''U znanosti se mora smjelo ići na rizik, činiti ove ili one pristupe, postavljati hipoteze, tražiti potvrde za njih ili ih opovrgavati. Bez toga nema istraživanja i nema otkrića...''

Aleksandar Gorbovski

 Tlo Paraibe je žuto, ispucalo i sasušeno blato sa kojeg se i škorpioni, zmije i gušteri sklanjaju u sjenke rijetkih kaktusa. Djeluje opako i neprijateljski, pa mi se čini sasvim prirodnim i vjerodostojnim drevna vjerovanja da su ovdje đavoli kolo igrali. Zbilja, ako na našoj planeti postoje zabačena i neistražena oblast, to bi se moglo kazati za Paraibu, usamljenu i pustošnu zemlju u srcu Brazila, o kojoj gotovo da ništa nisam znao prije nego što sam nogom stupio na to vražije tlo. Bio sam u mnogim pustinjskim krajevima, upoznao sam varljivu prirodu Sahare, Sinaja, Gobija, Arabijske pustinje, Atacame..., ali po tako sprženoj zemlji nikada nisam hodio. Paraiba je smještena bogu iza leđa,  preko hiljadu kilometara udaljenu od sjeveroistočne obale Brazila, a 2340 kilometara od glavnog grada Brazílije.

KNJIGA SJEĆANJA: U ovu nedođiju niko ne odlazi sam i bez velike nužde. Ovdje sunce nesnosno prži već milionima godina. Kiše su rijetke. Gotovo da ih i nema. Na nekim područjima stoljećima nije pala ni jedna kap kiše, ali se zemlja nije pretvorila u pješčanu pustinju. Nema pustinjski dina, a blato Paraibe nije obično. S vremenom se stvrdlo, zapeklo i pretvorilo u porozni kamen star najmanje - 125 miliona godina. Na neki čudan način, postalo je uzbudljiva knjiga sjećanja, koja pamti davno otekla vremena o kojima ne znamo ništa. Postalo je knjiga u kojoj je zabilježena prapraprastara povijest kroz koju je prolazila Južna Amerika i planeta Zemlja!

U Paraibu su se stoljećima sklanjali ljudi izvan zakona ali su je – na veliku sreću - posljednjih decenija prošlog stoljeća znanstvenom svijetu otkrila četverica istraživača - Brazilac Hiogen de Almeida (Diožen), Francuz Filippe Takeus (Filip Takeu) i dvojica Italijana, Giuseppe Leonardi (Đuzepe) i Giancarlo Ligabue (Đankarlo). Niko danas pouzdano ne zna šta je ovu četvorku avanturista dovelo u pustošnu zemlju, ali im je ona uskoro postala stalno radno mjesto i učinila ih poznatim. To je i prirodno, jer – stigavši u Paraibu i čuvši drevna kazivanja o brojnim gnijezdima dinosaurusa - njihovo životno interesovanje je postalo traganje i otkrivanje tragova davno izumrlih životinja. Zahvaljujući upravo ovoj nedođiji u kojoj se normalan život ne može ni da zamisli, njih četverica su razvili jedinstveni znanstveni metod u valjda najstarijoj znanosti za koju zna ljudski rod – prepoznavanju i čitanju životinjskih tragova!

PRIRODNI SPOMENAR: Iako je našim najstarijim precima uočavanje i praćenje tragova životinja na tlu bilo pitanje opstanka i preživljavanja, za današnje istraživače, kriptozoologe i lovce na životinjske tragove, ono je više od zabavne avanture, dok je za svjetsku znanost značajno jednako kao što je i arheologija, geologija ili antropologija. Upravo zahvaljujući tome, mi danas uspjevamo osvjetliti mrak minulih milenija i skinuti veo sa tajni davno iščezlog svijeta, čiju sliku u potpunosti ne uspjevamo sagledati, niti objasniti.

Tako je u sušnoj i goloj Paraibi, u oblasti Suosa, hiljadama milja daleko od zelene Amazonije, u posljednje vrijeme poznatoj i po nalazištima prelijepih esmeralda, otkrivena možda najveća riznica tragova dinosaurusa i drugih gorostasnih životinja iz davnog prahistorijskog vremena.

''Dolina dinosaurusa'' tako je, gotovo preko noći, u znanstvenom svijetu postala jednako poznata kao što je poznata ''Staza mamuta'' u dalekim sibirskim tundrama ili čuvena dolina Laetoli u Tanzaniji, gdje su prije nekoliko decenija otkriveni tragovi davnašnjih čovjekovih predaka stari 3.6 miliona godina. Tamo, u pustošnoj dolini Laetoli, otkriveni su ostaci naše prapramajke Lucy (Australopithecus afarensis).

Iako su kao istraživači prošli zanimljiv put od Sahare do Patagonije i od Madagaskara do Tajlanda, pred Hiogenom de Almeidom, Philippeom Takeusom, Giuseppeom Leonardijem i Giancarlom Ligabuem je tek u paklenoj Paraibi iskrsla okamenjena blatna dolina sa stotinama, a možda i hiljadama životinjskih otisaka, cijeli jedan veličanstveni prirodni spomenar star najmanje 125 miliona godina!

DOLINA DINOSAURUSA: Da čudo bude veće, ti su tragovi ostali za životinjama o čijem postojanju se u znanosti samo naslućivalo, jer njihovi fosilni ostaci do tada nisu pronađeni nigdje na našoj planeti. Ono što je još značajnije u Paraibi su otkriveni i tragovi potpuno nepoznatih prahistorijskih životinja, i to više od pedesetak vrsta čudovišnih biljoždera i mesoždera, za koje se danas jedino može zaključiti da su pripadale carstvu dinosaurusa!

