''...Sledilo se od straha srce Adamovo.

- Jadan ja! - povikao je. - Zbog grijeha mo­jega ugasilo se svjetlo danje, i opet se svijet pre­tvorio u haos!...''

Citat iz Talmuda 

''...Tada Stephens (John Lloyd Stephens – 1805.-1852) vidje neku piramidoliku gra­đevinu. Progura se do širokih stepenica, koje su se iz nepristupačne i bodljikave guštare penjale uvis sve do visokih krošanja, te napokon izdizale iznad vrhova keiba stabala, gore, na neku terasu što bijaše preko trideset metara iznad zemlje. Stephensu se zavrti u glavi.

Kakav li je narod živio u ovim zidinama?!... Oda­kle je došao i kada je izumro?!... Prije koliko stotina godina je podignuta ova fantastična piramida utonula u prašumu? U koje vrijeme i kakvim oruđem, po čijem nalogu i u čiju čast su podignute sve te zbunjujuće građevine prekrivene mrežom lijana i zelenog rastinja?

Pitanja, pitanja... i samo pitanja!

ZAGONETNI NAROD: Stephensu bijaše jedno jasno: takvi graditelji i takve gra­đevine nisu mogli stvoriti samo jedan jedini grad; iza svega toga mora da je ležala snaga nekog veli­kog i moćnog naroda. I tada Stephens pomisli - ko­liko li sličnih gradova, možda većih i možda ljepših, o kojima niko još ništa ne zna, leži razbacano po mračnim i prostranim džunglama Hondurasa, Gua­temale, Yucatana...

Tog časa se iskusnom istraživaču usnuli ruševni grad učini kao kakva razbijena barka usred olujnog mora; jarboli joj izgubljeni, ime izblijedjelo, mornari potonuli, i niko ne zna odakle dođe, kome pripada, koliko dugo putovaše, kroz kakve oluje prolaziše i šta bijaše povod njenog samrtnog grča, njene propasti...

Maye!

Odakle dođe taj narod? Bijaše li zaista indijan­skog roda kao i drugi narodi, što žive na sjeveru i jugu, i nikada ne prestadoše biti nomadi? Ako su to bili, zašto se Maye razviše do tako fantastičnih vi­sina? Šta ih je podstreklo? Otkud su crpili tako fan­tastična znanja? Bijaše li uopšte moguće da na ame­ričkom kontinentu, odsječenom od velikog kulturnog toka u starom svijetu, nastane neka sasvim nova kultura?!...

Ko su, zapravo, Maye? Odakle dođoše?...''

ODAKLE STIGOŠE: Stoljećima su ova dva pitanja mučila istraživače i arheologe iz svih krajeva svijeta, tvrdi C.W. Ceram (1915.-1972.) u svom kultnom djelu „Bogovi, grobovi i učenjaci“ („Götter, Graber und Gelehrte”, 1949.). U svijetu znanstvene fantastike ova pitanja su proteklih decenija dobijala različita značenja i raz­rješenja... Jer, civilizacija drevnih Maya bijaše uistinu čudna i po mnogo čemu teško objašnjiva. Po­digli su je Atlantiđani?!... Izgradili su je stanovnici Lemurije?!... Možda Hiperborejci?!... Drevni Egipćani?!... Ne, ne, ne i ne!...

Možda je podigoše bogovi što su stigli sa zvijezda o kojima tako često pričaju mitovi i legende drevnih naroda?

Bogovi?!...

Stvar, međutim, postaje još uzbudljivija, kada se pročita knjiga “Zagonetka Maya - prvi svemirski putnici” dvojice američkih antropologa i arheologa, istraživača kulture Maya, braće Erica i Craiga Umlanda u kojoj autori veoma ubjedljivo dokazuju svoju tvrdnju da se još i danas na Zemlji, i među nama, mogu naći potomci vanzemaljskih lutalica!

MISIONARI IZ SVEMIRA: Braća Umland, dakako, misle na potomke zagonet­nog naroda Maya, u Srednjoj Americi, čiji se sada­šnji broj procjenjuje na dva miliona ljudi.

Prema toj zanimljivoj hipotezi, dav­našnji preci Maya nekada su predstavljali civilizovano društvo, koje je prije više hiljada godina živjelo najvjerovatnije na hipotetičkoj planeti Phaeton (Faeton), koja se - prema starogrčkoj mitologiji - na­lazila negdje između Marsa i Jupitera. Eric i Craig Umland su uvjereni da je nedostatak sirovina, na kraju, tu civilizaciju i čitavu planetu dovelo do ne­zapamćene katastrofe, do potpunog i definitivnog uništenja!

Kako to braća Umland objašnjavaju?

