Od otkrića tzv. bagdadske baterije za koju se nagađa da je otkrivena 1936. godine u jednom iračkom selu, uporno se nagađa da su naši preci ili, kao tvrde neki, njihovi vanzemaljski gurui poznavali napredne tehnologije elektrolize a tako i dobivanja nekih metala. Prošlo je nekoliko godina da bi otkrivači ovog mezopotamskog artefakta došli na ideju da se radi o galvanskom članku, dakle nekoj vrsti baterije koja može proizvesti struju. Radi se o posudi od terakote koja u sebi ima bakreni cilindar a u sredini željezni štap. Željezni je dio članka izoliran od bakrenog dijela bitumenskim čepovima a cijela je naprava građena tako da će u njoj poteći struja ako se doda kiselina tekućina, poput soka narandže, limuna, grožđa ili ocat. Začudno, ali nikada nije provedeno testiranje starosti ovog nalaza pa je prepušteno mašti arheologa i drugih istraživača da iskemijaju objašnjenje za neobičnu spravu. Više je njih uspjelo dobiti struju koristeći sok od grožđa, čak i benzokinon koji proizvode neki kukci a mogao se naći na dohvat ruke drevnih kemičara.

''Na Zemlju će se spustiti pogi­beljna hladnoća, ona će donijeti jake mrazove... preživjet će samo najjači!...''

'Zend Avesta', knjiga drevnih Arijevaca

Ispod nas leži neobičan krajolik. Prostrana sasušena visoravan izbrazdana vododerinama koje su ko zna kada iza sebe ostavile plahovite planinske kišne bujice. Kao da je riječ o drugoj planeti a ne o prostoru smještenom između visokih Anda i pacifičkog beskraja, udaljenom tek nekih 350 kilometara od Lime, glavnog grada Perua. Pustošna visoravan se zove Nasca, i mnogi je znanstvenici i istraživači smatraju najzanimljivijim arheološkim i geološkim lokalitetom u Južnoj Americi.

ZAGONETNI CRTEŽI: Nasca je smještena ispod planinskog lanca, u negostoljubivoj pustoši, carstvu škorpiona, guštera i zmija. Na njeno usahlo i sprženo tlo već decenijama, a mnogi smatraju i stoljećima nija pala ni kap kiše. U obližnjoj dolini Ica (Ika), bujnoj vinogradarskoj oazi u kojoj se pravi najbolje vino u Peruu, El Ninjo još uvijek s vremena na vrijeme zna da izazove katastrofalne poplave i kišne bujice. Slično je i sa oazom u kojoj je smješten gradić Nasca. I tamo redovito padaju kiše. Ali na tlo spržene visoravni koju s čudjenjem promatram iz unajmljenog malog izletničkog aviona kiša je više nego rijetkost!

Zahvaljući upravo užasnoj klimi, ovu oblast su milenijima izbjegavali i zaobilazili ljudi. Sada je ona, međutim, dio nacionalnog parka u koji zalaze jedino učeni ljudi – arheolozi, geolozi, antropolozi... Na prostoru od stotinu četvornih kilometara, dolje, u sprženom tlu, neki je narod prije više hiljada godina ostavio zagonetne poruke – nepreglednu galeriju neobičnih crteža, čije sadržaje i namjenu do sada niko nije do kraja odgonetnuo i racionalno objasnio.

Šta predstavljaju te džinovske zagonetne pustinjske slikarije? Kome su bile namijenjene? O čemu govore i šta poručuju? Ko su njihovi autori i da li su imale neku praktičnu primjenu?!...

DŽINOVSKI KALENDAR: Misterijom Nasca bavim se na neki način više od trideset godina. Pominjao sam je u mnogim tekstovima o misterioznoj ostavštini prastare prošlosti. O njoj sam u prošlosti razgovarao sa mnogim uvaženim sagovornicima - istraživačima, znanstvenicima, čak i sa fantastima i maštarima. Čuo sam bezbroj zanimljivih teorija. Pa ipak, čak ni danas - dok ushićen letim iznad nje, promatrajući jedinstvenu galeriju na tlu - ne bih se mogao odlučiti koja bi teorija mogla biti najrealnija i najbliža istini. Da li ona koju je za života lansirala njemačka matematičarka Marija Rajhe (Reiche), koja smatra da misteriozni crteži nisu ništa drugo do svojevrsni astronomski kalendar godišnjih doba, zahvaljujući kojem su pripadnici kulture Nasca uvijek znali kada dolaze sezone sjetve, kada sezona žetve, a kada je vrijeme za godišnje ceremonijalne svećanosti.