Ipak, pored neskrivenog oduševljenja jedinstvenim otkrićem, istraživače je zbunilo nešto sasvim drugo. Na stijenama u ''Dolini dinosaurusa'' otkriveni su bezbrojni piktogrami, cijela jedna ogromna slikovnica različitih znakova, crteža i poruka, među  njima – zamislite - i jasni crterži džinovskih prahistorijskih životinja!

Ko je i kada crtao dinosauruse o kojima čal mi moderna znanost nije ništa znala prije nego što su četvorica istraživača otkrili Paraibu?

Otkud primitivnim starosjediocima Paraibe, ma u kom vremenu prošlosti da su živjeli, otkud im spoznaja o postojanju dinosaurusa, pa još usto i neka vrsta piktografskog pisma kojim su ostavili poruke iza sebe?!

Nisu li možda živjeli u istom vremenu?!...

Na ova zbunjujuća pitanja prirodnjaci svijeta sliježu ramenima. I sami se čude! Traže pomoć od historiografa, ali oni još uvijek uporno ponavljaju svoje mantre u koje i sami sve manje vjeruju. Slika prošlosti naše planete i života na njoj, nema više sumnje, znatno je drugačija nego što o tome govere školski udžbenici!

MUZEJ GRAVIRANOG KAMENJA: Ali ono što ne znaju prirodnjaci i historiografi, zna jedan znanstvenik iz Perua, etnolog i liječnik opće prakse dr. Javier Cabrera Darquea (Havier Kabrera Darku), kojeg sam upoznao u peruanskom mjestu Ica (Ika), za vrijeme novinarsko-istraživačke ekspedicije ‘Ande-Amazon’, koju sam zajedno sa arheologom, prof. dr. Enverom Imamovićem, organizirao 1990. godine. Ica je neveliko mjesto usnulo u pustinjskom ambijentu Atacame, ljupko i gostoprimljivo, oko 300 kilometara sjeverozapadno od Lime. Da kojim slučajem u Ici dr. Cabrera nije otvorio najneobičniji muzej na svijetu - Muzej graviranog kamenja (Museo de Piedras Grabadas), svijet možda nikada ne bi čuo za nju.

Ica je svoju sudbinu na neki način vezala i za obližnju peruansku visoravan Nazcu (Naska), čuvenu po zagonetnim džinovskim crtežima i linijama čiji se fantastični oblici i sadržaji mogu prepoznati jedino ukoliko avionom letite iznad nje.

- Moje je mišljenje da su, ovdje, na prostorima Nazce nekada svoju bazu imali nepoznati misionari iz svemira – ubjeđivao nas je čuveni peruanski etnolog.- To je valjda jasno svakom istraživaču koji je istraživao ovu pustinjsku visoravan. Oni su za vrijeme svojih posjeta Zemljane poučavali mnogim korisnim znanjima iz svih oblasti života… Oni su naši preci kojima treba da zahvalimo za svu kulturno-povjesnu ostavštinu koju danas otkrivamo na tlu Južne Amerike.

GOSTI IZ SVEMIRA: Dr. Cabrera nije običan znanstvenik. Jedan je od onih čije znatiželje nemaju granica a ono što fascinira svakog njegovog sagovornika jeste činjenica da on svoju snagu i ideje crpi iz razigrane mašte kojom ga je priroda bogato obdarila. Zbog toga ga u svijetu znanosti mnogi ne doživljavaju ozbiljno iako svi poštuju njegovu upornost i trud. No, on se na to ne osvrće i u javnosti permanentno ponavlja svoju neobičnu priču, koju je u svojim knjigama Erich van Däniken (Erih fon Deniken) i drugi manje slavni autori izdašno koristili, dokazujući da su nam u prošlosti bili u posjeti gosti iz svemira i da su nam ostavili mnoga korisna znanja. Kada pominje svemirske misionare, onda je Cabrera spreman da ide do kosti u odbrani svojih uvjerenja. I uistinu, čini se da on ne priča praznu priču. Za svaku svoju tvrdnju on nudi i dokaze. I to kakve dokaze. Fantastične!

Oni su danas izloženi u jednoj lijepoj zgradi izgrađenoj u kolonijalnom stilu, na glavnom gradskom trgu Place des Armes, u Ici, u Muzeju graviranog kamenja i predstavljaju suštinu njegovih životnih preokupacija i istraživačkih dometa. Riječ je o oslikanom kamenju, preko 20.000 oslikanih kamenova različitih veličina i oblika, koje je dr. Javier Cabrera Darque sakupio u posljednjim decenijama svoga života.

RIZNICA OSLIKANOG KAMENJA: Dok profesoru dr. Enveru Imamoviću i meni pokazuje najzanimljivije crteže, peruanski etnolog nam kazuje da je prvi kamen dobio 1966. godine kao rođendanski poklon. Na njemu je bio izgraviran crtež neke vrste ribe za koju su kasnije prirodnjaci u Limi ustanovili da je živjela prije desetak miliona godina i da se dugo vremena za njeno postojanje nije ni znalo. Donio mu ga je jedan zemljoposjednik, po imenu Basilio Uschuya i ispričao mu da se u jednoj nepristupačnoj špilji na morskoj obali krije cijelo skladište oslikanih kamenova. Možda i više od 100.00 komada. Tako je dr. Cabrera krenuo u svoju neobičnu životnu avanturu. Uspio je od seljaka otkupiti veliki broj, ali ne i sve. Mnogi se danas nalaze u privatnim zbirkama širom Perua, a još uvijek se mogu kupiti i na ilegalnom tržištu umjetnina.