Dok su mnoge ekspedicije istraživača, slične našim misijama na Mjesecu, znatno opremljenije i sposobnije, zajedno sa svojim porodicama ili bez njih, na našoj planeti panično tragale za neophod­nim sirovinama, na zlokobnoj i zagonetnoj planeti se počelo, jer drugog izbora, izgleda, nije bilo, sa riskantnim bušenjem jezgra. I baš je to bilo kobno: došlo je do strahovite eksplozije i potpunog unište­nja planete. Tragovi te katastrofe, tvrde ovi autori, mogu se i danas vidjeti u obliku tajanstvenog po­jasa asteroida, čije je postojanje prvi dokazao čehoslovački znanstvenik Kazimierz Kordylewski (Kažimjež Kordilevski, 1903.-1981.).

Ostavši bez rodne planete, ekspedicije vanzemljana bile su prisiljene da prihvate našu planetu kao svoju novu domovinu. Međutim, kako su se prvobit­no bili stacionirali na Antarktiku; a približavalo se ledeno doba, svemirski gosti su bili prisiljeni da pokupe svoje instrumente i opremu i da krenu u zdravije i pitomije krajeve. U svojim vasionskim letjelicama tako su stigli u - Srednju i Južnu Ame­riku, u krajeve u kojima su mnogo kasnije Maye podigle svoje fantastične hramove, piramide i gra­dove!

ZVJEZDANA SELIDBA: Ovu fantastičnu selidbu sa Antarktika, valjda prvu u povijesti naše planete, dokazuju i mnoge eskim­ske legende i predanja, koje govore o neobičnim 'plemenima iz niotkuda' što su se u pradavnim vremenima selila u ogromnim metalnim pticama što su rigale vatru!

Iako su, zbog nesreće koja im se dogodila i nade da će jedinoga dana naći gostoprimljiviju planetu, u početlku izbjegavali svaki kontakt sa primitivnim stanovnicima Srednje i Južne Amerike, to ipak dugo nije moglo da potraje. Uvidjevši da drugog izlaza nemaju i da će zauvijek ostati na Zemlji, počeli su da se miješaju sa domicilnim stanovništem. Iz tog ukrštanja ro­đene su - Maye! Iste one Maye o čijoj misterioznoj civilizaciji znamo malo, a nagađamo mnogo!

Čitava ova priča ukratiko ispripovijedana zvuči, u najmanju ruku, kao teorija zanesenih fantasta. Možda ona to i jeste, ali prisjetimo se fantastičnih i gigantskih gradova, čiji ostaci se još uvijek nalaze u prašumama Yucatana, današnjeg Belizea i Guatemale. Prisjetimo se i svih zagonetnih arheoloških na­laza predmeta 'izvan svog vremena', što su svoje­vremeno ukrašavali hramove i mnogobrojne usnule monumentalne građevine, a čiju namjenu još nismo konačno utvr­dili i objasnili.

Ko ih je sagradio? Kakva im je bila namjena? Na koji način su podizani? Zašto i ko su im bili uzori i učitelji?!...

ZAGONETNI SIMBOLI: Prisjetimo se i zornih opisa, punih zbunjenosti i očaranja, koje su bilježili prvi sretni istraživači što su u neprohodnim džunglama otkrivali izgub­ljene gradove mayanske civilizacije:

''...Nesvjestica hvata posmatrača kada mu po­gled odluta po strahovitim kamenim figurama, lede­nim licima, groznim zmijskim glavama, avetinjskim likovima i jaguarima što, poput čovjeka, koračaju, koračaju, koračaju...

Kako prodrijeti u tajnu ornamenata i neobič­nih hijeroglifa, kako shvatiti da je čitava ta galerija zlohudih nakaza - sve te zbunjujuće figure, reljefi, crteži, sve te neobične skulpture i likovi, svi ti čudni znakovi i misteri­ozne poruke - u neprikosnovenoj i jedinstvenoj rela­ciji sa fantastičnim astronomskim proračunima i brojevima?

Dva krsta na obrvama jedne zmijske glave, jedna oštra jaguarska pandža na uhu boga Kulkulkana, neobični oblik jednih kamenih vrata, forma po motivu stepenica, što se uvijek iznova vraćaju: okamenjena čudovišta, zmije, ogromni filigranski obrađeni kamenovi - sve to, zaista sve to, izražava broj i vrijeme!...''

Otkud? Zašto? Kako?...

Kome je to trebalo?

FANTASTIČNA ZNANJA: Kada razmišljam o Mayama sve me više obu­zima osjećaj da nas još uvijek, kao Azteke i Tolteke, svoje primitivnije susjede, prije toliko stoljeća a možda i milenija, jed­nako zbunjuju svojim nevjerovatnim znanjem iz gotovo svih znanstvenih oblasti. Pa, ipak, zar je to mo­guće da Maye nikada nisu otkrile – točak?!... Zar je moguće da Maye nisu znale za – plug, za sistem vage?!...

Ali, Maye su imali predivne opservatorije. Njihovi učenjaci su registrirali kretanja planeta u našem planetar­nom sistemu, i mnoge druge astronomske događaje što se nisu mogli uočiti golim ljudskim okom; izračunali su da godina na Veneri traje 584 dana (savremeni znanstvenici su izračunali da traje 583,82 dana!), a znali su – zamislite! - i trajanje Marsove godine!

