Piše: dr. Semir Osmanagić

Sicilija je najveći mediteranski otok, smješten između Apeninskog poluotoka i tuniškog sjevernog vrha Afrike. Najistaknutiji dio krajolika otoka je svakako vulkan Etna koji visinom od 3.350 metara predstavlja najviši, a ujedno i najaktivniji europski vulkan.

Kada se Tirenskim morem približavate otoku u jutarnjim satima, kopno najedamput izranja iz vode. Ne čudi da visoke planine, uvale i plodna zemlja već hiljadama godina privlače brojne moreplovce.

Milionski Palermo je glavni grad ove južne italijanske provincije (Regione Siciliana). Po veličini je odmah iza Rima, Milana, Torina i Napulja. U Palermu se nalazi zgrada najstarijeg italijanskog parlamenta te najveća zgrada opere. Danas Sicilija nosi neslavni rekord: nezaposlenost je najveća u Italiji s rekordnih 35%. Palermo živi od turizma i prometa kroz veliku luku.

Službeno, ljudska naselja se na otoku susreću od prije 12.000 godina. Addaura pećine kraj Palerma imaju prahistorijske crteže čija se starost procjenjuje na 8.000 godina. Pećinsko slikarstvo je pronađeno i na obližnjim Aegadania otocima. Za najstariji narod se smatraju Sicani za koje se pretpostavlja da su došli iz Katalonije.

Nakon milenijumskih pauza, pisani dokumenti se susreću otprije 2.750 godina. To je vrijeme kada su Feničani iz istočnog Mediterana plovili prema zapadu. Na Siciliji su osnovali luku i koloniju. Kasnije ih nasljeđuju Grci, te Rimljani. Stalne borbe za prevlast nad otokom, ali i dominaciju nad južnoeuropskim i sjeveroafričkim dijelom obale, rezultirali su brojnim Grčko-Punskim i Rimsko-Punskim ratovima.

Čak i nakon propasti Rimskog carstva, borbe oko Sicilije se nastavljaju. Smjenjuju se Vandali, Ostrogoti, Bizantinci, Arapi i Normani. Tokom Srednjeg vijeka Kraljevinom Sicilijom upravljaju španjolski Aragoni i Sveti Rim, zatim Burboni, da bi je Giuseppe Garibaldi napokon pripojio Italiji 1860.

Skorašnja arheološka otkrića upotpunjuju sliku o povijesti otoka. Dolmeni su pronađeni na jugu otoka i poznati su kao Dolmeni Monte Bubbonia.

Svakako najintrigantniji i najstariji povijesni dio su desetine piramida na istoku Sicilije. Locirane su u podnožju vulkana Etna i logično je da je građevinski materijal za piramide bio upravo vulkanski kamen. Piramide se pružaju u poluluku oko vulkana i to od gradića Piedimonte Etneo, zatim Linguaglossa, Passopicciaro, Randazzo do Bronte i Adrana. Redovito su to stepenaste piramide, nekad pravougaone, nekad kvadratne osnove pa čak i cirkularne. Na plato piramida se penje stepenicama. Piramide su manjih i srednjih dimenzija.

Tehnologija gradnje piramida Sicilije je istovjetna s piramidama na Mauricijusu i na Kanarskim otocima. Materijal je isti, dizajn i geometrija također. Energetska svojstva vulkanskog kamena su nesumnjiva. Ova činjenica upozorava da je velika pomorska civilizacija autor kemnih piramida na morima koji zapljuskuju tri strane Afrike.

Sve sicilijanske piramide su u lošem stanju. Hiljadugodišnje neodržavanje, korištenje kamena za gradnju kuća, nevrijeme, bujanje vegetacije… sve je to uticalo na njihov ruinirani izgled. Ipak, oblikovani kamen i stotine tona materijala korištenog za ove objekte govore o posvećenosti njihovih graditelja.

Na pitanja ko, kada, kako i zašto zasada nema odgovora.

