zvučao čudno piskutavo, kao čegrtanje i žamorenje šišmiša. Oni su nestali, kada su na otok stupili Konat i Li-Ot, dva diva tamne kože i ravnih noseva (zar vas ovaj opis ne podsjeća na kamene orijaše sa Uskršnjeg otoka?!) za koje bi se moglo reći da su bili i osnivači grada duhova Nan Madola. Bili su ratnici i nisu se miješali sa otočanima. Posjedovali su čudesne duhovne moći, uz pomoć kojih su mogli “vidjeti ono što obični ljudi nisu vidjeli”, uništiti svoje neprijatelje ali i graditi tvrđave i palate od bazaltnih blokava težih od 25 tona. Zahvaljujući upravo tome oni su bez poteškoća, u svega nekoliko dana izgradili Nan Madol i sve umjetne otoke oko njega, ugradivši u njih preko 250 miliona tona bazaltnih megalita od koji su neki teži čak i od pedeset tona!

"Desilo se pravo čudo“ - kaže se u jednom otočkom predanju o nastanku Nan Madola. – „Divovi su zazviždali i tada su stijene sa svih strana poletjele kroz zrak i doletjele do ovog mjesta, gdje su se u trenu sastavile u utvrde, kuće i palate!..."

U idućem nastavku: DOLJE, U DONJEM SVIJETU!…

“Ako želiš da živiš sretno i u miru, ne budi duhove Nan Madola!…”

Pacifička poslovica

Prolazimo kroz otvor još jednog grandioznog zida i stižemo u unutrašnje dvorište, čije se tlo blago uzdiže do prostrane zaravni. Tamo, na kamenim podupiračima, miruje jedna teška bazaltna ploča, nalik nekoj rešetki nepoznate namjene, a mračna prostorija iza nje mistično zjapi ispunjena vlagom i mrakom. Djeluje ukleto prazna. Prema otočkim predenjima ovdje se nalazila blagom bogata grobnica kralja Saudeleursa (Chau-te-leur), onog istog basnoslavnog prvog vladara Pohnpeia, čije se porijeklo dovodi u vezu s vremenom u kome su na pacifičkim otocima živjeli džinovi, koji su navodno svojom fizičkom i mentalnom snagom, ali i čarolijama koje su poznavali, mogli sve što otočani nisu mogli, pa čak i da podižu vještačke otoke, kao što je Nan Madol. Ako bismo povjeraovali u ova predanja, mogli bismo mnogo lakše objasniti lakoću s kojom su građene ove veličanstvene zidine, vještački otoci, kolosalne utvrde, grandiozni slavoluci i kameni gorostasi na Uskršnjem otoku.

NOĆ UŽASA: Za ovu mističnu prostoriju prepunu hiljadugodišnje vlage i pomrćine, koja je služila kao kraljevska posmrtna odaja, kažu da je vezano strašno prokletstvo. Jedna od posljednjih žrtava tog prokletstva bio je Nijemac Victor Berg (Viktor), koji je naprasno umro 30. aprila 1907. godine. Berg nije bio bilo ko, već ugledna i uticajna ličnost visokog ranga, komesarski viceguverner Zaštićenog područja njemačke Papue Nove Gvineje za okrug Istočnih Karolina sa sjedištem na Pohnpeiu. Uprkos ozbiljnih upozorenja i oštrih protesta ozlojeđenih otočana, Berg je ne slušajući nikoga lakomisleno izdao zapovijest da se otvori kraljevska grobnica i izvade posmrt­ni ostaci kralja Saudeleursa i to je učinjeno.

Iste noći, kaže predanje, Nan Madol je pokazao svu svoju bijes. Otokom su navodno odjekivali krikovi duhova, a divlja oluja, kakva ovdje nije upamćena ni prije ni poslije tog događaje, lomila je stabla i nosila krovove i bila je propraćena silnim munjama i gromovima. Od silnog užasa more je proključalo, treslo se i uznemireno tlo i preplašenim otočanima se činilo da zora nikad neće svanuti.