Ništa manje ne zbunjuje i činjenica da glavni gradovi Maya civilizacije, Chichen Itza (Čičen Ica) i Uxmal (Uksmal), ni­kada nisu bili povezani putnom mrežom(?!), a gradovi Maya u Srednjoj Americi, u meksičkom Yucatanu i Guatemali, podignuti su gotovo po nekom pravilu, u najnepristupačnijim dijelovima džungle!

Zašto? Kako je bilo moguće Mayama da se tamo nasele i da tamo izgrade svoje zadivljujuće gigantske kamene hramove, ako to nisu činili, recimo, sa neophodnim letjelicama?!... Otkud, konačno, jednom primitivnom narodu tako fantaktično znanje iz građevinarstva?

ZBUNJUJUĆE ČINJENICE: Logičan odgovor nude braća Umland:

„…Ko je bio u stanju da izračuna trajanje jed­ne godine do preciznosti od svega nekoliko sekundi“ - kazu oni – „sigurno je uvidio i neprocjenjivu vrijednost jednog točka. Međutim, pošto on nije bio korišten čak ni u tako složenim aktivnostima kao što je transport ogromnih kamenih blokova, najče­šće teških i po nekoliko tona, koji su bili neophodni za izgradnju hramova u Chichen Itzi, na primjer, naj­bolje ilustruje da je graditeljima ovog zagonetnog naroda na raspo­laganju stajao neki drugi, lakši, nama još nepoznat način, možda antigravitacioni uređaji, ili jednostav­no letjelice, fantastične letjelice, koje su bez po muke prenosile teret bez obzira koliko težio. Jedino su, čini nam se, na taj način Maye mogle da izgrade sve one gradove i hramove što su nam danas poznati!...

Da bi što upečatljivije dokazali svoju teoriju da su Maye, u stvari, potomci gostiju iz svemira, braća Eric i Craig Umland ističu i činjenicu koja je već doka­zana da Maye genetski nisu slične nijednoj ljud­skoj rasi na našoj planeti. Pripadnici ovog naroda su niski i zdepasti i u tome nije bilo varijacija. Ni jedan Maya nije bio manji ili veći od drugoga. Pod­sjećali su, reklo bi se, kao da ih je serijski proiz­vodila neka mašina, a ne rađala majka!

Dabome, svemu ovome treba dodati još jednu karakteristiku - spušteno čelo, što je bila njihova još jedna nesvakidašnja genetska osobina. Da bi održali tu svoju fizičku jedinstvenost, Maye su išle još dalje pa su preko glave svakog djeteta vezivali daščicu, kako bi je oblikovali da još više ističe ionako neobično povijeno čelo!

Ali, Maye, vidjet ćemo, nude i bezbroj drugih jednako neobjašnjivih zagonetki.

Kako, recimo, logično objasniti dva različita kalen­dara kojima su se oni služili? Otkud dva? Zašto su im trebala?

Odgovor na ova pitanja izgleda da je najtačnije dao američki istraživač i autor Maurice Chatelain (Moris Šatelen).

Ali o tome u sljedećem nastavku…

EKSKLUZIVNO: Ekspedicija ‘RAPA NUI’
http://www.bosnic.com/Pocetna-00010.html

U nastavku: NA ZVJEZDANIM STAZAMA

''...Ne pravi više vino od agave i počni dubiti deblo velikog čempresa i uđi u njega kada u mje­secu tozontli voda dostigne nebesa!...''

Poruka Boga Asteka

Nigdje nisam gledao tako prozračno nebo kao nad Mezopotamijom, biblijskom zemljom što se poput orijentalnog ćilima prostrla između rajskih rijerka Eufrata i Tigrisa. U ranom aprilskom/travanjskom jutru, kada se nad njom gotovo stidljivo pojavi golema sunčeva lopta i kada se s istočnog obzorja razliju zlaćane sunčeve zrake, još uvijek se poput primadone nebom šeće zvijezda Danica. Izblijediće i nestati u svojim nebeskim odajama tek kasnije, ali će nebo i dalje ličiti na beskrajni prozračni baldahin.

Mezopotamija je srce sumerske civilizacije i moja omiljena tema iz davnih reporterskih dana. Zbog toga sam joj često kretao u pohode. U nju sam najčešće ulazio kroz bučnu Basru i uvijek se nanovo divio beskrajnim plantažama datula i crvenim grozdovima ukusnih plodova što su me neodoljivo mamile. Ovdje je sve do iračko-iranskog rata uspjevala jedna trećina cjelokupne svjetske proizvodnje.

ZEMLJA IZ BIBLIJSKLIH LEGENDI: Plodnost i bogastvo Mezopotamije ušao je u svete knjige kao prostor hipotetičkog raja. Nakon Sumeraca ovdje su svoja carstva podizale mnoge sjajne kulture, ali sumerske graditeljske i civilizacijske domete i tradicije neće uspjeti da zbrišu ni ratne horde, ni vremenska bujica duga više od sedam hiljada godina. Gdjegod i danas ubodete lopatu gotovo je sigurno da ćete otkrit neki trag drevnih vremena.