Boravak u Palermu iskoristio sam i za provjeru stare legende o zaštitnici grada. Navodno je u XII stoljeću, pripadnica plemićke obitelji, Rosalia odlučila da se zaredi. Napustila je komforni život u gradu i otišla u pećinu na brdu Pellegrino iznad grada. Tu je provela ostatak života. Posvetila se u potpunosti Bogu. Ubrzo joj se izgubio trag i niko nije znao gdje se tačno nalazi niti, kasnije, gdje joj je grob. 

Gotovo 450 godina Rosalia je bila zaboravljena sve do velike, smrtonosne epidemije koja je harala Europom i otokom u XVII stoljeću. Tada se jednom lovcu, navodno ukazao lik Rosalie koja mu je otkrila lokaciju njenog groba. Kada ga je pronašao, ponovo mu se Rosalia obratila riječima da procesijom u Palermu napravi tri kruga s njenim kostima i da će epidemija nestati. Nakon što su to uradili, stanovnici Palerma su ostali pošteđeni. Tada su i proglasili Rosaliju sveticom i zaštitnicom grada (Santa Rosalia).

Njene kosti su danas u velikoj Katedrali u Palermu, a jedna kost i zub u kipu koji se nalazi na ulazu u pećinu gdje je ona dočekala svoj kraj. Da bi priča bila potpuna, kraj njene statue s prelijepim licem napravljena je česma sa svetom vodom. Voda se može piti, ali ne i flaširati.

Napuštajuci Siciliju bilo mi je jasno da se bogatstvo Italije ne mjeri samo ekskluzivnošću Milana, ostacima antičkog Rima ili trgom Sv. Petra u Vatikanu.

Bogatstvo je i u zaboravljenoj Siciliji  

Komuniciranje na daljinu, uopservatorije, sistem navodnjavanje, putevi, građevine sa nekoliko hiljada soba, urbani gradovi, razvijena poljoprivreda...

Ko je bio taj zagonetni narod što je u mraku praistorije dosezao blistave vrhove civilizacije ?!… Zvali su se Anasazi...

Ruševine imaju gotovo romantično ime. Zovu se Point of Pi­nes, Borova tačka ili Borov vrh, i pred­stavljaju žalosne ostatke nekada veličanstvenog grada Anasaza, tajanstvenog na­roda o kome znanost još uvijek ne zna dovoljno. Zapravo, sve što zna jesu brojni enigmatični fakti, koje posljednjih decenija pokušavaju racionalno odgonetnuti najeminentniji arhe­olozi Sjedinjenih Država i Meksi­ka.

Point of Pines, dakle, nije jedina ali je možda naj­veća misterija što su je iza sebe ostavili Anasazi.

Ko su Anasazi? Kako su živjeli? U što su vjerovali i zašto njihova davno napuštena naselja izazivaju brojne nedoumice?!...

Smješten između žeženih pješčanih dina i crvenih Stjenovitih planina, u istočnom dijelu Arizone, Borov vrh je prije više od pet stoljeća predstavljao izuzetno značajan centar u prostranom carstvu pripadnika zagonetne kulture Anasaza. Pretpostavlja se da je u njemu živjelo više od 20.000 stanovnika, narod zlohude sudbine koji je u jednom jedinom danu ili noći doživio svoju - zonu sumraka.

I jednostavno nestao.

Zauvijek iščezao.

Kao da ga je noć usisala i pretočila u ništa!

UKLETA VAROŠ: Tako je nastala misterija koju arheološka znanost, možda, nikada neće uspjeti da objasni.

- Desilo se nešto čudno. Neshvatljivo! - kaže profesor Emil Hory sa Sveučilišta Arizona. – Čini se da su stanovnici Point of Pinesa obavljali svoje sva­kodnevne poslove, kada se to dogo­dilo. Nisu imali vremena za bilo kakvu racionalnu radnju. Za orgamiziran odlazak. Za bijeg. Za spas. Jednos­tavno su nestali u jednom hipu!...