Sa Marijom Rajhe sam se sreo 1990. godine za vrijeme novinarsko-istraživačke ekspedicije ''Ande – Amazon''.  Zajedno sa arheologom Enverom Imamovićem,  Borisom Kovačevićem i dr. Eldinom Karaikovićem, posjetili smo je skromnom hotelu za strance u kome je ostarila i onemočala odbrojavala posljednje dane života. Zidovi njene ljupke sobice, prepuni su priznanja i nagrada, koje je dobila za svoja istraživanja.

- Četrdeset godina sam svakodnevno istraživala crteže Nasce – pričala nam je gospođa Rajhe. – Na kraju, došla sam do zaključka da je riječ o svojevrsnom kalendaru. Nema logičnijeg objašnjenja!...

Možda!

Meni je ipak, najdraža teorija koju je prvi lansirao Erih fon Deniken (Erich von Däniken) i NASA-in konstruktor kozmičkih letjelica Jozef Blumrih (Joseph Blumrich). Ona govori da je Nasca u prošlosti služila kao kozmodrom našoj nepoznatoj svemirskoj braći koji su izgleda u prahistoriji, često posjećivali našu planetu, o čemu svedoče predanja i legende, koje sam zabilježio u mnogim krajevima naše planete. Većina tih usmenih kazivanja i svjedočanstava govore o drevnim misionarima iz svemira i prastarim kulturama, koje ne pominje moderna historiografija. Uz to, u mnogim krajevima svijeta, posljednjih decenija, otkrivaju se artefakti, koji pripadaju nekim drugim i drugačijim vremenima i kulturama, nerjetko stari i više miliona godina.

ZBUNJUJUĆA OTKRIĆA: Izvještaji o tim nevjerojatnim otkrićima obično dolaze iz znanstvenih ali i iz neznanstvenih izvora. U nekim slučajevima je nemoguće locirati same artefakte, jer nažalost nisu pravovremeno prošli znanstvenu obradu niti su pohranjeni u uobičajenim prirodoslovnim muzejima. Pa ipak, oni su više nego zbunjujući...

U svojoj knjizi ''Mineralogy'', grof Bournon (Jacques-Louis, Comte de Bournon, 1751 - 1825) zabilježio je intrigantno otkriće francuskih radnika iz druge polovice 18. st. Iskopavajući vapnenac u blizini Aix-en Provencea, radnici su prokopali jedanaest slojeva vapnenca međusobno odvojenih sedimentnim slojevima. Pri tome su u ilovastom pijesku, iznad dvanaestog sloja, kako se navodi u 'American Journal of Science and Arts' (sv. 2., str. 145-146, god. 1820.) “otkrili ostatke stupova i fragmente dijelom obrađenog kamena, koji je bio identičan onome iz obližnjeg kamenoloma. Osim toga, tu su pronašli i nešto što su najmanje očekivali – kovane novčiće, okamenjene ručke od čekića i druge alate ili komade okamenjenog drvenog oruđa.” Možda ovo otkriće i ne bi pobudilo toliku pažnju da artefakti nisu otkriveni u vapnencu koji potiče iz oligocena ('Pomerol', 1980., str. 172-173), što znači da u njima otkriveni predmeti mogu biti stari između 24 i 36 miliona godina!

Nevjerovatno!

Ali otkriće zlatnog lančića i jednog eksera, čiju je starost istraživao priznati britanski učenjak dr. A. W. Medd iz Britanskog instituta za geološka mjerenja, prevazilazi sva očekivanja: zlatni lančić je otkriven u kamenu, iskopanom iz dubine od 2,4 metra, u blizini Tweeda, koji potiče iz ranog karbona (prije 320 do 360 milijuna godina)! Jednako zbunjuje i otkriće eksera čvrsto okamenjenog u bloku pješčanika iz kamenoloma Kingoodie (Mylnfield), u sjevernoj Britaniji. Analiza je pokazala da taj pješčanik potiče iz “razdoblja donjeg starog crvenog pješčanika” (devon, prije 360-408 miliona godina)!

SJEĆANJA NA SVEMIRSKE GOSTE: Kada se sve ove činjenice imaju na umu, teorija Eriha fon Denikena da je Nasca nekada bila kosmodrom i da su džinovski crteži i piste koje promatram iz aviona mogle da posluže kao neka vrsta navigacione simbolike, doima mi se poprilično prihvatljivom. Ovoj fantastičnoj teoriji za života se priklonuo i već pominjani peruanski etnolog dr. Havijar Kabrera (Javier Cabrera) , bivši profesor na Sveučilištu u Limi, koji u svom malom muzeju posjeduje i neobične dokaze za tu nevjerovatnu tvrdnju.