Victor Berg je za to vrijeme umirao u strašnom bunilu. Njemački liječnik, koji je u to vrijeme služio na otoku, sutradan nije mogao utvrditi uzrok smrti viceguvernera, ali starosjedioci su bili sigurni da je njegova smrt uzrokovana prokletstvom Nan Madola. Kasnije se pričalo da su mu isčupali dušu duhovi Nan Madola!

TAJNI PROLAZI: Ali, povijest ovog tajanstvenog grada na vještačkom otoku pamti i tragedije drugih nesrećnika koji su se drznuli da pljačkaju i pustoše blago Nan Madola. Gotovo na isti način kao i tragični Victor Berg, život je okončao i jedan engleski arheolog. Riječ je o F.W. Christianu, koji je 1874. godine za vrijeme plovidbe vodama Maršalskih otoka doživio stravično nevrijeme. Christian je plovio brodom kojim je poljski antropolog Jan Stanislaw Kubary, autor značajnog djela „Etnografija Karolinskog otočja” slao stotine sanduka prepunih vrijednih artefakata izvađenih iz grobnica Nan Madola. Došlo je do havarije i zajedno s brodom, putnicima i njegovom posadom zauvijek je na morskom dnu završilo i arheološko blago neprocjenjive vrijednosti.

Nisu bili mnogo sretniji ni ostali pljačkaši Nan Madola. U to nas uvjerava naš vodič i gotovo  s ponosom dodaje kako niko ne zna niti je imao priliku da spozna sve tajne ovog misterioznog grada. To bi, po svoj prilici, moglo da bude tačno. Mnogi istraživači smatraju da grad ima tajne prolaze prema morskom dnu i da se ispod Nan Madola krije cijeli labirint hodnika, tajnih prolaza i mističnih odaja u kojima su skrivene najdragocijenije vrijednosti civilizacije Zemlje Mu. Kada bismo uspjeli otkrili te prostorije, smatraju oni, sazanali bismo znatno više i o tajanstvenim graditeljima o kojima danas kazuju šture legende. Jedna od tih drevnih predanja, koju je za vrijeme boravka na otoku, zabilježio tragično stradali F.W. Christian govori o prvim “crnoputim došljacima sa ravnim nosevima, koji su bili džinovskog stasa i držanja”, pa su ih nazvali zajedničkim imenom - Chau-te-leur!

GROB DVA KONATA: Rječi “chau” označava sunce, veličanstvo i liči polinežanskoj riječi "hau" ili "au", što znači "poglavica". Dakle, prvi Chau-te-leur, čovjek po imenu Olosopha, doplovio je na Pohnpei u jednom ogromnom drvenom kanuu iz nepoznatog mjesta na ju­gu Pacifika. Snažan, strog i ratnički raspoložen, on se sam proglasio vladarem i otok razdijelio u tri oblastil. Olosoph je poput čarobnjaka, posjedovao čudesne moći pa je za svoje kraljevsko sjedište samo u jednoj jedinoj noći izgradio utvrdu Nan Dowas.

Druga legenda kaže da su u vrijeme kada je iz niotkuda stigao Chau-te-leur na otoku živjeli patuljci. Bili su miroljubivi i zaljubljeni u prirodu i more, a njihov jezik i govor zvučali su kao čegrtanje ili šištanje slijepih miševa. Nestali su zauvijek, kada su na otok stupili Konat i Li-Ot, dva surova džina tamne kože i ravnih noseva.

Christian bilježi da je između sela Ronkiti i Anipen, na jugu otoka Pohnpeia, vidio snažan umjetni zid od zemlje, dug preko 400 metara, tri metra visok i šest metara širok, kojeg su otočani nazivali "Grob diva Konata". Prema predanju Konat je bio tako gorostasan da je njegovo mrtvo tijelo počivalo na kopnu dok su se njegove noge protezale daleko, sve do otočića Laiap i Kapara.