Slikarije na kamenovima su uistinu fascinantne – transplatacija srca, planeta Zemlja kakva je izgledala prije mnogih miliona godina, Indios koji gleda kroz teleskop, zagonetni ceremonijalni obredi, zvjezdani sukup Plejada, mnoštovo dinosaurusa u ljutoj borbi na život i smrt, golemi gmazovi, davno izumrle ribe, lov na gorostasne prahistorijske nemani, likovi životinja čiji su tragovi ostali u blatua Paraibe...

Nevjerovatna galerija iz vremena parhistorije!

Dr. Cabrera nam pokazuje svoju knjigu u kojoj je pokušao objasniti poruke sa izgraviranih kamenova koje ima u svojoj zbirci. Generalno govoreći, on smatra da je naša planeta prolazila kroz dramatične periode stvaranja i unioštavanja i da su na njoj kroz minula vremena živjela različita inteligentna humanoidna bića. Prva generacija tih bića pojavila se prije najmanje 405 milijuna godina. Nastala su nekom vrstom genetskog inženjeringa misionara iz svemira, najvjerovatno gostiju iz zvjezdanog skupa Plejada, iz sazvježđa Bik.

- Mi smo njihovi potomci – kaže dr. Cabrera. – U to sam uvjeren!

GOLUBICE KOJE LETE U JATU: Da bi se razumjela fascinantna teorija ovog peruanskog etnologa potrebno je imati ponešto znanja iz astronomije i drevne mitologije.

Potrebno je znati zanimljivu mitologiju koja se od najstarijih vremena plete oko najvažnijih zvijezda Plejade ili Vlašića i sazvježđa Bik. Tokom zadnjih desetak hiljada godina možda nijedna skupina zvijezda na nebu nije izazivala veću pažnju i intrigu. Naziv Plejade potiče iz mitologije stare Helade. Postoje najmanje dvije verzije nastanka njihovog imena. Prema prvoj, ime su dobili po grčkoj riječi „peleiades“, što označava 'golubice koje lete u jatu', a prema drugoj, njihovo ime potiče od grčke riječi „pleo“, to jest 'plovim', zbog toga što se njihov izlazak na nočno nebo sredinom jula/svibnja, poklapa sa najpovoljnijem vrijemenskim periodom za izlazak pomoraca i ribara na otvoreno more.

Stari Heleni su najblistavije zvijezde Plejada smatrali kćerkama titana Atlanta i okeanide Pleonide i dali im sljedeća imena - Maja, Electra (Elektra), Taygeta (Tajgeta), Alcyona (Alkiona), Kelena (Celaeno), Steropa i Meropa. S druge strane, prema staroindijskoj mitologiji tih sedam zvijezda poistovjećeno je sa legendarnih Sedam velikih mudraca (rišija), koji su – gle koincidencije sa dr. Cabrerovom teorijom - upravljali našom planetom. Najstariji zapisi o najblistavijim zvijezdama Plejada sežu duboko u prošlost. Drevni Kinezi ih spominju u svojim astronomskim spisima prije više od 4000 godina, a pominju se i u Homerovim epovima ‘Ilijada’ i ‘Odiseja’ iz 700. godine prije nove ere.

Riječ je, naravno, o važnom sazviježđu sa više od pet stotina zvijezda, za  koje moderna astronomija smatra da je imalo ključnu ulogu pri pokušajima dešifriranja evolucije čovječanstva i njegovom povezivanju s višim nivoima postojanja. Ali o tome u sljedećem nastavku...

EKSKLUZIVNO: Ekspedicija ‘RAPA NUI’
http://www.bosnic.com/Pocetna-00010.html

U idućem nastavku: I DOĐE SUDNJI DAN!...

“U šestoj godini Kan, jedanaestog Mulue, mjeseca Zac, došlo je do strašnih potresa, koji su potrajali bez prestanka do trinaestog Chuena. Zemlja Mu je bila žrtvovana. Dvaput dizana i spuštana iz vode, napokon je zauvijek potonula jedne noći…”

Zapis iz Troano Codexa

Noću kad zamru svjetla i utihnu šumovi dana i kad mi se učini da sam sâm pod zvijezdama, preda mnom kadkad, kao ove noći, počnu da plešu sjenke daleke prošlosti i učini mi se da svjedočim neobičnim zbivanjima koje nikada istinski nisam doživio. Poput nijemog filma, pred očima mi se odigravaju i smjenjuju uzbudljivi prizori iz davno prohujalih vremena, koji me ispunjavaju nenadanim slutnjama i očekivanjima, pa ponekad nisam svjestan da li sanjam ili maštam ili uistinu svjedočim o vremenu o kome ne znam mnogo ili gotovo ništa. To mi se uvijek ponavlja nakon uzbudljivog dana u kome me naprosto gotovo grubo zapljusnu nova fascinantna saznanja ili otkrića. A ovih dana na Rapa Nui ih je bilo i previše!