Mezopotamija zapravo znači međuriječje – prostor između dvije rijeke. Na jugu, gdje se Eufrat iTigrissusreću i grle nastaje Shat al-Arab (Šat el Arab), močna riječna matica koji će se 120 kilometara niže utopiti i zauvijek nestati u Perzijskom zalivu. Zahvaljujući desnoj pritociKarun, koja sa iračkih brda donosi mulj, Shat al-Arab je zauvijek izgubila svoju bistrinu i sjaj. Njene obale su močvarne i nepregledne i na mnogim mjestima se ne mogu sagledati, jer su jedna od druge udaljene više od 800 metara.

Shat al-Arab, kao i njene pritoke Eufrat iTigris, pamte bezbrojne avanturiste i pljačkaše povijesnog i kulturnoumjetničkog blaga što su u svojim galijama stoljećima odnosili ka europskim lukama i kulturnim metropolama. No, zbog pretovarenosti krhkih brodova i iznenadnih oluja mnogi neprocjenjivo vrijedni tovari zauvijek su završili na riječnom dnu. To blago još uvijek leži u riječnom mulju, pa danas mnogi istraživači s pravom smatraju da se na dnu ovih rajskihrijekakrije najdragocijenija svjedočanstva minulih vremena.

A priča o narodima Mezopotamije više je nego fascinantna…

ZBUNJUJUĆE ČINJENICE: Civilizacija Sumerana trenutno se smatra najstari­jom razvijenom kulturom čovječanstva. Njeni su kraljevi osnovali biblijski grad Ur, u Kaldeji, a prema drevnim rukopisima i legendama, doživjeli su astronomsku starost. Samo prvih deset sumerskih kraljeva, tvrdi se u zapisima na glinenim plo­čicama, vladali su (i živjeli, dabome!) ni manje ni više - već 456.000 godina!

Kako je to moguće?

Da rukopisi ne varaju?!

Prije nego što potražimo odgovore na ova pi­tanja i razmotrimo ih u svjetlu današnjih znanstvenih dostignuća, pokušajmo saznati ko su, zapravo, bili Sumerci? Odakle su stigli? Otkud im nevjerovatno astronomsko, matematičko i tehničko znanje? Kako to da se njihov proračun Mjesečeve putanje razli­kuje od naših proračuna samo za 0,4 se­kunde? Kako su uspjeli da izračunaju da godina traje 365 dana, šest sati i jedanaest minuta, što se od današnjih proračuna razlikuje samo za - tri minuta?! Kako se može objasniti činjenica da su se već znali služiti s petnaestoznamenkastim brojevi­ma, kada je, recimo, i za stare Grke već pri deset hiljada započinjala beskonačnost? Naime, na jednoj glinenoj krhotini na brežuljku Kujundžik pronađen je rezultat nekog drevnog proračuna s brojčanom vrijednošću od -  195,955.200.000.000!

Hiljadama godina kasnije mnogi znanstvenici, od arheolo­ga i astronoma do matematičara i fizičara, pokušavali su da odgonetnu šta je tako fantastično velika cifra mogla da znači drevnim Sumercima. I, napokon, ma kako to zvučalo nevjerovatno, izgleda da je istinsko rješenje našao američki istraživač francuskog porijekla Maurice Chatelain (Moris Šatelen). U svojoj knjizi „Naši preci su došli iz svemira“ („Our ancestors came from outer space“, 1978.) Šatelen objašnjava:

FASCINANTNA ZNANJA: ''Sumerci, čije je porijeklo još nepoznato, bili su izvanredni astronomi. Poznavali su period revo­lucije i konjunkcije svih planeta. Čak Urana i Neptuna, i podijelili su solarni dan na 86.400 sekundi, dakle, 24 sata od 60 minuta sa po 60 sekundi.

Shvatio sam da misteriozni petnaestoznamenkasti broj sa Kujundžika mora da bude neki vrlo dug vremenski period iz­ražen u sekundama. Izračunao sam da broj pred­stavlja tačno 2.268 miliona dana od po 86.400 se­kundi svaki. To je već bio dobar početak, ali mi nije bilo jasno šta treba da znači tako dug vremenski period, više od šest miliona godina, dakle duži od čovjekovog postojanja na Zemljii. Srećom, sjetio sam se da su  Sumerci,  između ostalog,  znali za astronomski fenomen sada poznat pod nazivom 'unapredno pomjeranje ravnodnevnica', koji pokreće oso­vinu rotacije naše planete oko ekliptičnog pola za 9,450.000 dana ili oko 26.000 godina.

Tada sam doživio najveći šok u svom životu. Otkrio sam da 2.268 miliona dana sasvim tačno predstavlja 240 ciklusa unaprednog pomjeranja rav-nodnevnica sa po 9,450.000 dana svaki! Drukčije rečeno, sveti broj sa Kujundžika je predstavljao za tajanstvene Sumerce 240 ciklusa rotacije godišnjih doba oko zodijačkog kruga, ali izražen u sekunda­ma, umjesto u danima ili godinama, kako to čine današnji astronomi.