- Ovdje, na prostoru Nasce nekada su svoju bazu imali nepoznati misionari iz svemira – tvrdio je dr. Havijar Kabrera. - Oni su za vrijeme svojih posjeta Zemljane poučavali mnogim korisnim znanjima iz svih oblasti života… 

Želio sam se ponovo susresti sa peruanskim znanstvenikom. Zbog toga sam se, planirajući putovanje na Rapa Nui, javio telefonom dr. Kabreri najavivši svoju posjetu, ali kada sam 3. januara 2003. godine stigao u Icu, sa žalošću sam konstatova da sa dr. Kabrerom više nikada neću voditi zanimljive rasprave o zagonetnoj prošlosti peruanske visoravni Nasca.

Dr. Havija Kabrera je iznenada umro i građani Ice, koji su ga neobično voljeli i cijenili, odali su mu dužne počasti. Sahranjen je u porodičnu grobnicu na gradskom groblju, a grad se vratio svom uobičajnom životu.

U privatnom muzeju dr. Kabrere ostala je zbirka od preko 20.000 oslikanih kamenova sa crtežima koji upućuju da je područje Nasce u prahistorijskim vremenima, u periodu između 10.000 i 60.000 godina, bilo naseljeno izvanredno naprednom civilizacijom, koju su povremeno posjećivali nepoznati misionari iz svemira. Nasca je služila kao kozmodrom, a gigantske piste i crteži na tlu kao svojevsrne markacije dobrodošlim svemirskim gostima!

To, smatrao je peruanski etnolog, potvrđuju i crteži oslikani na kamenim oblutcima. Upravo prema slikarijama sa tog kamenja, koje je - navodno - sasvim slučajno otkriveno u jednoj pećini, ispod Anda, moguće je pratiti znanstvene domete nepoznate civilizacije. Na jednom kamenu drevni je umjetnik zabilježio operaciju srca, na drugom se vidi astronom kako kroz teleskop gleda zvjezdano nebo, na trećem nepoznata džinovska životinja iz roda saurusa…

OPROŠTAJNA GENETIKA: Mnogi znanstvenici svijeta danas smatraju da se u neobičnoj zbirci peruanskog etnologa nalazi veliki broj falsifikata, crteža koji su oslikani posljednjih decenija a ne u prahistoriji. Dr. Kabrera je takvu mogućnost energično odbijao, pokušavajući dokazati upravo suprptno - da su oslikani kamenovi u njegovoj zbirci autentični i da dokazuju da je kultura Nasca najstarija na našoj planeti i da je svoje civilizacijske domete postizala zahvaljujući nepoznatim posjetiocima iz svemira.

Prilikom prve posjete, peruanski etnolog nam je pokazao i kako su izgledali gosti iz svemira. Prije nego što su se definitivno oprostili od planete Zemlje i zauvijek nestali u kozmičkim njedrima, svemirski misionari su zahvaljujući genetskom inženjeringu, proizveli jednu vrstu morske rakovice i pustili je u peruanske priobalne vode Pacifika. Pokazujući nam njen izgled dr. Kabrera nas je uvjeravao da su upravo tako izgledali i nepoznati svemirski posjetioci, koji su u prahistoriji održavali kontakte sa pripadnicima civilizacije Nasca.

Sa platforme Mirador, koja se uzdiže petnaestak metara iznad beskrajne spržene ravnice kroz koju vodi asfaltna traka prema Arekipi (Arequipa) i Čileu, pruža se pogled na aluvijalnu dolinu gdje su, mnogo prije nego što su se na Andama pojavile Inke, pripadnici nepoznate kulture ostavili cijelu jednu galeriju pod otvorenim nebom u kojoj je smješteno više od 3000 najneobičnijih crteža: 18 vrsta ptica, čovjekolike figure u skafanderima, spirale i geometrijski oblici, koji kao da su izvučeni uz pomoć kompasa i pantografa.

Ali, otkud kompas i pantograf narodu koji je u ovoj pustoši živio prije više hiljada godina?