VELIČANSTVENI MOAJE: Danas je dvanaesti dan kako sa svojim prijateljima arheologom prof. dr. Enverom Imamovićem, Borisem Kovačevićem i Mirzom Pepićem svakodnevno obilazim Uskršnji otok, divim se tajanstvenim graditeljima kamenih statua koje s pravom nose naziv Mata ki te rangi ("Oči koje gledaju nebo") i beznadežno pokušavam da proniknem u njegove hiljadugodišnje tajne. Zašto su neke od njih postavljane na visoke megalitske platforme, takozvane 'ahue', na kojima močno dominiraju i pokazuju svu vještinu nesvakidašnjeg graditeljskog umijeća, a druge – kao po nekoj kazni i zloj sudbini - zakopavane duboko u zemlju; poneke čak i sedam metara duboko, tako da im iznad zemlje jedva izviruju goleme glave s ugaslim pogledom u kome nema osude niti naznaka zlohude sreće?! Zašto?! U čemu je bio smisao tog čina?!

Najveća među njima je uistinu gorostasna. Noću djeluje veličanstveno. Kao da se smjestila među zvjezdama. S pravom je nazvana “El Gigante”. Visoka je 21,6 metara, a njena težina se procjenjuje na fantastičnih 165 tona! Kada se nađete ispod nje postajete sićušni kao mrav i ne možete se načuditi da je neki primitivni narod koji nije imao specijalne alate i antigravitacione uređaje mogao da iskleše i podigne “na noge” tako čudesno umjetničko djelo. Kako? Na koji način? Zbog čega?

Zbog tih svakodnevnih uzbudljivih obilazaka i nebrojnih pitanja koja u meni rasplamsavaju znatiželje, svako jutro se budim u nekakvom grozničavom raspoloženju i naivno ispunjen nadom da ću u danu koji se tek budi na istočnom obzorju, uočiti neki novi trag, neki biljeg ili poruku u kamenu, koje do sada nije uočio nijedan istraživač; da ću otkriti bar djelić izgubljenih sjećanja na drevna vremena i proniknuti u istinski identitet prastanovnika i graditelja veličanstvenih moaja; da ću shvatiti suštinu i otkriti poruke tajanstvenog pisma rongo-rongo, te da ću konačno odgovoriti na pitanje ko su i odakle su stigli prvi stanovnici ovog otoka izgubljenog u plavetnoj pustoši pacifičkog beskraja.

Da li je njihova pradomovina bila Polinezija ili možda legendarna Zemlja Mu, za čijim ostacima već godinama tragam, a čije postojanje u dalekoj pršlosti znanost tako ležerno i podcjenjivački odbacuje?

NOĆI BEZ SNA: Moj putni dnevnik sve je puniji zanimljivih razmišljanja, bilješki i natuknica koje svakodnevno bilježim dok sa svojom malom ekipom obilazim otok i vodim beskrajno zanimljive razgovore sa otočanima, potajno se nadajući da ću te bilješke nekad kasnije, po povratku u Sarajevo, detaljnije proučiti i razraditi u priču koju upravo pripovjedam. One mi ni ovu noć, daleko od Uskršnjih otoka i Pacifika, ne daju mira; zbog njih ne uspjevam da zaspem, pred mojim umornim i snenim očima uporno oživljavaju prizore koji me drže u jednom čudnom stanju obamrlosti, ni sna ni jave. I ja se okrećem i prevrćem, namještam jastuk da mi je što udobniji, ali slike burne prošlosti Uskršnjih otoka i dalje iskrsavaju i gase se bez prestanka, uporno i nekontrolirano, poput svjetala kakvog usamljenog morskog svjetionika koja upozoravaju na budnost i oprez.

Tako ću dočekati i ovo jutro.

U mojim burnim noćnim snoviđenjima, bez ikakvog sistema i reda, iskrsavaju priče i saznanja o prošlosti ovog otoka prepunog prastarih tajni. I sve mi se čini, kao da slušam bolnu ispovijest drevnih pacifičkih kraljeva i patrijarha o nesigurnim vremenu i dramatičnim događajima koji su odredili sudbinu ne samo ovom otoku, nego i cijelom Pacifičkom okeanu – od Beringovog mora na dalekom sjeveru, pa sve do ledenih dijelova Antarktike na dalekom jugu.

UŽASNA SJEĆANJA: Ovdje, na ovoj našoj prelijepoj Plavoj planeti, užasne sile destrukcije određivale su sudbinu cijelih regiona. Uništavale kulture i narode. O tome svjedoče mnoga svjedočanstva i drevna predanja:

“Jednog dana, razbiješnjeli bog Uoke se razgnjevio i silno razdrmao dno polinežanskih mora kako bi uništio sve otoke. Nastao je strašni košmar. Pod bičevima snažnih oluja, vulkanskih erupcija i zemljotresa, brojni otoci su nestali pod morem a novi su rođeni. Uoke je potom gigantskom metalnom polugom podigao visoko u zrak nekoliko naseljenih zemalja, a zatim ih svom silinom tresnuo nazad u more. Srećom, metalna poluga je pukla prije nego je uspjela dokučiti obale Rapa Nuia, i tako je Uskršnji otok spasen od totalnog uništenja.

Istodobno, pošto je primio upozorenje o dolazećoj sveuništavajućoj katastrofi, kralj Hotu Matu, zajedno sa svojom suprugom po imenu Vakai, bliskim rođacima i brojnim prijateljima, ukrcao se u dva velika čamca kako bi izbjegli predstojeću kataklizmu. Već sljedećeg jutra kada je bijes boga Uoke utihnuo njihovi čamci su plovili po mirnoj okeanskoj vodi, u blizini rapanuiskog otočića Motu Nui.