Nestali!?…

Da, nestali!

To dokazuju mnoge činjenice koje profesor Hory nudi sagovornicima: nepojedene večere na stolovima, jela u posu­dama iznad ognjišta, upaljene vat­re, netaknuti nakit i druge poro­dične dragocijenosti, zaboravlje­no oružje, najljepše dječije igrač­ke, obuća, posude za vodu, spremišta sa hranom...

Iznenađeni stanovnici su iza sebe ostavili sve što je imalo neke vrijednosti u njihovim životima. Baš sve. Upravo ta činjenica nedvosmisleno go­vori u prilog da nisu imali vremena čak ni za racionalnu akciju. Jednostavno, dogodilo se ne­što nama potpuno neshvatljivo što je Borov vrh u jednom jedinom trenu pre­tvorilo u - ukletu varoš!

Sta se dogodilo?... Otkud?... Kako?... Zašto?...

Iza zlosrečnih nestalih stanovnika Point of Pinesa ostala su bezbrojna pitanja.

Za više od pet decenija koliko se ba­vim novinarstvom i istraživanjem zagonetnih događaja i tajanstvenih arheološ­kih lokacija, imao sam prilike da se susretnem sa brojnim tajnama i da upoznam možda i najveće mis­terije svijeta. Dabome, skromno, koliko u ovakvim slučajevima i može pojedinac bez obzira na en­tuzijazam i upornost koju pokazu­je, pokušavao sam da proniknem u neke enigme, da ih objasnim i odgonetnem.

Dešavalo se tako gotovo po nekom pravilu da tragajući za odgonetkama naila­zim na nove zagonetke sve dok, i ne htijući, ne stvorim oko sebe za­čarani krug satkan od nebrojnih tajni u kome se više nije znalo gdje počinje jedna misterija a gdje se završava druga.

Upravo Point of Pines je jedan od tih tajanstvenih začaranih krugova!

Ali, krenimo redom. Možda u priči o narodu Anasaza leži i rje­šenje enigme zvane Borov vrh.

Ko su bili Anasazi i kako je otkriveno njihovo postojanje?

Ispričat ću vam tu fascinantnu priču...

SLUČAJNO OTKRIĆE: Ujahavši u kanjon Chaco (Čako), svojevremeno je zabilježio Thomas Y. Canby (Tomas Kenbi) u svojoj izvan­rednoj reportaži ''Anasazi - zago­netka u ruševinama'', svojevremeno objavljenoj u uglednom američkom magazinu ''National Geographic'', fotograf i slikar William Henry Jackson (Viljem Henri Džekson) je zaustavio mazgu i znatiželjno se osvrnuo unaokolo. Bio je iznenađen prizorom kojeg je ugledao. Sa sasušenog dna kanjona uzdizale su se ruševine nekada veličanstvenih građevina - ostaci davno iščezle kulture!

Otkud ruine u ovoj pustoši?!..., začudio se stari fotograf. Koliko je znao, ovaj sjeverozapadni dio teritorije Novog Meksika bio je oduvijek spržena zemlja, gola pustinja, bijedni dom za nekolicinu osiromašenih pastira iz indijanskog plemena Navaho!...

Bilo je to davne 1877. godine i tada se prvi put u historiji bijeli čovjek susreo sa zagonetkom nazvanom Anasazi.

Slavni slikar starog američkog Zapada William Henry Jackson bio je više nego za­divljen monumentainošću kame­nih ruševina. Uz veliki rizik, uspio je sići među kamene ostatke i ostao bez daha pred onim što je vidio. Samo za izgradnju jedne velike građevine, izračunat će kasnije u besanim noćima Jac­kson, zagonetnim drevnim graditeljiima je bilo potrebno da iz nepoznatih kamenoloma dovuku, zatim isklešu i precizno ug­rade više od trideset miliona kamenih blokova. A takvih veličanstvenih građevina i konstrukcija bilo je najmanje de­set u Point of Pinesu!

William Henry Jackson bio je totalno zbunjen.