OTKRIĆE PILOTA: Najmanji crtež je velik jedva četiri metra. Tu, u blizini  je i majmun sa spiralnim repom dugačkim 80 metara. Malo dalje, kondor širi svoja 140 metara golema krila. Njihove proporcije su savršeno precizne kao i tehnika izvođenja. Svi crteži su napravljeni jednostavno, skidajući tanani sloj sagorjelog kamena vulkanskog porijekla, a za njihovu očuvanost do danasnjih dana možemo zahvaliti pustinjskoj klimi koja vlada u ovom neobičnom području.

Tajanstvene crteže su 1938. godine slučajno otkrili neki peruanski piloti, a već od 1946. godine, kako rekoh, oni su predmet svakodnevnih istraživanja njemačke matematičarke Marije Rajhe. Više od 40 godina, ona je proučavala crtež po crtež. Bezbroj puta ih je snimala iz zraka, zatim ih je precizno premjeravala, analzirala i provjeravala... Tako je došla do zaključka da su Nasca-linije  samo dio ogromne zvjezdane mape, čiji smisao leži u preciznom određivanju sezone škrtih kiša, koje su u prošlosti imale presudan značaj za opstanak naroda koji je živio u ovoj oblasti.

- Onaj tko prvi put vidi figure iz zraka - kazivala nam je Marija Rajhe - nesumnjivo je zbunjen njihovom preciznošću. No, u stvarnosti nije teško zamisliti kako su se uz pomoć užeta i motke zabijene u zemlju s tolikom preciznošću mogle iscrtati sve te geometrijske figure. Dvostruka spirala, na primjer, iscrtana je uz pomoć dva užeta omotana oko tri čvrste tačke postavljene u trokutu. Ono, međutim, što iznenađuje jeste konstantnost mjera. Danas sam ubijeđena da je to jedinstvo bilo "lakat", isti onaj lakat kojim su se koristili u faraonskom Egiptu i drevnoj Judeji.

Marija Rajhe je prva ustanovila da su svi crteži iscrtani u jednoj neprekidnoj liniji koja se - po pravilu - uvijek vraća na početnu tačku. Pojedine likovne cjeline odgovaraju vremenskim intervalima od 365 dana u godini i 28 dana u lunarnom ciklusu!

Uz to, crteži su - tvrdi ona - koncipirani kao spektar neba i njihove su dimenzije sasvim logične.

Mnogi se crteži vide sa okolnih brežuljaka i predstavljaju dio jedinstvene stelarne mape. Ipak, među njima, zasigurno, ima i onih koji su namjenjeni nepoznatim bogove.

PITANJA BEZ ODGOVORA: Čak i figura koju piloti iz Naske tumače kao drevnog kozmonauta, u stvari je crtež čovjeka sa glavom svete ptice sove. Zbog svoje sposobnosti da može uvući vrat, ako je vjerovatni drevnim tradicijama, ova je ptica predstavljala simbol suprotnosti - dana i noći, sunca i mjeseca, prošlosti i budućnosti.

Ali, i pored mnogih uistinu logičnih zaključaka do kojih je došla njemačka matematičarka, sve linije i crteži ne mogu se dovesti u vezu sa astronomskim pojavama. Neke od prahistorijskih pista možda su nekada služile kao putevi kojima su se kretale ceremonijalne povorke. Trokutovi i druge geometrijske figure možda su, recimo, označavali žrtvenike ili važna ritualna obredna mjesta. Pa ipak, ostaje nerješena zagonetka crteža paukova, ptica, majmuna, insekata i drugih životinja...

Kako tek objasniti džinovske slikarije otkrivene posljednjih godina a koje su načinjene na brdima iznad Nasce, čiji se oblici jedva mogu sagledati tek sa visine od nekoliko hiljada metara? Kome su one bile namjenjene i kakve poruke u sebi nose?

Brojna pitanja ostaju bez odgovora, a teorije dr. Havijara Kabrere i Marije Rajhe zasigurno će u budućnosti doživjeti logičnije prosudbe. Do tada, Nasca će i dalje biti jedna velika enigma koja traži istinska objašnjenja...

EKSKLUZIVNO: Ekspedicija ‘RAPA NUI’

http://www.bosnic.com/Pocetna-00010.html

U nastavku: NESTALI U NIŠTAVILU (36)

 AKCIJA: JEDNA KNJIGA - 3,00 EURA

Kliknite na naslovnu stranu knjige!

''Ne treba biti lakovjeran, spreman da se povje­ruje svemu od prve riječi. Ali, nije nužno biti ni skep­tik koji unaprijed odbacuje sve neobično, neočekivano, sve što se ne slaže s ustaljenim pojmovima na koje nas privikavaju od djetinjstva...''