Tako sam shvatio da je ta više nego fantastična cifra od 195,955.200.000.000 sekunda upravo čuvena 'velika konstanta' našeg planetarnog sistema koju su astrolozi i astronomi pokušavali da otkriju tokom gotovo dvije hiljade godina, a koju su, nevjerovatno, njihovi drevni preci izračunali još prije - 64.800 godina!''

NEVJEROVATNE ČINJENICE: Ali, nije to jedino što već decenijama zbunjuje znanstveni svijet kada su u pitanju drevni stanovnici plodne Mezopotamije! Kultura Sumeraca prepuna je zapanjujućih zagonetka, koje će još dugo golicati maštu hladnokrvnih istraživača i arheologa.

Pretpostavlja se da su Sumerci napisali prve knjige na svijetu, da su znali za statički elektri­citet i električnu struju, služili su se galvanskim baterijama i galvanoplastikom. Poznavali su i mno­ga znanja iz oblasti optike, a pretpostavlja se da su čak znali i za mikroskop. Lako je moguće da su poznavali i tajnu savlađivanja gravitacije i lebdenja u vazduhu (?!) i da su se služili antigravitacionim in­strumentima!

I njihova znanja iz astronomije, po svemu su­deći, bila su više nego fantastična. Znali su da se naš prirodni satelit okreće oko naše planete, a Zem­lja oko Sunca. Znali su za Uran i Neptun, mada je ova prva planeta samo u vrlo rijetkim prilikama vidljiva golim okom, dok se Neptun nikada ne može vidjeti. Njihova učenja podsjećaju nas da Mars ima dva prirodna satelita, Jupiter četiri, Saturn sedam, a Uran dva i da komete dolaze i prolaze u pravilnim vre­menskim razmacima.

Sumerci su znali, a kasnije ćemo vidjeti da su to znali i Egipćani i Maje, da se sve planete i nji­hovi sateliti istog datuma i u istoj tački svakih 2.268 miliona dana, to jest svakih 6,300.000 godina od 360 dana nalaze u istoj ravni na nebu!

KRALJEVSKE LISTE: Među najinteresantnija otkrića arheologa koji su istraživali ruševine Ninive i Nipura, čija starost doseže do vremena u kome su živjeli Sumerci, spadaju kraljevske liste, šematične tabele, koje je po starim rukopisima izradio babilonski svećenik Berosos u trećem ili četvrtom stoljeću prije nove ere. Njihov sadržaj naprosto je zbu­nila savremenu znanost. Jer, kako objasniti njihov sadržaj što se odnosi na broj godina koje se pripi­suju vladavini prepotopnih sumerskih kraljeva. U njima doslovno stoji:

''Kada je kraljevska čast sišla s nebesa, Eridu je postao sjedište kraljevstva. U Eridu je Aliulim vladao 28.000 godina kao kralj. Alalgar je vladao 36.000 godina - dva su kralja vladala 64.000 go­dina. Eridu je bio napušten i njegovo je kraljevstvo bilo prenijeto u Badtibiru.

U Badtibiru, Enmenluanna je vladao 43.200 go­dina. Emengalanna je vladao 28.000 godina; Dumuzi, pastir, je vladao 36.000 godina - tri su kralja vla­dala 108.000 godina. Badtibira je bila napuštena i njeno je kraljevstvo prešlo u Larak.

U Laraku je Ensipazianna vladao 28.800 godina - jedan je kralj vladao 28.800 godina. Larak je bio napušten i njegovo je kraljevstvo prešlo u Sippar.

U Sipparu je Enmeduranna vladao 21.000 go­dina kao kralj. Sippar je bio napušten i njegovo je kraljevstvo prešlo u Šuruppak.

U Šuruppaku je Ubar-Tutu vladao 18.600 go­dina kao koralj... Sve skupa, pet gradova, osam kraljeva je vla­dalo 241.200 godina. I onda je Potop bio na Zemlji...''

TRAGOVI POTOPA: Tada nahrupi opći potop, zapisao je 1949. go­dine K. V. Keram u svom romanu o arheologiji 'Bogovi, grobovi i učenjaci'. Dogodi se novo stva­ranje ljudskog roda od plemena Ut-napištia. I kra­ljeve, što se sada spominju, kasniji babilonski uče­njaci, koji oko 2100. godine prije nove ere pišu svoje hronike, broje kao apsolutno istorijske lično­sti. Budući da se u redovima tih vladara nalazi više njih, koji u legendi, nastaloj u isto vrijeme, žive kao bogovi i polubogovi, i budući da se o prvoj di­nastiji nakon Potopa još tvrdi da njezina 23 kralja zajedno vladahu 24.510 godina, tri mjeseca i 3,5 dana, nije čudno, što zapadni istraživači dugo vremena nisu vjerovali kraljevskim listama.