Arheolozi vjeruju da je “grob diva Konata” nekada služio kao obranbeno utvrđenje, a Nan Dowas kroz koji prolazimo najvjerovatnije je služio u vojne svrhe. U sjeveroistočnom di­jelu fascinantnih drevnih ruina naišli smo na kamenjem utvrđene šahtove u tlu koji pokazuju da se ispod nas nalazi niz mračnih, memlivih prostorija. Niko pouzdano ne zna čemu su služile ali se zna da su u vrijeme kolonijalne vlasti u njima bili zatvarani ratni zarob­ljenici i kriminalci.

ZABRANJENI GRAD: Nastavljamo plovidbu brodicom. Krećemo glavnim kanalom širokim tačno šest metara. Vodić nam objašnjava da se kanal naziva - Ulicom krokodila. Sjećam se jedne legende dostojne priča braće Grim (Jacob i Wilhelm Grimm), koju sam čuo u Koloniji od vlasnika pansiona u kojem sam odsjeo. U njoj se tvrdi da su svojim snažnim vatrenim dahtanjem glavni kanal u Nan Madolu izgradili veliki leteći gušteri i zmajevi!

Nema više zmajeva niti letećih džinovskih guštera, vratili su se u otočke legende, a posljednjih godina – kažu - nestalo je i opasnih morskih krokodila, koji su navodno znali dostizati dužinu veću i od sedam metara i lediti krv u žilama onih koji su imali nesreću da se s njima suoče.

Do svih vještačkih otoka danas se ne može doploviti brodicom, jer su ih odavno prekrile mreže isprepletanog korijenja mangovih stabala i tropskog rastinja, iako su okruženi potpornim zidovima od golemih kamenih blokova i neobrađenih gromada. Većina zidova je veličine sedamdesetak kvadratnih metara i danas su potpuno utonuli u zelenilo u koje su se ugnijezdile zmije i mnogima su već odavno oštećeni kameni blokovi i ivičnjaci. Neki su od razorne siline mora zaštićeni bazaltnim stijenama i stupovima visokim preko dvadeset metara, dok oni veći – na neka od njih bi mogla da stanu tri nogometna igrališta - djeluju oštećeno, krhko i ruševbi, poput davno napuštenih ruina.

Vodič nam kazuje kako je svaki otok imao tačno određenu funkciju i namjenu: Pahn Kadra ("Zabranjeni grad") bio je sjedište vladara i neka vrsta upravnog administrativnog središta, koji se počeo raspadati nakon smrti legendarnog kralja Iso-kele-kela čije ime u slobodnom prijevodu znači Sin Boga Grmljavine. Ispod sjenovitih palmi još uvijek se vide ostaci jednog hrama, koji je bio izgrađen na kamenoj platformi visokoj tri kata. Bio je posvećen bogu Thunderu a u njemu su, jednom godiš­nje, početkom juna, svećenici Nan Madola slavili Arbun-ge-lap, dan kada su se posvećivali novoizgrađeni ribarski brodovi i splavovi.

GRAD MRTVIH: Do monumentalnog hrama je bila podignuta veličanstvena kraljevska rezidencija sa 1.470 četvornih metara, pored koje je bio izgrađen široki bazeni za pijaću vodu, koja se dovozila sa kopna. Vjeruje se da je ovo mjesto ukleto i danas ga otočani zaobilaze u širokom luku, pogotvo noću, kada se ovdje navodno bude duhovi prošlosti i prolamaju stravični krikovi.

Na vještačkom otoku Kelepwelu živjele su kraljevske sluge, a na susjednom otoku Toronu, smještenom uz vještačko jezero, plandovalo je svećenstvo i vlastela. Tu, na obalama jezera, priređivane su i raskošne gozbe od južnomorskih delicija, koje su donosili skrušeni otičani Pohnpei hodeći kroz dva kilometra dugim tunelom koji je izlazio na obalu.