Aleksandar Gorbovski

Lama Lobsang Buryatsong me je gledao s nekim čudnim izrazom nerazumjevanja na licu.

- Messages from Džijan?!… - ponovio je moje riječi, vrteći neodređeno glavom.

Da, zanimalo me da li naš domaćin, starješina čuvenog lamaističkog samostana Hermes, smještenog u planinskim vrletima Ladakha, na putu od Srinagara prema Lehu, išta zna o drevnoj rukopisnoj knjizi “Poruke iz Džijana”. To pitanje postavljao sam i lamama na Tibetu, dok sam kao član novinarsko-istraživačkih ekspedicija dva puta putovao ovom nebeskom zemljom, ali sam uvijek dobijao reakciju sličnu ovoj. Niko mi ništa nije znao ili nije htio kazati – čak ni u Potali, Seri i Drepungu - o knjizi koja je protekli stoljeća budila maštu brojnih istraživača, autora i bibliofila svijeta.

KO SU BILI DŽIJANI: Priča o toj misterioznoj knjizi, zapravo, jednom izuzetno starom rukopisu za kojeg se smatralo da se čuva u nekom lamaističkom svetištu na Tibetu ili u Ladakhu, više je nego zanimljiva i - ukoliko je uopće ikad postojala – mogla bi nam ispričati neobičnu priču o prošlosti naše planete, koja bi, sasvim sam siguran, oborila mnoge postojeće historiografske teorije, uvjerenja i doktrine.

Mnogi autori koje sam konsultirao, smatraju da bi ''Poruke iz Džijana'' mogla biti jedan od najstarijih spisa na svijetu, možda i najstariji, jer navodno datira iz vremena koje je predhodilo povijesnom nastanku našeg svijeta. Njen autor Džijan, po kome je spis dobio ime, pripadnik je naroda Džijana, zapravo božanstvo sa zvijezda, neka vrsta prahistorijskog nebeskog misionara, koji je detaljno opisao genezu nastanka našeg svijeta.

Prema drevnim legendama o kojima sam često slušao na svojim putovanjima, civilizacija Džijana je bila močna zvjezdana sila koja je kontrolirala mnoge nebeske sisteme, ali je unutar svog naroda bila podjeljena na Stvaratelje i Graditelje. Prije nego što je stovrila čovjeka, Džijani su četiri puta bezuspješno na našoj planeti pokušavali da stvore neki - samo njima poznat - oblik inteligentnog života. Međutim, događalo se da im je, iz nepoznatih razloga, svaki put ''sjetva na planeti Zemlji'' izmicala kontroli (?!), pa su bili prisiljeni da uništavaju plodove svoga inventivnog rada. Tek pri petom pokušaju – stvorili su navodno ljudski rod!

Za ''Poruke iz Džijana'' bio je zainteresiran i Hitler. Njegovi emisari tragali su za ovim spisom na mnogim mjestima -  u Indiji i Kashmiru, Sikhimu i Butanu, Ladakhu i Tibetu. O njegovoj fascinantnoj formi, izgledu i nevjerovatnom sadržaju ponajviše saznajemo od ezoterika koji su živjeli u osamnaestom stoljeću. Upravo nas oni upućuju na Tibet i njegove bogate zbirke najstarijih spisa.

PUSTOŠNE KNJIŽNICE: Za vrijeme mojih boravka u Ladakhu, Nepalu i Tibetu, imao sam priliku posjetiti najznačajnije budističke hramove i zaviriti u njihove prebogate knjižnice, ali sam bio duboko razočaren u kojoj je mjeri ta dragocijena kulturno-povijesna ostavština prepuštene pljačkama i uništavanju. Od nekoliko desetina hiljada mističnih lamaserija u kojima se čuvala memorija nebeske zemlje, do danas je preživjele žalosno malo, samo 977 budističkih svetišta. Šta se desilo sa najvrednijim spisima, to možemo samo da naslućujemo.

Prema izvorima iz 18. stoljeća, spis ''Poruke i Džijana'' je djelo neke izuzetno napredne vanzemaljske tehno­logije. Bio je sastavljen od neutvrđenog broja ispi­sanih listova, otpornih na vatru, vlagu, vodu i na djelovanje zraka. Listovi su, navodno, bili temeljito preliveni nekom nepoznatom supstancom, koja je omogućavala spoznaju sadžaja spisa jednostavnim blagim prelaskom ljudskog dlana. Iako možda nikada nećemo doći do ovog nevjerovatnog spisa, potrebno je reći da su ''Poruke iz Džijana'' u 16. i 19. stoljeću sna­žno uticale na razvoj teozofske doktri­ne i na mnoga djela po­svećena antropogenezi.