Ko su bili ti genijalni drevni graditelji?

Kojem narodu su pripadali stanovnici kojima su bile ne­ophodne zgrade sa više od pet stotina soba?

Gdje je i kako nestao taj narod?

Šta se desilo?!...

Tih dana je iskrsavalo isuviše velik broj pitanja da bi na njih uspio odgovoriti siroti fo­tograf. Zadivljen i zbunjen, u čudu kakvo do tada u životu nije doživio, Jackson je kre­nuo dalje, u Hovenweep (Hovenvip) gdje je doživio novi šok. Otkrio je nove gran­diozne ruševine sa mnogim kamenim kulama koje su se protezale na li­niji Kolorado - Utah. Sljedećih dana posjetio je kanjon Chelly (Čeli), u Arizoni, gdje je otkrio veličanstvenu galeriju razrušenih građevina u crvenim stijenama i divio se likov­noj umjetnosti u kamenu kakvu do tada u životu nikada nije vidio.

Ali, ni tu se nije dugo zadržao. Stari zna­tiželjnik je krenuo dalje, u nova otkrića.

BROJNE ENIGME: Na svom uzbudljivom putova­nju kroz neistražene prostore Four Cornersa (Četiri ugla), William Henry Jackson je pronašao srce kulture zagonetnih Anasaza. Njihova postojbina – kako je kasnije utvrđeno - bi­la je veća od Kalifornije i proteza­la se od istoka rijeke Rio Grande pa sve do za­padnog dijela Nevade, od sred­njeg dijela Novog Meksika i Arizone pa sve na sjever do dalekog Kolorada i Utaha.

Iz dana u dan stari je fotograf bio sve sigurniji da su pripadnici kulture Anasaza na mnogim mjesti­ma ove oblasti iza sebe ostavili nerješive enigme. Među njima, evo, i ove:

q  U borbi da održe žito i ljetinu u ovoj suhoj zemlji, Anasazi su se izdigli na kulturni nivo koji nisu nikada uspjeli da dosegnu drugi prahistorijski narodi sjeverno od Meksika!

q  Anasazi su bili vješti građevinari. Podizali nastam­be za više porodica koje sve do 1870. godine, po monumentalnosti nisu imale premca na američkom kontinentu!

q  Iako nisu imali (niti su znali) za točak i živo­tinjsku vuču, oni su ispresijecali svoju zemlju hiljadama kilome­tara starih kamenih drumova.

q  Da bi se mogli uspješno ba­viti poljoivredom i da bi opstvarili više žetvi, Anasazi su konstruisali ingeniozne sprave za navodnjavanje i kontrolu vo­de u vrijeme kišnog i sušnog perio­da!

q  Kao i drugi narodi tog vre­mena i Anasazi iz kanjona Chaco su svoj kaledar zasnivali na pažljivom posmatranju solarnih ciklusa!

q  Da bi uspjeli  pratili sezonske progre­sije Sunca, postavili su solarnu opservatorije na vrhu nepristupačnog Fajada Butte (Fajad Bate), na 1.300 metara visok vrh koji poput oštrog bajoneta iz­bija sa dna kanjona Chaco. U vrijeme solisticija i ekvinocija, spiralne šare urezane u stijenu, hvatale su savršeno precizno zrake svjetlosti između drugih stijena. Ovaj ''sunčev bo­dež'', koji je 1977. godine otkrila umjetnica Anna Sofaer, danas se smatra najsavršenijim astronom­skim sistemom na području ame­ričkog prahstorijskog jugozapada!

q  Da bi što jednostavnije ko­municirali na daljinu, između uda­ljenih gradova i naselja, pripadnici zagonetnih Anasaza su uspostavljali specijalni signalni sistem, svo­jevrsnu azbuku za komuniciranje putem odbijanja sunčeve svjetlosti od velikih ogledala pravljenih od liskuna!