Nije čudo naročito stoga, jer se sve do prošlog sto­ljeća arheolozima nije posrećilo da imaju i jedno kraljevsko ime prije osme dinastije poslije Potopa. Ali, kada je Leonard Vuli, engleski arheolog - ama­ter vlastitim očima vidio kako neprestano izlaze na vidjelo stari slojevi najstarije kulture, on je počeo sve više vjerovati zapisima sveštenika Berososa.

U brežuljku El Obeid kod Ura, u Kaldeji, Vuli pronađe hram boginje majke Nin-kursag, što sa stubovima, terasom, prednjom dvoranom, obilnim mozaicima, skulpturama lavova i jelena, bijaše naj­starija građevina na svijetu. U tom hramu nađe on i jedno zlatno zrnce. Na njemu je jasno pisalo A-ani-pada!

Međutim, nekoliko dana kasnije; engleski istra­živač pronađe i jednu ploču od vapnenca na kojoj je klinastim pismom bilo ispisano da je zgradu po­svetio 'A-ani-pada, kralj Ura, sin Mes-ani-pada, kralja Ura'.

ELIKSIR MLADOSTI: Ovo otkriće svojevremeno je izazvalo pravu senzaciju. Jer, ime Mes-ani-pada se navodilo i u kraljevskim listama za koje se dugo vjerovalo da su proizvod bujne mašte dokonog babilonskog sve­ćenika Berososa. Sada, poslije otkrića Leonanda Vulija, moralo se povjerovati da su kraljevske liste istinite, a kra­ljevi koji se u njima pominju - istorijske ličnosti!

Besmrtnost!

Eliksir mladosti!

Jesu li to samo puka želja i prazne riječi, što se tako često pojavljuju u rukopisima i mitologi­jama drevnih naroda? Ili su, možda, prastari geron­tolozi doista mogli izuzetnim ličnostima svog naroda podariti vječnu mladost i život dug nekoliko hi­ljada godina?

EKSKLUZIVNO: Ekspedicija ‘RAPA NUI’
http://www.bosnic.com/Pocetna-00010.html

U idućem nastavku: DOŠLI SU SA ZVIJEZDA!

"More je prekrilo zemlju da bi se zatim polako povuklo ka jugoistoku, ostavljajući iza sebe strašnu pustoš i glad...''

Svjedočanstvo iz drevne Kine

Plejade su kroz minula stoljeća i milenije budile maštu Zemljana i u značajnoj mjeri uticale na njihov svakodnevni život i vjerovanja. Gotovo da ne postoji civilizacija u prošlosti, koja u svoje tradicije nije smjestila i ovo blistavo zvjezdano jato. Posebna vjerovanja vezana su za sedam najljepših I najblistavijih zvijezda iz sazvježđa Bik - Maju, Meropu, Elektru, Tajgetu, Alkionu, Kelenu i Steropu, koje se po svom mitološkom ocu – gle čuda - zovu i Atlantide!

Njihova povezanost s tim potonulim legendarnim kontinentom prisutna je u drevnim astrološkim tumačenjima i tradicijama mnogih kultura Statrog vijeka. U staroindijskim vjerovanjima Plejade se povezuju s božanskim svojstvima u ljudima. Vjerovalo se da one iz ljudi istjeruju zle nagone i demonske strasti i čine ih moralnijim, boljim i plemenitijim. S druge strane, grčka mitologija se ne bi mogla ni zamisliti bez ovog zvjezdanog roja, kome su se sveukupno i pojedinačno pridavale božanske moći i osobine.

Plejade su imale suštinski uticaj i na majansku kulturu u Srednjoj Americi. Zahvaljujući planeti Veneri i zvijezdi Alkioni, koja poput dragulja blista unutar Plejada, Maje su formirale svoj čuveni kalendar, koji započinje 11. kolovoza/augusta 3115. godine stare ere.

MISIONARI SA PLEJADA: Sve ove podatke i mnogo više od toga dobro poznaje i moj peruanski domaćin, etnolog dr. Javier Cabrera Darquea (Havier Kabrera Darku), koji mojim prijateljima, članovima ekspedicije “Ande-Amazon” i meni, u svom Muzej graviranog kamenja (Museo de Piedras Grabadas) u Ici,  pokazuje nekoliko oslikanih kamenova na kojima se uistinu jasno razaznaju sedam najblistavijih Plejada.

- Na našoj planeti su u prošlosti živjela različita inteligentna humanoidna bića – ponavlja svoju teoriju dr. Cabrera. - Prva generacija tih bića pojavila se prije najmanje 405 milijuna godina i bila su savremenici dinosaurusa. Nastala su nekom vrstom genetskog inženjeringa koje su obavili misionari sa Plejada. Mi smo njihovi potomci!..