U potrazi za mjestom pogodnim za pristajanje, oplovili su Rapa Nui i stigli do prekrasne plaže Hanga Morie Roae, danas poznatije kao Anakena, čije su mirne i bistre vode primle sirote novopristigle izbjeglice. Odjeveni u tradicionalne nošnje prošarane živopisnim bojama i s pernatim ogrtačima, sa olakšanjem su se iskrcali iz svojih ogormnih drvenih čamaca, dugih preko stotinu metara (?!), kročivši na bijelu pješčanu plažu. Sretni što su preživjeli katastrofu, uz pjesme zahvalnice i ceremonijalne plesove, istovarili su na plažu sve korisne stvari i oruđe koje su sa sobom donijeli u čamcima, kućne potrepštine i korpe pune biljaka, među kojim su bili slatki krompiri, taro, ti, banane i šećerna trska. Također su sa sobom donijeli i mnoštvo ptica, kao i cvijeće što je cvjetalo u njihovoj uništenoj domovini…”

DRAMATIČNA SVJEDOČANSTVA: Tako pripovijeda najpoznatija legenda koju i danas rado pripovjedaju najstariji stanovnici Uskršnjeg otoka. Ali, o strašnoj katastrofi koja je u prastarim vremenima zadesila svijet danas nalazimo dramatična sjećanja i u mnogim drevnim dokumentima i narodnim predanjima ne samo na pacifičkim otocima, već širom naše planete – u Srednjoj Americi, Kini, Indiji, u zemljama Bliskog i Srednjeg istoka. O tome sam već pisao u svojoj knjizi “Tajne isčezlih civilizacija”.

"...Nebo se približilo Zemlji i u jednom danu sve je propalo. Čak su i planine nestale pod vo­dom..."

Tako se opisuje katastrofa u starameksikanskim tekstovima - u takozvanom "Kodeksu Čimalpopka" (Codex Chimalpopoca), rukopisu koji potiče iz vremena drevnih srednjoameričkih civilizacija. Nepoznati sastavljači ovog prastarog teksta, koji je preživio oganj španjolskih konkvistadora, zabilježili su mnoge dramatične detalje:

"...Priča se da je kamenje, koje mi sada gle­damo, prekrilo cijelu Zemlju, a 'tetzot' (porozna kamena lava, glavni građevinski materijal u Meksiku – pr. A.B.) je kipio i ključao uz veliku buku, a planine su se dimile crvenom bojom i nestajale u pustoši..."

Nema sumnje da su prastanovnici Meksika i zemalja Srednje Amerike bili svjedocima vulkanskih razaranja, ali je teško odgo­voriti čime su, zapravo, ta razaranja izazvana i gdje su im bila izvorište.

Da li je to bio odbljesak pacifičke drame i katastrofe naroda koji su nastanjivali hipotetičnu Zemlju Mu?!... Ili su to, možda, bili prizori koji su 'u jednom jedinom danu i jednoj jedinoj noći', kako je zabilježio u svojim ''Dijalozima'' jedan od Sedam mudraca stare Grčke, znameniti atinski političar, zakonodavac i pjesnik Solon (638. pr.n.e. – 558. pr.n.e.).

BIBLIJSKA SJEĆANJA: Daleko više naroda iz onih prastarih vremena što sezaju u rano praskozorje čovječanstva u svojim tradicijama, svetim knjigama i oskudnim zapisima, svjedoče o strašnim efektima tajanstvene sveopće ka­taklizme, o neopisivom košmaru i tragediji, koju je rječju teško dočarati. Pa, ipak...

''...Drugog mjeseca, sedamnaestog dana mje­seca, tog dana otvorili su se svi izvori velike pro­valije i okna su se nebeska otvorila. I padala je na Zemlju kiša četrdeset dana i četrdeset noći..." ("Biblija").

Možda isti ovaj događaj, svojevrstan smak svijeta, kako su ga s pravom na­zivali stari egipatski žreci i čuvari tajnih znanja, hiljade godina prije nego što su ga registrirali nepoznati autori "Biblije", detaljno je opisan na glinenim plo­čicama drevnih i zagonetnih Sumeraca, što su svoju velebnu civilizaciju podigli u plodnoj Mezopotamiji, između plodonosnih obala rijeka Eufrata i Tigrisa. Sa sobom su iz doline rijeke Inda, gdje im je po svoj prilici bila pradomovina, ponijeli i tragična sjećanja:

"...Rano ujutro otpočeo je pljusak, a noću sam svojim očima ugledao krupnu kišu. Pogledao sam lice vremena - strašno je bilo posmatrati vrije­me...''

"...Prvi dan bjesni južni vjetar, brzo nalijećući, popunjujući planine, kao rat što ljude sustiže. Jedan drugog ljudi ne vidješe..."

Potop, možda baš onaj biblijski Potop, za koji već odavno nema sumnje da je historijska činjenica, zabi­lježen je i u drugim predanjima i legendama što su nikle na različitim mjestima naše planete.

I BI VELIKI POTOP: U svetoj knjizi prastanovnika Srednje Amerike, posebno onih što su u prošlosti svoje carstvo podigli na području Jukatana (Yucatan) i današnje države Gvatemale (Guatemala), koja jednim svojim dijelom gleda na Karibsko more, a drugim, znatno većim, na pacifički morski beskraj, u takozvanom kodeksu "Popol Vuh" Quiche Indijanaca, koji govori o bogovima drevne Amerike i njihovom stvaranju, doslovno stoji:

"Bio je veliki potop...

Lice Zemlje je pota­mnilo i počela je da pada crna kiša, lilo je danju i lilo je noću...

Ljudi su bježali u očajanju...

Pokušavali su da se popnu na krovove kuća koji su se rušili i bacali ih na zemlju...

Pokušavali su da se uspužu na vrhove drveća, ali ih je i drveće zbaci­valo... Ljudi su tražili spas po pećinama i mračnim grotlima, koji su ih zauvijek progutali..."