Ali vratimo se tragičnoj sudbini Aleksandrijske biblioteke.

PLJAČKA BIBLIOTEKE U PERGAMU: Kako sam već rekao u prošlom poglavlju nije posve jasno na koji je način knjižnica uništena – je li opljačkana pa spaljena ili ju je – kako svjedoči grčki historičar i filozof Plutarh (oko 46.-127.) – slučajno spalio rimski vojskovođa Gaj Julije Cezar (100. p.n.e.- 44. p.n.e.) tokom dramatične bitke u kojoj je zapaljena čitava egipatska flota. Zbog činjenice da su sve povijesne činjenice podložne osobnim interpretacijama savremenika ili kasnijih povijesničara i “tumača”, malo je vjerojatno da će istina o stradanju i sudbini Aleksandrijske biblioteke ikad izaći na vidjelo.

Bilo kako bilo, orgijanje vatrene stihije ostavilo je pravu pustoš – zauvijek su nestali možda najdragocjeniji rukopisi, bezbrojni ispisani svitci papirusa, hronike i knjige nepoznatih sadržaja i vrijednosti. Srećom, ostale su zbirke rukopisa i knjiga koje su bile smještene u Serapeumu (Serapeion), hramu grčko-egipatskog božanstva u kojem su se uglavnom čuvali duplikati djela. Došavši u ožalošćeni Egipat u kome se uveliko gasio sjaj faraonskih vremena, nasljednik Cezara u Rimu i ljubavnik lijepe Kleopatre (Kleopаtrа VII Filopаtor, 69. p.n.e.- 30. p.n.e.), državnik i vojskovođa Marko Antonije (83. p.n.e. - 30. p.n.e.), trudio se da pokaže koliko mu je žao što je krivicom Rimljana uništena najznačajnija biblioteka starog svijeta. Zbog toga je, kako svjedoče neki antički izvori, opljačkao drugu po veličini helenističku knjižnicu, onu u Pergamu, i sve knjiga iz te knjižnice poklonio Kleopatri za obnovu Aleksandrije.

TRAGIČNI RIVALITET: Biblioteka u Pergamu (grč. Pergamon), starom gradu na sjeverozapadu Male Azije, prijestolnici nekada močnog Pergamskog carstva (III-II st. p.n.e.), kao i biblioteka u Aleksandriji, dugo vremena je bila snažno središte helenističke kulture. U njenoj glavnoj čitaonici nad kojom je bdjela veličanstvena statua boginje Atene, zaštitnice mudrosti, napajali su se znanjem i mudrošću mnogi proslavljeni grčki historičari, matematičari, zvjezdoznanci, geografi, filozofi i mudraci. U Pergamo su dolazili i helenistički umjetnici, prije svih znameniti kipari, da bi se nadahnjivali kiparskim djelima i divili nadaleko čuvenom Pergamskom oltaru ili žrtveniku, koji je posvećen bogu Zeusu, najpoštovanijem i najstarijem bogu starih Grka.

Na visokom reljefu veličanstvenog kamenog friza dugog čak 130 metara, nepoznati su majstori milimetarskom preciznošću uklesali brutalnu borbu na život i smrt u kojoj učestvuje veliki broj osoba. Dramatična okamenjena scena djelovala je gotovo poput užasne stvarnosti i bila je ispunjena surovom dramatikom: dok gorostasni titani (?!) prijete i ljutito bacaju ogromne gromade stijenja, iz Zeusovih ruku blješte munje i udaraju silni gromovi!

Svi koji su vidjeli veličanstveni Pergamski oltar, svjedoče drevni autori, ostajali su nijemi i bez daha – takvo djelo moglo je izvajati samo božansko nadahnuće!

Imajući sve to na umu nije nikakvo čudo da ju je egipatski kralj Ptolomej II Filadelf, čovjek kome se pripisuje izgradnja Aleksandrijske biblioteke i čuvenog aleksandrijskog svjetionika Farosa, Pergamo smatrao najvećim rivalom. Arheološka istraživanja njemačkih arheologa ukazuju da je zbirka pergamske biblioteke mogla imati oko 160.000 svezaka, a o stupnju međusobnog rivaliteta, pa i neke vrste netrpeljivosti Pergama i Aleksandrije, svjedoči i podatak da je Ptolomej II dugo vremena zabranjivao izvoz papirusa iz Egipta, ne bi li na taj način spriječio umnožavanje spisa, a time i jačanje knjiškog fonda Pergamske biblioteke. Odgovor na tu mjeru bila je proizvodnja pergamenta (od ovčijih i kozijih koža) po kome je kasnije grad i dobio ime.