Fantastičnu priču o savremenicima dinosaurusa nije me mnogo iznenadila. Slična kazivanja sam sedamdesetih godina prošlog stoljeća, kao novinar sarajevskog nedjeljnika “Svijet”, imao priliku da ispričam svojim čitateljima. Priča je bila vezana za senzacionalno arheološko otkriće nedaleko od mjesta Acambero (Akambero), u Meksiku. Glavni junak te fascinantne priče bio je njemački trgovac Waldemar Juisrud. On je jednog julskog/srpanjskog jutra 1944. godine, jahao padinama planine El Toro i igrom slučaja otkrio cijelu riznicu, više od 33.000 neobičnih glinenih figurica najnevjerovatnijih likovnih formi i veličina.

OTKRIĆE U ACAMBERU: Ispostaviće se da Waldemar nije bio običan trgovac, on je bio više pustolov, tragač za skrivenim blagom i arheolog-amater. Skoro cijeli svoj život vezao je za neobična arheološka otkrića. Godine 1923., zajedno s velečasnim Frayom Joseom Marieom Martinezom, otkrio je ostatke Chupicauro kulture o kojoj znanost do tada nije znala da je uopće postojala na tlu Srednje Amerike, a koja je cvjetala na prostorima današnjeg Meksika u vremenskom razdoblju između 500. godine stare ere i 500. godine nove ere. Ipak, to značajno otkriće Waldemaru nije donijelo gotovo nikakav publicitete. Slavu mu je donijela riznica neobičnih glinenih figurica, koje su kasnije po mjestu Acambero nazvane “Acambero figurice”.

- Savremena znanost bi voljela da moja zbirka graviranog kamenja ne postoji, jednako kao i acambero figurice. One su prst u oku arheologa, antropologa i historiografa, koji su do sada činili sve da ih ospore – žali nam se dr. Cabrera. – Ako se ikad oslikano kamenje i acambero figurice priznaju kao autentična svjedočanstva prošlosti, svijet će napokon prihvatiti činjenicu da su se na našoj planeti milionima godina ciklično pojavljivale, razuvijale i nestajale mnoge civilizacije o kojima danas ne znamo ništa.

Zbilja, kako objasniti da su u mnoštvu glinenih figurica nađeni likovni oblici različitih rasnih karakteristika – Azijati kosih očiju, Eskimi, Afrikanaci s krakterističnim debelim usnama, Mongoli, Kinezi, Polinežani ili bradati bijelci?!… Uz to, među figuricama su otkrivene i glinene ‘kopije’ predmeta koje su u ceremonijalnim obredima koristile različite civilizacije prošlosti - drevni Egipćani, Kinezi, Sumerci, možda Atlantiđani i visoki svećenici hipotetične Zemlje Mu.

Ali, ni to nije sve.

GALERIJA DINOSAURUSA: Pravo iznenađenje izazvali su prirodnjaci koji su među drevnim figuricama prepoznali mnoge vrste prapovjesnih životinja i gorostasnih dinosaurusa, kao što su Trachodon (živio prije 77-73 miliona godina), Gorgosaurus (prije 76.6-75.1 miliona godina), rogati Monoclonius (prije 76-73 miliona godina), Ornitholestes (prije 156-145 miliona godina), Titanosaurus (prije 80-65 miliona godina), Triceratopsus (prije 68 miliona godina), Stegosaurus (prije 155-150 miliona godina), Paleococincusus (prije 83-73 miliona godina), Diplodicus (prije 150 miliona godina), Podokosaurus (prije 210 miliona godina), Struthiomimos (prije 75 miliona godina), Plesiosaurus (prije 205 miliona godina), Rhamphorynchus (prije 154-137 miliona godina), Maiasauraus (prije 76.7 miliona godina), Iguanodon (prije 135-125 miliona godina), Brahiosaurus (prije 85 miliona godina), Pteranodon (prije 76-73 miliona godina), Dimetrodon (prije 295–272 miliona godina), Ichtyornis (prije 99.6-65.5 miliona godina), Tyrannosaurus Rex (prije 70-65 miliona godina), Rhynococephalia (prije 70 miliona godina) i druge nepoznate ili još neidentificirana vrsta prapovijesnih reptila.

Kako sve to objasniti?!

Upravo, otkrića kao su što crteži u Dolini dinosaurusa u Paraibi, oslikano kamenje iz Ice, glinene figurice iz Acambera, džinovski crteži i linije na peruanskoj visoravni Nazca (Naska), kameni ostaci u Tiahuanaku, Bosanske piramide…, sve nas ubjedljivije uvjeravaju da je prošlost naše planete znatno drugačija nego što smatraju današnji historiografi

GLOBALNE KATASTROFE: Nema sumnje, da su se s vremena na vrijeme – iz još neutvrđenih razloga – smjenjivali “smakovi svijeta”, koji su zatirali civilizacijske domete i tragove nasih civiliziranih predaka. O tome kazuju mnoga svjedočanstva i legende iz drevne prošlosti. I upravo je to ono što me svaki put nanovo jednakom snagom tjera na daleka putovanja, koja mi, nažalost, ne donose olakšanja...