Niko ne zna koliko je dugo trajala ljudska agonija i šta su sve preživjeli savremenici kataklizmičkih destrukcija što su se, s vremena na vrijeme, dešavale na našoj planeti.

Tragove tog prahistorijskog pakla nalazimo na svakom koraku, ali rekonstrukciju tih davno izgubljenih vremena još uvijek ne uspjevamo sagledati. I upravo, to je ono što me svaki put nanovo jednakom snagom tjera na daleka putovanja, koja mi, nažalost, ne donose olakšanja...

EKSKLUZIVNO: Ekspedicija ‘RAPA NUI’

http://www.bosnic.com/Pocetna-00010.html

U idućem nastavku: SAVREMENICI DINOSAURUSA!...

"Poznavali su sve što postoji na svijetu. Kad su željeli, mogli su da sagledaju čitavo nebo, od vrha do dna, uključujući i unutrašnjost Zemlje!...''

'Popol Vuh', sveta knjiga Maya

Za pedesetak godina koliko se dugo bavim istraživanjem drevne prošlosti imao sam priliku vidjeti neobične arheološke ostatke i artefakte iz davno prohujalih vremena i doživjeti jedinstvena uzbuđenja. U rukama sam držao neobične „Jomon figure“, djelo drevnih japanskih umjetnika, koje izgledom neodoljivo podsjećaju na moderno opremljene astronaute. Ništa čudno da nisu stare desetak hiljada godina!

U egipatskom Nacionalnom muzeju u Kairu, u sali broj 22, arheolog-amater dr Khalil Messiha (Halil Mesiha) pokazao mi je eksponat koji nosi broj 6347 i koji neodoljivo podsjeća na model savremenog aviona!

- Napravio sam kopiju ovog modela, dodao joj stabilizator kakav imaju današnji avioni i znate šta se dogodilo?!... – pitao me je ushićeno Messiha. -Kopija je poletjela poput pravog aviona!

ZAGONETNI ARTEFAKTI: Model aviona iz egipatslkog Nacionalnog muzeja potiče iz drugog stoljeća prije naše ere, iz vremena Ptolomeja III i egipatske zlatne Renesanse, kada je svijet zadivljeno gledao u djela egipatskih učenjaka Starog vijeka.

Na Tibetu, u jednoj od najuglednijih lamaserija i univerzitetskih centara nadomak Lhase, u Seri, što na tibetaskom znači „divlja ruža“, imao sam priliku vidjeti ogromne zurle napravljene od posebnog tibetanskog drveta, okovane zlatom, u koje su ugrađene ljudske butne kosti. Duge su gotovo tri metra i čuvaju se kao svete relikvije. Kada se u njih duva, pridržavaju ih na ramenima po dvojica lama. Niko u Seri ne zna koliko su stare, ali se o njima pričaju fantastične priče. Kažu da je zvuk koje su one proizvodile bio u stanju da podiže kamene blokove. Sluzile su navodno prilikom podizanja kamenih hramova i svetišta na visokim planinskim liticama!

Za vrijeme putovanja po zemljama Bliskog i Srednjeg istoka, u amanskom Arheološkom muzeju, u Jordanu, vidio sam ljudske lobanje koje potiču iz neolita i neobične su po mnogo čemu. Zahvaljujući činjenici da je u njihove očne duplje, ko zna ko i ko zna zašto, umetnuo sjajne morske školjke oživljavajući njihovu ledenu mirnoću, govori da su prastari stanovnici ovog podneblja, po svoj prilici, pridavali poseban značaj svojim mrtvima.

Slične lobanje pronađene su na raznim mjestima: u Beisamounu (Hula Basin), sjeverno od Galilejskog jezera, u Tell Ramadu u Siriji, a malo dalje, idući prema Turskoj, otkrivene su drugačije ukrašene lobanje, tako da danas mnogi znanstvenici pretpostavljaju da je u jednom vremenskom periodu u neolitu (!?), na ovim prostorima cvjetao kult lobanja!

Zašto?!

'DIRNUTO KAMENJE': Svijet je pun tajni a prošlost ljudskog roda nedovoljno istražena i tu počinju nevolje za savremene historiografe. Slika daleke povijesti života na Zemlji drastično je drukčija nego što nam oni sugerišu. To potvrđuje i Dick Edgar Ibarra Grasso koji mi gradskom muzeju u Cochebambi pokazuje „tocado las piedras“ – dirnuto kamenje!

Granitno kamenje je smješteno u posebnu vitrinu i na njemu se jasno uočavaju otisci ljudskih ruku i stopala.

- To je takozvano 'dirnuto kamenje' - ob­jašnjava mi Graso. – Nešto ovako, siguran sam, nikada do sada niste vidjeli!

Nisam, priznajem. Ali sam svojevremeno pročitao agencijsku vijest da je na periferiji gradića Zasliaiu (Žasliai), u Lithuaniji (Litvanija), otkrivena jedna gra­nitna stijena, koja je nekad, u davnoj prošlosti, očito, bila gnječena rukama (!?), jer na sebi – kako tvrde litvanski geolozi, nosi vidljive tragove ljudskih ruku!

- Nađeno je na Andama – upozorava me argentinski istraživač - u blizini Tiahuanaca i možda svjedoči o načinu podizanja misteroznog megalitskog svetišta. Današnja znanost nije u stanju da objasni kako se u davnim vremenima mijesio kamen, ali „tocado las piedras“ je tu - ruke su nesumnjivo gnječile gra­nit i ostavljale na njemu svoje otiske!