Prava je šteta što se o izgledu i sadržajima Pergamske biblioteke zna mnogo manje nego o Aleksandrijskoj. Zna se da je bila podignuta na kosini jednog brda gdje su bili smješteni i drugi gradski kulturni sadržaji – monumentalni hramovi, kazališta, gimnazija, akropola… Jednako tako malo se zna i o sudbini njenih najvrednijih spisa. Uglavnom, mnogi smatraju da su završili kao dar zanosnoj Kleopatri i da su u velikoj mjeri vratili sjaj i ugled novoj Aleksandrijskoj biblioteci.

TRN U OKU KRŠĆANA: Sljedeća skoro četiri i pol stoljeća ta će knjižnica i dalje privlačiti pažnju antičkih bibliofila i biti središte kulturnog svijeta. Hroničari će zabilježiti da je bila najznačajniji izvor znanja i da je uticala na zakonodavstvo, filozofiju, umjetnost i znanstvene domete grčko-rimske civilizaciji. U njenim odajama, čitaonicama i pisarnicama okupljala se intelektualna elita tog vremena. Osim toga, u knjižnici je bila organizirana vrlo aktivna prepisivačka djelatnost, tako da su se tu knjige prepisivane po narudžbi mnogih kulturnih znalaca i močnika tadašnjeg svijeta.

Ali, vremena koja su slijedila donijela su nove drame i nevolje čuvenoj  biblioteci. S pojavom i širenjem kršćanstva i dogmi koje je kršćanstvo sa sobom nosilo, mnogi novovjerski autoritetei smatrali su čuvenu knjižnicu stjecištem paganske intelektualne elite, mjestom koje je okupljalo slobodnoumne ljude, koji su i dalje proučavali i podučavali grčku i rimsku filozofiju, kao i prirodne znanosti, koje se po kršćanskom svjetonazoru nisu mogli uklopiti u novovjerske vrijednosti.

Nije ni čudo što je u tom dramatičnom vremenu Aleksandrijska biblioteka postala trn u oku fanatičnih pripadnika nove religije. Bilo je samo pitanje vremena kada će kršćani poduzeti drakonske mjere i grubo se obračunati sa učenim paganima i uništiti taj simbol navodne nekršćanske učenosti. To se i dogodilo kada je 385. godine na čelu aleksandrijskog patrijarhata došao fanatik po imenu Teofil. Huškao je kršćanske vjernike protiv paganskih knjiga i paganskih učenjaka i na kraju godine 391., kada je rimski car Teodozije I (347. - 395.) naredio zatvaranje svih nekršćanskih hramova, stao je na čelo fanatiziranog aleksandrijskog puka i izvršio napad na čuvenu biblioteku. Razjareni napadači su uspjeli prodrijeti i spaliti Serapeum, a zajedno s njim srušiti i razoriti brojne druge paganske hramove i statue. Nenadoknadivu štetu preživjelo je i  knjiško blago zlohude Aleksandrijske biblioteke. Taj užasni događaj simbolički je označio i kraj antičke kulture.

STRAH OD KNJIGA: Proučavajući tragičnu sudbinu Aleksandrijske biblioteke, došao sam do podatka da kasniji pisci i filozofi nisu vjerovali da su sve knjige stradale u požru, koji je predvodeći kršćanske fanatike, izazvao suludi patrijarh Teofil Aleksandrijski. Biblioteka je još neko vrijeme okupljala intelektualnu elitu tog vremena.

Prema jednoj kasnijoj kršćanskoj legendi koja se uporno ponavljala tokom stoljeća sve do naših dana, definitivni kraj Aleksandrijske biblioteke dogodio se navodno znatno kasnije, kada su Egipat okupirali Arapi. Po toj legendi u čuvenoj biblioteci bilo je tada još mnogo knjiga, a Arapi, opčinjeni vjerskim poletom, nisu znali što bi s njima, uz ostalo i zato što nisu razumjeli šta u njima piše.