ŠTA SE DOGODILO: Sistem komuniciranja na velike dalji­ne, savršene opservatorije, ingeni­ozne naprave za kontrolu, navodnjavanje i distri­buciju vode, misteriozna mreža popločanih puteva, veleljepne građevine sa više od hi­ljadu pa i dvije hiljade soba i prostora za različite namjene, gra­dovi koji su funkcionirali kao ur­bane sredine i zadovoljavali po­trebe desetina hiljada stanovnika, visoko razvijena poljoprivreda... Ko je bio taj zagonetni narod što je u mraku američke prahistorije dosezao blistave vrhove civilizacije? Odakle je došao i od koga je naslijedio sva ta nevjerovatna praktična znanja? U što je vjerovao i kojim bogovima se molio?

Pitanja... Bezbroj pitanja...

Kuda su i zašto iščezli Anasa­zi? Šta se dogodilo sa zlohudim stanovništvom Point of Pinesa? Zar je odista dvadeset hiljada lju­di, žena i djece tek tako, iz čista mira, moglo da nestane u jednom jedinom tre­nutku?!...

Kao da su nestali u ništavilu?!... Iza sebe nisu ostavili nikakav jasan trag. Ništa što bi objašnjavalo njihov nestanak. Čini se da nisu bježali u panici, niti su organizovano napustili svoje domove. Sa sobom nisu ponijeli ništa, čak ni ono što su smatrali svetim ili posebno dragocijenim.

Nisu bira­li odjeću, nisu odnijeli nakit, nisu iza sebe pogasili ognjšta!...

Doima se, dakle, da žitelji Borovog vrha nisu svjesno i planirano napustili svoje domove. Doima se da su nestati u jednom hipu, ostavljajući iza sebe nerješivu zagonetku!

TIHO UMIRANJE: Stoljećima nakon njihovog nestanka, kameni gradovi Anasaza su tiho umirali. U surovom kanjonu koga su stolječima zaobilazili arheolozi i istraživači, djelovali su nestvarno pusti, poput kakvih ukletih varoši. Tako je bilo sve dok se među njihove zidine nisu uselili Navaho Indijanci, koji su se sklanjali pred bijelim nasilnicima. Vjerova­li su da su naselja podigli ''neki prastari stranci''. Iza ovog vjerovanja krije se još jedna misterija.

Ko su, za­pravo, bili ''neki prastari stranci''?

Da li zanimljive legende i predanja Navaho Indijana­ca pamte i neki drugi, još zagonet­niji narod, koji je obitavao na ovim prostorima i koji je pospiješio raz­voj kulture Anasaza?

- Samo mali broj arheoloških nalazišta go­vori nam danas o prvim naseljima pripadnika kulture Anasa­za - kaže dr W. James Judge (Džejms Džadž), direktor Centra Chaco pri Sveučilištu New Mexico. - Oni su domove pravili raščišćavajući plitke uvale i natkrivajući ih nepromočivom nadstrešnicom koju su pravili od grmlja i blata. Njihova grnčarija izuzetne ljepote i praktične vrijednosti bila je od blata i pruća, pletenog tako gusto i čvrsto da su posude mogle održavati čak i vodu.

Prema najnovijim istraživanjima negdje početkom šestog stolje­ća nove ere Anasaze su napravile tri sudbonosna koraka. Zahvalju­jući uticaju naroda mongolske kulture(?!), umjetnost pravljenja grnčarije dosegla je vrhu­nac. Iz još uvijek neidentificiranih izvora dobili su luk i strijelu i napravili prvu sjekiru sa drvenom drškom. Istovremeno, poljoprivreda je po­stala važna za život a zasnivala se na uz­goju kukuruza, tikve i graha, što je donosilo potrebne proteine nji­hovoj oskudnoj ishrani.

- Izgleda da je jedan od njihovih najvećih neprijatelja bila vatra - smatra All Lancaster (Lankaster), koji je više od pe­deset godina istraživao kulturu Anasaza. - Ognjište se u svakom domu nalazilo samo oko 1,90 me­tara ispod plafona koji je bio od granja i grmlja. Zbog toga je veliki broj kuća koje sam otkrio bio je spaljen...