Ukoliko je sve to tačno daleko bismo lakše mogli objasniti gradnju megelitskih naselja i gorostasnih statua u Juznoj Americi i na pacifičkim otocima.

IZGUBLJENA TAJNA: Dugogodišnji istraživač južnoameričkih kultura Gregory, smatra da je otkrio tajnu gnječenog gra­nita. On smatra da su u prastarim vremenima graditelji znali za neku biljku, čiji je sok davao veću tvrdoću pješčaniku, a smekšavao granit i diorit i to ne samo na površini nego i u unutrašnjosti, pa se to kamenje maglo naprosto rastezati poput tjesta. Tako mekanu masu oni su oblikovali i rezali običnim nožem! Kasnije je to stijenje ponovo očvrslo na jar­kom suncu...

Bilo da se radilo o biljnom ekstraktu, bilo da su drevni graditelji poznavali formulu smekšavanja kamena, danas je u svijetu sve više istraživača i geologa koji prihvataju mogućnost da su graditelji megalitskih objekata u svijetu, dakle ne samo u Južnoj Americi, uistinu poznavali tehniku gnječenja i oblikovanje kamenih blokova, pogotovo nako što je osamdesetih godina prošlog stoljeća u jednom kamenom bloku Keopsove piramide otkrivena ljudska dlaka! Uostalom, to znanje je, po svoj prilici, bilo poznato i graditeljima bosanskih piramida koji su znali spravljati beton mnogo tvrđi i trajniji od današnjeg!

Ali, o tome kasnije.

OSTAVŠTINA MOCHICA: U arheološkim nalazištima u dolini peruanske rijeke Moche otkrivenim posljednjih decenija, kao i na prostorima između Piramide sunca i Piramide mjeseca, iz pustinjskog pjeska gotovo svakodnevno iskrsavaju predmeti od pečene gline. Otkrivaju se oker obojene šoljice i posude za jelo, crveno i smeđe oslikani krčazi za vodu u obliku tigra i ljudske glave, scene iz lova i rata; prizori sa svetkovina u čast neznanih krilatih bogova ili kulta mrtvih; erotske predstave dostojne najsuptilnijih umjetnika staroindijske knjige umjetnosti ljubavi Kama Sutrae...

Kroz neizmjerno bogatstvo fascinantnih detalja, čak i keramički predmeti za svakodnevnu upotrebu, kao što su posude za vodu i jelo, daju naslutiti genijalnu vještinu majstorskih ruku i životnu fantaziju ovog zagonetnog južnoameričkog naroda. U jednoj bogatoj privatnoj arheološkoj zbirci, u muzeju Amano u glavnom gradu Perua, u Limi, čuva se dragocijena posuda iz vremena Mochica: u centru zdjele uzdiže se jarbol, na kojem stoji majušna brodica u kojoj čuče dva veslača jedan drugom okrenuti leđima. Kada se zdjela do vrha napuni vodom ili nekom drugom tečnošću dobija se utisak da brodica u njenom središtu počinje da plovi.

Genijalno!

CABALLITO DE MAR: Na more i duge plovidbe podsjeća još jedan predmet otkriven u grobnici nekog Mochice koji je sahranjen oko 700. godine. Radi se o lijepo urađenoj glinenoj figuri koja neodoljivo podsjeća na čovjeka-torpeda, ali je zapravo, kako mi reče profesor Morales, riječ o “Caballito de Mar” ("Kabiljeto del Mar"), "morskom konjicu" ili bolje reči "jahaču na morskim talasima", što plovi sjedeći na uskom čamcu od totore (Schoenoplectus californicus ssp. tatora), biljke slične trski, koja ovdje raste u izobilju.

- Duge plovidbe ovdje su tradicija stara koliko i najstarije kulture – smatra profesor Jose Morales. – To je uostalom dokazao i nolrveški istraživač Thor Heyerdahl!

Čamci slični ovom još uvijek se jedino koriste na jezeru Titicaca (Titikaka), u Andama, i u obližnjem Huanchacou (Huančako), živopisnom turističkom mjestu na obali Pacifičkog oceana, čiji su ribari zadržali mnoge drevne ribarske tradicije. Huanchaco je, međutim, poznat još po nečemu.

U njemu je sredinom pedesetih godina prošlog stoljeća neko vrijeme boravio glasoviti norveški istraživač Thor Heyerdahl (1914-2001.). Upravo družeći se sa ribarima iz ovog ljupkog gradića i svakodnevno slušajući njihova kazivanja o zemljama i narodima Pacifika i prahistorijskim kontaktima - Heyerdahl je došao na ideju da se upusti u avanturu svoga života. Da organizira ekspediciju "Kon-Tiki" i tako potvrdi da je u prošlosti uistinu moglo biti kontakata između naroda sa pacifičkih otoka i naroda Južne Amerike.

JEDINSTVENA AVANTURA: Kako je poznato, 28. aprila/travnja 1947. godine, Thor Heyerdahl se na krhkom splavu napravljenom od totore, otisnuo sa peruanskih obala. Plovidba je bila krajnje neizvjesna i najviše je ovisila o prirodi jugoistočnih vjetrova i od Humboldtove morske struje koja zapljuskuje otoke južnog Pacifika. Nakon neizvjesne i dramatične plovidbe i pređenih 7.000 kilometara, 7. augusta/kolovoza 1947. norveški je istraživač, zajedno sa “Kon Tikijem”, završio na grebenu otoka Raroia u otočju Tuamotu. Time je i znanstveno potvrđeno da su drevni pacifički narodi, zahvaljujući vjetrovima i morskim strujama, uistinu mogli ploviti i do najudaljenijih pacifičkih odredišta.