Kada je oko 640. godine neki aleksandrijski zvaničnik izašao pred kalifa Omara iz Danaska (634. – 644.) s izvještajem da u bibliotecio ima mnogo knjiga nepoznatog sadržaja, tražeći od njega da kaže šta s njima treba učiniti, kalif je navodno rekao:

“Ako se njihov sadržaj slaže s Allahovom knjigom (tj. Kur’anom), tada ih ne trebamo, jer je u tom slučaju Allahova knjiga više nego dovoljna. Ako, sadržavaju bilo što suprotno onome što sadrži Allahova knjiga, tada nema potrebe da ih čuvamo. Zato ih uništite!…”

Najvjerojatnije je pitanje aleksandrijskog zvaničnika glasilo drukčije i nije bilo uopće povezano s knjigama glasovite biblioteke. Aleksandrija je, naime, i nakon propasti antičke civilizacije bila važno središte učenosti, ali ne više paganske, već kršćanske, pa su se na različitim mjestima u gradu nalazile mnoge knjige s kojima Arapi nisu znali što bi činili. Te su knjige, ako je legenda o žalosnoj naredbi kalifa Omara iz Damaska tačna, odnosno ukoliko je nisu izmislili kršćani da bi ocrnili muslimane, stradale u plamenu, a ne one Aleksandrijske biblioteke, koja u to vrijeme nije ni postojala!

PRIVATNE ZBIRKE: Ipak, mnogi autori, bibliofili i istraživači današnjice smatraju da su najvrednije knjige, spisi i manuskripti ipak sačuvani do današnjih dana i da se kriju u centrima vjerske i političke moći, daleko od očiju javnosti. Jer, poznato je da Srednji vijek ipak nije bio vijek mrčnjaštva i tame, iako bi se za neke vremenske periode to moglo s pravom kazati. Prisjetimo se da je u kasnom Srednjem vijeku svaki ugledniji samostanski kompleks u Europi imao knjižnicu i skriptorij u kojima su svećenici strpljivo prepisivali dragocijene rukopise i oslikavali sveske. Ti su skriptoriji bili prave male umjetničke radionice u kojima su proizvedena neka od najvrednijih vjerskih ali i književno-umjetničkih djela u povijesti ljudskog roda.

Prisjetmo se firentinske Laurenziane, poznate biblioteke velikog renesansnog mecene, porodice Mediči (Medici), poznate po tome što je u njoj bilo uskladišteno preko 11.000 drevnih rukopisa i 4.500 ranih štampanih knjiga. Bila je smještena u okviru samostana u medicejskoj Bazilici svetog Lovre i bila je pod pokroviteljstvom pape Klementa VII (1478. - 1534). Do njenih vrijednih knjiga i rukopisa nije se moglo bez posebnog odobrenja i stroge pratnje. Biblioteka je otvorena 1571., a dobar dio njenog impresivnog enterijera oblikovao je glasoviti italijanski renesansni umjetnik Michelangelo Buonarroti. Zna se da su u bibliotečkoj zbirci bili i vrijedni rukopisi Tacita, Plinija, Vergilija, Platona, Poggia Bracciolinija, a zbirka je dopunjena 1818. donacijom Angela Marie d'Elci, koji joj je poklonio svoje grčke i rimske klasike.

Ipak, vjerojatno najraskošnija i najveća barokna knjižnica u Europi smještena je Beču u sklopu Hofburga, jedne od rezidencija habsburškog carstva, a u njoj se čuva više od 200.000 svezaka, među kojima su i zbirka Eugena Savojskog, kao i radovi Martina Luthera iz vremena reformacije.

* * 0 * *

Ali da se vratimo osnovnoj temi: pored knjiga i spisa za koje je nepobitno doka­zano da su postojali, u takozvane "proklete knjige" uvršteni su i oni spisi za ko­je ne postoje objektivni dokazi da su ikada postojali. Otuda i pitanje da li je njihov sadržaj, ili barem dio njega, mo­gao biti takav da dođu na udar pripadnika ultratajnih organizacija, masona ili takozvanih "ljudi u crnom", inkvizitora i sli­čnih, za koje se sa sigurnošću zna da su brojne spise uništava­li i na taj način prema sopstvenim potrebama frizirali sliku historije ljuidskog roda.

EKSKLUZIVNO: Ekspedicija ‘RAPA NUI’

http://www.bosnic.com/Pocetna-00010.html

U nastavku: MISTERIOZNA OSTAVŠTINA

AKCIJA: JEDNA KNJIGA - 3,00 EURA

Kliknite na naslovnu stranu knjige!