PROKLETSTVO VATRE: Nisu li stanovnici zlohudog Point of Pinesa u kobnom danu ili noći o kojima ne znamo ništa završili u katastrofalnom požaru?

Ne. Nikako!

Ostaci ruševina Borovog vrha to dokazuju. Ipak, mora se priznati da su česti po­žari odnosili žrtve među Anasazima. U jednom zgarištu u naselju Kula Kiva pro­nađeni su ostaci pedesetero izgor­jele djece, a jara koja je tom prili­kom očito orgijala, naprosto je - istopi­la pijesak!

Izgleda da su Anasazi bili neka vrsta nomada. Nikada nisu dugo ostajali na jednom mjestu. Poput Maya, bili su u stalnom pokretu. Napuštali su stara ognjišta i podignute gradove i po svoj prilici odlazili za ugodni­jom klimom (?!) i plodnijom zemljom (?!).

- Gotovo sva naša dosadašnja iskopavanja - kaže Kenneth L. Peterson (Kenet) iz Arheološkog muzeja Dolores u Koloradu - pokazala su da je u os­mom stoljeću u dolini rijeke Dolores živjelo dvije do tri hiljade ljudi, a već u sljedećem stoljeću gotovo svi su nekamo otišli!

Kamo i zašto?!...

- Napustili dolinu i, izgleda, nastanili se na nekom drugom za život pogodnijem mjestu – odgovara Kenneth L. Peterson. - Mislim da se to dogodilo zbog čestih klimatskih promjena, iznenadnog pa­da ljetnih temperatura. Česte pro­mjene boravišta dalo je Anasazima karakter – ''urbaniziranih nomada''!

EKSKLUZIVNO: Ekspedicija ‘RAPA NUI’

http://www.bosnic.com/Pocetna-00010.html

U nastavku: POD PLAŠTOM TAJNE

Dr.sc. Semir Osmanagić

Svjedočanstva mnogobrojnih turista u 2011. i 2012. da im je boravak u Podzemnom labirintu “Ravne” bio ljekovit i donio niz zdravstvenih poboljšanja inicirao je niz istraživanja Fondacije “Arheološki park: Bosanska piramida Sunca” kako bi se našla naučna potvrda tim tvrdnjama.

Tim Fondacije sastavljen od saradnika Boruta Brica i voditelja projekta dr. Semira Osmanagića, izvršio je mjerenja koncentracije negativnih iona na 19 kontrolnih tačaka, od čega na jednoj lokaciji u Sarajevu (kod hotela Holiday Inn), jednu u Visokom (pred ulazom u Podzemni labirint “Ravne”) i 17 lokacija unutar Podzemnog labirinta. Mjerenja su izvršena 24. decembra 2012. Korišten je instrument “Air Ion Counter”, čiji je proizvođač američka firma “Alpha Lab, Inc.” i koji se koristi za mjerenje gustoće/koncentracije negativnih i pozitivnih iona u zraku. Kapacitet mjerenja je do 2 miliona negativnih iona.

Negativni ioni su atomi ili molekule koje imaju više elektrona nego protona u svom nukleusu. Nizom analiza u posljednjih 120 godina dokazana je zdravstvena korist negativnih iona. Naime, negativni ioni čiste zrak od prašine, spora, plijesni i peluda tako što se vezuju za njih i onda pod težinom padaju na pod umjesto da lebde u zraku, te ih više ne mozemo udisati i dobijati elergijske reakcije. Viša koncentracija negativnih iona je u šumama, na planinama, uz more i vodopade.