O dugim plovidbama i gotovo istovjetnom graditeljkom umijeću prastarrih azijskih i južnoameričkih neimara govori i drevni grad Chan Chan (Čan Čan), smješten pet kilometara zapadno od Trujilla (Truhiljo).

Utonuo u beživotni pustinjski dekor Anacame, Chan Chan danas djeluje gotovo pusto. Poput fantomskog grada. Ali, nije uvijek bilo tako. Dolina u kojoj je smješten pripada delti rijeke Moche i nekada je bila obrasla šumom i poljima bogatim žitaricama. Samo desetak kilometara istočno, Mochice su podigli svoja najvažnija svetišta pa se može pretpostaviti da je Chan Chan u to vrijeme bio grad od prvorazrednog značaja.

Niko danas pouzdano ne zna kako se i zbog čega raspala snažna imperija Mochica. Na ove su prostore, poslije njih, pod nepoznatim okolnostima stupili Chimue i u narednih 600-700 godina podigli civilizaciju koja je bila blistavija od svih do tada viđenih na južnoameričkom tlu.

Tu tvrdnju najbolje potvrđuje Chan Chan.

VELIČANSTVENI GRAD: Chan Chan danas mnogi porede sa gradovima što su prije više od 5000 g. podizani na obalama rijeke Ind i u Mezopotamiji,  ali znanstvenici još uvijek nisu došli do neoborivih dokaza da su u najstarijim vremenima postojali kontakti među ljudima i narodima što su nastanjivali azijsko i južnoameričko tlo. Ako bi se složili da je to bilo moguće, kao što tvrdi Dick Edgar Ibarra Grasso, onda bismo morali priznati i da je u Pacifiku postojao prakontinent Lemurija, a ako je to tačno onda je moguće da je na njemu postojala i hipotetična civilizacija Mu, majka svih kultura svijeta.

O postojanju Zemlje Mu govore mnoge legende i predanja koja sam slušao u Ekvadoru, Peruu, Boliviji i Chileu, a ponajviše na usamljenim Uskršnjim otocima.

Ruševine Chan Chana danas se prostiru na površini većoj od 25 četvornih kilometara i gotovo dosežu do same obale Pacifika. Prema gruboj procjeni u njih je ugrađeno nekoliko milijardi na suncu i zraku sušenih glinenih cigli, takozvanih adoba.

Grad sa ovakvim impresivnim dimenzijama mogli su projektirati i izgraditi samo najbolji projektanti i graditelji, koji su imali izvanredne učitelje. Ali, mi danas nažalost ne znamo ko su oni i da li su uopće sa južnoameričkog kontinenta.

Bilo kako bilo, pored genijalne maštovitosti projektanata i graditelja, izgradnja Chan Chana zahtijevala je i savršenu organizaciju rada i desetine hiljada radnika. Poznato je da Chimue nisu poznavale sistem točka, nisu se koristili životinjskom vućom, niti su imali usavršene alate. Pa ipak, podigli su veličanstven grad kojemu je teško naći premca u svijetu tog vremena.

Kako im je to pošlo za rukom? Da li im je u tome neko pomagao? Je su li imali učitelje i tko su oni bili?

FANTASTIČNA SLIČNOST: Ova i mnoga slična pitanja još dugo će tištiti peruanskog profesora Josea Moralesa, kao i njegove kolege arheologe, koji već godinama znanstveni svijet zadivljuju svojim upornim radom i arheološkim otkrićima.

Ali vratimo se u Chan Chanu.

Restaurirani zidovi i obnovljene građevine zadivljuju strogom simetričnošću i jasnim, pravokutnim formama. Upravo te moderne i moglo bi se kazati suvremene linije, podsjećaju na Harappu i Mohenjo-Daro prastare gradove-države iz doline rijeke Inda, kao i na sumerske gradove čije ostatke nalazimo u Mezopotamiji, između rijeka Eufrata i Tigrisa.

Kako sve to povezati i objasniti?

Zar je moguće da su se Chimue koristili graditeljskim iskustvima i znanjima dalekih neimara što su svoje gradove podizali prije više od 5000 godina na sasvim drugom kraju svijeta udaljenom više od 20.000 kilometara - na indijskom potkontinetu, u dolini rijeke Inda i u Mezopotamiji? Ili su im, možda, svima, graditeljska znanja stigla iz srca Pacifika – iz legendarne Zemlje Mu?!

Na jednom zidu u središtu Chan Chana, koji je vjerovatno pripadao najznačajnijem gradskom hramu, drevni umjetnik je napravio dugi friz od stiliziranih krilatih bića, sličnih onima u drevnom Tiahuanacu, okupljenim oko Viracoche koji plače i okamenjenim na Kapiji sunca, kao i na onim najstarijim obeliscima na straom groblju na samotnom otoku Rapa Nui u kome stojim zbunjen i s nadom da ću spoznati istinu o zajedničkim korijenima davno izgubljenih svjetova.

Nije li i ovdje, u Chan Chanu, riječ o kultu Čovjeka ptice – Tangata Manu u koji su vjerovali prostodušni žitelji Uskršnjeg otoka, prije nego što su u njihov svijet stupili europski misionari i donijeli im novu religiju i definitivno uništenje?!

Bože, kako je mali svijet!

EKSKLUZIVNO: Ekspedicija ‘RAPA NUI’ -> http://www.bosnic.com/Pocetna-00010.html

U idućem nastavku: I DOĐE SUDNJI DAN!…