Plovimo dalje kroz ovaj jedinstveni arhipelag vještačkih otočica. Plovimo u pravcu otoka Pehikapa na kome su nekada postojali bazeni u kojima su se za vrijeme religiozne svećanosti uzgajale kornjače. Prolazimo pored dva ogromna, neobično formirana kamena, koja ukoso strče iz mora; legenda priča o dvije žene, koje je u kamenove pretvorio bog Le-pen-go, jer su mu zaboravile donijet žrtveno jelo. Za domoroce to su takozvani Tik-tik-En-Ani, oduhovljene slike domaćih bogova, o kojima pripovijedaju s velikim poštovanjem i snishodljivošću.

Primjećujem da je Nan Madol glavnom vodenom ulicom podijeljen u dva dijela. Na jugozapadu se nalazi Madol Pah, donji grad, grad živih, a na sjeveroistoku je Madol Powe, gornji grad, grad mrtvih. Protezao se na preko šesnaest kvadratnih kilometara, ali ga je s vremenom tropska vegetacija obgrlila u smrtonosni zagrljaj, tako da je moguće obići samo dijelić ovog jedinstvenog lokaliteta, možda svega jedan kvadratni kilometar. Odavno su već razorene i brojne ka­mene brane, koje su regulisale sistem kanala. Zahvaljujući tim branama bilo je moguće kontrolisati cjelokupni sistem i po volji otvarati ili zatvarati mrežu vodenih ulica i neovisno od plime ili osjeke uvijek održavati nivo vode na jedna­koj visini.

ŠTA SU POKAZALA ISTRAŽIVANJA: Sve što danas znamo o ovom fantomskom gradu, ostavili su nam radoznali putnici, misionari, istraživači i arheolozi, koji su u prošlosti imali hrabrosti da stupe nogom na otok duhova i da započnu svoja istraživanja!

Američki misionar Luther H. Gulick svjedoči o slavljeničkom ceremonijal u Nan Madolu kojem je prisustvovao 1854. godine u kojem su učestvovali otočani ploveći na svojim kanuima. Frederick W. Christian, koji je 1896. umro navodno od “prokletstva Nan Madola”, istraživao je grobove otočke vlastele i svećenstva i u njima nalazio nakit od koralja i školjki. Njemački arheolog dr. Paul Hambruch organizirao je 1908. ekspediciju i prvi je premjerio i iskartirao tajanstveni otok, te prikupio i zabilježio mnoge mitove i legende koje pripovijedaju o Nan Madolu.

Arheolozi i antropolozi iz Japana i SAD su istražili i objavili prve podatke o mogućoj starosti ruševina, koristeći se metodom C-14. U tu svrhu angažirali su uglednu laboratorija Smithsonian  Univerziteta u Washington, kojoj su na analizu poslali predmete nađene u grobnicama na otoku Itet. Različiti predmeti pokazali su različitu starost – jedan je navodno pohranjen 1180., drugi 1260., a treći 1430. godine. No, misterija nastanka Nan Madola time nije riješena!

KO SU GRADITELJI: Kada je 1595. godine, ploveći preko Tihog okeana, španjolski moreplovac Pedro Fernández de Quirós (Pedro Fernandez de Kiros) otkrio otok Pohnpei, Nan Madol se već smatrao ukletim. Njegove ruine su djelovale zlokobno puste a vodenim ulicama su gospodarili krokodili i morske zmije. Otočani su izbjegavali bilo kaku priču o njegovoj prošlosti, smatrajući da bi svaka priča na tu temu mogla da im donese prokletstvo. Mnogo kasnije, u ljeto 1979. godine, arheolog profesor J. Stefan Athens i njegovi studenti iz Pacifičkog instituta za studije Univerziteta u Guamu, pronašli su na dva otočića 779 glinenih zdjela, bradve od oštro izglačanih školjki, nakit od školjki, kamenje za mljevenje i bazaltne avane. Od svega najinteresantniji su bili ostaci keramike, jer se do tada vjerovalo da na Pohnpei, kao i na mnogim pacifičkim otocima, nije postojala ta tradicija.

Ko su graditelji Nan Madola?

Na ovo pitanje nema jasnog odgovora.

Možda nešto saznamo iz pacifičkih mitova i legendi.

Vratimo se s toga u daleku prošlost...

U idućem nastavku: U POSJETI DONJEM SVIJETU