Istraživanja pokazuju da je koncentracija negativnih iona po kubnom centimetru (-ons/cc) zabilježena u slijedećim vrijednostima:

-          Sale za sastanke te kancelarije u firmama u gradskim centrima: 25 - 100

-          Zagađeni auto-putevi u Los Angelesu: 100

-          Ulice u velikim gradovima: 250 - 450

-          Na selu: 800 - 1.800

-          Planine: 5.000

Negativni ioni, prema provedenim mjerenjima stimuliraju funkcije:

-          fizička snaga mišića (mjereno na ergografu)

-          intelektualna aktivnost (mjerena na encefalografu)

-          hormonalna aktivnost (mjerena prema izlučivanju žlijezda)

-          ako je arterijski tlak previsok negativni ioni ga smanjuju, a ako je prenizak oni ga povećavaju

Ukratko, negativni ioni uništavaju bakterije, vitaliziraju naše stanice, povećavaju kapacitet kisika u krvi, poboljšavaju rad metabolizma, povećavaju moć koncentracije i budnost, uklanjaju umor, povećavaju otpornost prema bolestima, iznimno dobro utječu protiv glavobolje, nesanice, zatvora, alergija, astme i mnogih drugih tegoba.

Provedeno mjerenje od 24. decembra u Podzemnom labirintu Ravne je pokazalo slijedeće vrijednosti:

-          na ulazu u Podzemni labirint: 400 –ons/cc

-          40 m od ulaza: 3.000 –ons/cc

-          Megalit K-1, 160 m od ulaza: 10.000 –ons/cc

-          Megalit K-2, 180 m od ulaza: 13.500 –ons/cc

-          Podzemna prostorija, “ljekovita komora”, 220 m od ulaza: 18.000 –ons/cc

Prema tome, koncentracija negativnih iona u prostorijama Podzemnog labirinta je trostruko ili četverostruko viša nego na planinama!

Ova preliminarna istraživanja definitivno potvrđuju i da koncentracija negativnih iona raste s udaljenošću od ulaza. To je razlog što je prvih godina istraživanja (2006.-2010.) bilo samo nekoliko sporadičnih tvrdnji o ljekovitom djelovanju boravka u tunelima, jer je dužina očišćenih tunela iznosila između 100-200 metara. Otvaranje i čišćenja oko 940 metara prahistorijskih podzemnih tunela do decembra 2012. dovelo je do dolaska u sekcije tunela koji imaju znanto višu koncentraciju negativnih iona.

Najviša koncentracija je zabilježena u podzemnim prostorijama/komorama.

Zabilježeno je da koncentracija oscilira, odnosno da se smanjuje ukoliko se čovjek približi instrumentu za mjerenje, zatim ukoliko se mjerenje vrši u blizini drvene podgrade, te na tlu.

Fondacija će nastaviti sa naučnim pristupom proučavanja fenomena unutar prahistorijskog podzemnog labirinta koji se pruža ispod piramida u Visokom. Takođe, zbog beneficija svih onih koji posjećuju ovu lokaciju, Fondacija će se i dalje brinuti da ulaz ostaje otvoren tokom čitave godine s profesionalnim vodičima na raspolaganju.

Uprkos prijedlogu nove općinske administracije u Visokom da se naučna istraživanja projekta više finansijski ne potpomažu, uprkos neostvarenim obećanjima Federalnog ministarstva turizma da se projekt finansijski pomogne u 2013., ne pružanju nikakve finansijske podrške s nivoa Federacije ili BiH, Fondacija nastavlja s istraživanjima, jer su ona u funkciji naučnog, turističkog i ekonomskog razvoja zemlje i budućih generacija.

Svi sigurnosni parametri će se nastaviti održavati/mjeriti, a tehnički prijem podzemnog kompleksa i pregled podgrada, elektrostandarda, cirkulacije zraka te mjerenja temperature i vlažnosti i dalje će se odvijati u redovnim intervalima. Fondacija svoja interdisciplinarna naučna istraživanja odvija u skladu s projektnom dokumentacijom koju je ovlašteni projektant (Rudnik Breza), dostavio Federalnom ministarstvu za rudarstvo, a na osnovu trajnih dozvola i dobijene urbanističke saglasnosti koje je izdala Vlada Zeničko-dobojskog kantona.