Kako navodi u svom djelu "Tajne najdrevnije historije", ruski istraživač, znanstvenik i pisac Aleksandar Gorbavski, sjećanja na strašnu kataklizmu (ili više njih) sačuvali su u svojim narodnim tradicijama čak i indiosi što danas žive na području prostrane Amazonije. U to sam se i sâm uvjerio za vrijeme boravka u Mato Grossu i amazonskim gradovima Ikitosu (Iquitos), Porto Velju (Porto Velho) i Manausu.

Njihova predanja pripovijedaju da se iznenada razlijegla strašna rika i čula zaglušljiva tutnjava. Mrak je sve pritisnuo u po bijela dana, dok je tlo silno podrhtavalo, izazivajući među ljudima i u životinjskom svijetu strah i neviđenu paniku. Zatim se na Zemlju obrušio višednevni kišni prolom koji je sve sprao i - potopio cijeli svijet.

Očigledno je da su se u istom tom dramatičnom periodu odvijalo geološko pomijeranje, da su se na našoj planet obrazovali novi planiinski lanaci, nove doline i kanjoni, rijeke, jezera i mora. Indiosi iz plemana Haida sa Otočja Kraljice Šarlote (Queen Charlotte Islands), navodi Aleksandar Gorbovski, pričaju u svojim zanimljivim mitovima i predanijima, prema kojima izgled naše planete - sve do te užasne katastrofe - nije bio ni blizu kakva je danas i da do tada, navodno, na Zemlji uopće nije bilo visokih planinskih lanaca.

Istovremeno, ranije pomenuti "Kodeks Čimalpopka" (Codex Chimalpopoca) govori o ''crvenim planinama koje su se rastopljene ili prekrivene užarenom lavom i pepelom godinama strašno dimile''.

KATASTROFALNI TSUNAMI: Iz svih ovih dramatičnih svjedočanstava što su se zauvijek urezala u memoriju čovječanstva, nije teško zaključiti da se radilo o teškoj globalnoj katastrofi ili najvjerovatnije više njih u različitim vremenskim periodima, koje su u dravnoj prošlosti pogađale mnoge krajeve planete Zemlje. Na to podsjećaju i uzbudljiva vjerovanja koja su se zadržala i među pripadnicima nekih afričkih plemena i naroda. Njihove prastare sage također govore o nenadanoj velikoj katastrofi, koja je bila praćena vulkanskim erupcijama, zemljotresima, uraganskim vjetrovima, blatnjavim kišama i stravičnim bujicama i poplavama što su nosile sve pred sobom.

Istovremeno, kako se udaljavamo od mjesta hipotetičke kataklizme, dakle, od prostranstava u kojima je ne­kada cvjetala hipotetična civilizacija Zemlja Mu, narodna predanja gube na intenzitetu, u njima se manje pominju žestoke vulkanske erupcije, zemljotrsi, razorni morski valovi i sveuništavajući orkani, a večina svjedočanstva se svode na katklizmične poplave, koje su nerijetko dosezale čak i do najviših planinskih vrhova.

Tako, na primjer, u tradicijama starosjedilaca Aljaske, naročito među pripadnicima ple­mena Tlingit, ostalo je upamćeno kazivanje koje govori samo o velikom potopu a ne i o vulkanima i zemljotresima. Malobrojni ljudi, koji su se spasili od prvog i naj­žešćeg vodenog talasa, plovili su čamcima ili na krošnjama drveća i spas nalazili na vrhovima planinskih vijenaca. Pa ipak, malo ih je uspjelo preživjeti užasnu kataklizmu.

"...Jedni su tražili spasonosne visoke bre­žuljke, drugi su sjedali u čamce i veslali tamo gdje su još nedavno orali, treći su skidali ribe s vrhova drveća...", zabilježeno je u jednom grčkom epu.

TRAGOVI KATASTROFA: Što više idemo na istok, potop je sve blaži i manje dramatičan, a sjećanja sve blijeđa i manje uvjerljiva... Čuvena iranska sveta knjiga "Zend Avesta" tako navodi da su vode bile u visini čovječijeg rasta, a u predanjima drevne Kine ostala je zabilježena pojava kada je "more prekrilo tlo da bi se zatim polako povuklo ka jugoistoku, ostavljajući iza sebe strašnu pustoš i glad".

Prirodno je pretpostaviti, ističe istraživač Aleksandar Gorbovski, ako su na jednom dijelu Zemljine lopte bili ogromni talasi i priliv vode, da su negdje na suprotnoj strani, istodobno nastupile nezapamćene oseke. U Srednjoj Americi nivo vode je dostizao čak do vrhova planina, a u Grčkoj ne više od vrhova brežu­ljaka i vrhova drveća, a u Perziji, kako smo vidjeli, "samo" do visine ljudskog rasta.

Šta se to, zapravo, dogodilo sa Zemljom?

Šta je prouzrokovalo kataklizmu, koja je na našoj planeti čak uticala i na promjenu klimatskih prilika?

EKSKLUZIVNO: Ekspedicija ‘RAPA NUI’
http://www.bosnic.com/Pocetna-00010.html

U idućem nastavku: TAJNE RAJSKIH RIJEKA!